Pavličević: "Moji su košarkaši prepristojni: kad promaše koš oni se klanjaju i ispričavaju suigračima"Sljedeće Svjetsko prvenstvo u košarci održat će se u Japanu 2006. godine, a kako je Japan zemlja bez velike košarkaške tradicije, odlučili su učiniti sve kako se na tom svjetskom prvenstvu ne bi osramotili. Zbog toga su početkom ove godine angažirali hrvatskog trenera Željka Pavličevića za izbornika košarkaške reprezentacije koji mora u slijedeće tri i pol godine od tradicionalno niskih Japanaca napraviti respektabilne košarkaše. Za Pavličevića je to gotovo revolucionaran posao jer Japanci doživljavaju košarku kao rad u tvornici – mlađi moraju poštivati starije, traži se rad, a ne kreativnost, nitko ne pokazuje emocije, ni ljutnju ni radost, i tako dalje – upravo ono što im treba izbiti iz glave. “Pogledaj, ovo su im prve bazične pripreme u životu”, rekao nam je Pavličević kada smo njega i japansku košarkašku reprezentaciju posjetili u nedjelju na slovenskoj Rogli kamo su došli na dvotjedne pripreme. Nikada do tada reprezentacija Japana nije imala bazične pripreme; nitko od njih, osim jednog košarkaša, nije putovao izvan Azije i svi se čude načinu treniranja. Tako je od početka ove godine kada je Pavličević postao prvi inozemni izbornik u povijesti japanske košarke.

Moji su košarkaši prepristojni: kad promaše koš oni se klanjaju i ispričavaju suigračima i moj je zadatak da im usadim sportski bezobrazlukJapanski košarkaški savez želio je da Pavličević postane njihov izbornik još prije dvije godine. On je već tada bio slobodan jer se odlučio, kako sam kaže, odmoriti od košarke. Tražili su poznatog trenera, a Pavličević je jedan od rijetkih europskih trenera koji je s dva različita kluba, s Cibonom 1986. i Splitom 1991. godine, osvojio Kup prvaka. Dogovori su finalizirani početkom godine, a Pavličević je prihvatio četverogodišnji ugovor jer je znao da se u japanskoj košarci mnoge stvari trebaju mijenjati iz temelja te da je četverogodišnji ciklus optimalan da bi se gotovo iz ničega stvorilo nešto. “U košarkaškom savezu Japana ne traže da postanemo jedna od najboljih reprezentacija, ali ne žele da na svjetskom prvenstvu budemo vreća za napucavanje koju će svatko dobiti s 50 koševa razlike”, kaže Pavličević kojem se već nakon nekoliko mjeseci rada nazire optimizam.

Prvi i najveći Pavličevićev problem po dolasku u Japan, čiji ligu uspoređuje s donjim dijelom hrvatske lige, bili su visoki igrači, što je u toj zemlji tradicionalan problem. Stoga je organizirao kampove na koje su se prijavljivali svi visoki igrači s kakvim-takvim košarkaškim iskustvom. “Svakakvi su se prijavljivali, došao je jedan s 36 godina koji je želio biti u reprezentaciji za tri godine, ali taj je odustao nakon tri dana priprema”, prisjeća se Pavličević. Po njemu problem je u tome što japanski košarkaški klubovi uopće ne traže visoke igrače i ne rade s njima, već kupe dva američka centra i time su riješili klupski problem. Prošle godine, na prvenstvu Azije, najviši košarkaš Japana bio je visok 201 cm. Pavličević je kao prvog centra pronašao 213 cm visokog Fumihika Aonoa, za kojeg smatra da bi bio odličan košarkaš da su mu u klubu treneri posvećivali više pažnje i da ga nisu zbog Amerikanaca držali na klupi. “U je ovom trenutku prosječna visina japanske reprezentacije 196 cm, do svjetskog prvenstva nastojat ćemo doći do 198 cm, a od 198 do 200 cm prosječna je visina gotovo svake kvalitetne reprezentacije. Zato će se mnogi iznenaditi kada nas vide na svjetskom prvenstvu”, najavljuje Pavličević.

Drugi problem na koji je Pavličević naišao u Japanu je sustav organizacije košarke i košarkaša. “Sustav je sličan kao u Americi gdje košarkaši igraju u srednjoškolskim ekipama, zatim igraju na fakultetima i s 22 godine prelaze u profesionalne klubove”, objašnjava Pavličević. Problem je što u školskim ekipama igrači ne napreduju, gotovo da stagniraju, tako da s 22 godine, prelaskom u neki klub, tek počinju pravilnije trenirati, umjesto da su s 22 godine već gotovi igrači. Osim toga, do sada u Japanu nije bilo dopušteno da igrači s fakulteta idu na reprezentativne pripreme, a Pavličeviću trebaju mladi igrači koji će se u tri i pol godine razviti u prave košarkaše. “Pogledaj onog tamo, zove se Jyoji Takeuchi, 203 cm visok, Bog mu je dao sve, a ima samo 18 godina. To je mladić za najviše domete. Jedva sam, uz pomoć veza, dobio dopuštenje njegovog fakulteta da dođe s nama na pripreme”, kaže Pavličević i napominje da Jyoji ima brata blizanca Koskea jednakih predispozicija, ali Koske nije dobio dopuštenje fakulteta da dođe na pripreme u Sloveniju.

