Šezdeset dvogodišnji tenor rođen u Madridu najtraženiji je tenor na svijetuVidite kakvi su to fantastični glasovi, uzbuđeno je ponavljao Placido Domingo prije tjedan dana u velikoj koncertnoj dvorani u malom njemačkom mjestu Friedrichshafen na Bodenskom jezeru gdje se održavala proba “Operalije”, finalne večeri svjetskog opernog natjecanja mladih pjevača. Jedan od najvećih svjetskih tenora, koji pjeva ovih dana u Puli, iza kojega je četrdeset godina karijere, na Operaliji, natjecanju koje se održava svake godine, bio je centralna figura. Na probi je prelazio gledalištem s jedne na drugu stranu i s raznih mjesta osluškivao kako zvuče glasovi 16 mladića i djevojaka iz cijelog svijeta, koji su od njih četrdeset ušli u finale. Sa svima je razgovarao, ukazivao im na greške, ohrabrio ih za veliki nastup koji je kao i glasanje za pobjednike održan iste večeri. I supruga proslavljenog opernog pjevača, Marta Domingo,i sama nekad operna pjevačica, a sada operna redateljica, te na Operaliji jedna među deset glazbenih stručnjaka u žiriju, s velikom je pozornošću slušala mlade pjevače kako izvode najpoznatije operne arije i zdvojno je pred kraj probe kimala glavom: “Stvarno ne znam što ćemo. Nijedne ih godine nije bilo toliko izvrsnih”.

Marta Domingo prati svoga muža gotovo na sva putovanja. Na pitanje je li to naporno, ona odrešito odgovara: “Ma kakvi, to je prava privilegija i užitak”. Isti žar prisutan je i kod Placida Dominga. Šezdeset dvogodišnji tenor rođen u Madridu najtraženiji je tenor na svijetu. Za razliku od njegovih kolega i prijatelja Luciana Pavarottija i Josea Carrerasa, koji posljednjih godina nastupaju samo na koncertima, Domingo još aktivno nastupa ne samo kao pjevač nego i dirigent i otvara sezone u najprestižnijim opernim kućama, u njujorškom Metropolitanu, milanskoj Scali, Bečkoj operi, Los Angeleskoj i Washingtonskoj operi. U posljednje dvije je i umjetnički direktor.
Iako su opaki londonski kritičari ovih dana o njegovu nastupu u Covent Gardenu kojim je Royal Opera zatvorila sezonu napisali da je “polupristojan dirigent” te da je samo legenda ali ne više veliki tenor, kod publike njegova slava ne tamni.

U Puli 30. srpnja nastupa uz Simfonijski orkestar Hrvatske televizije, portugalsku sopranisticu Elizabetu Matos i šapnjolskoga dirigenta Josea Collada.

NACIONAL: Na Bodensko ste jezero stigli iz Londona gdje ste u Covent gardenu imali nekoliko predstava opere “I Pagliacci”. Zanimljivo je da ste u nekim izvedbama te opere pjevali a u nekima dirigirali orkestrom Royal Opere. Kakvo je to iskustvo raditi istodobno ta dva posve različita posla? – Bilo je pet izvedbi te opere, a ja sam u trima dirigirao. Bilo je već puno prilika kad sam isti dan dirigirao i pjevao, ali nikad u istoj operi. U Metu sam naprimjer isti dan pjevao u “Parsifalu” i dirigirao navačer operom “Madame Butterfly”. Mislim da mi je o ovom londonskom slučaju pomoglo to što sam prvo pjevao pa tek onda dirigirao, jer da je bilo obrnuto, dirigiranje bi mi uzelo svu energiju i ne bih mogao pjevati.
NACIONAL: Riječ je o .čuvenoj produkciji opere “I Pagliacci” Franca Zeffirellija kojom ste obišli mnoge svjetske pozornice. – Ne mogu reći da smo njome obišli svijet ali nastupili smo na nekoliko važnih mjesta. Radio sam mnogo sa Zeffirellijem:”Toscu” i Turandot” u Metropolitanu, “Turandot” i “Krabuljni ples” u Scali, “Carmen” u Beču, snimili smo i filmsku verziju “Traviate”, te “Otella” s Mutijem. Zeffirelli je redatelj s kojim sam sigurno najviše radio.

NACIONAL: U Covent Gardenu ste pjevali mnogo puta u karijeri. Jednom neposredno prije izvedbe “Tosce” 1967. godine iznenada vam je umrla partnerica. Kako ste se osjećali? – Bila je to sopranistica iz Australije Marie Collier, jako slavna u ulozi “Tosce”. Ta produkcija, također Zeffirellijeva, bila je izvorno namijenjena Mariji Callas no kasnije je i Marie Collier u njoj bila izvrsna. Zakazalo joj je srce dan uoči predstave i atmosfera u kazalištu bila je vrlo teška. Svi smo bili tužni ali predstava se morala održati. Trebalo je hitno naći zamjenu. Bila je to jako dobra sopranistica iz Walesa Gwinneth Jones.

