Seks - u njihovih muških kolega, mlađih hrvatskih pisaca, skoro ultimativni moment priče - autoricama je hrvatskih uspješnica važan, ali svakoj na drugi načinRano ove jeseni autorice hrvatskih književnih hitova, žene čija su se djela proteklih godinu-dvije prodavala bolje od onih njihovih muških kolega, Arijana Čulina, Julijana Matanović, Vedrana Rudan i Rujana Jeger objavit će nove knjige. Arijana Čulina, čija se prva knjiga ”Što svaka žena triba znat o onim stvarima” prodala u 30.000 primjeraka, objavit će nastavak ispovijesti Goge Bjondine, koja će upoznati fatalnog Kamikazu, dospjeti u Ameriku i u drugo stanje.

VEDRANA RUDAN O MUŠKIM KOLEGAMA 'Hrvatski su muški pisci dosadni zato što su daleko od života. Neki će možda dobiti i Nobelovu nagradu, ali, osim Tomića - nitko ih ne čita' Sve četiri autorice hitova slažu se u tome da su žene bolja književna publika: više čitaju, radije kupuju knjige i češće ih poklanjaju od muškaraca Novi roman o običnoj mržnji u braku s ubojstvom objavit će Vedrana Rudan, Nacionalova kolumnistica i autorica knjige “Uho, grlo, nož” čije se osmo izdanje odlično prodaje. Julijana Matanović, koja je svoja dva romana prodala u 32.000 primjeraka, i Rujana Jeger, čiji se roman “Darkroom” nešto slabije kupovao ali je bio odlično ocijenjen, skupile su u knjigu kolumne koje su objavljivale u tisku.

“Hrvatski su muški pisci dosadni zato što su daleko od života. Neki će možda dobiti i Nobelovu nagradu, ali, osim Tomića – nitko ih ne čita”, kategorična je Vedrana Rudan u odgovoru na pitanje o bumu ženske proze. I ostale naše sugovornice slažu se da je “bliskost životu” ključna za njihov uspjeh. Julijana Matanović definira to ovako: ”Žene se usuđuju govoriti o prepoznavanju.” Arijana Čulina priča: “Prilaze mi žene i kažu – ono što ste o materama i svekrvama pisali, kao da ste o meni pisali.” Rujana Jeger radije kaže da su žene kad pišu – “down to earth”.

Hrvatske hitmejkerice bavile su se, barem dosad, urbanom, suvremenom ženom, ne sasvim mladom, “ženom s pričom”, recimo; zeznuta ljubavnog života, uglavnom emancipiranom, manje ili više bijesnom posjetiteljicom kozmetičkih salona koja ne želi baš uvijek ugađati muškarcima.

Seks – u njihovih muških kolega, mlađih hrvatskih pisaca, skoro ultimativni moment priče – autoricama je hrvatskih uspješnica važan, ali svakoj na drugi način: Vedrana Rudan, autorica eksplicitnih opisa žestokog seksa, kaže da su “junaci njenih knjiga mali ljudi, a malim ljudima seks je jedina radost. Moji junaci se tucaju često i prečesto, jer ne mogu sebi platiti pravu sreću. Za razliku od njih, ja sam na godišnjem u Logarskoj dolini u Sloveniji, šećem se danju, noću spavam pod dvjema dekama. Seks mi ne pada na pamet”.

Rujana Jeger priznaje: “Nisam se baš nešto ubila od seksa. Seks je teško opisati, a ako je loše, onda je jadno. Frajerima je seks uzbudljiv sam po sebi, ženama je važno da je to dobro. Jednom ću i to opisati.” Arijana Čulina kaže da je seks njenim likovima važan, nježni predmet želje, bez kojeg se ljudi otuđuju.