Na Roglu je Pavličević doveo 15 košarkaša i jedan mu je od ciljeva probuditi u njima bezobrazluk i “instinkt ubojice” bez čega nema dobrih momčadi. U počecima, na prvim pripremama u Japanu, suočio se u tom pogledu s nevjerojatnim stvarima. “Mladi igrač puca na koš, promaši, a onda se počne klanjati i nešto pričati. Pitam prevoditelja o čemu se radi, a on mi kaže kako se ispričava ostalim košarkašima zbog promašaja”, kaže Pavličević. Nije to bio jedini slučaj. Pavličević je primijetio da mlađi košarkaši u obrani vrlo slabo čuvaju starije košarkaše, a kada ih je pitao u čemu je problem, oni su mu odgovorili da se boje starijih košarkaša. “U razgovorima im pokušavam objasniti da ovo nije rad u nekoj kompaniji gdje se moraš bojati starijeg i iskusnijeg, već sasvim suprotno. Oni imaju taj kod u glavi koji u Japanu na poslu pomaže, ali u košarci odmaže”, smatra Pavličević. Trenutno čeka da igrači konačnu počnu reagirati na neke njegove prijedloge, da promijene izraz lica koji je do sada svima bio isti, da postanu bezobrazni. On ne sumnja u svoj uspjeh, naročito stoga što su reprezentativci Japana odreda fakultetski obrazovani – u momčadi ima jednog profesora književnosti i nekoliko diplomiranih ekonomista.

Osim promjena na terenu, Pavličević smatra da mora promijeniti i njihovo ponašanje izvan terena. “Japanci su odgajani kao strogi individualci, dok se u košarci traži zajedništvo. Oni su do sada, primjerice, spavali pojedinačno u sobama, a sada sve to mijenjamo”, kaže Pavličević koji ih je, radi zajedništva, odveo u subotu na izlet u Veneciju. “Bilo im je lijepo, samo su neki prigovarali zbog petosatnog putovanja autobusom u jednom smjeru. Znate, u Japanu putuju vlakovima koji dosižu brzinu od 350 km na sat pa im nije bilo jasno zašto putujemo pet sati, a ne jedan. Osim toga čudili su se prljavštini Venecije jer je u Japanu sve besprijekorno čisto”, smije se Pavličević dok prepričava ove anegdote. A da su japanski košarkaši pristojni i šutljivi, uvjerili smo se kada smo prošetali do 1,5 km udaljenog restorana radi ručka. “Pogledaj, da se radi o našim košarkašima već bi neki grintali zašto idemo pješke do restorana, neki bi galamili za vrijeme ručka, neki bi se polijevali vodom. Japanci su sve to šutke odradili i zbog te njihove discipline zaista je lijepo s njima raditi”, tvrdi Pavličević i ističe samo jednog igrača koji ponekad pravi probleme. Radi se o Michaelu Dorsayju čiji je otac Amerikanac, a majka Japanka i koji je studirao i igrao košarku u Americi. Kasnije je uzeo japansko državljanstvo i promijenio ime u Maikeru Takahashi, ali su mu ostale brojne američke navike kao što je izbjegavanje treninga zbog izmišljenih ozljeda i tome slično. “U svakoj momčadi ima mangupa, ali dok ih je jedan ili dva, s time nemam problema. Znam ja kako ću s njime”, bezbrižan je Pavličević i dodaje kako ima i jednog igrača s juga Japana, sa sunčanog otoka Okinawa. Njega je prozvao Dalmatincem jer sitnim trikovima pokušava izbjegavati sve obaveze na treninzima. “Očigledno je da su svi otočani isti, a on mi pokušava prodati fore koje sam ja prošao prije 20 godina”, dodaje Pavličević.

S druge strane, status je Pavličevića u Japanu neupitan. U centru Tokija dodijeljen mu je stan od 70 četvornih metara, a on objašnjava da je 70 četvornih metara u Tokiju jednako kao stan od 200 četvornih metara u Zagrebu te mu je tržišna vrijednost 600 tisuća dolara. Stan se nalazi na 10. katu u zgradi od 15 katova. On je tražio stan u prizemlju, a Japanci su mu objasnili kako se u Tokiju cijene stanovi na vrhu zgrada – još su mu se u košarkaškom savezu ispričavali što su mu našli stan koji se nalazi na “samo” 10. katu. Stan je prepun raznih prekidača, a upute su na japanskom, tako da je već prvog dana Pavličević greškom uključio alarm zbog čega je na njegova vrata pozvonila policija. “Brzo smo razjasnili problem, klanjali smo se jedni drugima i to je bilo to”, kaže Pavličević koji će uskoro početi učini japanski jer Japanci ne govore engleski. “Oni vjerojatno znaju nešto engleskog, ali ako ga ne govore savršeno, onda neće uopće govoriti. Nije to kao kod nas gdje netko zna pet riječi i odmah smatra da govori engleski”, objašnjava Pavličević.

Zato se Pavličević koristi uslugama prevoditelja. Prvi mu je prevoditelj bio Yasuyuki Nagatsuka, poznat po tome što je na Internet postavio web stranicu o Hrvatskoj i hrvatskom sportu na japanskom te je pomagao hrvatskim navijačima koji su prošle godine putovali na svjetsko nogometno prvenstvo. Međutim, Nagatsuka ne poznaje sportsku terminologiju te je angažiran novi prevoditelj Ken Kusumoto Sulimanović čiji je otac prof. Sulimanović s Veterinarskog fakulteta, a majka mu je Japanka. Živio je u Zaprešiću, ali se prošle godine preselio u Japan gdje je bio prevoditelj za neke naše nogometaše poput Tomislava Ercega te se vrlo lako snašao i među košarkašima. Sada Pavličeviću preostaje samo rad s reprezentacijom i pri tome otvoreno kaže “ovo je dugotrajan proces i ne očekujem da ćemo brzo napraviti dobar rezultat na području Azije gdje je Kina dominantna, ali u svakom slučaju očekujem veliki pomak”.