Prevelik, prevruć, prenapučen – riječi su koje možda najbolje opisuju atmosferu prva tri dana, tzv. novinarski vernissage ovogodišnjeg, 50. venecijanskog biennala. Povjesničar umjetnosti Jerko Denegri primijetio je kako grandioznost ovogodišnjeg Biennala, nazvanog “Snovi i konflikti: diktatura promatrača” zapravo posve dovodi u pitanje drugi dio njegova naziva. Gotovo da bismo mogli reći da je oko 700 umjetnika i 15-ak različitih izložbi na 35, a možda i više, venecijanskih stupnjeva Celzija, pretvorilo i verziranog posjetitelja iz “diktatora” u – žrtvu.

Rastavljeni automobili, slonovski izmet i gola obrijana tijela na najpoznatijoj smotri svjetske umjetnostiOvogodišnja izložba koju je selektor Francesco Bonami nazvao “izložbom svih izložbi”, sa svim onim umjetničkim biografijama i društvenim kontekstima koje je valjalo shvatiti, bila je kao stvorena da pobudi kapitulantske osjećaje pred svim onim što nikada nećete stići vidjeti, ili razumjeti. A ako to nekome može ublažiti osjećaj potpunog luzerstva – dakako da nije sve vidio ni sam Bonami. Na pitanje što misli o hrvatskoj selekciji, odgovorio nam je da hrvatsku izložbu još nije vidio, ali to namjerava u najskorije vrijeme učiniti.

Od ponašanja, aktualno je bilo sjedenje u kafićima Giardina i Arsenala, izložbenih prostora Biennala; padanje u zagrljaj znancima iz cijelog svijeta; razgovor o danskom i izraelskom paviljonu. Sveprožimajuća riječ, koju nije trebalo ni izgovarati, bila je multukulturalnost. Piće: negazirana mineralna, šampanjac. Dress code: prozirne krpice, minijaturne i ofucane, može i Dolce & Gabanna; u svemu ostalom bili ste žalosno overdressed, osim ako niste jordanska princeza koja je došla vidjeti američki paviljon Afroamerikanca Freda Wilsona.

Zatim, u pauzama druženja: povremeni polagani odlazak do nekog od zakuhalih izložbenih prostora. Osim ako niste, na svoju sramotu, novinar reporter s radnim zadacima ili kakav oznojeni mlađi nadobudni kustos. Jer press dani su odavno, naime, pretvoreni u vrijeme u kojem se na Biennnalu sastaju urednici velikih novina i izdavačkih kuća, vlasnici galerija, umjetnici, kustosi najslavniji na svijetu. I, nešto manje vidljivi, ljubitelji umjetnosti, veći ili prigodni, ali svakako bogati, spremni investirati u novo umjetničko ime.

Nakon dana provedenog na Biennalu: pranje nogu, može i zajedno s japankama, na nekoj od pumpi ili pipa na koje je nataknuto gumeno crijevo, u Arsenalu ili Giardinima. Naime, tako prljave noge, kakve ostaju nakon hodanja prašnim putovima najpoznatije svjetske smotre suvremene umjetnosti, vidjeli ste kad ste zadnji put kao dijete posjetili baku na selu. Dijelom, tako je i zbog potpune povijesnoumjetničke zaštićenosti prostora: u Arsenalu, primjerice, tom dokazu moći nekadašnje Mletačke Republike u kojem je u 14. stoljeću proizvođen jedan ratni brod dnevno, nije dopušteno mijenjati, dograđivati, činiti udobnijim baš ništa. Čak ni postaviti klima-uređaje, što je boravak u tom prostoru pretvaralo u pakao.

Najposjećeniji su, kao i uvijek, bili paviljoni velikih zemalja, SAD-a, Britanije, Francuske, Njemačke, i središnji paviljon u kojem je Francecso Bonami postavio svoju selekciju suvremenih svjetskih umjetnika. Zadnjeg dana u njemu je pozornost privlačio performance “Human” umjetnika Wienfrieda Witta koji je, nakon brijanja cijelog tijela, pa i najdelikatnijih mjesta, nastavio gol sjediti usred paviljona, s natpisom “Entartete Kunst” na prsima i leđima.

