Objavljeno u Nacionalu br. 403, 2003-08-05

Autor: Željko Rogošić

INTERVIEW

Tomislav Mužek - Splitski transfer hrvatske tenorske zvijezde

Razgovor s 27-godišnjim tenorom iz Ludbrega, bivšim pjevačem bremenske opere, koji je nedavno briljirao na opernom festivalu u Bayreuthu ulogom u 'Ukletom Holandezu', o dvogodišnjem ugovoru kojim je postao novi prvak Opere splitskog HNK, nastupima u najvažnijim europskim opernim kućama, tome zašto pristaje i na male uloge te planovima za europsku turneju

TOMISLAV MUŽEK je uz Milku Trninu i Dunju Vejzović jedini hrvatski pjevač koji je nastupio u BayreuthuTOMISLAV MUŽEK je uz Milku Trninu i Dunju Vejzović jedini hrvatski pjevač koji je nastupio u BayreuthuOvacije kakve je na prepunom Peristilu 30. srpnja svojim prvim nastupom na Splitskom ljetu mladi tenor Tomislav Mužek, uz pratnju pijanista Darka Domitrovića, zaslužio za koncert “Napoletanske canzone”, Split odavno nije vidio. Samo dan prije, na veliko zadovoljstvo Splićana, 27- godišnji Mužek i intendant HNK Milan Štrljić potpisali su dvogodišnji ugovor kojim je jedan od najperspektivnijih europskih tenora postao prvakom Opere HNK Split. “Znam da je prvi nastup u Splitu test za cijeli život. Zato je uspjeh koji sam postigao pjevajući prošle jeseni u Donizettijevu ‘Ljubavnom napitku’ bio presudan. Split ne voli prenemaganje nego nastupe u kojima pjevač daje sve od sebe”, uvjeren je Mužek, koji je u Split stigao ravno s premjere Wagnerova “Ukletog Holandeza” na jednom od najuglednijih svjetskih opernih festivala, Bayreuther Festspielen. I ondje je osvojio publiku i kritiku pjevajući kormilara te postao jedan od rijetkih hrvatskih pjevača koji su dobili priliku nastupati na tom festivalu u čast Richarda Wagnera. Velike njemačke operne kuće, poput onih u Munchenu i Berlinu, zasule su tenorsku zvijezdu u usponu primamljivim ponudama. No on je nakon dvogodišnjeg angažmana u operi u Bremenu radije došao u Split. “Sada mogu reći – u Splitu će biti moj dom”, komentirao je Mužek odluku Poglavarstvo grada da mu dodijeli stan. Tako će mladić iz Ludbrega, koji je namjeravao postati kemijski tehničar u Varaždinu, a 1994. postao bečki student i stipendist von Karajanove zaklade, upravo iz Splita svojim belcanto repertoarom osvajati svjetske pozornice. U prosincu će debitirati u milanskoj Scali u Rossinijevu “Mojsiju i faraonu” pod ravnanjem Riccarda Mutija. Nakon toga pjevat će u Toulouseu, Firenci, londonskom Covent Gardenu, Parizu, ponovno u Bavarskoj državnoj operi, u kojoj ga je Zubin Mehta u studenom 2002. prometnuo u don Ottavija u Mozartovu “Don Giovannniju”. Nakon premijere gledatelji su u redu duljem od kilometra strpljivo čekali Mužekov autogram.

Ne mogu reći da se osjećam kao zvijezda, to me asocira na pop glazbu. Beatlesi su zvijezde, za mnoge je i Pavarotti zvijezda. Ali ja kažem da sam radije hrvatski Mužek nego hrvatski Pavarotti Sada mi nakon potpisivanja ugovora doista ne preostaje ništa drugo doli preseliti se u Split, i oženiti se Splićankom. No, kažu da su Splićanke opasne i oštre, a stigao sam to i primijetiti NACIONAL: Sve je počelo prošle jeseni kad ste služili vojsku u Splitu? – Zahvaljujući maestru Vjekoslavu Šuteju, koji je skrenuo pozornost na mene Upravi HNK u Splitu. Kao vojnik počeo sam nastupati u HNK. U Donizettijevu “Ljubavnom napitku”, kojim je dirigirao Šutej, a režirao ga Krešo Dolenčić, nastupio sam sa Sandrom Bagarić i otpjevao zaljubljenog Nemorina. Buran aplauz nakon arije “Una furtiva lagrima” pokazao je u Splitu neću biti slučajni prolaznik. Početkom 2003. u operi “I Pagliacci” Ruggera Leoncavalla pjevao sam harlekina Beppa. Sada mi nakon potpisivanja dvogodišnjeg ugovora doista ne preostaje ništa drugo doli preseliti se u Split i oženiti se Splićankom. Kažu da su Splićanke opasne i oštre! Stigao sam to primjetiti.

