Gibsonov prikaz posljednjnih dvanaest sati života Isusa Krista izazvao je negodovanje židovskih organizacijaMalo je koji film u povijesti izazvao toliko napada i prije nego što je prikazan kao “The Passion”, koji upravo završava Mel Gibson. Napali su ga Biskupska konferencija SAD-a, najmoćnije tijelo Katoličke crkve u toj zemlji, i Liga protiv kleveta, jedna od najstarijih židovskih organizacija u SAD-u, kojoj je glavni cilj obrana Židova od antisemitskih napada. Te dvije institucije osnovale su zajedničku komisiju od nekoliko desetaka teologa i bibličara da ocijene njegov film, a prvo svoje upozorenje ta je komisija objavila samo na temelju prve verzije scenarija.

Gibson je redatelj i producent tog filma u koji je uložio čak 25 milijuna dolara. “The Passion” se bavi temom koju filmaši uglavnom izbjegavaju – Isusom Kristom. Riječ je o 12 posljednjih sati života Isusa Krista, događajima opisanima u Novom zavjetu. Mel Gibson tvrdi kako je htio da film bude što autentičniji pa je pomno proučio Bibliju i druge vjerske spise, povijest i običaje Kristova doba. Odlučio je da glumci tekst izgovaraju na aramejskom i latinskom, a film će se prikazivati bez prijevoda i titlova. Njegovo je uvjerenje bilo da će uspjeti snimiti toliko vizualno snažan film da razumijevanje izgovorenog teksta i neće biti važno, pogotovo stoga što će ionako najvećem broju gledatelja vjernika biti otprije poznati glavni elementi priče.

Napali su ga da se ne drži svog obećanja već pri izboru glavnih glumaca jer je za ulogu Krista izabrao američkog glumca Jamesa Caviezela umjesto nekog bliskoistočnog glumca a za ulogu Marije Magdalene talijansku seksi glumicu Monicu Bellucci. Prigovarali su mu i jer ne snima na Bliskom istoku, u pravom biblijskom ambijentu, nego u gradiću Sassi di Matera u južnoj Italiji i u studijima Cinecittà kraj Rima. Primjedbe su se umnogostručile kad su u vjerskim krugovima počeli kopkati po Gibsonovim motivima, a pogotovo kad je u ožujku New York Times objavio intervju s Huttonom Gibsonom, 84-godišnjim ocem Mela Gibsona, koji je skrenuo pozornost na vjerske korijene i sadašnje vjersko usmjerenje svoga sina. Odavno se zna da je Mel Gibson pobožan katolik, ali se tada prvi put doznalo da ne pripada glavnoj struji Katoličke crkve nego ogranku koji ne priznaje autoritet pape Ivana Pavla II. i Drugi vatikanski koncil koji je održan između 1962. i 1965. i modernizirao Crkvu. To je izazvalo sumnjičavost i među Židovima jer se upravo na Drugom vatikanskom koncilu Katolička crkva odrekla nekadašnjeg stava da su Židovi kolektivno odgovorni za Kristovu smrt. Zbog toga se u židovskim krugovima proširila glasina da će Gibsonov film biti antisemitski jer će Židovi biti proglašeni krivima za Kristovu smrt.

Mel Gibson rođen je 2. rujna 1956. u mjestu Peekskill u američkoj saveznoj državi New York kao šesto od jedanaestero djece Huttona i Ann Gibson. Njegov otac bio je željeznički kočničar a majka mu je bila Australka, čija je pak majka bila operna pjevačica koja je stigla u SAD da se okuša na američkim pozornicama. Hutton Gibson se 1967. teško ozlijedio na radu i dobio znatnu odštetu od željeznice. Solidan novac stekao je i u televizijskom kvizu “Jeopardy!” a 1968. se s obitelji preselio u Australiju, kad je Mel Gibson imao 13 godina, dijelom i stoga kako bi njegova najstarija braća izbjegla regrutiranje za Vijetnamski rat. Mel Gibson je u Australiji završio srednju školu a želio postati novinar ili kuhar. No starija sestra bez njegova znanja prijavila ga je za prijemni ispit za studij glume. On je na njezin nagovor na taj ispit otišao i prošao. Nakon studija u Novom Zelandu prešao je na slavni australski National Institute for Dramatic Arts gdje je i diplomirao. Počeo je dobivati uloge u kazališnim komadima a njegov najveći problem bila je velika trema. Kad je prvi put nastupio pred publikom, noge su mu se tako tresle da je cijelu predstavu odglumio sjedeći na stolcu.