NACIONAL: U Hrvatskoj ste samo jednom nastupali i to 1997. godine u Splitu, no mnogo ste puta na raznim pozornicama pjevali s pjevačima iz Hrvatske, od Sene Jurinac, Ruže Pospiš-Baldani, Ljiljane Molnar Talajić, Vladimira Ruždjaka. – Točno je da sam susreo mnoge vaše umjetnike, no moram vam otkriti da sam dva puta, doduše jako davno, pjevao i u Beogradu, još za vrijeme Jugoslavije. Mnogo sam pjevao s Bredom Kaleb, vrlo dobrom pjevačicom, Biserkom Cvejić i Radmilom Bakočević također, ali ne znam iz kojega su one dijela bivše Jugoslavije. Za divnu umjetnicu Ružu Pospiš- Baldani znam da je iz Zagreba. S mnogima sam bio u vezi. I u Los Angelesu sam surađivao s jednom Hrvaticom Tarom Colbrun, koja je nažalost nedavno umrla. Sada u Puli nadam se da ću vidjeti i mog prijatelja Berniea Ecclestonea čija je supruga Hrvatica.

NACIONAL: Kad ste 1967. debitirali u Bečkoj operi u “Don Carlosu” izvedbom je dirigirao slavni bečki dirigent Berislav Klobučar, inače Zagrepčanin. On mi je prije nekoliko godina u intervjuu ispričao kako je dirigirao “Toscom” kad je sopranistici planula perika upravo kad je htjela ubiti Scarpiju. I vi ste bili u toj predstavi.Kako ste reagirali? – Da, bila je to “Tosca” s Galinom Višnjevskom koja je inzistirala da nosi svoju periku na glavi iako su u Beču propisane nezapaljive perike. U sceni kad ubija Scarpiju kosu je zahvatio plamen svijeća. Iako bi trebao biti mrtav, Scarpia je pojurio za njom želeći joj skinuti goruću periku. Ona nije imala pojma što se događa i zaprepašteno se otimala. Zapanjeno sam stajao vrlo blizu njima i kad joj je on napokon strgnuo periku s glave, polio sam je vinom koje su oni dvoje prije pili za stolom. Zastrajući trenuci! Hvala bogu da se takve nezgode ne događaju često.
NACIONAL: Na čelu ste dvije velike američke operne kuće, u Los Angelesu i Washingtonu. Mislite li da ste dobar menedžer? – Nadam se da jesam, no najvažnije je imati dobar budžet kako biste mogli dobiti prave ljude te napraviti dobar repertoar.

NACIONAL: U najnovijem broju specijaliziranog časopisa “Opera News” izišao je članak u kojemu se tvrdi da je Los Angeles postao veliki umjetnički centar i da New York zapravo gubi dugogodišnju vodeću ulogu. Mislite li da je to točno? – Mislim da je to pretjerano. New York prolazi kroz teška vremena zbog napada 11. rujna, no i dalje veliki broj onih koji dolaze u New York nikako ne propuštaju otići na neku predstavu u Metropolitan Operu. Točno je samo to da sada u New Yorku ima manje turista. No i u Los Angelesu se rade vrlo zanimljive stvari, u umjetničkom smislu kvaliteta raste. Namjeravam i u Los angeles i Washington pozvati neke od mladih pjevača koje sam upoznao na ovogodišnjem međunarodnom natjecanju “Operalia”na Bodenskom jezeru. Žiri koji je birao pobjednike bio je u gadnoj neprilici jer se pojavio cijeli niz izvanrednih talenata i do posljednjeg trenutka nije znao koga odabrati. Jako je važno da im se dade prilika da se razvijaju i da stalno pjevaju.

NACIONAL: Vi za razliku od Pavarottija i Carrerasa vrlo intenzivno nastupate. Jesu li se pojavili novi talentirani pjevači koji bi mogli steći popularnost triju slavnih tenora? – Mnogo je dobrih tenora u novoj generaciji koja se pojavila posljednjih godina. Oni su vokalno spremni na velike izazove ali da bi stekli ime poput nas trojice ključna je publika. Publika stvara pjevača ako se između nje i njega dogodi čarolija. Ona osjeti ima li pjevač kvalitetu zvijezde. Nije riječ samo o pjevanju, nego i o osobnosti pjevača i kemiji s publikom. Svi pjevači imaju iste mogućnosti – pjevaju razne uloge, idu od kazališta do kazališta no samo neki postaju zvijezde. To je ta čarolija.

