Stari, ali još važeći GUP dopustio je maksimalno 60 posto izgrađenosti parcele i visinu primjerenu kvadrantu, što u konkretnom slučaju dopušta prizemlje plus osam katova. Odlučio sam se za bitno manje od dopuštenoga.Idejni projekt zagrebačkog Vodovoda da u Patačićkinoj ulici u središtu Zagreba, na mjestu gdje se danas nalaze trošne radionice, kovačnica i trafostanica, sagradi impozantnu poslovnu zgradu od 17.000 četvornih metara, prometnuo se u skandal. Susjedi su alarmirali javnost i nadležne institucije o barbarskim napadima na zaštićenu gradsku jezgru, koja će ugroziti njihovu kvalitetu stanovanja i života i imovinu.

O projektu, nazvanom građevinskim Moby Dickom, koji će izbacivati smrad iz garaže, u novinama i apelima pisalo se sve i svašta: da je projekt uvreda ukusu i zakonima, svetogrđe prema tradiciji – jer će nova zgrada niknuti na ostacima spomenika kulture – ljetnikovca Eleonore Patačić. Nadalje, da Grad štiti lovce na gradsku rentu, a ne ljepotu arhitekture i građane, da je sumnjive planove podržao Milan Bandić neposredno prije nego što je završio u bolnici zbog moždanog udara, te da tu lokaciju želi prigrabiti kanadski poduzetnik Ciril Zovko. U javnosti se stekao dojam kako je na djelu još jedan pothvat građevinske mafije koja upropaštava duh srednjoeuropskog urbanizma, pretvarajući Zagreb u ružnu prčvarnicu nazadnog svijeta. Međutim, javnost, kao i novinari, projekt uopće nije vidjela, tvrdi glavni krivac Nenad Bach, arhitekt i autor spornog projekta, koji je izazvao buru polemika.

NACIONAL: Javnost je sigurno iživcirala već i sama ideja da se Vodovod, siromašno gradsko poduzeće koje nam je imalo namjeru povećati cijenu vode, bavi glamuroznom gradnjom poslovne zgrade od 17.000 kvadrata. – Upravo se o tome i radi, poduzeće je siromašno i raštrkano na četiri lokacije i nema druge nego prodati svoje zemljište da bi sebi osiguralo novac za kupnju nove poslovne zgrade. A da bi ga prodali, moraju ustanoviti vrijednost terena i eventualne mogućnosti izgradnje na njemu. To je sva intriga oko tog projekta.

NACIONAL: Tko vas je angažirao i kakav ste zadatak dobili? – Angažirali su me iz Vodovoda i odvodnje da napravim studiju poslovne zgrade. Imao sam posve odriješene ruke da osmislim projekt onako kako mislim da bi trebao izgledati na tome mjestu, a uprava Vodovoda će procijeniti je li on isplativ ili nije. GUP-om je predviđeno da se taj prostor dovede u red, sanira postojeće stanje, počiste, pogrdno rečeno, kokošinjci-objekti koji su opasni zbog starosti i nestabilnosti, a centar grada ih je prepun. Nakon što sam snimio stanje – obišao teren, istražio uvjete gradnje, ustanovio jesu li objekti od povijesne važnosti i vidio u kakvom su jadnom stanju postojeći objekti, došao sam do zaključka da jednostavno treba očistiti teren i na njemu sagraditi sasvim novo zdanje. Napravio sam idejno rješenje, koje je izazvalo negativan eho u javnosti, premda su informacije o projektu netočne.

NACIONAL: Kakav ste objekt zamislili? – Činilo mi se jako važnim da se udaljim od postojećih objekata što je više moguće, sa zgradom u centru od šest katova – koja ne bi bila znatno viša od okolnih objekata. Možda to heretički zvuči, ali opravdanje za to našao sam u ne tako davnim vremenima kad je arhitekt Drago Ibler gradio svoj neboder u Martićevoj 13 u neposrednoj blizini, a on se i danas smatra vrijednom arhitekturom.

Stari, ali još važeći GUP dopustio je maksimalno 60 posto izgrađenosti parcele i visinu primjerenu kvadrantu, što u konkretnom slučaju dopušta prizemlje plus osam katova. Odlučio sam se za bitno manje od dopuštenoga, 42 posto i šest katova, jer okolni objekti imaju najmanje četiri kata, a sagrađeni su u staro doba gradnje visokih etaža. To je i meni dalo za pravo da predložim izgradnju slične visine. Objekt je koncipiran kao peterokatnica s dijelom uvučenim šestim katom, a sedmom, krovnom nivou predviđeni su tehnički sadržaji ili stanovi. Radeći na projektu, sve vrijeme sam bio svjestan da je riječ o iznimnoj poziciji u središnjem dijelu grada i nastojao sam pažljivim odabirom volumena i visinskih odnosa s dvorišnim pročeljima susjednih objekata donjogradske kazete novu zgradu uklopiti u okoliš čistim, jednostavnim oblikom od stakla.

NACIONAL: Optuženi ste da ste svojim projektom devastirali staru gradsku jezgru, da ćete zbog mamutske tvorevine razoriti ljetnikovac Eleonore Patačić, proglašeni ste drvosječom vrijednog stoljetnog raslinja. – Svašta sam pročitao u novinama o čemu dotad nisam imao pojma. Jedino mi je žao što me nitko od kritičara nije nazvao, jer mi se čini normalnim da se kritika temelji na projektu, a od novinara ga naprosto nitko nije vidio, jer ga nisu ni tražili. Nemam ništa protiv kritika na izgled zgrade, ali bih volio da bar vide projekt. Moram priznati da me je uznemirilo kad sam pročitao da ćemo uništiti ljetnikovac. Počeo sam istraživati ono što nisam uspio vidjeti na licu mjesta i otkrio sam da je Eleonora Patačić umrla sto godina prije nego što je i jedan objekt na toj lokaciji nastao i da iza sebe nije ostavila nasljednike. I u Zavodu za zaštitu spomenika i kulture također su proveli temeljitu istragu, ali ljetnikovcu ni traga. A upravo je to izazvalo veliko negodovanje javnosti. Ni jedan od postojećih objekata nema nikakvu povijesnu i tradicijsku vrijednost. Naravno da većini ljudi nije drago kad se nešto ruši, jer imaju osjećaj da se uništava tradicija, ali to je realnost: i zgrade imaju svoj vijek trajanja, nakon nekog vremena postaju opasne i nesigurne.

NACIONAL: Vodovod je pokušavao ishoditi lokacijsku dozvolu na brzinu i tako izbjeći ograničenja novog GUP-a koji maksimalnu izgrađenost čestice reducira na 30 posto, što je stvorilo dojam da se lovi u mutnom? – Prepao sam se te formulacije – kako nešto može biti sumnjivo samo zato što se traži suglasnost? Valjda bi trebalo biti obrnuto. To je uobičajen proces – da se traže suglasnosti, a potrebno ih je čak petnaestak da bi se mogla dobiti građevinska dozvola. Idejni projekt nije samo skica za zabavu, on mora biti objektivno utemeljen i u skladu sa zakonskom regulativom i logično je od naručitelja da radi idejnu studiju, pa idejno rješenje i elaborat za lokacijsku dozvolu.

NACIONAL: Ali za pilot-projekte građevinska dozvola nije nužna. – Namjera Vodovoda je bila da dobije projekt koji može odgovoriti na elementarno pitanje: kakva je poslovna zgrada izvediva. U suprotnom, ne bi mogli računati niti na jednog ozbiljnog kupca, niti na prihvatljivu cijenu. Svaka ozbiljna tvrtka koja radi razvojne planove napravila bi isto.