Dobio je 1956. i prvu filmsku ulogu u filmu “Summer City”. U jednoj predstavi vidio ga je tada još ne odviše afirmirani australski redatelj George Miller, koji je tražio glavnog glumca za svoj akcijski futuristički triler “Pobješnjeli Max” i pozvao ga na audiciju. Noć prije audicije Gibson se negdje potukao pa je na nju došao izudarana lica. Poslije se tvrdilo da mu je upravo to pomoglo da dobije ulogu koja će ga učiniti slavnim. Taj film sa skromnim budžetom 1979. je postigao velik uspjeh u Australiji a potom i u inozemstvu, posebno u SAD-u. Snimio je potom ljubavnu dramu “Tim”, zatim ratnu dramu “Napadačku jedinicu Z”, a 1981. je imao glavnu ulogu u ratnom spektaklu “Galipolje” Petera Weira, potresnoj drami o stradanju australskih vojnika u I. svjetskom ratu. “Pobješnjeli Max 2” Georgea Millera nadmašio je uspjeh prvog filma iz serijala, a potom mu je u političkoj melodrami Petera Weira “Godina opasnog života” partnerica bila Sigourney Weaver. Zahvaljujući tim dvama filmovima dobio je 1984. prvu ponudu da zaigra u američkom filmu, u novoj verziji priče o pobuni u 18. stoljeću na engleskom brodu “Bounty”, u ulozi vođe pobune Fletchera Christiana, kojeg su u prethodnim verzijama glumili Clark Gable i Marlon Brando. Opća je ocjena bila da je njegova interpretacija bila na razini slavnih prethodnika, da je prošao “američki test”, pa su slijedile brojne druge ponude.

Tako je 1985. snimio i treći nastavak “Pobješnjelog Maxa” a 1987. akcijski triler “Smrtonosno oružje”, koji je imao jako mnogo gledatelja i zaradio golem novac, pa su snimljena još tri nastavka a za svaki je dobivao sve veći honorar pa je postao najbolje plaćeni glumac Hollywooda. Snimao je s najslavnijim redateljima a partnerice su mu bile Michelle Pfeiffer, Jessica Lange, Rene Russo, Diane Keaton, Glenn Close, Jodie Foster, Jamie Lee Curtis i brojne druge zvijezde.

Imao je i redateljskih ambicija pa je 1993. režirao dramu “Čovjek bez lica”, u kojem je igrao i glavnu ulogu, bivšeg učitelja kojem je deformirano lice pa se ne voli pojavljivati u javnosti, ali se ipak sprijatelji s usamljenim 12-godišnjim dječakom. Pohvale su ohrabrile Gibsona da snimi povijesni spektakl o škotskom ratniku Williamu Wallaceu, vođi pobune protiv Engleza u 13. stoljeću. Uvjet producenata bio je da on ima i glavnu ulogu, što isprva nije želio smatrajući da prestar. “Hrabro srce” 1995. je osvojilo pet Oscara, među kojima je i Gibsonov za režiju. Nakon toga snimio je još nekoliko filmova, “Patriot” s pričom iz američkog rata za nezavisnost, 2002. ratni spektakl “Bili smo vojnici” o uzbudljivom događaju iz Vijetnamskog rata, no stalno ga je proganjala ideja da snimi film o Isusu Kristu.

Mel Gibson jedan je od najpobožnijih stanovnika Hollywooda, redovito odlazi u crkvu, brižan je otac sedmero djece i vjeran muž, koji nikada nije bio umiješan ni u kakav hollywoodski skandal. Sebe vidi i kao čovjeka koji svojom umjetnošću treba pomoći širenju vjere. Za to se pripremao desetak godina. U stotinjak godina američkog filma vrlo ih se malo bavi Kristom, iako biblijske teme nisu bile rijetkost. U posljednjih pedeset godina o Kristu je snimljeno samo sedam američkih filmova, od kojih su dva – “Thorn” i ” Brianov život” – satire, a druga dva – “Isus Krist superstar” i “Godspell” – mjuzikli. Hvaljeni biblijski spektakl “Kralj kraljeva” snimio je 1961. Nicholas Ray a Krista je glumio Jeffrey Hunter. George Stevens je 1965. režirao “Najveću priču ikad ispričanu” a Krista je glumio Max von Sydow, no gledatelji su više pozornosti posvećivali prepoznavanju brojnih hollywoodskih zvijezda u sporednim ulogama nego praćenju priče. A Martin Scorsese 1988. je režirao “Posljednje Kristovo iskušenje”, u kojem je Krista glumio Willem Dafoe, i izazvao negodovanje vjerskih krugova jer je snimljen prema knjizi Nikosa Kazantzakisa u kojoj je autor tvrdio da je Krist nevoljko prihvatio zadaću da prenese Božju poruku. Među televizijskim filmovima o Kristu posebno je uspješan jedan Franca Zeffirellija, ali se više nitko nije usudio snimiti film za kina.

NYT-ov novinar Christopher Noxon tvrdi da se za Gibsonova oca zainteresirao radi vjerskih korijena samog Mela Gibsona, a neposredan povod za intervju bila je crkva koju je Gibson svojim novcem sagradio nedaleko od Malibua, rezidencijalne četvrti Los Angelesa. Tamošnji stanovnici čuli su da je netko tamo kupio veliko zemljište te su vidjeli kako se gradi velika crkva, a poslije su doznali da je riječ o crkvi za katolike koji ne priznaju Drugi vatikanski koncil nego se još ponašaju u skladu s odlukama davnog Koncila iz Trenta, održanog u 16. stoljeću, pa priznaju samo misu na latinskom. Tek naknadno doznali su da je 2,8 milijuna dolara za izgradnju crkve dao Gibson jer želi prisustvovati misama na latinskom s još 70-ak vjernika.

Noxon je utvrdio da u SAD-u ima oko 100.000 katoličkih tradicionalista koji imaju oko 600 crkava. Postoje velike razlike među njima o tome koliako strogo treba poštovati crkvenu tradiciju. Noxon tvrdi da oni koji su vrlo neprijateljski raspoloženi prema crkvenim progresistima i modernizatorima u propovijedima ih proglašavaju neprijateljima, a cijelu Katoličku crkvu žele vratiti u vrijeme prije Drugog vatikanskog koncila.

Noxon je proučavajući taj tradicionalistički pokret otkrio da je u njemu vrlo aktivan Hutton Gibson, otac Mela Gibsona, koji je o toj problematici u 30-ak godina napisao nekoliko kontroverznih knjiga, jednu pod naslovom “Je li papa uopće katolik?”. On i u poodmakloj dobi objavljuje religijski tromjesečnik u kojem redovito napada papu Ivana Pavla II. vrijeđajući ga pogrdnim nazivima, posebno zbog njegovih ekumenskih napora. Hutton Gibson živi u Houstonu u Teksasu, nedavno se ponovno oženio nakon što mu je prva žena Ann, majka mela Gibsona, umrla 1990. Hutton Gibson daje intervjue raznim vjerskim publikacijama i radiostanicama pa je pristao dati i intervju NYT-ovu novinaru Noxonu.

Hutton Gibson je objasnio Noxonu da su svi pape od Ivana XXIII., koji je potaknuo Drugi vatikanski koncil – ilegalni. On tvrdi da je papa Ivan XXIII. ilegalno izabran jer nije dobio najveći broj glasova u konklavi, nego je to bio konzervativni kardinal Giuseppe Siri. Sirija su zavjerenici među kardinalima, ali i izvan Crkve, “koji su prijetili da će Vatikan uništiti atomskom bombom”, spriječili da postane papa. Drugi vatikanski koncil naziva “masonskom zavjerom iza koje su stajali Židovi”.