Amerikaci i Britanci iskazali su i političku korektnost, ili multikulturalnost – koja je, uostalom, trijumfirala i u podjeli bijenalskih nagrada – odabravši za predstavnike svoje umjetnike afričkog porijekla. A kako je pojam političke korektnosti na Zapadu znatno manje tlačen ironijom no u nas, posjetitelji su navalili na ta dva paviljona, stvarajući pred njima redove za ulazak.

U britanskom paviljonu dočekali su nas radovi još prije nekoliko godina skandaloznog Chrisa Ofilija, 35-godišnjeg umjetnika koji slika svoje crnačke parove i nježne, senzualne ljubavne prizore miješajući slonovski izmet, uljenu boju, akrilik kojima boji glavice pribadača. Zvijezda nad njihovim zaljubljenim glavama načinjena je također od kupa slonovskog izmeta; a dvije hrpe iste umjetničke sirovine pridržavaju sliku, koja nije obješena na zid.

Mnogi među onima koji su čekali da vide Ofilijeve radove sjećali su se vjerojatno skandala koji je 1997. izazvala u New Yorku izložba “Sensation”, na kojoj je istom tehnikom naslikana Madona s crnačkim crtama lica, a sliku su također držale nakupine slonovskog dreka. Tadašnji gradonačelnik New Yorka Giuliani zatražio je da se izložba zatvori, zaprijetio smanjenjem dotacija galeriji, no tada se digao na noge umjetnički svijet, demonstracijama spriječio zatvaranje izložbe, a i spor na sudu dobila je galerija.

U američkom paviljonu zgodni Fred Wilson, rođen u Bronxu 1954., jedan od, kako kaže press materijal, najpoznatijih umjetnika svoje generacije, poznat po svojim socijalno osviještenim radovima, rasnoj i etničkoj tematici, objasnio nam je kako se radi o tome da “nevidljivo čini vidljivima”. Za Venecijanski biennale inspirirao se crnim Venecijancima iz 15. stoljeća, Maurima – u nas poznatim kao “morčići”, likovi kič manufakture nakita. “Oni su prisutni u povijesti, umjetnosti, na slikama, ali nismo o njima mnogo razmišljali. Ja im pokušavam dati ‘čujnost’”, rekao nam je Wilson.

Mauri iz njegovih instalacija omotani su cijevima aparata za gašenje požara, ili su, na bombonima jednako dizajniranim kao Mozart kugle, njihove glave zamijenile Mozartovu, a bomboni se zovu “Othello”; lutke Maura u prirodnoj veličini odjevene su u odjeću inspiriranu odjećom s remek-djela Veronesea, Carpaccia, Mantegne. O svojoj umjetnosti Fred Wilson ne razmišlja kao političkoj, sebe prije svega vidi kao nekog osjetljivog na socijalne probleme. “A takav sam vjerojatno zbog onog tko sam. Rođen sam u Americi, dok sam odrastao, 60-ih, prije Martina Luthera Kinga, prije nego su se stvari za nas promijenile, bilo je teško, i ja to nosim sa sobom. Kad vidim oko sebe problem, govorim o njemu, ne mogu drukčije jer ga vrlo jako osjećam.”

Počasno mjesto na Biennalu dobio je projekt “Church of Fear”, COF skraćeno, lucidnog njemačkog filmaša Christopha Schlingensiefa. Uostalom, u jednom intervjuu i Bonami ga je spomenuo kao jedan od najzanimljivijih. U Schlingesiefovu performansu 7 “natjecatelja” na samom glavnom ulazu u Giardine sjedilo je na “motkama” visokim nekoliko metara, po uzoru na biblijske stilite. “Moto Crkve straha je ‘Bojte se’”, kako nam je rekao osnivač COF-a Schliengensief, “jer i stiliti su se borili protiv rata, nasilja na svoj način, bijegom od stvarnosti.”

No svoj je hommage isposnicima svih vrsta Schlingensief pretvorio u “natjecanje” u dužini sjedenja na motkama, kojemu su precizno određene propozicije. Sudjeluje “7 mladih, nezaposlenih beskućnika svih nacionalnosti i vjera, koji su na 7 dana napustili svoj svakodnevni život da bi se 24 sata dnevno prepustili sjedenju na motkama i izražavanju osjećaja straha, boli, mržnje, želje za nasiljem”, doznali smo od osnivača. Smiju napustiti svoj položaj svaka tri sata na 15 minuta, smiju im se pridružiti prolaznici, ali tada se pravila “natjecanja” usložnjavaju, produžava se vrijeme koje moraju provesti na motki, itd., itd. a s vremenom im raste i šansa da osvoje naziv “Svetac straha”. Nadalje, svatko se na Internetu može pridružiti klađenju i izabrati svoga favorita u dugom, najdužem sjedenju na motki! Pristup klađenju: 500 eura.

Jesu li se članovi COF-a pridržavali svih pravila natjecanja, nismo na žalost provjerili – naši novinarski napori bili su znatno veći od napora suvremenih stilita, pa smo se navečer morali prepustiti zadovoljavanju jednostavnih ljudskih potreba poput hrane i spavanja. No i bez toga čini se da smo shvatili poruku. I najsvetije stvari danas su izložene besramnoj komercijalizaciji, ali i umjetničkoj preradi, zar ne?

I dok su u Giardinima, kao svake godine, u svojim paviljonima države predstavile svoje nacionalne predstavnike, u Arsenalu su radove umjetnika iz svijeta odabirali kustosi Biennala, njih 11 koje je pak imenovao Bonami. Oni su postavili osam izložbi. Na izložbi “Stanica Utopija” kustosa Hansa Ulricha Obrista, trebao je nastupiti i Tom Gotovac. Na žalost, nismo pronašli njegov plakat, nazvan “Lois meets Hank”, uredno otisnut u glavnom katalogu, niti smo naišli na samog autora. O našem poznatom konceptualnom umjetniku čuli smo samo toliko da je bio nesretan zbog nestanka svog plakata u bijenalskoj gužvi, i činjenice da mu za njegov performans, za koji mu je trebala noć, bio ponuđen samo dan. Nakon toga gubio mu se u Veneciji svaki trag.

No zato je dugim dijelom središnjeg hodnika izložbe “Individualni sistemi” postavljen bio “Rječnik boli” – rječnik u kojemu je 530 engleskih riječi zamijenjeno riječju “bol” – hrvatskog umjetnika Mladena Stilinovića. Ondje smo ga zatekli s Igorom Zabelom, selektorom spomenute izložbe.

“Moj koncept bio je određen nazivom ‘Individualni sistemi’, u koji su uvršteni umjetnici koji prave svoj rad u obliku veoma točno, precizno definiranih sistema koje razvijaju godinama, ponekad i desetljećima. Cijeli Stilinovićev rad, koji u jednom segmentu direktno reflektira društvene procese, odnose moći, ideologije, manipulacije, siromaštva, iskorištavanja, u to se vrlo dobro uklapa, jer se konzistentno razvija godinama. Njegov ‘Rječnik boli’ izraz je nemoći, spoznaje cinizma vlasti, prema kojoj je umjetnost apsolutno nemoćna, ništa. Zato sam taj rad uzeo kao temeljnu metaforu, polaznu poziciju cijele izložbe. Naravno, kao i u Stilinovićevu radu, i u cijeloj izložbi postoji neka transcendirajuća dimenzija jer umjetnost sama može, kroz vlastitu moć, nadići to ‘ništa’”, rekao nam je Zabel.

Biennale je imao i svoje male skandale: venezuelanska vlada zabranila je nastup svog predstavnika, jer “vrijeđa svoju zemlju”. Koliko smo shvatili, sporan je lik sv. Sebastijana – sveca kojeg prema Bibliji gologa gađaju strelicama – koji se pojavljuje u njegovoj videoigri obnažen, a kad ga igrač pogodi u predio spolovila, igra završava. No umjetnik je na malom videoekranu ipak pokazivao svoju videoigru, a veliki natpisi “Censored” na paviljonu Venezuele učinili su ga znatno “vidljivijim” no što bi inače bio.

Na žalost, znatno manje šansi da budu posjećeni u tako velikom broju – jer Hrvatska je nakon raspada Jugoslavije ostala bez izložbenog prostora u Giardinima – imaju hrvatski umjetnici, fotografi Boris Cvjetanović i Ana Opalić. Njihova izložba postavljena je u prekrasnoj palači Fortuny, na jednom od trgova nedaleko od Canala Grande pri čemu je kustosici hrvatske izložbe Leonidi Kovač pomagala zagrebačka umjetnica, sad već zaista dugogodišnja venecijanska galeristica, Živa Kraus. U petak navečer, na otvorenju izložbe, ministar kulture Antun Vujić šarmirao je prisutne čitajući tekst otvorenja i na hrvatskom i na talijanskom. Naši umjetnici bili su, kao i njihovi radovi, samozatajni i tihi. Ana Opalić nam je na pitanje zašto je na svim fotografijama njen autoportret odgovorila da joj se, ako već želi imati ljudsku figuru na slici, to činilo nekako “najiskrenije, umjesto da manipulira tuđim tijelom”. Boris Cvjetanović, koji je izložio slike iz četiri ciklusa – Tvornica, Bolnica, Škola i Zatvor opisao je svoju izložbu, koja je nastajala 20 godina, kao izložbu “općih mjesta, o kojima zapravo ne razmišljamo, dok se sami u njima ne nađemo. Sve što sam radio nisam radio kao projekt, a onda, kad je sve bilo gotovo, prepoznato je kao cjelina. Upravo u prepoznavanju cjeline mnogo mi je pomogla Leonida Kovač”, rekao je Cvjetanović.

Otvorenje je popratila, ne baš malobrojna, novinarsko-urednička i kustosko-umjetnička skupina hrvatskih posjetitelja Biennala. Neke od njih zamolili smo za ocjenu ovogodišnje priredbe.

Jerko Denegri, u zadnje vrijeme u Zagrebu vrlo prisutan svojim knjigama, sveučilišni profesor u Beogradu, priznao je da je čuo mnogo kritičkih opaski na ovogodišnji Biennale, ali smatra da ne treba donositi ishitrene odluke, jer svaka sredina brine se o svom nastupu, ljudi koji to rade imaju neke ambicije, pa ne vjeruje da se baš sve radi olako. “Ali da je neka promjena u umjetnosti nastupila, to se osjeća”, kaže Denegri. “Sve je pod dojmom medija, mediji su sredstva kojima se umjetnost proizvodi, ili ako nisu, kao u slikarstvu, oni su posrednici, podloge. Tematski, često je to nešto aktualno, a zastrašujuće, kao kloniranje, diverzije tijela, bolesti, i zatim, iako nije lako odmah razumjeti kontekste, politika. To se najlakše raspoznaje, inače nije lako razabrati sadržaje. Ono što nije dobro za te medijske, naročito pokretne slike, jest to što zahtijevaju da dugo sjedite i da ih pratite, a za to nemate ni strpljenja ni vremena. Iako je Bonami dao podnaslov ‘Diktatura gledaoca’, želeći reći da je gledalac suučesnik nastanka umjetničkog djela, ovako golemi Biennale gledalac, pa ni znalac, ne može popratiti. Umjetnika je mnogo, sve je u znaku globalizacija. I nešto što se ipak zaključuje – imate dojam da je to jedna jako prolazna umjetnost, instalacije i projekcije, koje će se teško moći, da tako kažem, historizirati. Svakako bi trebalo vidjeti Bonamijevu retrospektivu ‘Od Rauschenberga do Murakamija 1964. – 2003.’, tu bi možda bilo moguće vidjeti kako danas zvuče neke povijesne stvari, ili je sve pretvoreno u ovaj brzi prohod umjetnosti”, rekao nam je Denegri.

