Jasna Babić, novinarka Nacionala koje već godinama uspješno raskrinkava najvažnije kriminalne afere u Hrvatskoj, napisala je knjigu 'Zagrebačka mafija'Nacionalovoj novinarki Jasni Babić ovih dana iz tiska izlazi knjiga “Zagrebačka mafija”. Riječ je o prvoj publikaciji u kojoj se, na otprilike 300 kartica teksta, pruža detaljan uvid u hrvatsko podzemlje od nastanka samostalne hrvatske države do danas. Svojevrsna društvena kronika prošlog desetljeća donosi iscrpan prikaz mafija koje su zahvaljujući dopuštenju HDZ-ovog režima vladale Hrvatskom.

Bez poznavanja odnosa u podzemlju nije moguće razumjeti prvih 10 godina hrvatske države: duboko sam uvjerena da buduće generacije neće razumjeti to razdoblje ako se o njemu bude pisala isključivo politička povijest“Zagrebačka mafija” sadržava niz dosad nepoznatih podataka o podzemlju koje je punih deset godina vladalo Hrvatskom i njenim glavnim gradom, opisana su ubojstva, ali i otkriveni razlozi nekih od njih, što dosad nije uspjelo čak ni policiji. Na temelju višegodišnjeg bavljenja tim fenomenom Jasna Babić analizirala je i nastanak mafije, detaljno opisujući odakle su došli njeni predvodnici, kao i načine na koje su stvarali veze u utjecajnim društvenim krugovima.

Pod krinkom čuvara nacionalnih interesa dojučerašnji anonimci iz podzemlja preobrazili su se u heroje: emigrantski kockar i vlasnik bordela Mladen Naletilić Tuta predstavljen je kao ratna legenda, propali boksač Vinko Žuljević Klica vjerovao je da je sudbinski predodređen da postane nacionalna legenda, dok je sitni frankfurtski gangster Zlatko Bagarić naprasno stekao status vođe domaćeg podzemlja.

Sve njih Jasna Babić temeljito demistificira, kao i Vjeku Sliška koga su pojedini novinari prikazivali kao sjetnog intelektualca, premda se radilo o sadističkom ubojici. Tu su i opisi državnoodvjetničkog rada Radovana Ortynskog i Dunje Pavliček-Patak koji su se de facto priklonili Sliškovu gangu. Jedan od najvažnijih likova je Veselin Marinov, bivši agent bugarske tajne službe, KGB-a, HIS-a i Tutin ratni tjelohranitelj. Prvi se put opisuje život tog čovjeka – poznatog pod nadimkom Bugar – koji je razotkrio najveći dio kriminalnog miljea u Hrvatskoj. No poput niza osoba koje se spominju u ovoj knjizi ni Marinov nije dočekao njeno objavljivanje, ubio ga je Vinko Žuljević Klica.

NACIONAL: Zašto ste odlučili napisati knjigu “Zagrebačka mafija”? – To nije knjiga samo o kriminalu nego o ratu, politici i kriminalu, sinteza onoga čime sam se kao novinar bavila u posljednjem desetljeću. Bila sam ratni reporter, pisala o političkim temama, dok je interes za kriminal uslijedio kao pokušaj da napokon razumijem i rat i politiku.

NACIONAL: Koliko ste dugo radili na knjizi? – Intenzivno i s namjerom da napišem knjigu u ovakvom obliku – posljednjih godinu dana.

NACIONAL: Ima li u njoj dokumenata i činjenica koje niste objavili u svojim novinskim člancima? – Ima i novih dokumenata i novih činjenica koje su bile nepoznate široj javnosti.

NACIONAL: Čitatelji će vjerojatno steći dojam da je u priličnoj mjeri knjiga posvećena uspomeni na tajnog agenta Veselina Marinova. Koliko je on kompetentan izvor informacija kad se zna da je od mladosti bio špijun i konfident koji je obavio niz prljavih poslova? – Marinov je samo jedan od mnogih izvora za “Zagrebačku mafiju”.On sam bio je jedan od najkompetentnijih izvora jer je scenu poznavao jako dobro. Što se tiče mračnih strana njegova života – osobno mi je o njima pričao. Kao da je slutio kako mu je to posljednja godina života, imao je silnu potrebu da se ispovijeda i nekom pokaže kako je shvatio sve svoje zablude. Ponekad su njegove priče bile vrlo mučne, i ja sam mu rekla: Stari, oprosti, ali ja te ne mogu razriješiti tvojih grijeha, morat ćeš s njima živjeti. Upoznali su nas 1997. zajednički znanci iz Osijeka, ali sam ga potpuno zaboravila sve dok nekoliko godina poslije nisam u novinama pročitala da je uhapšen. Čak ni tada nisam pretjerano obraćala pažnju na tu vijest, jednostavno me nije bilo briga za sudbinu nekog Naletilićeva kriminalca. Zainteresirala sam se tek kad sam u novinama pročitala da je bio tajni agent HIS-a kojeg Hrvatska namjerava izručiti Bugarskoj. Stupila sam u kontakt s njegovom suprugom Brankom koja je tada radila u diskoklubu The Best. Ona mi je ispričala priču o svom mužu i mi smo u Nacionalu, negdje sredinom 2000., objavili prvi članak o njegovim aktivnostima tajnoga agenta. Kad je izišao iz zatvora, Marinov je preko odvjetnika Tonija Nobila tražio da se upoznamo. Bio je dirljivo zahvalan za članak u Nacionalu i tako je postao naš informator s kojim sam surađivala do njegove smrti.

NACIONAL: Snažno ste se suprotstavili tezama u javnosti prema kojima je likvidacija Marinova koju je počinio Vinko Žuljević Klica bio sukob dvojice mafijaša u kojem je Bugarin bio lošije sreće? – To nije samo moja teza jer se ona iznosi i u optužnici protiv Žuljevića. Marinovljevo ubojstvo u optužnici se također povezuje s činjenicom da je bio HIS-ov agent koji se bavio organiziranim kriminalom i koji je svojoj službi dojavljivao planove, akcije, ubojstva i sve kriminalne poteze Vjeke Sliška,Vinka Žuljevića Klice i njegovih ljudi.

NACIONAL: Postoji li u Hrvatskoj “hobotnica”? – Meni se čini da ne postoji, barem ne onako kako je prikazana u “Kumu” ili “Obitelji Soprano”. Hrvatska je specifična po tome što neki financijski i politički lobiji više sliče tom filmskom obrascu mafije nego domaći javno identificirani kriminalni gangovi. Ti lobiji ne zarađuju na drogi ili reketu poput klasičnih mafijaša, ali ilegalno trguju radnim mjestima, privilegijima, političkim položajima, društvenim titulama, diplomama. To je u nekim okolnostima unosnije od klasičnog kriminala. Protivnike i suparnike ne ubijaju oružjem, no oduzet će im posao, namjestiti anonimnu dojavu, proglasiti ih nacionalnim izdajnicima, jednog jugonostalgičarom, drugoga pederom ili kurvom, egzistencijalno ih dokusuriti na drugi način. Sve te klasične zločinačke organizacije 90-ih su bitno bile povezane s HDZ-ovim režimom, što znači da su funkcionirale kao društveni ogranci vlasti, prije svega tajnih službi i Ministarstva obrane, koji su od prava jačeg i beskrupuloznijeg, od nasilja, oružja i zločina stvorili čak ideologiju nacionalnog patriotizma. Kako su kriminalci i zločinci prirodno bili najjači i najbolje naoružani, tako je HDZ na neki način postao njihova politička avangarda.

NACIONAL: Vodeći su negativci prvog dijela knjige vođe paravojnih postrojbi HVO-a Mladen Naletilić Tuta i Vinko Žuljević Klica. Jeste li ih upoznali dok su još bili na slobodi? – Naravno da jesam, kao i golemu većinu negativaca koje spominjem u knjizi. Doduše, u mojoj knjizi malo je onih koji nisu negativci. Svi ti junaci veliki su bleferi koji glume određene uloge, a onda te uloge podrazumijevaju oružje, kriminal pa čak i etničko čišćenje. Naletilić je, recimo, pozer kojeg sam dvaput srela na Širokom Brijegu. Nosio je razdrljenu košulju, a na onim mršavim prsima prekrivenim s par dlaka visio je veliki križ. Ljudima trostruko većim i jačim od sebe obraćao bi se s očinskim “sinko”. Lagao je da se viđa sa Šuškom premda su već mjesecima bili posvađani. Vjerujem da je čak i neka ubojstva naručivao samo kako bi održao mit o sebi kao mrzitelju Muslimana, iako ih privatno uopće nije mrzio. Klica je nešto drugo, on je vrlo sličan Marinovu jer su obojica bili fanatici. Žuljević je uvjeren da obavlja bogomdanu misiju, od toga kako je sudjelovao u ratu do načina na koji je ubio Veselina Marinova. Upoznala sam ga 1997. u Drvaru gdje se skrivao od SFOR-a. Napravili smo intervju, a poslije sam ga još nekoliko puta susrela u Zagrebu. Moja je opća impresija o svima njima da su infantilni. Infantilnost je svehrvatski problem, a unutar njega ovdašnji su kriminalci još infantilniji; okrutni su i egocentrični koliko to znaju biti djeca koja ne razlikuju dobro i zlo.