Za teroristički napad 11. rujna 2001. izjavio je da ga nisu počinili arapski teroristi nego da su prazni avioni “daljinskim upravljačem” upućeni na nebodere u New Yorku a “poslije je bilo tko mogao objaviti listu tobožnjih putnika”. Moglo bi se zaključiti da on smatra kako je riječ o židovskoj zavjeri da se difamiraju Arapi. Potom je izjavio da holokaust nije postojao jer da nije bilo moguće ubiti 6 milijuna Židova: “Pitajte pogrebnika ili momka iz krematorija koliko treba da se uništi jedno tijelo. Treba barem boca benzina i dvadeset minuta vremena. A koliko onda treba da se uništi šest milijuna ljudi? Pa toliko Židova uopće u Europi i nije bilo. Zapravo, Židova je u Europi nakon rata bilo više nego što ih je bilo prije rata.” Po njegovim tvrdnjama, Židovi koji su u II. svjetskom ratu nestali zapravo su otputovali u Izrael kako bi se borili protiv Arapa.

Novinar ga je pitao slaže li se i njegov sin s njegovim stavovima, a on je odgovorio da se “s Melom često čuje”, da “Mel nije odgajan u novoj crkvi, ali o njoj misli isto što i ja”, te dodao: “Cijela moja obitelj je sa mnom, svih mojih jedanaestero djece.” Noxon je to pokušao provjeriti i otkrio da – iako obojica pripadaju tradicionalističkom katolicizmu – Hutton i Mel Gibson ipak nemaju identične stavove. Neki poznavatelji obitelji Noxonu su rekli da se “Mel Gibson u mnogim stvarima razišao od svog oca kad su vjerske teme u pitanju”. No Noxon je utvrdio da se Mel Gibson u mnogim stvarima s ocem i slaže. On ne krije da pripada tradicionalističkom katoličanstvu i odlazi na mise na latinskom jeziku. U intervjuu listu USA Today rekao je: “Znam da se u Crkvi 60-h godina govorilo kako se treba mijenjati, ‘ići s vremenom’, no, Stvoritelj je nešto postavio na sasvim određen način i nije na nama da to mijenjamo.” Talijanski dnevnik Giornale nedavno je Gibsona optužio za “brutalne napade na Vatikan” i citirao njegovu ocjenu da je “Vatikan vuk u ovčjoj koži”.

Iako su izjave njegova oca izazvale zgražanje, Mel Gibson se u to nije htio miješati. Jedino je dao intervjuu konzervativnom komentatoru Billu O’Reillyju na televiziji Fox u kojem je rekao da su se mnogi protivnici vjere uzbudili zbog njegove namjere da snimi film o Kristu pa su odlučili da ga difamiraju a neki radi toga posjećuju njegova starog oca. Ne distancirajući se izravno od oca, da ga ne povrijedi, ipak je dao do znanja da ono što kaže taj 84-godišnji starac ne treba uzimati zdravo za gotovo.

No cijela ta polemika skrenula je pozornost na Gibsonov film i na posljedice koje bi mogao imati bude li u skladu sa stavovima koje zastupaju katolički tradicionalisti kakav je i Gibson. Za Katoličku bi crkvu bilo opasno bude li Gibson u filmu zagovarao stavove protiv crkvene modernizacije započetoj Drugim vatikanskim koncilom. Za Židove bi bilo opasno ako Gibsonov film bude u skladu sa stavom da su Židovi kolektivno odgovorni za Kristovu smrt. Drugi vatikanski koncil odbacio je tu tvrdnju, ali Gibson ne priznaje Drugi vatikanski koncil. Na Gibsonovu Internet siteu posvećenom filmu “The Passion” objavljeno je da film neće biti sniman samo po Bibliji nego i po dnevnicima svete Anne Catherine Emmerich, koja je živjela od 1774. do 1824. a svoje dnevnike objavila u knjizi “The Dolorous Passion of Our Lord Jesus Christ”. U toj knjizi ima mnogo tvrdnja o Kristovim posljednjim satima kojih nema u Bibliji, a Židovi tu knjigu smatraju antisemitskom, jer se u njoj tvrdi da su Židovi odgovorniji za smrt Isusa Krista od Rimljana. Autorica tvrdi da su židovski prvaci u jeruzalemskom hramu organizirali suđenje Kristu, koje je rimski konzul Poncije Pilat samo potvrdio, te da su potpirivali stanovnike Jeruzalema da vrijeđaju i zlostavljaju Krista dok je nosio križ na brežuljak Golgotu gdje je razapet.