Sve se slažu da im je pisanje promijenilo život – nabolje. “Dobar ili loš, ali osjećam da sam pisac”, kaže Vedrana Rudan. Čulina priznaje da je, iako je cijeli život pjevala i glumila i provela petnaestak godina dok je posvršavala sve te škole – poznata postala tek kad je “propisala”. Rujana Jeger zadovoljna je što više ne mora konobariti i tipkati kao dok je pisala “Darkroom” – iako to nije samo zasluga knjige. Julijana Matanović, sveučilišna profesorica, kaže: “Pisanje me nije promijenilo, ali me opisalo samoj sebi. Raduje me kad me potpisuju imenicom književnica.”

I dok o vitalnosti ženskog pisanja u Hrvatskoj svjedoče i, primjerice, nedavno objavljena knjiga Anje Šovagović-Despot “Divlja sloboda”, izabrana djela Dubravke Ugrešić izišla ovog proljeća ili Slavenke Drakulić koja će izići ove jeseni, a u svijetu su književnice trenutačno najprodavaniji autori, poput J. K. Rowling ili Isabelle Allende, naše se sugovornice slažu da svoj uspjeh imaju zahvaliti i tome što su žene naprosto – bolja publika. “Više čitaju, radije kupuju, radije poklanjaju”, kaže Arijana Čulina.

O čemu u novim knjigama pišu hrvatske književnice?
“Mislim da će se moj novi roman prodavati dva puta bolje nego prvi, jer je pun naboja, a tema – žena kao žrtva bračnog nasilja, potpuno je neeksploatirana. Uostalom u romanu je milijun ženskih likova, a sve su dobile po pički”, kategorična je Vedrana Rudan. “Riječ je isključivo o braku dvoje ljudi koji se mrze. Mržnja u braku jedna je od najžešćih, a jako se malo knjiga dosad napisalo o mržnji u braku iz vizure žrtve, dakle žene. Mislim da je žena generalno žrtva kao ljudsko biće, pa tako i u braku. Ali žrtve ne pišu, ostalo što se piše uglavnom je zajebancija dokonih, a to si kod nas, kao i u drugim zemljama, mogu dopustiti samo muškarci. Generalno, žene manje pišu, jer to si ne mogu priuštiti jer se bave poslom za opstanak i ugađanjima muškarcu, a one koje pišu bave se nekim drugim temama”, objašnjava Vedrana Rudan.

Junakinja romana nije cinična Tonka iz prethodnoga. Mlađa je, ima 40-ak godina, on isto toliko, ona je novinarka, on sudac, i ona ga ubije. “Mrzi ga zato što je onakav kakav je i on nju zato što je onakva kakva je. Ona pokušava zadobiti njegovu ljubav, a ona je njemu samo predmet pražnjenja frustracije. Sve je skupa crnje nego u prvoj knjizi, ali napisano laganijim ritmom”, kaže Vedrana Rudan, čiji se roman “Uho, grlo, nož” u Hrvatskoj prodao u više od 7000 primjeraka, u Srbiji ide peto izdanje, prevodi se na slovenski, makedonski, švedski, njemački, engleski i poljski, Atelijer 212 i Jelisaveta Seka Sabljić izvode po njemu monodramu, čija će premijera uskoro biti u Kaptol centru “Teatra 101” koji vodi Božidar Orešković, a ugovor za američko izdanje je potpisan. Povrh svega, nagrađivani filmski redatelj Branko Ištvančić dovršio je scenarij po hit knjizi Vedrane Rudan i namjerava snimiti film.

Dok je prvu knjigu napisala “po narudžbi” prijateljice Nade Gašić, ova je nastala za “njenu dušu i za sve one žene koje su bile ili jesu u braku i osjećaju strahovit poriv da svog muža zadave”. ”Žena sam, savršeno se osjećam u svom ženskom tijelu, razumijem žene bolje nego muškarce, iako me muškarci okružuju, sin, suprug, ali jednostavno, ovu knjigu sam napisala za žene”, objašnjava ona.

Na pitanje – zašto žene trenutačno prodaju najviše knjiga u Hrvatskoj, odgovara: “Trebalo bi nešto reći o hrvatskim piscima, onako kao čitatelj, jer osim nekoliko iznimaka, hrvatski su pisci dosadni. To je jedna klika, pretpostavljam generacijski povezana, jedni druge hvale, pišu panegirike, međutim činjenica jest da ih ljudi ne čitaju. Dosadni su! Žene više i čitaju, ne znam da li muškarci uopće čitaju. Osim hrvatskih kritičara, koji imaju svoje favorite koje furaju protiv boga i pameti”, završava Vedrana Rudan.

Nova knjiga Arijane Čuline, čiji se prvi hit ”Što svaka žena triba znat o onim stvarima” prodao u 30-ak tisuća primjeraka, ima – za razliku od prve koja je bila neka vrsta parodije ženskog savjetnika – razvijeniju fabulu.

“Možda bi podnaslov mogao biti ‘Goge u New Yorku’, a s obzirom na sadržaj najbolji bi naslov mogao biti ‘Bolje se rodit bez one stvari nego bez sriće’. Jer knjiga se i sastoji od Gogina traženju sreće, a ‘ona stvar’ je ono što nas asocira i povezuje s prethodnom knjigom”, kaže Arijana Čulina.

“Dakle, Goge piše nastavak knjige. Zdenu, prijateljicu iz prve knjige, na neki način napušta jer je ova našla privremenog frajera. Ima drugu prijateljicu, Branu, a sama upoznaje frajera po imenu Kamikaza, s njim uspostavlja kontakt, ali nikako da dođe do seksa.

Kamikaza odlazi u Ameriku, a za njim i one. Goge se zaposli u restoranu, no s Kamikazom se stvari nikako ne razvijaju… dok se on ne zaljubi u nekog tipa iz Gogina restorana. A Goge, kako nije našla nekog s kim bi uopće spavala, učini to sa svojim mužem… i ostane trudna. U zadnjoj sceni vidimo nju trudnu, Zdenu trudnu, a i Branu. I na pitanje, gdje je sreća – odgovor je: možda je sreća ipak negdje unutar nas”, kaže Arijana Čulina.

Na pisanje druge knjige najviše ju je potaklo to ”što se to od nje na neki način očekivalo”. Tematski i stilski ostaje u onome što je započela u prvoj knjizi. “Ne mislim da trebam bježati od toga, osjećam da nije vrijeme da pišem nešto totalno drugačije. Osim toga, otvorena je mogućnost za treći nastavak. Djeca su u igri, nisam ja to bez veze ostavila otvoreno. U svijetu su trend nastavci uspješnica…” kaže Arijana Čulina, čija se knjiga “Dvi tri teške drame za umrit od smija” prodala u 10.000 primjeraka, a dramu iz knjige “Nemoj se rodit ka žensko” već je odigrala 60 puta sa svojom kolegicom Snježanom Sinovčić-Šiškov. Njena drama “Splitska kvatrologija”, također iz te knjige, sad se postavlja u splitskom HNK, a za jesen će napraviti knjigu od kolumni “Glamour cafea”. One će biti “presjek našeg društva”, govori Arijana Čulina.

“Osjećam”, kaže, “puno veću odgovornost nego prije prve knjige, jer prvu sam pisala onako, pišem, pa se zabavljam… Ne mogu reći da ne poznajem pravila pisanja, glumica sam i poznajem raznu literaturu, ali pišem kao da nemam blage veze. Recimo, u novoj knjizi imam dva početka. Ekspozicija predugo traje, ali to sad ne mogu mijenjati. Ipak, pomalo sam opterećena, nije mi lako biti na udaru i publike i kritike. Recimo Mani Gotovac mi je rekla da sam pisac koji je poseljačio hrvatsku scenu. Ali ona me nazvala telefonom da mi kaže da bi u Rijeci izvela neki moj komad!”

Na pitanje zašto smatra da su žene trenutačno najuspješniji pisci ima dva objašnjenja: dobra literatura je dobra literatura, muška ili ženska, ali žene više čitaju. No ona, kako tvrdi, ne piše “za žene”. “Nisam zakleta feministica. Ja sam samo promatrač”, kaže.