Zvonko Maković, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i selektor prošlogodišnjeg hrvatskog bijenalskog nastupa, rekao nam je da su ovogodišnji i prošlogodišnji Biennale potpuno različiti: “Ključne su ličnosti na čelu Biennala, Harald Szeeman na prošlom i Bonami na ovom, kao kritičari posve različiti. Bonami je znatno mlađi, nastojao je razbiti mit o apsolutnoj dominaciji selektora Biennala, napravio ga je kao “izložbu izložbi”, dajući da 8 izložbi radi 11 kustosa potpuno samostalno, a on je sam radio neke izložbe koje su ga trebale pokazati kao dio tog sveobuhvatnog tima koji je imao,” rekao je Maković o Bonamiju i Szeemanu, našoj publici poznatom i po nedavnom postavljanju izložbe balkanske umjetnosti u Beču. Dodao je kako je i sadržajno mnogo toga različito: “Na prošlom Biennalu dominirali su mediji, kao video, sada je on gotovo marginalan, pojavljuju se neke druge stvari, recimo socijalna tematika, skulptura, ponovno slikarstvo.”

Tihomir Milovac, viši kustos Muzeja za umjetnost i obrt, smatra da se pokazalo da su nacionalni paviljoni potpuno deplasirani, i da težište Biennala ide prema tipu izložbi kakva je u Arsenalu, dakle ‘klasičnih’ izložbi suvremene umjetnosti, kakve su Manifesta, kasselska Dokumenta, Sao Paulo. “Biennale kao smotra nacionalnih umjetničkih scena izgubio je smisao, očito je već nekoliko godina u nekakvoj tranziciji, a scena postaje totalno multikukturalna. Ove godine, mislim da se definitivno pokazalo da ‘nacionalno’ nema smisla. Na pretprošlom Biennalu zarotirali su se paviljoni, pa su Izraelci ugostili Nijemce, Nijemci Francuze, a Nizozemci su ove godine izložili strance. I čini se da će možda Biennale krenuti nekim takvim smjerom”, rekao nam je Milovac.

No na pitanje o opstanku nacionalnih paviljona i prevladanosti nacionalnih koncepcija već je dan prije, na press konferenciji, odgovorio Franceso Bonami: “To je segment izložbe za koji među izlagačima vlada golem interes i svake godine imamo sve više zahtjeva za nacionalnim izložbama.”

Bonami je priznao, iako to nije nikakva nepoznanica, i to da je Biennale ipak smotra za znalce – svake ga godine od lipnja do kraja listopada posjeti 30 do 40 tisuća ljudi. Volju turista da ga razgledaju smanjuje i izvjesna udaljenost od turističkog središta, Trga sv. Marka, pri čemu, ako se neće voziti dvije stanice vaporettom, moraju proći dobar komad užarene vencijanske rive. Turisti, kojih je svake godine u Veneciji 17 milijuna, nisu najbeznačajniji razlog zbog kojeg je u Museo Correr, na Trgu sv. Marka, postavljena retrospektivna izložba slikarstva posljednjih 40 bijenalskih priredbi, “Od Rauschenberga do Murakamija”. Ta će izložba nesumnjivo biti hit ovogodišnjeg Biennala.

U subotu poslijepodne proglašene su nagrade ovogodišnjeg Biennala. Dobitnici Zlatnog lava za najbolji rad su Peter Fischli i David Weiss, čiji je rad izložen u sekciji “Snovi i utopija”, dugogodišnji suradnici čiji rad “pomaže da bolje razumijemo jedni druge”. Zlatnog lava za najboljeg umjetnika ispod 35 godina dobili su Oliver Payne i Nick Relph, nagradu za najboljeg talijanskog umjetnika ispod 35 godina Avish Kheberkhzadeh, a Zlatnog lava za najbolji nacionalni paviljon Luksemburg za rad čiji je autor Su-Mei Tse.