Stoga su, neočekivano, židovska Liga protiv kleveta i Tajništvo za ekumenska i međureligijska pitanja Katoličke biskupske konferencije SAD-a osnovali zajedničku komisiju koja će pratiti što Gibson radi i pokušati utjecati na njega. Njihov je stav da Gibsonov film mora biti autentična interpretacija onoga što piše u Bibliji i da se ne smije temeljiti na nsknadnim sumnjivim reinterpretacijama biblijskih spisa. Deset teologa, sveučilišnih profesora i rabina iz komisije iznijelo je Gibsonu svoje stavove i zatražilo da s njima surađuje. Gibsonova producentska kuća ICON poslala je tim stručnjacima tadašnju verziju scenarija, koju su oni proučili i objavili priopćenje u kojem su iznijeli prilične rezerve, pa i zabrinutost zbog onoga što Gibson radi. Iz njegove producentske kuće, međutim, odgovorili su uvjeravanjima da su te ocjene preuranjene jer se scenarij stalno mijenja, pa bi bilo bolje da pričekaju dok film bude gotov.

Iz Katoličke biskupske konferencije SAD-a prihvatili su stav da se pričeka do kraja snimanja, ali su katolički stručnjaci u priopćenju 17. lipnja upozorili na opasnosti i teškoće pri ekranizaciji takve tematike. Židovska Liga protiv klevete u priopćenju 24. lipnja napala je Gibsona, podsjećajući da su vodeće kršćanske vjerske zajednice, pa tako i Katolička crkva, u posljednjih 40 godina obznanile razne dokumente u kojima se odbacuju teze o Židovima kao “Kristovim ubojicama” i u kojima se traži da se svaka interpretacija Kristova života i patnji temelji striktno na Bibliji. Liga protiv klevete upozorava, međutim, da i na temelju scenarija, a i na temelju drugih informacija i izjava ima razloga da bude zabrinuta zbog opasnosti da Gibsonov film bude antisemitski. Gibsonu je postavljeno pitanje hoće li u njegovu filmu Židovi biti prikazani kao krvoločni, sadistički i pohlepni neprijatelji Isusa, kao jedini krivci za Isusovu patnju i razapinjanje na križ. Hoće li biti naglašeno da su Rimljani u to vrijeme često razapinjali ljude na križ u Palestini? Hoće li se lažno prikazivati da su visoki židoski svećenici nadziirali Poncija Pilata, da je križ na kojem je Krist razapet izrađen u židovskom hramu po uputama židovskih svećenika, da su židovski svećenici plaćali one koji su Isusa pribijali na križ?

Gibson je potom ipak pristao na neke izmjene u filmu. Čak je odustao od namjere da film prikaže bez prijevoda. Kako bi smirio javnost, upriličio je projekciju još nedovršenog filma u Coloradu i razgovarao s tristotinjak ljudi koji su film pogledali. Neki od njih na Internetu su objavili svoje dojmove: za njih je film dramatičan, impresivan, odlično snimljen, više govori slikom nego riječima, iako je imao titlove. Neki su primijetili da je Gibson pazio da bude barem donekle izbalansiran pa uz Židove koji su na suđenju napadali Krista ima i onih koji su ga branili.

Reagirao je i sam Gibson: “Ja nisam ni propovjednik, ni župnik, ali me je moja karijera dovela do ovoga. Sveti Duh radio je kroz mene na tom filmu, ja sam samo usmjeravao promet. Nadam se da će film imati snagu da širi poruku. Taj film bio je neobična kombinacija najteže stvari koju sam ikada radio s nečim iznimno lakim. Kako bih ga mogao raditi, svaki sam dan išao na misu. Svi koji su radili na ovom filmu promijenili su se. Bilo je agnostika i muslimana koji su na snimanju prešli na kršćanstvo.”

O optužbama da je Židove prikazao odgovornima za Kristovu smrt Gibson je rekao: “Film nije snimljen da nekoga povrijedi. On je snimljen da kaže istinu. Želio sam što točnije reći istinu. Pa neka svatko pogleda za što je sam kriv. Istina je da Biblija za Krista kaže: ‘Došao je među Svoje, a Njegovi Ga nisu prihvatili.’ To ja ne mogu prikriti.”