“Drugo, svak’ piše o svom problemu. A žene govore o nekim problemima koji ih se prije nisu doticali”, kaže Arijana Čulina, čija se knjiga ”Što svaka žena…” prevodi na engleski i talijanski, po njoj sama Arijana radi monodramu, u formi “predavanja”.

Knjiga kolumni iz časopisa Mila, koju će objaviti Julijana Matanović, profesorica novije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, autorica pet znanstvenih knjiga, čiji je roman “Zašto sam vam lagala” objavljen u devet, a “Bilješka o piscu” u sedam izdanja – zove se “Kao da smo otac i kći”, prema rečenici iz zapisa Anje Šovagović-Despot.

“Moj doživljaj umjetnosti je strastven i uvijek me mora nešto na nešto podsjetiti. U kolumnama se polazi od neke životne situacije i preko nje se dolazi do književnog teksta koji je podsjećanje proizveo. Ujedno su one i dnevnik, i književna kritika, i svlačenje mene same; priznavanje mojih nedoumica, strahova, političkih stavova. Mogu funkcionirati i kao pričice, a u njima se zahvaljujem onima koji su prvo jako vjerovali u mene a onda me još jače, jer im se to učinilo zgodnim, zatajili. Uostalom, nije li Roland Barthes rekao: ‘Da si ti ovdje, ne bih pisao.’” Spominjat će se i naslovi Annie Ernaux, Sanje Pilić, Zlatka Crnkovića, Irfana Horozovića, Midhata Ajanovića, Gorana Tribusona, Michaela Ondaatjea, Miljenka Jergovića, Andree Zlatar, Nedjeljka Fabrija, Alessandra Baricca, Slavenke Drakulić, Irene Vrkljan, Dubravke Ugrešić, Elizabeth Berg, Zore Dirnbach, Vilme Vukelić, Jurice Pavičića… Svaka se kolumna vrti oko jednog štiva, kaže Julijana Matanović, podsjećajući kako bi danas, da nije bilo toga, vjerojatno “bila profesorica u godinama koja bi sate trošila prepričavajući što su drugo rekli u nekoj knjizi”.

“Prije desetak godina osjetila sam potrebu da kao književna znanstvenica o književnosti govorim pripovjedno. Taj svoj odnos prema književnosti i svoju potrebu da uz ozbiljnu, neću reći objektivnu analizu – jer u nju ne vjerujem – upišem i sebe nisam uspjela zakočiti. Priznala sam ga u knjizi ‘Prvo lice jednine’, objavljenoj prije šest godina, na način na koji ljubavnici, čija veza vlaži usta onih čiji su životi suhi, u jednom trenutku stanu pred njih i sve ispričaju glasno i u svoje ime”, govori Julijana Matanović, a na pitanje zašto žene danas prodaju bolje nego muškarci odgovara: “Medijima su danas cure dosta zanimljive i iz medijskih slika stvara se slika. Osobno me raduje što se cijela naša književnost toliko čita i što je različitost pisama žena na našoj sceni pokazala da onaj stari, a nikad saživjeli termin ženskoga pisma stvarno ne funkcionira. Žene jesu strpljiviji i uporniji čitatelji jer one se usuđuju govoriti o prepoznavanju i spremnije su dovoditi u vezu proživljeno, stvarno s onim napisanim, ostavljenim u jeziku.”

Ne trudi se pisati “za žene”. “Za razliku od mnogih drugih, priznajem da pišem za jednog čitatelja, jasno, ne uvijek istoga. A on je, srećom ili na žalost, nalik na tolike druge. I razbolijeva i usrećuje, boji se i ne smije, na isti način kao i stotine o kojima bi htjele razgovarati neke druge žene. Ustvari, po tome što sam rekla moglo bi se zaključiti da pišem u ime žena”, završava Julijana Matanović.