NACIONAL: Intendant HNK Milan Štrljić na potpisivanju ugovora vaš je dolazak usporedio s nogometnim transferom:”Mužek je potpisao za nas, a ne za Real!” – Rekli su mi da se u Splitu pomno prate samo transferi igrača u Hajduk. Drago mi je da se stvari mijenjaju. Gospodin Štrljić je aludirao na to da sam svoj potpis stavio na ugovor sa splitskim HNK, premda su me tražile europske operne kuće snage madridskog Reala. Mislim da Štrljić tek postaje svjestan koliko je dobro prošao u ovom transferu.

NACIONAL: Kako ste bili angažirani u Bremenu? – Nakon što sam 1999. diplomirao na bečkoj Hochschule fur Musik und darstellende Kunst i u Austriji pobijedio na međunarodnom pjevačkom natjecanju “Ferruccio Tagliavini”, ravnatelj Opere u Bremenu ponudio mi je angažman. Odbio sam ga, ali godinu poslnije, kad sam raskinuo ugovor s Bečkom državnom operom, u kojoj sam stekao pravo nastupa kao stipendist von Karajanove zaklade, odlučio sam se za Bremen. Od 2000. do 2002. pjevao sam u Gradskom teatru Bremen lirske tenorske uloge u operama Mozarta, Verdija i Puccinija.

NACIONAL: Koje su vam operne kuće nudile stalne ugovore? – Otkad sam odslužio vojsku u ožujku, nisam imao stalni angažman. Bio sam slobodni umjetnik s puno dobrih ponuda. U Njemačkoj mi nude stalne ugovore, ali sve me vuče kući. Odlične ponude dali su mi Bavarska državna opera u Munchenu, državne opere u Hamburgu i Franfurtu i Državna opera u Berlinu. Svi su oni ponudili jako dobre uvjete i dobru plaću. Ali te kuće ne puštaju rado pjevače na gostovanja u drugim operama. U Splitu nema toliko puno opernih produkcija a prema ugovoru slobodno mogu nastupati i u drugim opernim kućama. Kako će to biti angažmani u najvećim europskim i svjetskim kućama, mislim da za splitsku operu neće biti loše ako u nastupima u inozemstvu uz moje ime bude stajalo i prvak Opere HNK Split, Croatia.
HNK će postati moja matična kuća a moji će nastupi na svjetskim pozornicama biti i dobra reklama za Split. U Bayreuthu su me pitali gdje stanujem. Rekao sam da je moj dom u Splitu. Reakcija je bila: “Split, kako je tamo lijepo!” Nadam se da ću u Split moći dovesti i neke od svojih kolega s kojima ću nastupati u Munchenu, Firenci, Mexicu ili Bayreuthu. Prema ugovoru moja je obveza svake godine ostaviti slobodno vrijeme za opernu produkciju koju ćemo raditi u Splitu.

NACIONAL: Što se zapravo svakog ljeta događa u Bayreuthu? – U Bayreuthu, sat vremena vožnje od Nurnberga prema češkoj granici, od 1876. se odvijaju Wagnerove igre. Postavio ih je sam Wagner i tamo izgradio kazalište koje ima najbolju akustiku na svijetu. Prostor za orkestar ima 120 mjesta i nalazi se u udubini ispred pozornice. Stoga se glasovi ne trebaju naprezati da bi nadjačali orkestar. Kada počnu Ljetne igre, vagnerijanci stižu iz svih krajeva svijeta. Tijekom pauza predstave koja traje šest sati gledatelji u smokinzima izlaze iz kazališta, sjedaju u prirodi na prostrtu deku i uz jelo razgovaraju o operi. Prije početka svakog čina na balkonu kraljevske lože puhački kvintet svira leitmotiv iz sljedećeg čina.

