Njihov projekt od sto tisuća četvornih metara, koji će udomiti Montrealski simfonijski orkestar, Konzervatorij za muzičke i dramske umjetnosti, ministre i premijera Quebeca, izabran je između 112 prijavljenih radova pristiglih iz 24 zemlje.“Kad su nam Kanađani u srpnju javili da smo na svjetskom arhitektonskom natječaju dobili prvu nagradu za kulturni i administrativni centar u Montrealu, otvorili smo šampanjac i proslavili svoj najveći uspjeh. U uredu su zavladali optimizam i veselje, jer je ta nagrada također značila da nekoliko idućih godina nećemo biti na udaru recesije.”

Branimir Medić i Pero Puljiz projektirali su građevinsku ikonu Montreala Tako govore arhitekti Branimir Medić (42) i Pero Puljiz (41), zagrebački studenti i suvlasnici poznatog biroa De Architekten Cie u Amsterdamu, koji već više od 13 godina žive u Nizozemskoj. Njihov projekt od sto tisuća četvornih metara, koji će udomiti Montrealski simfonijski orkestar, Konzervatorij za muzičke i dramske umjetnosti, ministre i premijera Quebeca, izabran je između 112 prijavljenih radova pristiglih iz 24 zemlje. Projekt se procjenjuje na oko 180 milijuna eura, a gradnja na Place des Arts gdje se nekoć prerađivalo krzno i gdje su dvije zgrade iz tog razdoblja zaštićeni spomenici kulture, trebala bi početi čim se prikupi nužna dokumentacija. Žiri se odlučio za njihov “inovativni prijedlog kulturne kocke zato što na kreativan način upućuje na ulogu Montreala kao kulturne metropole.”

Ponosni na nagradu, Medić i Puljiz kažu da je to priznanje važno i u okvirima Nizozemske, arhitektonske velesile koja zadnjih deset godina diktira događaje na tržištu arhitekture. Iako je njihov studio De Architekten Cie i prije bio poznat – obnavljali su Nizozemski parlament u Den Haagu i kompleks Bundestaga u Berlinu, s ovom je nagradom cijeli biro ušao u sam vrh svjetske arhitekture. “To je kao da smo osvojili Roland Garros, ali nas još čeka Wimbledon”, kaže Medić. Inače, ta tvrtka je specijalizirana za arhitekturu i urbano planiranje i radi uglavnom velike projekte, od stambenih do poslovno-administrativnih zgrada. Vode je četiri partnera, suvlasnika, no tvrde da je najveći kapital 120 zaposlenika koji rade u tri studija.

Natječaj za projekt u Montrealu raspisan je lani, a program je bio strogo limitiran i predviđao je klasične elemente poput nebodera i koncertne dvorane. Medić i Puljiz kažu da su dosad sudjelovali na jako mnogo natječaja, od kojih su mnoge izgubili jer su kao i 90 posto drugih arhitekata uvijek zaključili da su propozicije glupe i da oni mogu puno bolje. I ovaj su put odbacili propozicije i odlučili se za pristup: bez regula!

“Vijuge su se oslobodile i prijedlog za ovaj projekt rodio se za tri dana”, kaže Medić. “Dizajnirali smo staklenu kocku tako da zadane programe nismo naslagali tradicionalno jedan pokraj drugoga nego okomito, jedan preko drugog, pa izgleda kao da monolit lebdi nad otvorenim i zatvorenim prostorima”, govori Medić. ”Željeli smo stvoriti novu ikonu Montreala, koja će biti sinkronizirana s francuskom kulturom Quebecka. Ideja je bila da ta ‘kulturna kocka’ poput muzeja u Bilbau postane zaštitni znak Montreala, grada kulture u 21. stoljeću.”

“Možemo ga usporediti s pariškim Beaubourgom, koji ima nevjerojatnu energiju, ali je još bogatiji i bolji animator javnog života u Montrealu, mjesto kulturološkog shoppinga”, dodaje Puljiz objašnjavajući da je projekt zbog nekompatibilnih sadržaja bio vrlo izazovan. “Kao da smo spojili školu ‘Pavao Markovac’ kod Hrvatskog doma likovnih umjetnika, Sabor i dvoranu ‘Vatroslav Lisinski’, poslagali ih jedan preko drugoga i smjestili na praznom bloku na Zelenom valu. No rezultat je neobičan: možete tamo otići s klincem u subotu na kavu, pogledati kazališni performance, odslušati mini-koncert i saznati nešto o novim planovima političara.”

Branimir Medić i Pero Puljiz, sinovi profesora i novinara, nisu nepoznati ni u Zagrebu. Natjecali su se za projekt Muzeja suvremene umjetnosti i za POS. Nakon završenog Arhitektonskog fakulteta zajedno su radili u projektnom birou “Tempo”, koji je bio specijaliziran za stambenu gradnju, gdje je radio, kažu, odličan arhitekt Tomislav Odak. Već su u to vrijeme dobivali nagrade na natječajima, ali ti se projekti nikada nisu realizirali. Uglavnom se radilo, kažu, o političkim ili čak “falsificiranim” natječajima. U to im se doba, osobito zbog štrajka Albanaca u rudniku Stari trg, taj rad na natječajima učinio užasno besmislenim. “Mučile su nas moralne dileme i pitali smo se ima li u takvoj atmosferi smisla raditi natječaje koji se nikada neće realizirati”, kaže Medić.

“U to je vrijeme u Zagrebu vladala arhitektura butika i interpolacija, tzv. plombi, i to nam nije odgovaralo”, dodaje Puljiz. Baš u to vrijeme 1990. na Berlage institutu u Amsterdamu otvorio se prvi postdiplomski studij za arhitekturu, koji je vodio profesor Herman Herzberger, čuveni nizozemski arhitekt. Prijavili su se i bili primljeni zajedno s još 14 studenata sa svih kontinenata. Studij je bio eksperimentalan, a danas slovi kao jedan od četiri najetabliranija u svijetu.

“Mi smo bili prva generacija na tom studiju i to je bila velika sreća, jer su nas pragmatični Nizozemci odmah po završetku studija pokupili u svoje biroe”, kaže Puljiz. “Samim tim što smo došli iz Hrvatske imali smo drukčiji karakter i identitet. To je njima imponiralo. Ja sam počeo raditi u studiju De Architekten Cie u Amsterdamu, a Branimir je pet godina putovao 85 kilometara do Rotterdama gdje je radio u studiju čuvenog arhitekta Keesa Christiaansea ‘Architects & Planners’. No istodobno smo poslije radnog vremena u devet sati na večer počinjali raditi svoje samostalne projekte za natječaje.”

Taj angažman je kulminirao 1995., kada su na nacionalnom Natječaju za arhitekturu i urbani dizajn za mlade umjetnike, koji se raspisuje svake četiri godine, dobili prvu i drugu nagradu – Medić prvu, a Puljiz drugu. To je ujedno bilo prvi put da nisu radili zajedno nego jedan protiv drugoga. Taj ih je natječaj lansirao u javnost, ali i postavio, kako kažu, pred novu dilemu: hoće li ostati u Nizozemskoj kao obični gastarbajteri ili će osnovati vlastiti biznis.

Tada su se sa šefom u Puljizovu birou dogovorili za novu radnu varijantu – “model kišobrana.” To je podrazumijevalo da rade projekte za tvrtku, ali istodobno i kao samostalni ured koristeći njihov hardver, od sekretarice do fotokopirnih strojeva. Tada su prije sedam godina na natječaju dobili projekt za golemi poslovni kompleks od 45 tisuća četvornih metara u Amsterdamu, preko puta Ajaxova stadiona, koji je u to vrijeme postao najveći u cijelom uredu. Tada su odlučili postati partneri u birou De Architekten Cie.

Na pitanje po čemu je specifična njihova arhitektura, odgovorili su da nisu dogmatski arhitekti koji cijelo vrijeme koriste jednu estetiku. “Estetika je za nas važna, ali nije primarna”, rekao je Medić. “Najviše se bavimo kvalitetom novog javnog prostora. Tradicionalni grad nestaje, a javljaju se drukčiji komunikacijski mediji i mi pokušavamo ponuditi novo viđenje trga ili ulice. Uz to, nastojimo postojeće arhetipove transformirati u novu tipologiju i vrijednost.”

“To je, zapravo, kao kada DJ postaje autor albuma”, dodaje Puljiz. “Na primjer, uzmemo Le Corbusiera, čija je arhitektura karakteristična po tzv. otvorenom planu – promenadi, i kod kojeg su prostori uvijek filmični, te Adolfa Loosa, bečkog arhitekta, za kojeg je tipična serija manjih prostora i scenografični ugođaj, te od njih napravimo novu vrstu muziku. Premda ne možemo reći je li nam draži Le Corbusier ili Loos. Suvremeni arhitekti sve su više zaokupljeni formom i općenito kažu: ‘Fuck the programme!’ No nas zanima i socijalna dimenzija. Arhitektura bi, po nama, trebala biti okvir, pozornica za neki društveni događaj.”

U prvoj fazi projekt u Montrealu bio je mnogo neobičniji: stajao je na samo tri noge, a na vrhu je bila konstrukcija stola, visoka kao dva kata, a s nje su visjeli uredi, dvorane i ostali elementi. No tu su ideju morali pojednostavniti, djelomično zbog financijskih okvira. Iako je njihov prijedlog bio totalno izvan zadanih regula, žiri ih je pozvao u drugi krug zajedno s još četiri kanadska biroa. “Bili smo jedini nekanadski biro”, kaže Medić, dodajući da su dobili 100 tisuća eura za završetak projekta u drugoj fazi, što je podrazumijevalo zadovoljavanje vrlo strogih uvjeta, od troškovnika, plana i proračuna tvrtke, do povezivanja s kanadskim biroom i točnim biografijama arhitekata koji će doći raditi u Montreal.

Budući da se Montreal nalazi na sjeveru, poznatom po snježnim zimama, odlučili su da u prizemlju naprave atrij, javni prostor bez barijera, u kojem će se sretati posjetitelji koncerata, studenti i političari. Zbog toga zgrada djeluje poput otvorene gradske pozornice. Okolo su smještene učionice, studiji, koncertne dvorane, teatar, biblioteka, scenske radionice, “koraljni balkoni” za mini-koncerte i komercijalne sadržaje, a na gornjim katovima “poslagali” su urede i poslovne prostore. Dvorana za Montrealski simfonijski orkestar je u središtu, ima 1900 mjesta, scenu za 320 muzičara i zborista, a u pozadini će biti stakleno pročelje kroz koje će publika moći promatrati panoramu grada. Građevina po visini odgovara zgradi od 15 katova, na vrhu je krovna terasa s restoranom i fitness klubom, a sve kosine i neobične plohe završavaju u ekspresivnom stropu, koji nadsvođuje atrij.

Opremat će i interijer, a što se tiče materijala ideja je da odražavaju demokratičnost, transparentnost i komunikativnost. To znači da će koristiti puno stakla ili sličnog materijala, koji bi trebao biti “oslikan” pomoću suvremenih tehnika, na primjer, predložili su otisak nota ili siluete Montreala.

Na pitanje kako zapravo rade zajedno i što je u toj suradnji najvažnije za uspjeh, odgovaraju da je najvažnije golemo razumijevanje i visoki stupanj demokratičnosti. “Na žalost, ne možemo se pohvaliti da naši projekti nastaju jednostavno i brzo”, dodaje Puljiz. “Oni su kao slonovska trudnoća i traju po sedam godina. Valjda zato što smo nas dvojica komplicirani kao osobe. No bez obzira na to, uvijek znamo što će onaj drugi reći. To je već neka vrsta ovisnosti o mišljenju onog drugog.”

Tijekom godina suradnje stvorili su zanimljiv opus nagrađenih, ali i nenagrađenih projekata za koje kažu da su bila prava mala istraživanja. Trenutačno im je u fazi gradnje čak sedam različitih poslovnih i stambenih objekata sveukupne površine od 200 tisuća četvornih metara. To su, primjerice, zgrade Acanthus na Kavelu 18 i Plaza Arena na Kavelu 206 u Amsterdamu te Centrum West u Zoetermeeru.