Akademiku Vladimiru Devideu (79) dodijelit će se 3. srpnja u Saboru državna nagrada za životno djelo iz područja prirodnih znanostiAkademiku Vladimiru Devideu (79) dodijelit će se 3. srpnja u Saboru državna nagrada za životno djelo iz područja prirodnih znanosti. Područje kojim se Devide bavi je matematika, ali taj umirovljeni profesor s Fakulteta strojarstva i brodogradnje poznat samo kao matematičar, nego i kao vrsni japanolog te poznavatelj i pisac haiku poezije. Njegovo zanimanje za matematiku i Japan rezultiralo je time da je do sada objavio 34 knjige, 17 iz matematike i 17 na temu japanske kulture i haiku poezije.

POMOĆ ZENA U ŽIVOTNIM PROBLEMIMA Imao sam težak život, puno teških stvari sam proživio, i više puta sam stajao pred prozorom mog dnevnog boravka i razmišljao o tome da skočim i sve okončam, ali zen mi je pomogao da izdržim Vladimir Devide rođen je u Zagrebu, njegov je otac podrijetlom Francuz, a majka je podrijetlom Njemica. S obzirom da mu je otac bio vlasnik bravarije, Devide je sa 17 godina položio ispit i dobio zvanje bravarskog pomoćnika. Diplomirao je građevinu, bio je najbolji student u nekoliko generacija u to vrijeme, iako sam kaže kako ga građevina nije posebno zanimala. Na studiju bio je asistent profesora Blanuše koji ga je nagovorio da ostane na fakultetu kao asistent na katedri za matematiku. Kako se već tada godinama zanimao za japansku kulturu, uspio se 1961. izboriti za stipendiju u Japanu gdje je proveo dvije godine. Japan ga je tada potpuno očarao pa je od tada njegovo zanimanje podjednako podijeljeno na matematiku i Japan.

S Devideom smo razgovarali u njegovu stanu u Vinogradskoj ulici. Ondje živi sa svojom drugom suprugom Yasuyo Hondo iz Japana s kojom se vjenčao prije 22 godine. Cijeli životni stil Vladimira Devidea vrlo je asketski. Stan je prepun knjiga, ali nema televizora – Devide kaže kako nema vremena za gledanje televizije jer vrijeme troši na čitanje knjiga i pisanje. Njegova odjeća također ukazuje na njegov način života: hlače su mu straga proširene. Kupio ih je, kako sam kaže, rabljene, a kako su mu bile uske, njegova ih je supruga morala proširivati. Bez obzira na visoku dob, Devide je i tjelesno i mentalno u odličnoj formi. Njegova supruga formu održava tako da svakog dana dubi pet minuta na glavi.

NACIONAL: Otkud vaše zanimanje za matematiku? – Ja sam se aktivno bavio matematikom više od pola stoljeća. Još u osnovnoj školi i gimnaziji volio sam matematiku, bio mi je to najljepši i najzanimljiviji predmet pa sam obično kupovao matematičke udžbenika za godinu ili dvije unaprijed. Posljednja dva razreda gimnazije kupovao sam udžbenike za prve godine fakulteta. Kasnije, nakon mature, dvoumio sam se hoću li studirati matematiku ili ću otići na umjetničku akademiju jer sam jako volio crtati. Kako je moj otac naslijedio od svog oca bravariju, želio je da ja tu bravariju preuzmem od njega. Na kraju sam onda studirao i diplomirao građevinu. Po tadašnjim zakonima mogao se raditi doktorat od srodne struke tako da sam s diplomom tehničkog fakulteta mogao raditi doktorat iz čiste matematike. U građevinskoj struci nikada nisam radio, već sam ostao raditi na fakultetu. Kako je tada u Jugoslaviji stupio na snagu Zakon o nacionalizaciji, očeva je bravarija bila nacionalizirana. To je za mene bio spas jer se nisam morao njome baviti, već sam se bavio matematikom. Matematikom sam se isključivo bavio do 1961. godine kada sam dobio japansku stipendiju gdje sam se zainteresirao za haiku poeziju. Od tada je moja druga polovica života podjednako posvećena matematici i haiku poeziji.

NACIONAL: U posljednjih 10 godina u javnosti ste se daleko više pojavljivali zbog haiku poezije i poznavanja Japana nego zbog matematike. – Djelomično se tu radi o slučaju jer su Japan i haiku popularniji, više ljudi misli da poznaje poeziju od onih koji misle da poznaju matematiku. Ja sam, također slučajno, objavio jednak broj knjiga o japanologiji i o matematici, po 17. To nije loše jer ako se čovjek bavi samo jednom stvari, bez obzira koja mu je struka, onda riskira da ne zna ni o čemu drugom razgovarati osim o struci. Ja sam znao reći “ako se čovjek bavi samo s jednom stvari, onda je to isto kao da hoda koristeći jednu nogu”. Mislim da je bolje da osim svoje struke čovjek ima neki hobi ili područje interesa. Jednom su me pitali bih li, da se opet rodim, uzeo matematiku za struku, a japanologiju kao hobi. Odgovorio sam “ni govora, da se ponovno rodim uzeo bih japanologiju kao struku i matematiku kao hobi”. Ni u jednom ni u drugom nisam se razočarao. Povremeno sam se bavio koječim drugim. U gimnaziji sam nekoliko godina učio staroegipatske hijeroglife, arheologija me zanimala. Volio sam crtati, čak sam objavljivao karikature u humorističkom časopisu “Koprive” prije Drugog svjetskog rata. Dosta ozbiljno sam se bavio i umjetničkom fotografijom, sam sam razvijao i povećavao fotografije. Čak sam za neke stvari napravio predleće od naočala mojih teta i na to sam bio strašno ponosan. Dakle, do 37. godine najviše me zanimala matematika, a od onda nisam zanemario matematiku, ali sam dosta čitao, pisao i predavao japanologiju.

NACIONAL: Jesu li vas u struci smatrali čudakom jer se bavite japanologijom, odnosno jesu li vas poznavatelji Japana odbacivali jer ste matematičar? – Još gore, među matematičarima koji me nisu naročito voljeli govorilo se “ah, Devide, onaj pjesnik”. A u društvu književnika neki su govorili “ah, Devide, onaj matematičar”. No to je neizbježno, ipak je to bilo izrečeno dijelom u šali.

NACIONAL: Jeste li 1961. godine, kada ste prvi puta otišli u Japan, vjerovali da će vas ta zemlja toliko impresionirati ili se sve dogodilo sasvim slučajno? – Nije bilo slučajno. Kada sam imao devet godina, u trećem razredu osnovne škole, bile su popularne radijske emisije koje je vodio glumac Tito Strozzi. Jednom je prilikom izdiktirao neku japansku adresu i pozvao djecu da pišu na tu adresu. Ja sam pisao na tu adresu i iz Japana sam uskoro dobio brošuricu japanskog esperantskog društva. Kasnije, u srednjoj školi, često sam odlazio na predavanja iz Povijesti umjetnosti na Umjetničkoj akademiji kod profesora Ljube Babića, naročito kada je predavao o Dalekom istoku, Kini i Japanu. Jednom prilikom kada je predavao o kineskim drvorezima, koristio se projektorom preko kojeg je projicirao stranice knjige. Odjednom vidim na rubu ekrana kako stranica knjige počinje smeđiti jer valjda ventilator nije dobro radio. Mislio sam da će profesor brzo izvući knjigu, ali on se toliko zanio da je rekao “ma sada ne mogu prestati pa makar izgorjela knjiga”. Tek kada se to počelo dimiti, on je izvukao knjigu. Uglavnom, još u gimnazijskim danima zanimao sam se za japansku likovnu umjetnost, dok za haiku nisam ni znao da postoji. Kada sam kasnije putovao svijetom zbog raznih kongresa, kopao sam po antikvarijatima tražeći knjige iz kineske i japanske umjetnosti. Kada su jedne godine objavili natječaj za inozemne stipendije, prijavio sam se za japanku stipendiju. U prvom pokušaju je nisam dobio jer ju je dobio netko s jakim vezama, toliko jakim da je dobio i japansku, i francusku, i talijansku stipendiju. Iduće sam se godine ponovo natjecao i dobio stipendiju japanskog Ministarstva prosvjete. Dvije sam godine boravio u Tokiju i bio na nekoliko njihovih renomiranih sveučilišta. Dolaskom u Japan moja su se očekivanja više nego ispunila. Očekivao sam mnogo, a našao sam mnogo više.

NACIONAL: Što je to bilo više od vaših očekivanja? – Haiku poezija za koju nisam znao da postoji. Stanovao sam u domu za strance i prvog sam dana na zadnjoj stranici novina “Japan Times” uočio kolumnu s jednom haiku pjesmom od Sodoa. U prijevodu bi taj haiku glasio “koliba u proljeće/ničega u njoj/u njoj je sve”. Pao sam na leđa kada sam to pročitao. Od tada, bio je to srpanj 1961. godine, pa do danas nije prošao niti jedan dan, a da nisam bar nešto čitao, pisao ili razmišljao o haiku poeziji. Toliko me se to dojmilo.

NACIONAL: Godinama pokušavate objasniti ljudima blisku vezu matematike i haiku poezije. Vjerujete li da ste uspjeli u tome? – Ne bih mogao kategorički odgovoriti s da ili ne. Oni koji bar nešto znaju o matematici i bar nešto znaju o poeziji, mogu razumjeti tu sličnost koja na prvi pogled izgleda apsurdno. Ljudi obično misle da je matematika nešto suhoparno i logično, a poezija je nešto maštovito. No nije baš tako. Uzmite, primjerice, Pitagorin poučak koji ima osam znakova, slova a, b i c, plus, jednakost i tri dvojke. Za onoga koji to zna pročitati to je beskrajno bogati sadržaj, poput asocijacije na to kako su Egipćani gradili piramide. I haiku je asketska, suzdržana i stroga forma gdje se sasvim kratkim izričajem prenosi vrlo bogati sadržaj.

NACIONAL: Jeste li tada poželjeli ostati živjeti u Japanu? – I da i ne. Naime, ja sam u Japanu prvi puta bio s 36 godina i tada je već bilo kasno za započinjanje novog života. Imao sam mogućnosti, pozivali su me da ostanem na fakultetu u Tokiju gdje bih dobio katedru i odlične uvjete za rad. Dodatna je poteškoća bila u tome što sam u Zagrebu imao živu majku i njezine tri sestre koje su sve bile bez prihoda pa sam ih morao uzdržavati. Da sam ostao u Japanu, onda bi se od tamo morao brinuti za njih. Puno ozbiljnije prilike za ostanak u inozemstvu imao sam 1968. godine kada sam bio gostujući profesor u Australiji i 1971. u Americi kada su mi nudili još bolje uvjete. U Australiji sam bio 1968. godine kada su Sovjeti upali u Češkoslovačku, a sovjetske su trupe bile na mađarskoj granici. Kada su mi u Melbourneu ponudili da ostanem raditi kod njih, zahvalio sam se na povjerenju i rekao im da kod kuće imam majku i njezine tri sestre te se stoga ne mogu na to odlučiti. No dodao sam: “Ako Sovjeti provale iz Mađarske u Jugoslaviju, onda ja tamo nemam što tražiti i ostat ću u Australiji”. Nisu provalili i ja sam se vratio.

NACIONAL: Koja su to bila vaša matematička znanja zbog kojih se bili tako traženi u inozemstvu? – Moj uži interes u matematici čine viša algebra, matematička logika, višedimenzionalna geometrija i teorija skupova. U Australiji i Americi predavao sam matematičku logiku. Ujedno sam napisao neke radove koju su bili objavljeni u njihovim znanstvenim publikacijama što im se dopalo pa su me htjeli zadržati.

NACIONAL: Što vas oduševljava u matematici, je li to njezina egzaktnost? – Matematika sigurno jest najegzaktnija među svim prirodnim znanostima, ali ni ona nije apsolutno egzaktna. U tome nema nikakvog proturječja – Himalaje jesu najviše gorje na zemlji, ali ni one ne dopiru do nebesa. Upravo zato što ni matematika nije apsolutno egzaktna, time što unutar nje postoje pitanja u kojima se nipošto ne slažu svi vrhunski matematičari, upravo po tome u njoj ima mjesta mašti i upravo po tome matematika nije samo znanost nego i umjetnost u najuzvišenijem smislu te riječi. Pri zasnivanju matematičkih teorija ili rješavanja teških problema osim logike i oštrog zaključivanja isto je tako neophodna intuicija, kreativna mašta i kombinatoričko prosuđivanje. Stoga i nije čudno da je među velikim matematičarima bilo i velikih umjetnika, kao i obrnuto. To nisu samo općepoznati primjeri Leonarda da Vincija ili Albrechta Durera. Lewis Carroll, pisac “Alice u zemlji čudesa” bio je po profesiji matematičar kao i književnik i nobelovac Aleksandar Solženjicin. Obrnuto, francuski pisac i pjesnik Raymond Queneau bio je duboki poznavatelj matematike.

NACIONAL: Niste ostali u inozemstvu, ali ste iz inozemstva doveli svoju suprugu, Japanku Yasuyo Hondo. – Mi smo se upoznali kada sam prvi puta bio u Japanu, 1961. godine. No tada se nismo ozbiljnije zbližili. Moja je supruga umrla 1980. godine, ostao sam sam i tada sam se sjetio Yasuyo s kojom sam se dopisivao. Vjenčali smo se 1981. godine i ona je došla živjeti u Zagreb. Njezin dolazak u Hrvatsku bio je vrlo hrabar potez. U Japanu ima dosta miješanih brakova, ali u pravilu Japanci ne vole miješane brakove. Roditelji moje supruge nisu se složili s njezinim preseljenjem u Zagreb. Međutim, ona je došla i navikla se na naš način života bolje i brže nego sam mogao sanjati. Duboke su kulturološke razlike između Japana i Hrvatske. Primjerice, moj je prijatelj imao djevojku iz Japanu s kojom je živio u Švicarskoj. Ona mu je jednom prilikom skuhala jako finu juhu i on je rekao “pa ova je juha pravi lijek” na što je ona počela plakati – kada u Japanu kažu da je nešto kao lijek, onda to znači da je jako gorko.

NACIONAL: Vjerojatno je vaša supruga vjerovala da će joj život u Zagrebu biti olakšan time što ste vi usvojili mnogo toga iz japanskog načina života. – Kada sam prvi puta bio u Japanu, publicirao sam tamo nekoliko članaka o mom viđenju Japana. Po tome se moglo vidjeti da sam shvatio i primio taj duh Japana. Japan mi nije bio stran, već mi je bio drugačiji, ali ne u negativnom smislu.

NACIONAL: Bez obzira na to početkom osamdesetih godina bili ste kritizirani kako niste tako dobar japanolog kakvim se predstavljate. – Bilo je to u Studentskom listu kada me je napala Slavenka Drakulić. Kako se u to vrijeme Studentski list nije prodavao na kioscima, već su ga prodavali kolporteri, onda su cijeli dan izvikivali “nedopustivo, neodgovorno i nestručno pisanje profesora Devidea”. Puno godina kasnije dobio sam pismo od Slavenke Drakulić u kojem mi se ona ispričala objašnjavajući kako je pisala o nečemu što nije razumjela.

NACIONAL: Koliko je na vas utjecao japanski zen? – Jako mnogo. Više sam puta odlazio u zen samostane iako se nikada nisam namjeravao zarediti ili prihvatiti zen kao svoju religiju. Zen nije ni religija ni filozofija, to je poseban način doživljavanja života, kako vrednujete događaje iz života, kako se prema njima odnosite, ali s praktične strane. U mladim sam danima pročitao mnogo knjiga iz filozofije zbog čega imam problema s kičmom. Čitao sam i marksističku literaturu i Bibliju, ali od svega mi je zen nekako najbolje ležao. Čitav zen pršti od humora, ali ne od bedastih viceva, već od dubokih stvari. Zen za mene jako puno znači. Imao sam težak život, puno sam teških stvari proživio. Više sam puta stajao pred prozorom svog dnevnog boravka i razmišljao o tome da li da skočim i sve okončam. Zen mi je pomogao da izdržim.

NACIONAL: Koji su to bili problemi zbog kojih ste pomišljali na samoubojstvo? – To su bili i opći i osobni problemi. Recimo, užasno sam se uzrujavao i patio zbog nekih stvari iako me se te stvari nisu direktno ticale. Primjerice, u Drugom su svjetskom ratu neki moji prijatelji iz gimnazije bili u ustaškom pokretu, a neki su bili SKOJ-evci. Primjerice, glumac Sven Lasta je bio jedan od mojih najboljih prijatelja. On je bio SKOJ-evac za vrijeme endehazije zbog čega je završio u Lepoglavi. Dopisivao sam se s njime pa sam zbog toga gotovo i sam stradao, iako nikada nisam bio član niti jedne stranke. Zbog njega su mi čak i prijetili, a to nije bilo ugodno. A kada su došli partizani, onda su trojicu mojih prijatelja strijeljali jer su bili ustaše iako nisu počinili nikakav zločin, a to su stvari koje su me teško pogađale.

ROĐEN 3. SVIBNJA 1925. GODINE U ZAGREBU
Diplomirao je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1951., a na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu obranio je doktorsku disertaciju iz područja matematičkih znanosti. Od 1965. redoviti je profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu; od 1990. u mirovini.
Godine 1968. gostujući profesor na Monash sveučilištu u Melbourneu, Australija, a 1971. na Ohio Sate University u Columbusu, SAD. Od srpnja 1961. do ožujka 1963. na postdoktoratskim studijima u Japanu, a 1960. dva i pol mjeseca na institutu Alberta Einstein u Jeruzalemu; kraći boravci na akademijama znanosti u Varšavi i Pragu. Objavio knjige Matematička logika (1964), 100 elementarnih, ali težih zadataka (1965), Zadaci iz apstraktne algebre (1968), Riješeni zadaci iz matematike I i II (1972), Stara i nova matematika (1975), Matematika kroz kulture i epohe (1978), Na izvorima matematike (1979), Zabavna matematika (1988), Matematička čitanka (1991), Gros matematičkih zadataka (1995) itd…
Rad na području japanologije i književnosti. Vise od 200 javnih predavanja i isto toliko eseja i članaka o japanskoj umjetnosti i povijesti kulture. Objavi je knjige Japan-tradicija i suvremenost (1978), Iz japanske književnosti (1985), Japan-poezija i zbilja (1987), Japan za djecu(1987), Japan-prošlost i budućnost u sadašnjosti (1988), Zen (1992), Antidnevnik prisjećanja (1995).itd.
Godine 1965. primio republičku nagradu Ruđera Boškovića, 1982. Nagradu grada Zagreba, 1977. međunarodnu nagradu Le Prix C.I.D.A.L.C., 1983. Orden japanske vlade Reda Svetog Blaga.