Na jesen će biti četiri godine otkako Rujana Jeger piše kolumnu za Cosmopolitan, sama je prošlog Božića došla na pomisao da bi knjiga kolumni bila zgodan dar prijateljicama, a knjigu, kao i Julijane Matanović, uređuje Velimir Visković. “Imam dosta feedbacka, od pisama čitatelja, do djevojaka na ulici koje mi govore da sam im puno pomogla u životu, sve do jednog muškarca koji mi je uz ruže poslao pisamce da će me ubiti… Kolumne ‘Posve osobno’, kako će se zvati i knjiga, moj su komentar o fitness klubovima, gay paradama, obrezivanju žena, do onoga o diplomatu koji je izmlatio ženu ili reklami golog muškarca za YSL parfem. Malo zajebancije oko stvari koje nisu uvijek neozbiljne, na primjer one o doministru prosvjete koji je zaključio da bi trebalo izbaciti slike golih antičkih kipova iz udžbenika povijesti”, govori Rujana Jeger, čija je perspektiva malo ironična, malo zajebantska, autoironična ali ne i maliciozna.

Na umu mora imati žensku populaciju. “Imam i muških čitatelja, ali svi kažu da su uzeli časopis od cure. Nemam posebne reakcije od njih, osim od tipa koji se bio jako iživcirao mojim tekstom o slučaju Amerikanke koja je dečku, iz osvete što ju je prevario, dvokomponentnim ljepilom zalijepila pimpek za trbuh”, govori Rujana Jeger.

To što se djela žena čitaju u tako velikim tiražama, tvrdi, nije slučajno. “Možda je to novi ženski val koji je započeo s Bridget Jones, ali kod nas je to nešto drugo, nije to više isti žanr. Žene su kad pišu ‘down to earth’, pa se ljudi lakše identificiraju. Kritičari i čitatelji stalno pitaju zašto nema nijedne žene u FAK-u, ali lijepo je znati da se one koje ipak pišu i prodaju. Jedan je razlog sigurno to što su sve dobre”, kaže Rujana Jeger.

Arijana Čulina, ulomak iz novog romana
Moja prija kaže, Ja te muške dušo moja samo upotrijebim i bacim ka proizvod za jednokratnu upotrebu. Ne dozvoljavam im da uđu u moj krevet, već samo brzi seks s nogu, tzv. brzi Gonzales bez mogućnosti upotrebe kupatila i doviđorno. Neću ja da mi se te smrdljive znojne beštije po postelji valjaju niti da se tuširaju u mom kupatilu. Kad ih izbacim, za svaki slučaj dezinficiran cili stan, rekla je. Al’ drugačije bi ona govorila da joj neko srce, dušu i osjećaje uzdrma. Više bi joj vridija nečiji zagrljaj nego seks s nogu. Opijala bi se njegovim tilom i gurala mirisnu posteljinu pod nozdrve, sigurna sam. Al’ u današnje vrime teže je nać’ nekoga s kim bi mirno ležat, nego ko bi te s nogu opalija.

Ta moja prija govorila je ka prava emancipirana žena koja nije čini mi se svojom voljom postala emancipirana. Jer iza svake emancipirane žene stoji razočarenje u ljubavi ili propali brak, sto posto. Sudeć po tome i ja sam emancipirana mada mi nije bija cilj. A emancipiranost i je kako je jedna rekla vrst mazohizma. Imaš stav, nemaš muškarca. Ne trpiš muškarca, trpiš samoću. Sama spavaš, jedeš, radiš, niko te ne je.. u mozak ali ni u onu stvar.

Odlomak iz knjige kolumni
Nekoliko mjeseci poslije, poslala sam mu, bez popratnog pisamca, novu knjigu Dubravke Ugrešić; njezinu Šteficu Cvek koju je autorica sašila iz cica, a ne svile. Ne bih to učinila da sam znala da se to ljeto oženio i da mu je žena, baš kao i autoričina junakinja, uspješna daktilografkinja. Zamisli, druga je po brzini u Jugi, pohvalio se njegov rođak – lipanjski mladoženja. A zašto nije bila s njim na tvom vjenčanju?, upitala sam netaktično. I odmah nastavila odgovarati u njegovo ime: Sigurno je pretipkavala materijale za radnički savjet kombinata. – Ola-la-la, i ti možeš biti zločesta, rekao je još friški suprug i dodao: Priznajem, ti bi mu bolje pasala.

