Objavljeno u Nacionalu br. 404, 2003-08-12

Autor: Robert Bajruši

DINAMOVO BRAZILSKO OTKRIĆE

Ove sezone namjeravam zabiti 20 golova

Brazilski napadač Eduardo Da Silva (20) vratio se nakon tri operacije i posudbe Inkeru u Dinamo i u dvije utakmice dao tri gola

Otkako je prije četiri godine iz rodnog Rio de Janeira stigao u Zagreb, novinari koji prate Dinamo nerijetko su spominjali odličnog mladog napadača iz BrazilaOtkako je prije četiri godine iz rodnog Rio de Janeira stigao u Zagreb, novinari koji prate Dinamo nerijetko su spominjali odličnog mladog napadača iz BrazilaBrazilac Eduardo Da Silva (20) dugo je slovio kao još jedan nepotvrđeni Dinamov talent. Otkako je prije četiri godine iz rodnog Rio de Janeira stigao u Zagreb, novinari koji prate Dinamo nerijetko su spominjali odličnog mladog napadača iz Brazila, ali on nikada nije zaigrao za prvu momčad. Najprije jer je bio premlad, a poslije zbog dva loma noge i operacije trbušne šupljine. Sve u svemu tek u četvrtoj godini otkako je u zagrebu, Da Silva je počeo potvrđivati toliko spominjane potencijale.

Prošle zime zajedno s još nekoliko mladih dinamovaca posuđen je u Inker, gdje je igrao odlično i pomogao klubu da se vrati u prvu ligu. Potom je priključen Dinamu i već na pripremama u Švicarskoj bio je ponajbolji igrač. Na terenu je klasični Brazilac, odlično barata loptom, dobro dribla i ima kvalitetan pregled igre. Već nakon nekoliko odigranih utakmica izbornik Otto Barić zatražio je da se Eduardu Da Silvi da hrvatsko državljanstvo. On zasad šuti i čini se kako nije previše zainteresiran za takvu ideju. Kako sam kaže na vrlo solidnom hrvatskom, najprije se želi etablirati u Dinamu, a tek onda odlučiti o eventualnoj promjeni državljanstva.

Da Silvin uspjeh zanimljiv je iz još barem jednog razloga. Dinamovi navijači posljednjih su godina često sudjelovali u primitivnim rasističkim ispadima, a od uvreda crnih igrača suparničkih momčadi nisu bili pošteđeni ni “uglednici” sa zapadne tribine. No Brazilac je trenutačno postao idol Maksimira pa danas i mnogi skinsi sa sjevera skandiraju njegovo ime. Ako bi svojom pojavom utjecao na smanjenje rasističkih povika po kojima su navijači Dinama poznati po cijeloj Europi, korist od njegovih dobrih igara bila bi nemjerljiva.

NACIONAL: Jeste li iznenađeni ovakvim naglim uspjehom? – Iskreno govoreći jesam, posebno kad se sjetim svih ozljeda koje sam imao otkako sam u Zagrebu. Stvarno sam imao puno pehova. U posljednje dvije godine najprije sam slomio nogu, a onda morao i na operaciju bruha. Zatim sam prošle sezone posuđen u Inker i čim sam počeo redovito nastupati, pukla mi je kost u stopalu, što je značilo još nekoliko mjeseci pauziranja. Nakon svega što mi se događalo nije čudo što sam iznenađen svojim dosadašnjim igrama jer sam se još prije samo pola godine bojao hoću li uopće moći nastaviti igrati nogomet.

NACIONAL: Mladi igrači baš i nisu sretni kada ih se šalje u nižerazredne klubove kakav je prošle sezone bio Inker. – Ni meni se nije svidjelo što moram iz Maksimira u Zaprešić, ali kada sam razmislio, shvatio sam da je konkurencija u Dinamu prejaka. Na kraju je sve ispalo super, Inker je ušao u prvu ligu, a ja sam napokon počeo igrati kontinuirano. Postigao sam deset pogodaka, što je, mislim, sasvim dobar prosjek za igrača kome je to prva prava sezona u karijeri. Osim toga definitivno sam potvrdio da je moje pravo mjesto u napadu, gdje mogu igrati podjednako dobro i na lijevoj i na desnoj strani.

NACIONAL: Negdje sam pročitao kako mislite da biste trebali dobiti još nekoliko kilograma. – Ni sam ne znam pravi odgovor, katkad mi se čini da sam prelagan, a s druge strane, dosta ljudi tvrdi da sam građen točno onako kako napadač i treba biti.

