Nenada Popovića, jedan od rijetkih svjetski priznatih izdavača i publicista iz Hrvatske NACIONAL: Kako komentirate skandale koji potresaju književnu scenu Hrvatske posljednjih mjeseci; od osporavanja vrijednosti nagrade Grinzane Cavour Miljenku Jergoviću, do nagrađivanja “Fukare” Ivana Aralice u režiji lažnih potomaka Frankopana? – Nijemci bi to nazvali kulturkampf, desnom kulturnom revolucijom. Pisci što ih objavljuje “Durieux”, od Ivana Lovrenovića, Vesne Pusić, Ive Banca, Slobodana Prosperova Novaka do Miljenka Jergovića, društveno su nepoćudni, prva su meta za primitivce koji svima nama kroje budućnost po svojoj mjeri i to izgleda kao dr. Anto Kovačević u gaćama.

NACIONAL: Mislite li da je uspjeh tih pisaca u inozemstvu trn u oku i povod za napade desničarima? – To je sigurno najveća provokacija jer je hrvatski konzervativni mainstream primitivizirao i provincijalizirao kulturni i urbani život Hrvatske, a bilo kakav iskorak u inozemstvo najveći je dokaz da Hrvatska ne mora biti provincija. A takve ispade, poput priznanja u stranim zemljama, hrvatsko društvo gotovo biološkom reakcijom sankcionira, pisce proglašava izdajicama, plaćenicima i istjeruje iz neposredne sredine… Pogledajte gdje živi čitav niz velikih umjetnika, od Mire Furlan, Ive Pogorelića, Slobodana Prosperova Novaka, Dubravke Ugrešić do Darka Rundeka… U toj plejadi umjetnika Jergović je posebno iritantna osoba – on ne odlazi iz Hrvatske, a doživio je veliki uspjeh i izvan zemlje. I čitave grupacije u medijima i institucijama bave se istjerivanjem Jergovića i nepoćudnih; kad Ivo Goldstein napiše briljantnu knjigu, onda se na televiziji ekipe upregnu ne bi li ga što bolje izvrijeđali, Hloverka Novak-Srzić pozove neki šljam…

U Vjesniku proglašen opasnim za okolinu, u Hrvatskom slovu talibanom, u Večernjem listu Srbinom, u Zarezu hrvatskim nacionalistom… Na tu se seriju prozivki i uvreda protiv urednika i osnivača nakladničke kuće “Durieux” Nenada Popovića, jednog od rijetkih svjetski priznatih izdavača i publicista iz Hrvatske, nadovezao novi niz napada na njega, a vatru je, podsjetimo, prije pola godine zapalila najveća talijanska nagrada za stranu književnost Grinzane Cavour. Naime, jedan od trojice ovogodišnjih dobitnika bio je “Durieuxov” pisac Miljenko Jergović, jedan od najčitanijih i najprevođenijih hrvatskih autora, i u hrvatskim je državnim medijima važnost nagrade promptno bila osporena. Gotovo istodobno diskutabilna književna nagrada u režiji diskutabilnih Frankopana dodijeljena je “Fukari” Ivana Aralice, monstruoznoj knjizi u kojoj se kombinacijom laži i obavještajnih podataka pokušavaju diskreditirati ugledni intelektualci – osim Popovićem knjiga se još bavi Jergovićem, Branimirom Donatom, Žarkom Puhovskim i drugima. Dodjela nagrade “Fukari” na naslovnicama novina i u televizijskim emisijama dobila je prostor kao da je riječ o najuglednijoj nagradi u Hrvata, a ne lakrdijaškoj predstavi samozvanih nasljednika Frankopana.

Novu provokaciju uskogrudnoj desnici, ovaj put predvođenoj HKDU-om, izazvala je nagrada Matice Hrvatske dodijeljena opet Jergoviću. Stranka Ante Kovačevića reagirala je što se nagrada daje “neprijatelju hrvatske države”, a na dnevni red stavljen je i Nenad Popović kao izdavač “proskribiranih” autora, koji uživa u privilegiji da objavljuje knjige koje smatra vrijednim čitanja, a ne opterećuje se masovnim ukusom nacije. U Vjesniku ga je književnik Mario Bazina proglasio nepismenim primitivcem i ekstremistom, nalik palestinskim mučenicima Al Akse, koji želi pobiti desničarsku žgadiju, a u Novom listu Araličin izdavač Josip Pavičić ga ponavlja poziv na odstrel proglašavajući ga jednom od elementarnih nepogoda u Hrvatskoj.