NACIONAL: U kakvom je ambijentu prošla ovogodišnja premijera “Ukletog Holandeza”? – Premijera 25. srpnja bila je doista fenomenalan uspjeh. Primila nas je politička elita Njemačke, sa Schroderom i Stoiberom na čelu. I po tome se vidi koliki značaj Bayreutheru pridaje Njemačka. Svi ljubitelji opere reći će vam da su ljetne igre u Salzburgu i Bayreuthu dva najvažnija operna festivala na svijetu. Ja sam nakon premijere dobio velike pohvale. Wolfgang Wagner, unuk Richarda Wagnera, koji Igre vodi od 1951., čestitao mi je i rekao da takvog kormilara u “Ukletom Holandezu” nikada nisu imali. A kormilara su u Bayreuthu pjevali mnogi poznati tenori.

NACIONAL: Leži li vam vagnerijanski repertoar? – Iskreno rečeno, zasad još ne. Kormilar je jedina uloga u Wagnerovu repertoaru koju ja mogu otpjevati. To je lirski lik, jer je “Ukleti Holandez” jedna od Wagnerovih ranih opera, pisana na talijanski način. Ta mi je uloga sjela. Kad bih se upustio u Siegfrieda i njemački herojski faktor, uništio bih se prije vremena. Mislim da ću za desetak godina bio spreman pjevati Lohengrina, jer to je lirski tenor. Prvo ću proći sav talijanski repertoar, jer se njime dobiva stabilna tehnika.

NACIONAL: Kako je publika reagirala na izvedbu “Holandeza”? – U Bayreuthu su ovacije publike nalik onima na nogometnom stadionu. Gledalište je građeno kao amfiteatar. Kad se nakon završetka predstave zastor prvi put otvorio, nastupili su silni izljevi odobravanja, lupanje nogama o pod. Publici se svidjela moja izvedba, posebno su je pozdravili. Međutim, cijela opera, pjevači, orkestar bili su izvrsni. Nisam imao tremu jer sa dobru školu prošao u Državnoj operi u Beču. Na njenoj pozornici sam u manjim ulogama, i kao najmlađi solist, pjevao 70-80 puta. Tamo sam stjecao iskustvo, pjevajući male uloge u operama u kojima su glavne likove pjevali Maria Zampieri, Edita Gruberova, Placido Domingo, Leo Nucci.

NACIONAL: Tako ste zapravo iz Bayreutha “dokormilarili” do Splita. – Upravo tako. Jutro nakon premijere i moga prvog solstičkog nastupa u Bayreuthu sjeo sam u avion i u podne došao u Split. Dok sam bio student, jednom sam na bayreuthskom festivalu pjevao u zboru. Zbor je sastavljen od 120 solista. Možete zamisliti kako takav zbor zvuči. To je bio moj prvi dodir s Bayreuthom. Hodnikom do rupe za orkestar izložene su fotografije svih dirigenata koji su ondje ikada nastupili. Čovjek je ponosan kad tamo nađe i Lovru Matačića ili Berislava Klobučara. Prema nekim istraživanjima, čini se da sam, nakon Milke Trnine i Dunje Vejzović, treći hrvatski pjevač koji je nastupio u Bayreuthu. No odmah je trebalo izići iz vagnerijanskog repertoara i u izbirljivom Splitu prirediti recital napoletanskih kancona. Splićani vole Tostija, Leoncavalla, napoletansku kanconu. Najveće ovacije i najljepše trenutke svoje karijere doživio sam na splitskom Peristilu.

NACIONAL: Nakon odlaska iz Splita u ožujku imali ste dva uspješna gostovanja. Prvo u Mexicu… – Prvo sam u travnju bio dva tjedna u Mexicu. Na to gostovanje trebao sam otići s maestrom Šutejem. Ali njegova je supruga bila pred porodom i on je ostao s njom. Otišao u Mexico gdje se izvodio Rossinijev “Stabat mater”. Nastupio sam u najvećoj koncertnoj dvorani s više od 3000 mjesta a izvedbu je prenosila meksička televizija. Još nikada nisam bio u tako velikom gradu. Ali vlaga je velika. Stoga mi Mediteran i Split puno više odgovaraju.

NACIONAL: Je li iznenađenje Vaš nastup na Triennalu u Ruhru? – Da, u Hendelovu oratoriju “Saul”. Bio je to fenomenatan projekt s dirigentom Berniusom i pjevačima specijaliziranim za baroknu glazbu. A ja dosad nisam na repertoaru imao barokna djela. Bilo mi je jako drago što su me pozvali. Na Triennale me pozvao intendant Gerard Mortier. Kod njega sam bio na audiciju dok je još bio direktor Slazburških ljetnih igara. Mortier je sada direktor opere Bastille u Parizu i tamo ću pjevati u “Rigolettu” i “La Boheme”, novim produkcijama u 2005. godini.

NACIONAL: U Splitu su oduševljeni vašom željom da i malom ulogom pridonesete boljoj atmosferi. – Mislite na izvedbu u “I pagliacci” u HNK. Dirigent Loris Voltolini i sarajevski bas Ivica Šarić pripremali su Leoncavalla. U to vrijeme nisam imao predstave a vojni rok je još trajao. Rekao sam Voltoliniju da bih rado otpjevao harlekina na premjeri, kao mali dar Splitu. To nije velika uloga, ali mi je bila draga, jer ja volim scenu. Nije mi važno pjevam li glavni lik ili manju ulogu. Uživam u svom poslu i u svakom nastupu dajem sebe. Sretan sam jer mi je Bog dao glas kojim ću razveseljavati ljude.

NACIONAL: Kako se osjećate kao jedan od najboljih mladih europskih tenora, kako vas nazivaju? – Ne bih sebe nikada nazvao najboljim mladim tenorom Europe. Osim što je to neskromno, vrlo izvjesno nije ni istina. Svi pjevači imaju svoje kvalitete i svoje nedostatke. Glazba i opera nisu sport da bi se tražio najbolji. Ukusi su različiti, repertoari su različiti, a mi samo tražimo najbolji put do srca publike. Publika će odabrati na čiji će koncert doći. Ne osjećam se kao zvijezda. To me asocira na pop glazbu. Elvis Prisley i Beatlesi bili su zvijezde. Za mnoge je i Pavarotti zvijezda. Već sam jednom rekao da sam radije hrvatski Mužek nego hrvatski Pavarotti. Zapravo, mediji od nas prave zvijezde. Mediji su strašno važni da populariziraju operu u koju odlazi još uvijek uzak krug ljudi.

NACIONAL: Kome treba zahvaliti što ste se počeli baviti operom? – Ponajviše profesorici Glazbene škole u Varaždinu Dariji Hreljanović. Pjevao sam djevojkama iz razreda u Rudarsko-kemijskoj školi u Varaždinu. Kad su me “priveli” profesorici Hreljanović, ona je sa mnom radila godinu dana i rekla da moram na studij u Beč. I tako sam otišao u Beč 1994. na Visoku škola za glazbu i umjetnost. Kod jedne švedske profesorice bio sam tri godine, ali nije bilo napretka. Pravi napredak je nastupio kad sam prešao k profesorici Heleni Karusso, Grkinji. Možda ja tri godine nisam bio spreman, a možda mi prva profesorica nije znala to objasniti. Kad postoji dobar odnos učenika i profesora, a profesor nešto zna, samo je pitanje vremen kada će se uspjeti. Glas se povezuje s disanjem i cijelo tijelo postaje instrument. Od 1998. sam pjevački zreo. Godinu poslije sam diplomirao, pobijedio na natjecanju “Ferrucio Tagliavini”, nastupajući na audiciji pred ravnateljem Bečke državne opere Hollenderom dobio sam von Karajanovu stipendiju i odmah pravo nastupa u Bečkoj državnoj operi. Tako je sve počelo s malim angažmanima u Beču. Tamo sam se upoznao i s maestrom Šutejem. To je bio vrlo značajan dan u mojoj karijeri. Obojica smo te večeri uskočili kao nenadane alternacije u Donizettijevoj operi “Lucia di Lammermoor”. Bilo mu je drago da je upoznao mladog pjevača iz Hrvatske. I otada maestro Šutej stalno podržava moju karijeru.