NACIONAL: Tko vam je igrački uzor? – Bivši napadač brazilske reprezentacije Romario. On mi je i fizički sličan, obojica smo maleni i igramo u napadu. On je prvi veliki igrač kojega sam zapamtio i odmah mi je postao idol. U Europi je ostavio neizbrisiv trag, a bio je najbolji igrač kada je Brazil 1994. postao svjetski prvak. Čak i danas, kada ima 38 godina, igra kao da je dvostruko mlađi i zabija gomilu golova. Jako mi se sviđa i način igranja Roberta Carlosa, a i Ronaldo je odličan napadač. No Romario je ipak ispred svih.

NACIONAL: Kada ste počeli igrati nogomet? – Odrastao sam u Rio de Janeiru gdje skoro svaki dječak igra nogomet. Imao sam četiri godine kada sam prvi put počeo napucavati loptu, a već s osam upisali su me u klub koji se zove Bangu. To je lokalni klub iz Rija koji najčešće nastupa u drugoj brazilskoj ligi i u njemu sam ostao sve do odlaska u Zagreb. U Brazilu sam prošao pionirsku i kadetsku selekciju a onda me je kao 16-godišnjaka u rujnu 1999. moj tadašnji menadžer pitao želim li otići u Croatiju koja je bila prvak Hrvatske. Ubrzo smo u Zagreb stigli ja i još jedan mladić iz Brazila, no on se nije dugo zadržao u Zagrebu. Kada smo tijekom praznika otišli kući u Rio, mene je čekala povratna karta, a njega nije i od tada više nisam čuo ništa o njemu. U Brazilu ima jako mnogo odličnih igrača koji ne mogu naći klub u kojem će igrati i prisiljeni su jako mladi otići u inozemstvo. Manje-više svi žele igrati u Europi, gdje su najbogatiji klubovi, a i igra se vrhunski nogomet. U Brazilu ima mnogo doista siromašnih ljudi, ali je zanimljivo da što su siromašniji to se više vole zabavljati. Danas je moj menadžer Zdravko Mamić.

NACIONAL: Kakav je to osjećaj kada kao 16-godišnjak stignete iz Rio de Janeira u Zagreb? – Najviše pamtim da sam se stalno smrzavao jer sam stigao u jesen. A onda je još pao i snijeg. Bio sam sam i nije mi bilo lako. Trebali ste vidjeti kako sam se sporazumijevao sa suigračima, engleski sam pričao loše, hrvatski nikako, tako da smo stalno “razgovarali” prstima. Što se tiče gradova, Rio je puno veći i od kuće do centra sam putovao sat vremena. Ali oba grada su jako lijepa i volim živjeti u Zagrebu, osim što me hvata lagana nostalgija jer već više od godinu dana nisam bio kod kuće. Uostalom mi Brazilci smo prilično snalažljivi i danas igramo i u Rusiji, Ukrajini pa ne vidim zašto bi meni bilo loše u Zagrebu. U svakom slučaju neću poput Edmunda bježati na karneval u Riju.

NACIONAL: Jeste li prije čuli za Hrvatsku? – Jesam, zapamtio sam vašu reprezentaciju sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj. Kada je u finalu Brazil izgubio od Francuske, plakao sam tri dana. U Brazilu je nogomet sve i strašno smo žalosni kada gubimo. Poraz naše reprezentacije za nas je isto što i Amerikancima kada njihovi NBA košarkaši izgube od neke europske selekcije, živi užas.

NACIONAL: Iz kakve obitelji dolazite? – Majka i brat žive u Rio de Janeiru. Mama je tajnica u jednoj tvrtki i zahvalan sam joj jer mi nikada nije branila treniranje, a brat Bruno također pomalo igra za školsku momčad. Iako mi je rekao da će otići u neki klub, koliko znam još nije pristupio niti jednom.

NACIONAL: Kakvi su izgledi u utakmicama protiv kijevskog Dinama? – Ne slažem se s pesimistima, mislim da su izgledi podjednaki. Dinamo iz Kijeva je vrlo jaka ekipa, ali i mi imamo dosta solidnu momčad i nimalo se ne bojim utakmica. U Hrvatskoj se stalno prijeti prije početka utakmice, recimo iz Splita nam poručuju kako će nas pregaziti, a mi njima da nemaju nikakve šanse. Pokatkad mi se čini da svi zaboravljaju da utakmica počinje rezultatom 0:0 i sa 11 igrača u svakoj momčadi koji tek trebaju pokazati što znaju. U Kijevu trebamo igrati bez straha i ako u tome uspijemo, mislim da možemo otići u ovogodišnju Ligu prvaka.