Dvadeset i dvije godine poslije upitala sam svoje studentice: Zašto Ugrešićka uvodi cic a ne svilu? One su rođene u godini kad se roman pojavio i kad sam ja bila stara kao one danas. Sada mi je dva puta toliko, dvije dvojke u dvoznamenkastom broju pomnožene s dva čine dvije četvorke u dvoznamenkastom broju i ja se bojim probati staru cicanu haljinu. Zbog tijela i zbog sjećanja koja bi se mogla oteti narančastim cvjetićima.

ODLOMAK IZ KOLUMNE “TROPSKI RAJ”
Prvo što sam pomislila kad mi je na novogodišnjoj večeri neki frajer dobacio kako imam nevjerojatno duge noge, bilo je: da samo znaš koliko je to sati depilacije…. a i površina nije zanemariva. Pogotovo što treba uzeti u obzir da ja to činim cijelom dužinom. Do takozvane bikini zone. Bikini? Ne! Djevojke iz Bacardi reklame nose tangu. A pošto prosječna žena nema bikini zonu kao prosječna porno glumica, tj, ima dlačice, bikini zona je površina koju treba nekako zacrtati. Dakle, obući tu tangu te po njoj raditi. Tanga je vraški visoko izrezan odjevni predmet. Svaki puta kada je kupim, moj muž kaže da su mi podvalili gaćice bez guze za cijenu gaćica s guzom. A moj je odgovor da guza gaćice požvače, a onda je bolje da ima manje za jesti. Naravno, sporni je predmet još jace izrezan straga. A djevojka iz reklame ne želi da joj guza izgleda kao bradonja ušutkan povezom od ljepljive trake. (…) Mama je ponekad spominjala da mi je otac majmun. Nakon razvoda. Pitam se, što je time mislila? 20 minuta. Silkepil. Bol.

Odlomak iz novog romana
Moje kolegice voljele su govoriti kako njihovi muškarci jebu. Uglavnom se nije imalo što čuti. Ti su muževi bili umorni, nervozni i bez mašte. Bacali bi se, goli, na bračni krevet. Trebalo ih je moliti da operu bar kurac, ili bar kurac i noge. Govorili su, okupao sam se jučer, prekjučer, nisam prljav, bolesno si čista, nisi normalna. Dakle, legli bi na krevet, na leđa, goli, raširili noge, prepustili kurac ustima svojih sirotih žena. One bi dudlale, dudlale, dudlale, dok ne bi dobile upalu vilice. Onda bi se pridigli, onako zadihani, nešto bi mrmljali, mmmmmm, ili grrrrrrr, lizali uši ženama koje nisu htjele da im se ližu uši, grizli guzicu ženama koje nisu htjele da im se grize guzica, lizali žene koje nisu htjele jezik i uvaljivali kurac ženama koje su htjele jezik. Kurčevi tih muževa bili su prosječni, ali to im se nije smjelo otkriti. Sirotice su kurčiće morale nazivati životinjama, buzdovanima, zvijerima, motkama, štapinama, kolčevima, maljevima…Ja sam samo rekla, moj ima jako maloga, ja mu moram govoriti da je velik, on i vjeruje da mu je velik, kao da nikad nije vidio većega, a ide na košarku, tuširaju se skupa, on se sa mnom ruga, zna da mu je mali, misli da ja ne znam, smije mi se dok mu govorim, gdje je moja motka? Nema šanse, rekla je Ana, njima je njihov uvijek najveći, nema šanse. Hrvati nikad, kad ga izvuku, ne vjeruju svojim očima.