NACIONAL: Rado ističete da ste studirali kod Roberta Holla. – On je jedan od najvećih svjetskih basova današnjice za njemački repertoar. U Bayreutheru je pjevao 50 puta. Posljednjih godina Saxa u “Majstorima pjevačima”. Nije nužno da tenor odgaja tenora, posebno kad pjevač savlada tehniku i zna svoje mogućnosti. Mladom pjevaču treba samo dovoljno muzikalna osoba i rad na istoj umjetničkoj frekvenciji.

NACIONAL: U vašem timu posebno mjesto zauzimaju Marianne Spiecke-Henke i Ernesto Palacio. – Marianne Spiecke-Henke mnogo mi je pomogla u poboljšanju tehnike pjevanja. Ona je pedagog pjevanja, liječnica logoped, profesor komornih vježbi na glumačkoj akademiji, organizatorica svjetskih kongresa muzičkih pedagoga, osnivačica saveza njemačkih pedagoga pjevanja. Napisala je pet knjiga o pjevanju i cijeli je život posvetila fenomenu pjevanja. Bila je pjevačica i počela veliku karijeru, ali zbog pogrešnog liječenja banalne viroze više nikad nije mogla pjevati. Počela se baviti pedagogijom, upisala studij medicine, doktorirala i nastoji da se ono što se njoj dogodilo ne ponovi ni jednom pjevaču. Ernesto Palacio je moj menadžer, živi blizu Milana. Bio je veliki pjevač u Rossinijevim operama, tenor. On me izvrsno savjetuje u odabiru repertoara. Dobro je da vas čuje treće uho.

NACIONAL: Oko vas je, kao oko vozača Formule 1, već angažiran cijeli stručni tim koji se brine o vašoj karijeri? – Jasno, tko misli dosegnuti razinu Schumachera mora imati tim koji pobjeđuje.

NACIONAL: Je li zahvaljujući Palaciu dobili angažman u Scali? – Da, upravo se on dogovorio s Riccardom Mutijem. Bio sam toliko sretan da sam pomislio:”Scala je pala!”. I tu radosnu vijest javio sam u Split. U Scali ću pjevati u francuskoj verziji Rossinijeva “Mojsija u Egiptu”. Pjevat ću lik Elizera. Rossini je u svojim operama imao puno likova. Jedan tenor pjeva kolorature, a Elizero je malo tamniji, produhovljeniji. Premijera i otvaranje sezone u Scali bit će 7. prosinca, probe od 1. studenoga. Mene su pozvali čak mjesec dana prije da se na miru pripremim za ulogu.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi nakon Scale? – U Toulouseu ću u siječnju 2004. nastupiti u Puccinijevoj “Missa di Gloria”. Nakon toga ćemo u Splitu raditi nove predstave. Nakon toga u Beču u Volksoperi pjevam u “Traviati”. I opet Bayreuth slijedeće ljeto. U prosincu 2004. pjevam u Dresdenskoj i Bavarskoj državnoj operi u Munchenu u “La Boheme”. “La Boheme” je prava božićna opera. Puno mi znači da me za tako važnu produkciju, u predbožićno vrijeme, žele dvije velike operne kuće. Sada dolazi pravi početak moje karijere.

NACIONAL: Što se može očekivati u Splitu? – Dobre opere i moja ženidba jednom Splićankom. Teško je naći ženu koja će izdržati opernog pjevača, koji se odmah nakon buđenja počinje upjevavati.

TOMISLAV MUŽEK
Rođen 1976. u Siegenu, Njemačka
1994 započeo studij pjevanja na Hochschule fur Musik und darstellende Kunst u Beču u klasi Helene Karusso
1999. diplomirao s najvišim ocjenama – učio pjevanje i oratorij kod Roberta Holla – debitirao u Bečkoj državnoj operi – od 1995. nastupa u najpoznatijim opernim kućama i na koncertima širom Europe (Austrija, Hrvatska, Njemačka, Island, Italija, Švedska…) – dvije godine imao stalni angažman u Bremenskoj operi

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika