Brešan je izabrao književni predložak za svoj scenarij, roman "Ovce od gipsa" Jurice PavičićaNije iznenadila toliko činjenica što se pulska arena – golemi prostor koji može primiti i 12 tisuća ljudi – napunila za otvorenje pulskog filmskog festivala: uvodna priredba i vatromet za Puljane su poput tradicionalne cirkuske atrakcije koja se ne propušta. Iznenadilo je, međutim, što ih je većina ostala i na filmu “Konjanik” Branka Ivande. Zadnjih godina, naime, čim bi se nebom prestale rasprskavati rakete, povorka ljudi pokuljala bi iz arene, pa bi slobodnih mjesta za sjedenje odjednom bilo na pretek. Ove godine to nije bio slučaj, pa je “Konjanik” ispao najposjećeniji film pulskog festivala u zadnjih nekoliko godina. Što se dogodilo? Jesu li Puljani napokon opet odlučili prigrliti svoj festival, nakon što su ga se devedesetih gotovo odrekli? Jesu li netočne bile one apokaliptičke riječi koje su odasvud dopirale u odličnom dokumentarcu Tomislava Mršića “Pula povjerljivo” o daljnjoj subini sudbini festivala (Zvonimir Berković: “Apsurdni filmovi u apsurdnom prostoru”) i koje su vjerojatno bile razlog da ministarstvo kulture tom filmu uskrati obećanu dotaciju? Ili je razlog odlične posjećenosti “Konjanika” u tome što se vodstvo festivala prvi put malo ozbiljnije posvetilo marketingu i dobilo jakog sponzora u Hrvatskim telekomunikacijama?

U svakom slučaju, Ivanda može biti zadovoljan uvjetima u kojima je održana premijera njegova filma, a zadovoljstvo je čini se bilo obostrano, budući da mu je publika podarila i solidnu ocjenu 3,8. “Konjanik” je ekranizacija istoimenog, manje poznatog romana Ivana Aralice, napisanog još početkom sedamdesetih, u razdoblju dok pisac probleme vjerske i nacionalne podijeljenosti još nije razlagao jednostranom politiziranom strašću koja karakterizira njegove današnje radove. Glavni junak filma koji se odigrava u 17. stoljeću je mladi Hrvat katolik Petar Revač, konjanik u službu Mletačke republike. Stjecajem okolnosti on mijenja vjeru i postaje neka vrsta ubačenog agenta, kako bi likvidirao nasilnog turskog moćnika Mujagu Lulića i spriječio njegovu ženidbu s Lejlom, kćeri duvanjskog bega. Revačeva se situacija zakomplicira kad se i sam zaljubi u djevojku. On pobjegne s njom, no shvati da je Lejla preveliki ulog u mletačko-turskim prepucavanjima te da njih dvoje nikad neće moći mirno živjeti u tim krajevima. Jedini je izlaz da se privremeno razdvoje, da Lejla proglasi kako svojevoljno želi prijeći na katoličanstvo i da zatim novi dom nađu u Austriji.

Ivandi je “Konjanik” tek peti igrani film, a prije toga je 1981. režirao triler “Zločin u školi” po romanu Pavla Pavličića “Stroj za maglu” (dvije godine kasnije nastala je fantastična drama “Noć poslije smrti”, no to je bila tek deset godina stara tv drama “Nokturno”, prebačena na 35 mm filmsku vrpcu). Uzimajući u obzir da Ivanda nije više od dva desetljeća režirao, a i tada su mu filmovi nemilice propadali u kinima, mnogi su (pa i ja) s popriličnom sumnjičavošću očekivali “Konjanika”. Uvodne scene, u kojima se teško razabire tko je tko, samo su pothranjivale tu skepsu, međutim, kada se radnja razigra i započne ljubavna priče između dvoje protagonista, dojam i nije tako loš. Povrh svega, u pitanju je raskošno produciran film (oko četiri mjeseca snimanja) u kojem se novac itekako vidi na ekranu. Slabo poznati Nikša Kušelj (prvi put smo ga vidjeli u vrlo dobrom tv filmu “Generalov carski osmjeh”) i Zrinka Cvitešić dojmljivi su u glavnim ulogama, no ponajveći je adut “Konjanika” izvrsna fotografija Slobodana Trninića. Film traje 135 minuta što je zasigurno pretjerano: da je izbačena uvodna radnja koja prati junakovo djetinjstvo, da je pobacano nekoliko likova koji su suvišni po dramsku cjelinu, da je film započet Revačevim bijegom na tursku stranu (koji je, uzgred, prilično neobrazložen, budući da ne možemo zaključiti upušta li se on u tu pustolovinu po nalogu svoga kapetana ili svojevoljno), sve bi bilo uzbudljivije i konciznije. Ideološki gledano, film je politički korektan, naizgled ne preferirajući nijednu od religija čije obrede pokazuje: katoličanstvo je, istina, možda i previše u prvom planu, no Ivanda se može braniti da je tako priča zahtijevala.

Drugu večer arena je opet bila puna, što ne čudi, jer da je prvo mjesto na programu zauzimalo novo ostvarenje Vinka Brešana “Svjedoci”. Poput Ivande, i Brešan je izabrao književni predložak za svoj scenarij, roman “Ovce od gipsa” Jurice Pavičića. Brešanova prva dva filma, “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Maršal”, imali su više gledatelja nego sva ostala ostvarenja hrvatske kinematografije u proteklih deset godina, pa je zanimanje za njegov treći film itekako razumljivo. Osim toga, “Ovce od gipsa” prvi je domaći roman koji se pozabavio hrvatskim zločinima u domovinskom ratu, inspiriran ubojstvom obitelji Zec, bogatog zagrebačkog Srbina, njegove supruge i 12-godišnje kćeri, koje je svojedobno potresno opisao Robert Naprta u “Globusu”, na osnovu tajno dostavljenih policijskih spisa.

Brešanov se rad najbolje može opisati nogometnim rječnikom: zamislite napadača koji predribla sve protivnike, nađe se sam ispred golmana i zapuca loptu visoko iznad vratnica. “Svjedoci” započinju fascinantnim dugim kadrom u kojem se odigrava spomenuto ubojstvo: prolaze vozila i ljudi, a kamera iznimno pregledno prati koreografirana zbivanja, poigravajući se prvim i drugim planom i krećući se iz ulice u ulicu, nijednog trenutka ne stvarajući zbrku. Brešan se, međutim, odlučio za promašenu dramsku strategiju: on prati radnju tako što najprije pokaže djelić jednog događaja, nakon desetak minuta još jedan komad te iste cjeline – i tako sve do kraja filma. Budući da lako možemo nagađati razvoj radnje, taj nas postupak vrlo brzo počne gnjaviti i živcirati, što je šteta, jer u filmu ima poprilično provokativnih prizora, poput scene u kojoj Krešimir Mikić kao drski hrvatski vojnik iz čista mira počne zapišavati zarobljenog četnika. Intrigantne su i situacije u kojima gradonačelnik mrtav hladan smatra da se ubojstvo njegovog susjeda Srbina nije ni dogodilo, te bešćutno sugerira da se njegovu malu kćer – koja je vidjela ubojstvo i zatim postala talac očevih krvnika – naprosto likvidira. I pravdoljubivi policijski inspektor u jednom trenutku popusti pred pritiskom sredine i počne sebe ispitivati ima li zdravog razuma: u trenutku dok mu žena umire u bolnici i Srbi napadaju njegovu domovinu, on istražuje ubojstvo lokalnog Srbina koje su počinili hrvatski vojnici! Predložak je, nesumnjivo, nudio puno, ali je od toga malo iskorišteno. Dramski problem Pavičićeva romana bio je u činjenici što nikad ne shvatite zašto junak, hrvatski vojnik koji je u ratu ostao bez noge, ustane protiv svojih prijatelja i bliskih rođaka te uzme u zaštitu otetu djevojčicu kojoj prijeti smrti. U filmu – u kojem se radnja odigrava u Karlovcu, a ne u Splitu kao u “Ovcama od gipsa” – ta je situacija bolje obrazložena, ali je sve drugo puno slabije. U Pavičićevu su romanu likovi rabijatnih vojnika – kojima je ubojstvo Srbina, donedavnog susjeda, najnormalnija stvar – izvrsno dočarani, dok su oni u “Svjedocima” plošne kreature. Film ima zanimljiv ugođaj, finu fakturu fotografije (jedino se previše švenka – kao da se samodopadno želi naglasiti redateljska virtuoznost), produkcijsku razinu koja imponira, ali je hladan i nekako nedovršen. Pojma nemate tko su ti likovi, što se tu zapravo zbiva, a jedino činjenica što film ne traje preko 90 minuta smiruje vaše poprilično nezadovoljstvo. Majstor politizirane komedije prilično se slabo snašao u promjeni dramskog faha: šteta, jer su “Svjedoci” mogli biti najvažnije ostvarenje hrvatske kinematografije u 21. stoljeću.