NACIONAL: Postoji li netko od tih mafijaša tko vas je impresionirao? – Postoje kriminalci koje sam cijenila više od drugih. To su oni koji se nisu pravdali za to što jesu i koji su kriminal, prema vlastitim priznanjima, izabrali kao najlakši način stjecanja novca. Po meni, najniža vrsta kriminalaca su oni koji su nastali iz škole Ljube Magaša Zemunca, koji je vlastite gangsterske aktivnosti pravdao nekom vrstom političkog buntovništva i pokrivao ih četničkom organizacijom. Nije slučajno upravo Magaš postao uzor cijele nove generacije tzv. državotvornih kriminalaca u samostalnoj Hrvatskoj, koji nasilje, pljačku i zločin objašnjavaju ili kao logičan i nužan poslovni pothvat, ili kao tajni interes hrvatske države.

NACIONAL: Koliko košta ubojstvo u Hrvatskoj? – Najviša postignuta cijena, barem koliko su mi rekli, iznosila je 100.000 maraka.

NACIONAL: Zašto se nikada niste htjeli upoznati sa Sliškom? – Ni sa Sliškom, ni s Bagarićem. Ocijenila sam da su primjeri moralnog dna, bez ikakva kodeksa časti, čak i one gangsterske, i da je svaki razgovor s njima uzaludno trošenje vremena. Od njih ne bih čula ni riječ istine.

NACIONAL: Da bi se netko dulje od desetljeća družio s polusvijetom, mora postojati nekakav eros za takve ljude i njihov životni stil? – S njima se družim koliko i s takozvanom poslovnom ili političkom elitom, odnosno koliko je potrebno za moj posao. Nije riječ ni o kakvom erosu prema određenoj vrsti ljudi, nego o radoznalosti. Duboko sam uvjerena da buduće generacije neće razumjeti prvih deset godina samostalne Hrvatske ako se o njima bude pisala isključivo politička povijest. Za razumijevanje našeg vremena kriminal je onoliko značajan koliko je njime impregnirano društvo. Na mnoge načine kroz zbivanja na kriminalnoj sceni može se dešifrirati i reprezentativna politika i društvena elita našega doba.

NACIONAL: Postoji li strah od prijetnji koje vam upućuju iz podzemlja? – Nema ni više ni manje prijetnji nego prije, kad sam pisala o ratu, ratnim zločinima, Franji Tuđmanu ili tajnim službama.

NACIONAL: Može li se govoriti o hercegovačkoj mafiji koja je vladala hrvatskim podzemljem? – Ne bih to nazvala mafijom, prije interesnom skupinom koja se temelji na rodbinsko-zavičajnoj solidarnosti. Takva povezanost nije svojstvena samo Hercegovcima nego velikoj većini Hrvata. Tko god u Hrvatskoj osvojio vlast, računa da će na sva važnija mjesta postaviti svoje prijatelje i bliske istomišljenike. Čak glasači na neki način to i očekuju; u protivnom smatraju ga “papkom” od političara. To je kod nas pitanje političke tradicije a ne podzemlja. Ono što sam ja željela dokazati “Zagrebačkom mafijom” jest da su svi krupni kriminalci nastali tako – što je nepojmljivo za normalne države – da su uživali ne samo društveni ugled nego i politički legitimitet. Godine 1990. iz Njemačke dolazi Zlatko Bagarić koji, zahvaljujući HDZ-ovu forsiranju emigranata, dobiva politički legitimitet bivše žrtve jugoslavenskog komunizma, pa mu u to ime sve postaje dopušteno. Nekoliko godina poslije Hrvatsku preplavljuju kriminalci iz Herceg Bosne s legitimitetom boraca za “hrvatske interese” u Bosni i Hercegovini. U ime tih povijesno-nacionalnih zasluga i njima sve postaje dopušteno. Problem nastaje kad se dva povijesna legitimiteta sukobe: tko ima veća prava da zavodi teror – kriminalci emigranti ili kriminalci iz propale Herceg Bosne. Mene u principu nije zanimalo tko je koga i zašto ubio, nego kako je moguće da do jučer pristojni i dobri ljudi prihvate odjednom takve ljude za uzore društvenog ili poslovnog uspjeha.

NACIONAL: Na temelju čega tvrdite da su njih dvojica bili društveni uzori? – Kako da ne, pa družili su se s policajcima, poslovnom i političkom elitom, glumci i novinari otimali sve kako bi bili viđeni u Bagarićevu ili Sliškovu društvu. Oponašali su njihov stil života, način zabave, zavidjeli im na markama automobila, čak rabili njihov sleng.