NACIONAL: Tko su najbolji suigrači? – Imamo nekoliko odličnih mladih nogometaša. Tu prije svega mislim na Niku Kranjčara i Antu Tomića. Tomić, Ćosić i Kwedi najbolji su mi prijatelji u klubu. Ti dečki vole otvorenu i napadačku igru koja i meni najviše odgovara. Ako se dobro uigramo i nastavimo igrati napadački nogomet, vjerujem da ću ove sezone zabiti između 15 i 20 pogodaka.

NACIONAL: Hoćete li i vi otići nakon prve dobro odigrane sezone? – Ne znam, još je prerano razmišljati o odlasku, međutim čini mi se da bi za moj razvoj bilo dobro da odigram još tri godine u Hrvatskoj. Ali ako jednom odem iz Dinama, volio bih karijeru nastaviti u Španjolskoj jer se tamo igra najbolji nogomet. Dovoljno je vidjeti Real i Barcelonu i sve vam je jasno. Ja navijam za Barcelonu jer je za nju nekoliko godina nastupao Romario, a puno je napravio i Rivaldo, također vrhunski nogometaš iz Brazila. Premda mi malo smeta taj strahoviti medijski pritisak kakav se recimo stvorio oko Davida Beckhama. Čovjek više nema mira, a čim odigra jednu lošu utakmicu, svi ga pokapaju, makar su ga donedavno hvalili.

NACIONAL: Otto Barić javno je zatražio da vam se da hrvatsko državljanstvo kako biste mogli nastupiti za reprezentaciju. Međutim, želite li vi postati hrvatski državljanin? – Čini mi se da sam još uvijek premlad za takve odluke. Tek mi je dvadeset godina i nisam uopće razmišljao o uzimanju hrvatskih dokumenata ili igranju za ovdašnju selekciju. Moj je cilj čim bolje odigrati nekoliko idućih sezona u Dinamu i afirmirati se kao nogometaš. Tek onda ću razmišljati o uzimanju hrvatskog državljanstva.

NACIONAL: Ima li i na brazilskim stadionima toliko nasilja kao u Hrvatskoj? – Navijam za Vasco de Gamu i derbiji protiv najvećega gradskog rivala Flamenga nešto su posebno. Utakmice se igraju na Maracani i dolazi puno ljudi, ali morate biti pažljivi da vas ne dohvate protivnički navijači. Četiri puta sam bio na Maracani i uvijek je bilo napeto. Zato čim bih izišao sa stadiona, odmah bih skrivao dres jer se lako moglo dogoditi da naiđem na Flamengove navijače, a to ne bi bilo dobro. Čini mi se da su derbiji i u Brazilu i u Hrvatskoj isti, a to znači prepuni navijačkih sukoba.

NACIONAL: Jeste li sudjelovali u navijačkim tučnjavama? – Ne, ja nisam takav tip.

NACIONAL: Što mislite o BBB-ima? – Oni su stvarno super. Gledao sam kako navijaju protiv Maribora i nisam mogao doći sebi. Mi gubimo, a oni cijelo vrijeme pjevaju i nose nas. Nikada nisam vidio tako odanu publiku.

NACIONAL: Bojite li se rasista u Zagrebu? – Lakše mi je kada sam s nekim u društvu. Malo me je strah jer ne govorim hrvatski jako dobro, ali srećom još me nikada nisu napali. Zato sam najradije s curom kod kuće, a tek ponekad s društvom iziđem na piće.

Da Silvina karijera

1983. rođen u Rio da Janeiru
1991. počeo igrati nogomet u lokalnom klubu Bangu koji nastupa u drugom saveznom rangu
1999. ujesen stigao na probu u tadašnji NK Croatia
U posljednje dvije godine dvaput slomio nogu, a u bolnici Sveti Duh operirao bruh.
Prošlu sezonu zajedno s Kwedijem i Tomićem posuđen Inkeru te u proljetnom dijelu postigao 10 golova, i bio ključni igrač u osvajanju prvog mjesta.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika