Čovjek koji je bez problema uvjerio Pletikosu i Srnu da dođu u Donetsk zove se Rinat Ahmetov, 36-godišnji vlasnik i predsjednik Šahtjora iz Donetska, koji se smatra jednim od najbogatijih osoba u UkrajiniKada su prije mjesec dana nogometaši Hajduka i reprezentacije Stipe Pletikosa i Darijo Srna potpisali višegodišnje ugovore s ukrajinskim klubom Šahtjor iz Donetska svi su se pitali kako “tamo neki” klub iz Ukrajine može ispuniti one financijske zahtjeve koje nisu mogli ili nisu željeli ispuniti mnogi europski klubovi koji su navodno bili zainteresirani za tu dvojicu igrača. Čovjek koji je bez problema uvjerio Pletikosu i Srnu da dođu u Donetsk zove se Rinat Ahmetov, 36-godišnji vlasnik i predsjednik Šahtjora iz Donetska, koji se smatra jednim od najbogatijih osoba u Ukrajini. Počeo je kao bankar, zarađeni novac uložio je u metalurgiju i rudarstvo, a posljednjih nekoliko godina iz ljubavi prema nogometu želi stvoriti jedan od najjačih europskih klubova. Iako je Ahmetov primjer ukrajinskog tajkuna koji pored toga ne voli davati novinske intervjue, proteklog tjedna pristao je ugostiti novinara i fotografa Nacionala u trening centru Šahtjora na periferiji Donetska radi ekskluzivnog intervjua i fotografiranja.

Za uspjeh nam nisu potrebne europske zvijezde: mi zvijezde prodajemo Europi Trening centar Šahtjora doista izgleda prekrasno, upravo onako kako su ga opisivali Srna i Pletikosa po dolasku u Donetsk. Prije tri i pol godine grad je, kako nam je objasnio klupski prevoditelj Sergej Burlaka, ustupio klubu dio zapuštenog zemljišta na kojem su oni praktički sagradili šest nogometnih igrališta za trening te zgradu u kojoj se nalaze sobe za igrače i trenere kad se nalaze u karanteni, fintess centar, restoran i sve ostalo što je potrebno igračima uspješnog kluba. “Prva dva sagrađena igrališta prekrivena su najkvalitetnijom travom uvezenom iz Švedske, dok su ostala pokrivena umjetnom travom”, objasnio nam je Burlaka dok smo čekali dolazak Ahmetova. Igrači su završavali trening, a prema ponašanju Srne i Pletikose vidjelo se da njih dvojica više ni malo ne žale zbog dolaska u Donetsk. Nisu se brinuli ni zbog toga što je u srijedu, u utakmici 2. pretkola Lige prvaka, Šahtjor odigrao samo 0-0 u gostima protiv momčadi Sheriff, prvaka Moldavije. “Igrali smo grozno, 0-0 protiv prvaka Moldavije je razočaravajuće”, komentirao je Burlaka nadajući se da će se ove godine Šahtjor nakon 2000. godine ponovno plasirati među 32 najbolja kluba u Ligi prvaka.

Rinat Ahmetov došao je u trening centar sam, vozeći svoj mercedes, bez službenog vozača i bez gomile tjelohranitelja oko sebe koji ga navodno prate na svakom koraku. “Imam službenog vozača, ali je ovaj put ispalo tako da moram sam voziti. Što se tiče tjelohranitelja, imam ga ali ne zato da bi me branio od eventualnog napada nego zato da bi pazio da mi netko ne ukrade automobil”, spremno nam je odgovorio Ahmetov dok nas je uvodio u zgradu kluba u trening centru. Na najvišem, četvrtom katu zgrade, nalazi se veliki bar gdje smo sjeli i gdje nam je Ahmetov počeo priču o svom putu do poslovnog i sportskog uspjeha.

S obzirom na to da se često kaže kako je najteže zaraditi prvi milijun dolara, a sve nakon toga je lako, zanimalo nas je kako je on došao do svog prvog milijuna. “U Ukrajini je nešto drukčije, ne treba vam milijun nego nekoliko desetaka tisuća dolara. Svojih prvih nekoliko desetaka tisuća dolara uložio sam 1993. godine u otvaranje banke koja se zove Gradska banka Donetsk. Bio je to moj prvi biznis, rad moje banke je transparentan i zato nije teško objasniti moj uspjeh”, odgovorio je Ahmetov koji je dodao kako je i sreća bitan faktor kod uspjeha. “Svatko tko ima sreće radi ono o čemu drugi samo razmišljaju”, smatra Ahmetov koji zato želi da ga sreća prati i nadalje. Začudo, Ahmetov nam nije znao reći je li njegova banka jedna od najjačih u Ukrajini nego nas je upozorio da je on vlasnik 49 posto dionica u još jednoj banci koja se zove Prva ukrajinska internacionalna banka i u kojoj su mu partneri velike strane banke.

Novac koji je zaradio u bankarstvu Ahmetov je, kako nam je sam rekao, uložio u sve što je vezano uz rudarstvo i metalurgiju. Ništa čudno jer grad Donetsk nikad ne bi ni nastao da na tom području nisu otkriveni bogati izvori ruda. Ahmetov je vlasnik metalurške tvornice i tvornice za preradu koksa. “Taj je posao, kad sam ušao u njega, bio vrlo skup. Mnogi ljudi nisu željeli ulagati u moju tvornicu, nisu željeli kupovati dionice moje tvrtke. Bio je to riskantan posao, a ja sam odlučio preuzeti sav rizik na sebe. Dapače, čak sam ulagao novac u modernizaciju proizvodnje povećavajući na taj način vlastiti rizik. U to vrijeme razmišljao sam samo o budućnosti kad ću nuditi kvalitetne proizvode. Ta su vremena prošla, a sada su došla vremena da ljudi procijene moje dosadašnje poslovne aktivnosti. Sada svi shvaćaju da su moji potezi bili ispravni i sada slobodno mogu reći da sam bio u pravu”, gotovo pobjedonosno nam govori Ahmetov. Kad smo mu spomenuli da su ljudi na zapadu sumnjičavi prema novim bogatašima iz istočne Europe, kratko nam je odgovorio “zato i želim da sve vezano uz moje poslove bude kristalno jasno”.

Već 1995., kao uspješan bankar, Ahmetov je dobio ponudu da postane predsjednik Šahtjora u kojem je situacija, kako sam kaže, bila vrlo nestabilna. “S jedne strane silno sam želio postati predsjednik Šahtjora što sam smatrao velikom čašću i s druge strane velikom odgovornošću”, kaže Ahmetov koji je godinu dana razmišljao o toj ponudi da bi je na kraju i prihvatio. Tako je Ahmetov s 29 godina postao 1996. predsjednik Šahtjora. Priznaje kako do tada nije vodio ni jedan nogometni ili neki drugi sportski klub niti je, osim velike želje, imao bilo kakvog znanja ili iskustva u tom poslu. I ulazak u Šahtjor smatra velikim rizikom jer u to vrijeme njegova banka nije bila do kraja stabilizirana ali kako se razvijala u pravom smjeru zaključio je da može ući u Šahtjor.

“Ubrzo nakon što sam postao predsjednik napravio sam plan za razvoj kluba”, rekao je Ahmetov, a na pitanje je li tadašnji cilj bio razvoj u najbolju ukrajinsku momčad ili u jednu od najboljih europskih momčadi, Ahmetov odgovara kako je cilj stvaranja jakog europskog kluba. “Već smo osjetili slast osvajanja titule ukrajinskog prvaka i to nam se dopalo i sada želimo nastaviti s takvim uspjesima u Europi”, ističe Ahmetov.

Uspjeh u Europi može se različito definirati pa je početkom prošle sezone Ahmetov tražio uspjeh u Ligi prvaka ili Kupu Uefa te osvajanje domaćeg prvenstva. Nakon ispadanja iz Lige prvaka u trećem pretkolu došlo je prebrzo ispadanje iz Kupa Uefa i to u prvom kolu od bečke Austrije. No, problem je nastao nakon što Šahtjor nije postao prvak Ukrajine, iako je u sredini prvenstva imao 7 bodova prednosti pred kasnijim prvakom Dinamom iz Kijeva. Nezadovoljni Ahmetov odmah je smijenio domaćeg trenera, angažirao Nijemca Bernda Schustera te krenuo u potragu za novim igračima. Uz Pletikosu i Srnu najveće pojačanje je srpski nogometaš Vukić, a zanimljivo je da osobno Ahmetov gleda igrače koje želi kupiti, gleda njihove mogućnosti na video kasetama i na kraju odlučuje o njihovoj kupnji. Zajednički transfer Srne i Pletikose u Šahtjor iznosio je dva milijuna dolara od čega se smatra da je 1,2 milijuna dolara otpalo na Pletikosu a 800 tisuća dolara na Srnu i potpisan je na pet godina.

Naoko se čini da ta tri igrača ne mogu biti dovoljna garancija da će Šahtjor ove godine biti bolji no što je bio prošle godine ali se Ahmetov ne slaže s nama kao što se nije složio s nama kada smo mu rekli da klubu nedostaje barem jedna velika europska zvijezda. “Uvjeren sam da za uspjeh Šahtjora nije potrebno dovesti nekog igrača iz Zapadne Europe. Pletikosa, Srna i Vukić su igrači koji mogu igrati u svakom europskom klubu. U Ukrajini se također mogu naći igrači s velikim potencijalom”, tvrdi Ahmetov, koji nam je na pitanje postoji li neki veliki nogometaš kojeg bi želio dovesti u Šahtjor odgovorio “do sada, sve igrače koje sam želio na kraju sam kupio i doveo u Šahtjor. Stoga on ima obrnute planove a to je da “najbolji europski klubovi žele kupiti moje igrače, igrače Šahtjora, a za to moram stvoriti uvjete”.

Mnoge igrače teško je privući u Ukrajinu jer Donetsk ima negativnu reputaciju, naročito u Hrvatskoj nakon nekoliko novinskih napisa o njemu kao nečem vrlo ružnom. Donetsk uopće ne izgleda tako grozno, rijetko ćete naći da u nekom gradu šetaju tako lijepe djevojke a jedini problem nastaje zimi kada se temperature spuštaju ispod nule. Burlaka nam kaže kako je najniža temperatura ikad zabilježena u Donetsku 40 stupnjeva ispod nule dok se svake zime temperatura spusti na dva do tri dana do 20 stupnjeva ispod nule. No, s obzirom da je more udaljeno od Donetska samo 100 kilometara često dolazi do naglih promjena temperatura pa tako nakon dva dana smrzavanja temperatura zna skočiti do plus pet. “Imali smo mi neke igrače iz Senegala i Nigerije koji su zbog hladnoće otišli iz Donetska i tko zna gdje su sada”, prepričava nam Burlaka i najavljuje kako tijekom zime, kada se ne igra ukrajinsko prvenstvo i europski kupovi, momčad često odlazi na turnire u toplije krajeve, od Španjolske do Ujedinjenih Arapskih Emirata . Ipak, Ahmetov smatra da ti uvjeti ne mogu biti prepreka za dolazak kvalitetnog igrača u Donetsk.

“Novac za nogometaša nije najbitnija stvar. Za pravog nogometaša najbitniji je njegov cilj kao što je i za mene najbitnije ostvarenje cilja koji sam postavio pred sebe. U klubu smo napravili selekciju igrača na visokoj razini i sada postoji borba za svaku poziciju u momčadi. Mislim da većina naših igrača ima svoj cilj u ovom klubu a ostvarenje cilja bio je glavni instrument pri njihovom dovođenju”, smatra Ahmetov kojem smo odmah napomenuli kako je cilj Srne i Pletikose igranje u nekom od zapadnoeuropskih klubova te da Šahtjor smatraju prijelaznim rješenjem. Za početak, Ahmetov je nahvalio obojicu i istaknuo kako je i Srni i Pletikosi interes kluba iznad svega. Naročito je hvalio Pletikosu za kojeg je rekao kako je “već nekoliko puta spasio Šahtjor” što je istina jer je nakon prva četiri kola Šahtjor vodeća momčad prvenstva Ukrajine a Pletikosa je jedini golman koji nije do sada primio niti jedan gol. Što se tiče njihovog ili bilo čijeg odlaska Ahmetov shvaća da “svaki nogometaš sanja o igranju u nekom od najjačih europskih klubova i protiv toga ne mogu ništa reći”. No, da bi do toga došlo igrači moraju, smatra Ahmetov, stalno igrati na visokoj razini i “ako za njih stigne razumna financijska ponuda mi ćemo se ponašati civilizirano jer smo demokratska zemlja”. Da bi se potencijalna prodaja ostvarila, kaže Ahmetov, moraju se ostvariti tri preduvjeta a to su zainteresiranost kluba za prodaju igrača, zainteresiranost igrača za odlazak u neki drugi klub, te zainteresiranost nekog europskog kluba za takvog igrača. Reklo bi se da je prije svega Ahmetov zainteresiran za novac koji može zaraditi na kupoprodaju igrača ali nas je i u tome demantirao.

“Nisam siromašan čovjek. Nogomet je sam po sebi patnja i ja na svakoj utakmici patim. No, kada pobjeđujemo vlada sreća i ja nemam riječi kojima mogu opisati svoje osjećaje. Kada smo bili prvaci Ukrajine bio sam jedan od najsretnijih osoba na svijetu. Time vam želim reći da nisam u nogometu da bih bio bogat već da bih bio sretan. Patim da bih došao do uspjeha a tada želim podijeliti sreću sa svim našim navijačima”, objasnio je svoja razmišljanja Ahmetov. Ako već želi postići europski uspjeh morao bih imati znanje i karizmu poput predsjednika Milana Silvija Berlusconija ili dugogodišnjeg predsjednika Reala Lorenza Sanza. “Recimo da respektiram obojicu jer su napravili jako mnogo za svoje klubove. Kada ih gledam drago mi je da imam vremena da ih dostignem. No, u razvoju našeg kluba nećemo kopirati ničiji stil već ćemo slijediti naš način i nadam se da ćemo na kraju imati velikog uspjeha u tome”, ponosno je odgovorio Ahmetov koji kaže kako ne spada u one koji vole spajati nogomet i politiku te nema nikakvih političkih ambicija. “Sebe definiram kao osobu koja je potpuno distancirana od politike. U ovom trenutku bavim se nogometom, moje srce pripada nogometu i učinit ću sve kako bih razvio i promovirao svoj klub”, odgovorio je Ahmetov.
Kao predsjednik koji navija za svoj klub Ahmetov stalno brine o igračima ali se u hrvatskim medijima spominjalo kako ne putuje na gostujuće utakmice Šahtjora zbog straha od nekoga ili nečega. Ahmetov se samo nasmijao na takve tvrdnje dodajući kako je u srijedu bio u Moldaviji na utakmici pretkola Lige prvaka. Pričama o strahu za vlastitu sigurnost pridodane su one o 25 pasa koji okružuju obiteljsku kuću Rinata Ahmetova. “Volim pse, oni su najbolji čovjekovi prijatelji, ali ih nemam 25. Možda ih imam više, ne znam koliko, mogu vam samo reći da imam određeni broj pasa”, kaže Ahmetov koji osim pasa obožava i golubove. Naime, u trening centru Šahtjora nalazi se golubarnik sa stotinjak golubova od kojih neki pripadaju rijetkim vrstama. “Predsjednik voli doći do golubarnika sasvim sam, gledati u golubove i na taj se način opuštati”, objasnio nam je Burlaka razloge za držanje golubova u trening centru.

Na odlasku, Ahmetov nam je zahvalio na ugodnom razgovoru i iako smo smatrali da se radi o kurtoaziji Burlaka nam je rekao kako imamo sreće jer je ovo jedan od najdužih razgovora Ahmetova s nekim novinarom. “Znate, ako mu se novinar ne dopadne, predsjednik Ahmetov prekida intervju nakon pet minuta”, kaže Burlaka koji nas je na kraju pitao što mislimo o Rinatu Ahmetovu. S obzirom da nam je tada kritika bila dopuštena iskreno smo rekli kako bi trebao angažirati modnog stilistu i promijeniti frizuru. U svemu ostalom već je dovoljno uspješan.

Donjeck je grad koji je nastao 1869. i njegovo prvo ime bilo je Hughsofka. Nastao je na prostoru bogatom metalurgijom i rudnicima gdje je 1779. iskopan prvi ugljenokop. Budući da carska vlada nije znala iskoristiti bogatstvo ruda i jeftinu radnu snagu, u to su područje stigli inozemni koncesionari. Godine 1869. carska vlada potpisala je ugovor sa strancima o izgradnji rudnika i metalurških tvornica a prvi upravitelj bio je Englez John Hughes. Radnici su gradili barake u kojima su živjeli a po upravitelju Hughesu mjesto je dobilo ime Hughsofka. Već 1874. metalurška tvornica iz Hughsofke postaje najjača željezara u Rusiji, proizvodnja ugljena se povećavala i taj dio južne Rusije bio je glavna industrijska regija. Grad je neprestano rastao i 1917. imao je 70 tisuća stanovnika koji su živjeli u velikoj bijedi. Godine 1924. grad mijenja ime u Stalino a 1941. Stalino je imao 223 poduzeća. Iako je tijekom Drugog svjetskog rata grad bio vrlo uništen, već 1950. metalurške tvornice i ugljenokopi dostigli su rezultate od prije rata. Godine 1961. Stalino je preimenovan u Donjeck. Statistički gledano, 1978. Donjeck je postao milijunski grad koji je godinu dana poslije nagrađen Lenjinovim ordenom za dostignuća u ispunjavanju programa industrijalizacije, ali su zbog stalnog pritiska ruskih vlasti koje su tražile sve bolje rezultate stanovnici Donjecka živjeli na rubu siromaštva. Kada se početkom devedesetih SSSR raspao, a Ukrajina osamostalila, došlo je do velike krize, 16 neprofitabilnih rudnika je zatvoreno, što je izazvalo brojne demonstracije rudara. Zbog bijednog života smrtnost je za životno razdoblje od 15. do 60. godine povećana početkom devedesetih za 23 posto. Stanovnici su neobrazovani pa ih je 1990. samo 10 posto imalo više ili visoko obrazovanje. S obzirom na to da se u Donjecku 54 posto stanovništva smatralo Rusima, na referendumu za nezavisnost Ukrajine njih 77 posto je bilo za nezavisnost, što je bilo značajno ispod ukrajinskog prosjeka. U lošim uvjetima rudari su često ginuli pa su, primjerice, 1998. u eksploziji metana u jednom rudniku poginula 63 rudara a godinu dana poslije u eksploziji plina poginulo ih je 39. Danas se vidi da se Donjeck izgrađuje i uređuje kako bi poprimio izgled modernoga grada.