Novo američko veleposlanstvo u Buzinu na 7000 kvadrata otvoreno je prošlog tjedna velikom svečanom ceremonijom“U novije doba sve se američke ambasade iz sigurnosnih razloga rade po istom principu svugdje u svijetu: ‘sele’ se iz gusto naseljenih urbanih okoliša u otvorenije prostore predgrađa koji se mogu lakše braniti. Ideja vodilja nove zgrade američkog veleposlanstva bila je da napravimo ekonomičnu zgradu, ali i – umjetničko djelo. U realizaciji tog projekta hrvatski građevinari iz ‘Tehnike’ pokazali su se vrlo temeljitima. Nikad nisam u Americi vidio takve nacrte kao kod vas. Sve su napravili perfekcionistički. A kvaliteta – pogledajte uokolo, ovo je bolje od onog što mi imamo u Americi.” Izjavio je to novinarima Nacionala, ne krijući zadovoljstvo, mr. Michael Zajkowski iz američkog tima arhitekata tvrtke Hellmuth, Obata+Kassabaum, autora koji su odredili izgled nove zgrade američkog veleposlanstva. On je u Zagreb sa svojim kolegama arhitektima stigao prošli tjedan na svečanu ceremoniju otvorenja novog zdanja američkog veleposlanstva u Buzinu. Taj svečani čin “rezanja vrpce” u atriju grandiozne zgrade okupio je prošli petak uz američkog veleposlanika Lawrencea G.Rossina i hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, te potpredsjednika Vlade Slavka Linića, diplomatski kor akreditiran u RH, brojne uzvanike iz političkog i društvenog života Hrvatske.

VRHUNSKI RIJEŠENA SIGURNOST ZGRADE Petnaest centimetara debelo neprobojno staklo na prozorima, kao i svi zidovi i vrata, napravljeni su tako da mogu podnijeti bombaške napade: zgrada nema skloništa jer je sama jedno veliko sklonište RAZLOZI PRESELJENJA AMBASADE I zagrebačka je ambasada kao i sve druge građene u novije vrijeme preseljena iz urbanog okoliša iz sigurnosnih razloga: u otvorenijem prostoru predgrađa može lakše braniti od terorističkih napada NAMJEŠTAJ U AMERIČKOJ AMBASADI Uredi u novoj američkoj ambasadi namješteni su pokućstvom iz Amerike: samo multifunkcionalne stolice, koje se prilagođavaju položaju tijela, a namijenjene su i masiranju, koštale su po 600 dolara Zgrada ambasade uvučena je trideset metara od ulaza i opasana zidom visokim tri metra: po procjenama stručnjaka za sigurnost, tih trideset metara je potrebno radi zaštite od eventualnih terorističkih napadaIzgradnja nove zgrade američkog veleposlanstva u Ulici Thomasa Jeffersona 2, vrijedne oko 69 milijuna dolara, prije dvije i pol godine proglašena je jednom od najvećih stranih investicija u Hrvatskoj. Najveći dio novca, oko 47 milijuna, Amerikanci su potrošili na samu zgradu, od čega je oko 15 milijuna dolara vrijedio samo posao hrvatskih graditelja.

Staklena tvrđava od 7000 kvadrata, kako su službenici veleposlanstva nazvali svoje novo radno mjesto, uvučena je trideset metara od ulaza i opasana zidom visokim tri metra. Tih trideset metara je, po procjenama stručnjaka za sigurnost, potrebno radi zaštite od eventualnih terorističkih napada.

Premda arhitekti o elementima zaštite i opreza kojima zgrada obiluje kažu tek da su napravljeni u skladu s kriterijima koje propisuje američka vlada, na svakom koraku vidljivo je kako je upravo sigurnost bila osnovna nit vodilja u izgradnji. O sigurnosti nitko ne želi detaljnije govoriti, ali i ono što se može vidjeti golim okom djeluje moćno. Petnaest centimetara debelo neprobojno staklo na prozorima, kao i svi zidovi i vrata napravljeni su tako da mogu podnijeti bombaške napade. To je i razlog zašto zgrada nema ni podruma, ni skloništa. Oni ionako nisu ni potrebni, jer je čitava zgrada u svakom svom dijelu od sedam tisuća kvadrata uredske površine sagrađena kao sklonište. “I uz prozor se može stajati bez straha od ozljeda”, objasnili su novinarima službenici zaduženi za osiguranje u veleposlanstvu, kad su nas još prije dva tjedna poveli u obilazak zgrade.

Zgrada na četiri kata ima najsofisticiraniji sustav videonadzora te sustav osiguranja protiv požara. Uredi su namješteni pokućstvom iz Amerike. Samo stolice vrijede 600 dolara, dizajnirane su multifunkcionalno; prilagođavaju se položaju tijela, a namijenjeni su i masiranju. U zgradi postoji i menza, zdravstvena jedinica, soba višestruke namjene, knjižnica za javnu upotrebu, koja je ujedno i soba za istraživanje.

Na preseljenje oko tristotinjak službenika veleposlanstva u zagrebačko predgrađe Amerikanci su se odlučili iz dva razloga. Sigurnosnih, jer im lokacija u Hebrangovoj u centru Zagreba nije zadovoljavala kriterije sigurnosti. Ali i prostornih, jer im je dosadašnja zgrada u kojoj su proveli posljednjih pedeset godina, isprva kao konzulat, već odavno postala skučena.

Stara zgrada ambasade bila je rascjepkan i nedovoljno funkcionalan uredski prostor, tvrde Morgan R. Williams, principal i Robert Barr, stariji principal u Hellmuthu, Obata+Kassabaum, koji su dizajnirali zgradu na zagrebačkoj periferiji uz pomoć zagrebačkog arhitekta Ivana Franića. Američkim arhitektima zgrada veleposlanstva u Buzinu nije prvi takav projekt. Mogu se pohvaliti dugogodišnjim iskustvom u osmišljavanju objekata američkih veleposlanstava širom svijeta: Tanzaniji i Keniji, gdje su projektirali novi prostor nakon što su teroristi u kolovozu 1998. digli u zrak tamošnju zgradu veleposlanstva.

Zbog projekta izgradnje veleposlanstva američki arhitekti posljednje dvije godine dolazili su više puta u Zagreb. Premda sam Ivan Franić o svojoj ulozi u projektu kaže kako je ona bila minorna, američki arhitekti tvrde kako su svoje prvotne ideje i vizije o tome kako bi zgrada trebala izgledati promijenili upravo pod njegovim utjecajem. Usto, Franić im je, kažu, bio od neprocjenjive pomoći u kontaktima s gradskom upravom i “izvrstan vodič” kroz labirinte hrvatske birokracije.

Michael M. Zajkowski, član Uprave spomenute američke tvrtke, prisjetio se početaka projekta: “Razgovarali smo s nekoliko domaćih arhitekata i graditelja, no zaključili smo da je Ivan Franić najbolji za naš tim. Procijenili smo da ima izvrstan portfolio projekata na kojima je radio, primjerice knjižnicu u središtu grada i da je projektirao neke vrlo uspješne zgrade u Hrvatskoj. On nam je pomogao da oblikujemo dizajn koji je u skladu s Hrvatskom kao zemljom koja se razvija i ide naprijed. Franić nas je uspio uvjeriti da kopija povijesne zgrade tradicionalnog izgleda nije pravi izbor, budući da je sve što se gradi u Zagrebu – svježe, lepršavo i moderno. Rekao nam je da tradicionalna arhitektura, kojoj smo mi isprva bili skloni, nije napredno razmišljanje. Objasnio nam je to željom Hrvata da unapređuju svoju kulturu i žele da se taj napredak odražava i u arhitekturi, a to su podržali i ljudi u Washingtonu: “Tako smo sastavili svoj prvi prijedlog, dizajn veleposjedničke zgrade, i pobijedili na natječaju. Naš projekt bio je inspiriran arhitekturom koju smo otkrili u starom dijelu, ali i okolici Zagreba – veleposjedničkih kuća i zgrada.”

Kad su u Americi potpisali ugovor za projekt, ponovo su došli u Zagreb, na, kako kažu, “dvotjedno dizajn putovanje, kako bi zabili posljednji čavao u projekt”. O tome kako su brusili projekt, priča Morgan R. Williams: “Došao je čitav tim stručnjaka: glavni arhitekt, projektno-izvođački tim, dizajnerski tim u kojem su bili dekorateri interijera, pejzaža. Ured nam je bio u Sheratonu. Hodali smo po svim mogućim brdima u Zagrebu, trudili smo se da onako na ‘blef’ upoznamo razne dijelove grada, od starog do Novog Zagreba. Htjeli smo da cijeli tim iskusi Hrvatsku. Nažalost, zbog ograničenog vremena nismo uspjeli vidjeti sve što smo htjeli, ali dovoljno da otkrijemo prekrasnu arhitekturu stare katedrale i boje koje se ovdje upotrebljavaju. Zato smo se i trudili da zgradu veleposlanstva izabrati boje koje će biti u skladu s bojama koje se i inače lokalno upotrebljavaju. Također smo se u samom veleposlanstvu informirali o nekim tehničkim podataka – od broja ljudi, njihovih različitih potreba, pristupa i sigurnosti i napravili smo četiri-pet planova viših zgrada, koje su bile orijentirane prema raznim stranama svijeta. Prezentirali smo nacrte svim grupama i odjelima, službenicima veleposlanstva, pratili smo povratne informacije o potrebama ljudi koji će, naposljetku, boraviti i raditi u tom prostoru. Tako da ako se danas službenici veleposlanstva žale da nemaju dovoljno mjesta ili ga imaju previše ili se pitaju kako to da su završili baš na tom mjestu, moraju znati da je projekt nastao iz tog procesa praćenja reakcija ljudi koji su tada radili u veleposlanstvu. Naposljetku smo se konzultirali s američkom Vladom i prezentirali tamošnjoj arhitektonsko-savjetodavnoj komisiji svoj projekt. Ivan Franić s nama je izlagao naš projekt, govorio je o zagrebačkoj povijesti, stanju hrvatske arhitekture. On je bio ključna osoba u našem dizajnerskom procesu, u ranoj fazi projekta istraživao je građevinske materijale, slao nam uzorke, specifikacije, literaturu. Pomogao nam je i u fazi sređivanja svih potrebnih dozvola za gradnju, a to je procedura koja se razlikuje od procedure u Americi.”

Objašnjavajući ideju nove zgrade veleposlanstva u Buzinu koja je sagrađena u asimetričnom obliku, Michael M. Zajkowski kaže: “Nova zgrada zahtijevala je formu koja će objedinjavati prostor i zato smo odlučili sagraditi atrij, lijepi centralni prostor, koji stvara osjećaj cjeline. Budući da se teren za zgradu veleposlanstva nalazi u neposrednoj blizini zaobilaznice, nastojali smo da se zgrada sa svojim zavojitim oblikom uklopi u taj ambijent. Ideja velikog parka koji okružuje zgradu također je vrlo važan element, a priznajem da je bio inspiriran zagrebačkim trgovima i parkovima, prekrasnim područjem donjeg grada koje nas je impresioniralo. Servisne zgrade, kao i sam Odjel za vize, smještene su na samim rubovima zida i udaljene su od centralne zgrade kako ne bi odvlačile pogled od nje. Ulaz za osoblje odvojen je od onog za konzularni dio, zadržava konzularni promet samo na jednom području i tako smanjuje zbrku.”

Bez obzira na to što se zgrada svojim izgledom mora uklopiti u domaće podneblje, a da se pritom poštuju jedinstveni izvedbeni standardi sigurnosti u gradnji što ih američka Vlada propisuje za sve dijelove svijeta, arhitekti naglašavaju kako je zagrebački projekt, ipak, jedinstven. A poseban je po tome što su arhitekti i graditelji bili od samog početka jedinstveni tim: graditelji su znali što arhitekti žele i svojim su savjetima pomagali da se definira što je izvedivo i može li se sagraditi. I sve to, kako napominje Morgan R. Williams, “unutar vrlo strogog i nefleksibilnog budžeta”.

Najskuplji dio u izgradnji, otkrit će oni, bili su troškovi fasade, koja je napravljena od kamene oplate. Morgan R. Williams dodaje: “Odlučili smo se za kamen ne samo zbog njegove ljepote, nego i zato što je trajniji od klasične fasade. Mnoge zgrade u Zagrebu imaju plastične fasade. I nama se to isprva činilo prihvatljivim, ali smo shvativši da nas dugoročnost ne zadovoljava tu varijantu odbacili. Zbog toga smo zgradu obukli u kamen, on nam se jednostavno učinio ljepšim i prikladnijim za prezentaciju SAD-a u stranoj zemlji. Taj je kamen Michael pronašao i nabavio u Njemačkoj.”

Što se pak tiče same izgradnje, američki arhitekti tvrde kako će je pamtiti po izvrsnoj američko-hrvatskoj suradnji između tvrtki J.A Jonesa i Tehnike. O toj suradnji Michael M.Zajkowski govori isključivo u superlativima: “Konkretan posao gradnje bio je jednostavno nevjerojatan. Mislim da su stručnjaci iz Tehnike obavili fantastičan posao. Impresionirani smo načinom na koji su majstori obradili drvo, svi radovi u drvetu besprijekorno su napravljeni, kao i metalne ograde. To se vidi na svakom koraku u zgradi. Nadam se da smo projektom ove zgrade postavili standarde dobre, urbane arhitekture i bili bismo zadovoljni da zgrade koje će se u budućnosti graditi u susjedstvu budu slične ovoj. Možda ovo čitavo područje u Buzinu jednog dana postane naselje ambasada”, zaključili su arhitekti, koji trenutačno slične dizajnerske planove sada ostvaruju u Abu Dhabiju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.