NACIONAL: Zanimljiv primjer je Bagarić koji je stekao reputaciju kralja podzemlja, a da nije napravio ništa doista strašno? – Napravio je mnogo toga strašnog. Ubio je Niku Mioča. No način na koji je to učinio dostojan je kriminalca na samom dnu. Hladnokrvni mafijaš ne ubija u afektu, u uličnoj svađi, kako je to Bagarić učinio. Ubija onako kako je Marinov ubijen, nakon višemjesečnih priprema, strpljivo vrebajući trenutak i režirajući prizor. Prema tome, Miočevo ubojstvo – a njime je on promoviran u zagrebačko podzemlje –sigurno ne dolikuje gangsteru koji je zaslužio karizmu u svome svijetu. Mit o Bagariću stvorio je jedan zagrebački Srbin, u ono doba kad je Srbima bilo opasno živjeti u Hrvatskoj. Legenda o Bagariću kao šefu hrvatske mafije u Njemačkoj, svome prijatelju, možda mu je spasila život. A kad se mit o mafijašu jednom “primio” i kad se Bagariću svidjela ta titula, on ju je morao braniti, mafijaški dosljedno, šakama i pištoljem.

NACIONAL: U knjizi se upozorava na snažnu albansku mafiju koja djeluje u Hrvatskoj. Kako to da su onda u zadnjih 13 godina uhvaćena samo dva ili tri kriminalca albanske nacionalnosti, unatoč uvriježenoj tezi o možda i najjačem ovdašnjem gangu?

– Albanski su kriminalci manje hvalisavi od svojih hrvatskih pandana. Hrvatski kriminalci prakticiraju nasilje kao dio pomodnog mačizma, što znači da im pištolj služi za pokazivanje, kao i izbrijane glave ili nabildani mišići. Ako su nekoga ubili, nekad ako i nisu, žele da se to zna i da se u to vjeruje. Jer tada su u zajednici hrvatskih muškaraca veliki “mangupi”. Albanski kriminalci rade ozbiljan posao koji je povezan s poslovnom tajnom. Ne pričaju koga su pretukli, ranili, prevarili, opljačkali. Ne prave se važni. Postoji i jezični problem, pet Albanaca može u kafiću slobodno pričati o tome kako će prošvercati drogu jer ih nijedan ovdašnji inspektor ne razumije, a ako ih i snime, pitanje je ima li MUP prevoditelje osposobljene da shvate albanski sleng.

NACIONAL: Pod povećalom će vjerojatno biti poglavlja u kojima Vjeku Sliška opisuješ kao patološkog ubojicu, a s druge strane Hrvoje Petrač opisan je kao poduzetnik koji je bez dokaza u javnosti stigmatiziran kao šef suparničkog ganga. Je li baš tako? – I mene su javno proglašavali udbašicom, pa nacionalnim izdajnikom, pa plaćenikom zločinačke organizacije. Jako dobro znam koliko je u našim okolnostima valjana neka društvena stigma. Nitko me nije uvjerio i nitko mi nije dao dovoljno jake argumente da je Patrač ubio Sliška, da je imao ikakvih motiva da ga ubije i da je usto šefovao Bagarićevom mafijom. Nitko me nije uvjerio da je Bagarićeva mafija postojala na način i u sastavu koji je prezentiran u slučaju tzv. zločinačke organizacije. Ni pametnije od mene, očito, nisu uvjerili, jer sudac Ščekić donio je znamo kakvu presudu. Ja ne tvrdim da je Hrvoje Petrač svoj kapital stekao na časniji način od drugih novostvorenih hrvatskih kapitalista i u potpuno zakonitim ortaklucima, ali neporeciva je činjenica da protiv Petrača, unatoč silnom policijskom i pravosudnom trudu, nije podnesena čak ni kaznena prijava za Sliškovo ubojstvo.

NACIONAL: Značajnu ulogu u omogućavanju kriminala imalo je i Državno odvjetništvo predvođeno Radovanom Ortynskim i Dunjom Pavliček-Patak? – Ne mislim da su pomagali Sliškovoj frakciji zato što bi Ortynski ili Dunja Pavliček bili plaćani od tih kriminalaca. Zbog svojih silnih ambicija i istodobno nesposobnosti da mafijaški kliše razlikuju od hrvatskih specifičnosti, doveli su se u položaj da postanu instrument jednog ganga. Paradoks je da taj gang do tada nije bio pretjerano jak nego je procvjetao tek kad su njegovi ljudi postali štićenici Državnog odvjetništva.

NACIONAL: Koliko se kriminalna scena u današnjoj Hrvatskoj razlikuje od one s kraja 90-ih godina? – Jako, jako puno. Nestali su velikani kriminalne scene, što ne znači da kriminala ima manje, ali više nema velikih bossova. Mijenja se, prije svega, vladajući moral i društveni orijentiri. Druga važna stvar je potpuni raskid politike s kriminalcima, uključujući tu i sam HDZ koji uspostavlja nove standarde vlastitog političkog djelovanja. Naravno, uvijek postoji poneki potkupljivi državni odvjetnik ili korumpirani sudac i političar, ali više nema kriminalaca koji su ili izravni proizvod ili barem štićenici državnih institucija.