Od filma “Svjetsko čudovište” Gorana Rušinovića nitko nije ništa očekivao, a ništa se nije ni dobilo. Redatelj filma “Mondo Bobo”, koji je pobijedio na pulskom festivalu 1997., prije dvije godine snimio je materijal za svoj drugi film i otad moljakao Ministarstvo kulture da mu osigura novac za njegovo dovršenje. Rušinović je u festivalskom biltenu ironično objasnio kako je Ministarstvo ipak procijenilo da je glupo uložiti dva milijuna kuna u film i zatim se ponašati kao da je to bačen novac. Nesumnjivo, i da mu nisu doznačili dodatna financijska sredstva, ne bismo puno izgubili: “Svjetsko čudoviše” tako je enigmatično ostvarenje da se u usporedbi s njime “Mulholland Drive” Davida Lyncha (autora kojeg redatelj nemilice oponaša) čini kao jednostavno i pitko ostvarenje. Jedino se može razabrati da je u središtu radnje tinejdžerica kojoj je u djetinjstvu svinja odgrizla ruke, a ona je unatoč tome postala vrsna vezilja. U kakvom je cura odnosu sa drugim likovima filma to je već druga stvar, jer neprestano imate dojam da među scenama ne postoji nikakva povezanost, pri čemu ni drugo gledanje osobito ne pomaže. Film ima nekakav čudan, apartan stil, izvrsna je jedino kamera veterana Tomislava Pintera, međutim, cjelina puno više podsjeća na nekadašnja ostvarenja zakučastog modernista Vlatka Gilića nego na Rušinovićeva uzora Lyncha.

Osim iznenađujućeg posjeta u areni, sve drugo je na festivalu kao i proteklih godina. Iako se barata brojkom od 300 akreditiranih novinara, jutarnje festivalske projekcije za novinstvo su potpuno prazne. Uoči festivali uopće nisu provjereni slikovni i zvučni standardi, pa ste “Svjedoke” Vinka Brešana morali pratiti s neoštrom slikom i uz čitanje engleskih podnaslova, budući da je hrvatski jezik na ekranu bio potpuno nerazgovjetan. Bijesni Brešan prekinuo je nakon toga svoju konferenciju za novinstvo: film mu je na projekciji u areni izgledao i zvučao izvrsno, ali se kreativni dojam nije puno popravio.

Nadalje, mjesecima se vodila polemika oko programa retrospektiva prijašnjih pulskih laureata, koji filmovi trebaju biti na programu, a koji ne, međutim, već tada sam znao da je to potpuno besmisleno, budući da njih ionako nitko neće gledati. Kad je program u Istarskom narodnom kazalištu otvoren dokumentarcem “Pula povjerljivo”, oko kojeg su se zadnjih tjedana vodili žestoki obračuni, dvorana je bila ispunjena više od polovice, no kad su iza toga uslijedili filmski klasici iz ex-Jugoslavije, publiku ste mogli izbrojati na prste. Također, ukoliko ste navečer odlučili u arenu, izmakli su vam zanimljivi strani filmovi u pratećem programu na Kaštelu, budući da za te nije predviđeno niti jedno jedino reprizno prikazivanje. Očito, ovogodišnja Pula učinila je mali korak unaprijed velikim povratkom publike u arenu, ali do stasanja u suvisao festival još je dugačak put.