NACIONAL: Možete li spomenuti neka nova imena? – To je već niz etabliranih pjevača s tridetak godina poput Alagne, Marcela Alvaresa, Salvatorea Licitre, Marcella Giordanija, ali bih spomenuo neke sasvim mlade, poput Diega Floresa kojemu je samo 29 godina i koji je veliki umjetnik, te Ane Metetko??, izvrsne sopranistice iz Rusije. Postoji razlika između moje generacije i današnje. Mi smo morali obilaziti sva kazališta i pjevati no danas zahvaljujući televiziji koja prenosi velike koncerte i predstave puno je lakše stvoriti ime.

NACIONAL: Pjevate u pulskoj areni u kojoj su prije vas pjevali Monserrat Caballe i Jose Carreras. Volite li pjevati na otvorenom? – Radujem se Puli, a otkrit ću vam i to da sam pozvan da slijedeće ljeto vodim koncert iz arene u Veroni koji će se zvati “Stone crown” a riječ je o tome da će se elektronski povezati te večeri događanja u nekoliko evropskih rimskih amfiteatara , pa tako i u Puli.
NACIONAL: Zašto ljudi vole operu? – Prvo, zbog glazbe koja je nešto za njihovu dušu, drugo zbog opernih zvijezda koje žele vidjeti i slušati, ali i zato što naprosto vole operu bez obzira tko pjeva i identificiraju se s pričama o velikim ljubavima i tragedijama. Opera je najkompletniji oblik umjetnosti: ima glazbu, ljudski glas, scenu, režiju, svjetlo, kostime – zapošljava sva ljudska osjetila, a to je naprosto fantastično.
NACIONAL: Otpjevali ste do danas 120 opernih uloga. Koje su vam najdraže? – To je kao da pitate koje od vlastite djece najviše volite. Zato bih na to pitanje odgovrio ovako: najviše volim onu operu koju pjevam te večeri.

NACIONAL: Zar vam Otello nije posebno prirastao srcu? Koliko je točno da je to tako opasna uloga da je zovu ubojicom tenora? – To je sigurno među najtežim ulogama koje sam pjevao, ali
nije opet tako strašna. Otella sam uostalom pjevao do sada dvjesto dvadeset puta i u tome uživao. Za tu ulogu je jednako važno da si dobar pjevač i dobar glumac da bi publika mogla potpuno vjerovati u tu Shakespearovu tragediju.

NACIONAL: Doživjeli ste velike uspjehe upravo u toj operi, no na predstavi Otella prošle godine u Scali imali ste i nezgodu.Što se zapravo dogodilo? – S Otellom sam otvorio sezonu u Scali prije 25 godina i kad sam to isto učinio prošle godine prve sam večeri doživio veliki uspjeh. Druge večeri, vjerojatno stoga što sam tek tada postao svjestan cijelog tog uzbuđenja, u drugome činu mi je pozlilo i morao sam prekinuti predstavu. Liječnici su ustanovili da mi je skočio tlak i da ne bih trebao nastaviti. Kad sam ostao sam u garderobi da se opustim, znao sam da će sve biti dobro i da ću nastaviti predstavu. Nije bilo lako ali nakon sata pauze vratio sam se na pozornicu.

NACIONAL: Rođeni ste u Španjolskoj, odrasli u Meksiku, živjeli ste u Izraelu više od dvije godine kad ste započinjali pjevačku karijeru, sada ste uglavnom u Sjedinjenim Državama. Gdje vam je dom? – U New Yorku , ali na neki način i u Meksiku jer imamo kuću u Acapulcu. Ljeti se tamo okupi cijela obitelj a tako će biti i sada nakon Pule i još jednog angažmana u Salzburgu.

NACIONAL: Oženili ste se prvi put sasvim mladi, sa samo šesnaest godina, a sa sadašnjom suprugom imate dva sina. Jesu li i oni u glazbenom biznisu? – Prvi brak je bio tako davno da ga se jedva sjećam no i iz tog braka imam sina. To je Pepe Jose koji je skladatelj. Srednji sin je također skladatelj a najmlađi Alvaro koji je ovdje sa mnom filmski je producent.

NACIONAL: Vaši roditelji bili su poznati španjolski pjevači zarzuele koji su veći dio života proveli u Meksiku. Jesu li živi i jeste li i ikada pjevali zarzuelu? – Mnogo sam naučio od njih o pjevanju. Oni nažalost više nisu živi, umrli su u dubokoj starorosti – otac s 97, a majka s 94 godine. Zarzuela je prva glazba koju sam slušao i naravno da sam i sam to pjevao.