NACIONAL: Novi napad na vas objavljen je u Vjesniku. Hajku na Miljenka Jergovića pokrenuo je opet – Vjesnik, odnosno Branka Džebić, koja je uvjeravala javnost kako talijanska nagrada Grinzane Cavour i nije naročito priznanje u odnosu na onu koju je poslije kao predsjednica žirija Vjesnikove nagrade dodijelila Nedjeljku Fabriju, s kojim je u jako bliskim odnosima. – To je sumrak i dekadencija nekad važnog, a dijelom i ozbiljnog lista. Branka Džebić danas utjelovljuje taj resantiman poluobrazovanih ljudi, ljudi koji mogu raditi samo u državnim novinama, na stipendiji poreznih obveznika. Ona je medij kroz koji konzervativci svoj jal, zavist i vlastite neuspjehe liječe linčom protiv uspješnih i realiziraju nevjerojatne akcije – pozivaju u pomoć profesora Mladena Machieda kao velikog stručnjaka za talijansku književnost koji je izjavio kako je Grinzane Cavour tek jedna od tisuću talijanskih nagrada. Za očekivati je da ljudi povjeruju profesoru sa Filozofskog fakulteta, a ne, naravno, nekom sumnjivom tipu poput Jergovića.

NACIONAL: Nedugo za Vjesnikom slijedi još jedan napad. Josip Pavičić početkom ovoga tjedna u Novom listu izjavljuje: “Popovićev film ipak ne bu igral”. – Pa već dugo ni ne igra. U Zagrebu već 15 godina igra filmski repertoar kulturnih domova od Knina do Lištice.

NACIONAL: Je li s tim u vezi i sljedeća bizarnost: knjiga “Pisma u Ilicu”, koju ste izdali, može se kupiti u bezbroj knjižara ali ne i u onima u Ilici. – O tome vam i govorim. To je zato jer je iz Ilice istjeran njezin duh glavne ulice srednjoeuropskog grada koji je Zagreb bio. Centar grada definitivno je lobotomiran kada je Miroslav Kultle zatvorio Gradski podrum, istinsko središte zagrebačkog građanskog života, a ljudi umjesto Jelačićev trg počeli govoriti “Trg Bana”. Za mene osobno grad je umro s Mladenom Raukarom i Mladenom Kuzmanovićem. Jedan je bio zadnji izdanak bečko-gornjogradske kulture, a drugi posljednji frajer s asfalta istočno od Draškovićeve. U današnjoj Ilici ne možete naći ni knjigu Darka Rundeka.

NACIONAL: Simptomatičan je slučaj književne kritičarke Jagne Pogačnik. Nije li neuvjerljivo da članica žirija nagrade Frankopan piše tekst u Jutarnjem listu u kojemu se ograđuje od odluke žirija da se nagrada dodijeli Ivanu Aralici, ali ipak primi honorar od 10.000 kuna? – Ne znam za njezin honorar, ali kritičarima kao Jagni Pogačnik treba psihijatar; ona, na primjer, sjedi u šest različitih žirija i svaki put nagradi drugu knjigu, a pritom se od nekih i ogradi. Specifičan je problem taj što isti ljudi sjede u različitim žirijima i dijele nagrade po Hrvatskoj i svako toliko fulaju kao kokoši. Pogledajte biblioteku nagrađenih knjiga – osim Zorana Ferića, to se sivilo stvarno ne da čitati. Dati nagradu, a poslije se distancirati – podsjeća me na one koji su bili u streljačkim vodovima, a poslije su suce uvjeravali da su pucali u zrak. Dakle, Jagna Pogačnik sjedi u raznim žirijima, a ako joj to netko zamjeri, kaže: ja sam pucala u zrak. A nije pucala u zrak, nego je član žirija koji je nagradio “Fukaru”.

NACIONAL: Članovi Društva hrvatskih pisaca izdvojili su se iz Društva hrvatskih književnika tobože se protiveći lošoj i regresivnoj kulturnoj politici, a sada ne samo da se nisu u stanju ograditi od nagrade Frankopana, nego predsjednik DHP-a Velimir Visković u svemu još i aktivno sudjeluje, kao član žirija? – Dosta sam privatno polemizirao s Viskovićem oko toga, ali trebali bi s njime o tome razgovarati. Meni samom to je neobjašnjivo. Očito se radi o krizi mentaliteta koji želi pomiriti lijevo i desno, gore i dolje, i koji na kraju, naravno, mora krahirati. Ne može se dati nagrada i Dubravki Ugrešić i Ivanu Aralici zato što se ne može dati nagrada i žrtvi i progonitelju. U tom se slučaju oprost dodjeljuje progonitelju, u ovom slučaju Aralici, a od Araličine žrtve –
Dubravke Ugrešić – traži se da ona svoju traumu investira u oprost i rehabilitaciju jednoga takvoga tipa. Ali Dubravka Ugrešić nije pristala rehabilitirati agresora jer nije svatko poput Rade Šerbedžije da mu je čak i tijelo najedanput progovorilo hrvatski.

NACIONAL: Svatko tko je iole pratio rad Dubravke Ugrešić mogao je očekivati da će ona odbiti u tome sudjelovati. – Kulturna pomirba najnovijega tipa zahtijeva od progonjenih veliki obrat na koji nisu svi spremni. Sumnjam da će to funkcionirati jer ideja polazi od korporativne idile, a umjetnost i književnost počivaju na individualnosti. Svjedoci smo pokušaja da umjetnici i intelektualci sami provedu komičnu Tuđmanovu ideju pomirbe i “miješanja kostiju”. To je čudan fenomen koji govori o tome da tuđmanovština, kao sinonim lošeg što nam se događalo, nije proizlazila samo iz njegove stranke ili samo iz njega. Sada se, 2003., u čistoj formi vidi kako je duboka bila harmonija HDZ-a i kulturnog i znanstvenog establišmenta, institucija koje su izbacile iz kulture i znanosti Miru Furlan, Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić, Predraga Matvejevića, Slobodana Šnajdera… Stvarno je strašno da danas 99 posto kvalitetnih umjetnika i književnika radi izvan institucija, a najstrašnije je to što tu dijasporu i egzorcizam nije napravio HDZ, nego same kulturne institucije i kulturnjaci. Čak je i Tuđmanu trebalo da teško oboli od tumora na mozgu, pa da tek onda lansira tezu o dvadeset posto nacionalnih izdajica u redovima intelektualaca. U HDZ-ovo se doba ta masovna kolaboracija i euforični provincijalizam i srozavanje nivoa moglo kaširati tako da se odgovornost prebacila na Milasa ili Šuška, ali sada je jasno da su ljudi stradavali od vlastitih kolega. Danas i Rade Šerbedžija samoinicijativno proizvodi izvornu hadezeovsku mitologiju pomirbe. On je jedva dočekao otkriti kako je lijepo sudjelovati u toj slatkoj sentimentalnoj osrednjosti koja mu omogućuje da ima neuspjelo kazalište na Brionima i da ga spoji s još jednim neuspjelim Vitezovim, da bi na kraju ustvrdio kako je on, Rade Šerbedžija, herojski u vlastitim kolima vozio Tuđmana na utakmice Dinama kada se s Tuđmanom nitko nije htio družiti.

NACIONAL: Nije li to malo shizofrena situacija? – To i kažem: mnogi ljudi ovdje sigurno trebaju psihijatrijski kauč jer je jednostavno nespojivo sjediti baš u svim upravama, predsjedništvima, “žirijima”. Osim toga, moraš se pitati tko si. Dobro, za Viskovića znamo tko je on, ali tko su točno Jagna Pogačnik i Zlatko Kramarić u književnosti, za to morate pitati specijaliste. Bit će mi prilično smiješno doći na sastanak Upravnog odbora Društva pisaca u kojemu sjedi kolegica koja je dala nagradu knjizi “Fukara”, vjerojatno najuvredljivijem štivu koje je ikada napisano, u kojemu je opisana moja obitelj, kuća u kojoj živim. Ne, nije to antiknjiževnost. To je prava desničarska, fašistoidna, mračna književnost, koju pristojna javna biblioteka nikad ne stavlja na svoje police. No, Hrvatska nema problem Aralice, on je samo vođa, protagonist i opskurni predmet želje hrvatskog kulturnog establišmenta. On je produkt krize i degradacije centralnih institucija poput HAZU, Sabora i Društva hrvatskih književnika u kojima je sve moguće: da Anto Kovačević bude plebiscitarno podržan u Saboru, da predsjedniku Mesiću u državnim institucijama viču Cigane, da usred Europskog doma sjedi čovjek koji je mlatio ženu na pasja kola, da Ivu Banca MORH u Puli izbacuju s vlastite književne promocije. Mi plaćamo MORH da nas izbace iz zgrade i još mi naplate dodatnih 620 kuna za najam nečega što se zove Dom branitelja, gdje sjedi šest debeloguzih policajaca. MORH plaća sve, pa čak i konje na sinjskoj alci, gdje nemaju boljeg posla nego tugovati za Norcem koji je osuđen za ubijanje bespomoćne žene i djece pred svjedocima. A ja iz svojeg poreza njima trebam plaćati konje – jer su oni takvi hrvatski muškarci da nemaju ni za konje, ni za sijeno, ali imaju za mercedese. Ako oni tamo nemaju sijeno i konje, neka onda jašu Alku na kravama i ovcama.