NACIONAL: Jeste li više vezani za Španjolsku ili Meksiko? – Meksiko mi jednako važan jer sam tamo odrastao, ali i zato što sam se tamo oženio. Moja je žena Meksikanka, moji su dečki Meksikanci. Ja sam Španjolac, vrlo ponosan na svoju zemlju. U Španjolskoj imam puno članova obitelji.

NACIONAL: Čija je ideja bila da se 1990. godine u Rimu za vrijeme održavanja finala nogometnog prvenstva organizira prvi koncert triju tenora? – To je smislio glazbeni menedžer i producent Mario Dradi. Kao što znate, Jose Carreras se bio uspješno oporavio od leukemije i mi koji smo s velikom tjeskobom pratili njegovu borbu odlučili smo to na taj način proslaviti. Bio je to ogroman uspjeh.
NACIONAL: Pa ste koncerte ponovili još nekoliko puta narednih godina. – Svake četiri godine na svjetskom nogometnom prvenstvu, dakle u Los Angelesu, Parizu i prošle godine u Yokohami.
NACIONAL: Nogomet ste i sami godinama igrali, a jednom ste za Španjolsku televiziju bili komentator nekih utakmica. – Obožavam nogomet i cijeli život ga pratim. Znam i da je jedan hravtski igrač – Šuker – igrao u klubu za koji navijam, Real Madridu.

NACIONAL: Pavarotti ima restoran u Modeni, vi u New Yorku. Je li restoranski biznis u specijalnoj vezi s operom? – Nikako. Moja je baka imala restoran u Španjolskoj, a i otac je s njome radio. Kad sam prvi put posjetio taj restoran, rekao sam da ću jednog dana i ja imati restoran. Nije to lak posao, isprva nije bilo dobro no našao sam prave ljude i sada je to vrlo uspješan riblji restoran. Više ne nosi moje ime nego se zove Pampano. Nalazi se u 49. ulici, između druge i treće avenije.

NACIONAL: Negdje sam naišla na podatak da ste u New Yorku polazili tečaj Marije Callas… – Ne nisam polazio njezin tečaj nego sam je sreo jer sam poznavao njezinog pijanistu. Nisam imao vremena za tečaj jer sam imao već puno posla.

NACIONAL: Je li točno da ste bili jako vezani za svog učitelja Carla Morellija koji vam je zavještao i prsten kojega je za života nosio? – Bio je vrlo pozitivna osoba i lijepo me usmjerio. Ja sam mislio da ću biti bariton no on, čim me je čuo, rekao je da mogu biti tenor. Radio sam s njime neko vrijeme i sam uvidjevši da sam tenor. Darovao mi je svoj prsten.

NACIONAL: U rujnu u Los Angelesu otpjevat ćete svoju 120. ulogu. Bit ćete Raspućin u novoj operi “Nikolaj i Aleksandra” koja govori o ljubavi cara Nikolaja II i carice Aleksandre koje su 1918. ubili boljševici. Napisana je specijalno za vas? Tko je autor? – Napisana je za Los angeles Operu, a uloga Raspućina specijalno za mene. Napisala ju je mlada američka skladateljica Deborah Drattell, koja je imala već puno uspjeha s prve tri opere koje je napisala.

NACIONAL: Je li to moderna glazba, kako ćete se snaći u toj vrsti nakon talijanskih klasika? – Glazba jest suvremena ali melodična i meni se jako sviđa. Ne može se uspoređivati s Verdijem ili nekim drugim klasičnim skladateljem, ali me jako veseli što ću pjevati Raspućina.

NACIONAL: Ne smeta vam ni to što ovaj put nećete biti dobri tenor? – Ne, jer je to vrlo tajnovita i zanimljiva osoba o kojoj nitko ništa nije pouzdano znao. No on je predvidio mnoge stvari koje su se dogodile u Rusiji.

NACIONAL: Kažu da vas zanima politika, da ste se namjeravali kandidirati za gradonačelnika Madrida. – Točno no istodobno sam znao da ako želim ući u politiku morat ću se odreći glazbe. Sada je kasno, jer iako su mi 62 godine još se intenzivno bavim glazbom.

NACIONAL: Jeste li ostvarili sve što ste željeli? – Imao sam mnogo sreće i mogu reći da sam potpuno zadovoljan onim što sam radio i postigao. Sada mi je najveća želja da pomažem mladim pjevačima. Kad bi mi Bog rekao: “Placido, ti više ne možeš pjevati”, kleknuo bih pred njega i rekao: “O.K. nedostajat će mi pjevanje ali pjevao sam puno i zahvalan sam za sve što sam dobio.”