NACIONAL: Kritičari vašeg projekta tvrdili su da bi podzemna dvoetažna garaža sa 350 mjesta u uskoj Patačićkinoj ulici dovela do prometnog kolapsa. – To samo na prvi pogled djeluje mnogo, ali treba znati da je to poslovni objekt u koji barem pola namještenika dođe i ostavi vozilo, a samo druga polovica su poslovni partneri, susjedi i “prolaznici”. Uostalom, napravili smo 50 mjesta više od onoga što je propisano zakonskom regulativom.

Razumljivo mi je da se na prvi pogled svi prepadnu i pomisle – to je nemoguće. Uvjeren sam da bi dvoetažna garaža oslobodila, a ne opteretila promet u okolnim ulicama i omogućila ljudima koji dolaze u centar da se ne vrte u krug i stvaraju čepove. Ma koliko sporna bila Importanne Galleria, ona je ipak očistila Smičiklasovu ulicu od gužve. U Patačićkinoj postoji lijep pristup i zaustavna dužina od 30-ak metara a unutar samog kompleksa još toliko, pa nikako ne bi moglo doći do zagušenja. Što se tiče onečišćenja, ono bi bilo manje, budući da bi otpad plinova bio vođen i usmjeren na strogo kontrolirani način, kako ga je i odobrila Inspekcija rada.

NACIONAL: Teško će susjede utješiti mogućnost kupnje parkirnih mjesta jer su ona skupa, a već ih imaju na Iblerovu trgu. – Da, kao što su skupi kvadrati stana na tržištu na toj poziciji. Ne može socijalna kategorija diktirati gradnju u centru, niti se taj problem može rješavati preko arhitektonskog projekta. Činjenica je da bi se stvorio prostor za 350 automobila.

NACIONAL: Proglasili su vas i drvosječom vrijednog bilja. – Rušenje drveća u Patačićkinoj je neminovno, ali u zamjenu za dva iznimna primjerka platana koja su procijenjena kao visoko vrijedna osigurali smo supstitut. Stručnjaci su napravili detaljnu dendrološku valorizaciju, po raznim kriterijima od zdravstvene kvalitete do procjene starosti, odnosno, koliko bi još dugo mogle živjeti prije nego što bi ih kao platane na Zrinjevcu trebalo zamijeniti novima. Itekako sam vodio računa o zelenilu i nisam imao ambiciju stvoriti betonsku kutiju. Moj primarni zahtjev bio je da se zelenilo sačuva koliko je god moguće, jer je meni kao i bilo kome drugome žao uklanjati živa bića. Supstitutom je predviđen bogat zeleni pojas s mnogo novih, mladih i zdravijih stabala. Odabir je planski napravljen i jamči lijepo zeleno okruženje. Kad bi postojala dobra volja susjeda koji bi bili spremni počistiti svoje dvorišne objekte i srušiti zidove visoke deset metara, mogao bi se stvoriti trg opasan širokom zonom zelenila. Na tragu toga sam na zapadnoj strani zgrade projektirao staklenik po čitavoj dužini fasade, u širini od osam metara. U atmosferi tog zimskog vrta projektirane su i galerije na svim etažama koje bi u jednoj poslovnoj zgradi omogućile život koji ne predstavlja samo rad.

NACIONAL: Stanare je uzrujalo što niste ispitali statiku objekta, a kategorički tvrdite da ona nije ugrožena. – Svaki čovjek iz struke mogao bi to kategorički tvrditi, jer ispitivanja statike i projekt zaštite okolnih objekata od eventualno negativnih događaja i pomaka terena spadaju tek u fazu prikupljanja papira za građevinsku dozvolu. Imam veliko iskustvo na tom polju, ovih se dana pušta u pogon Branimir centar u Zagrebu, gdje sam projektirao četiri etaže pod zemljom u neposrednom kontaktu s peterokatnim zgradama, a nije se apsolutno ništa dogodilo.

NACIONAL: Zamjerili su vam i da ste se previše primakli njihovim objektima. – GUP omogućava gradnju s minimalnim odmakom od četiri metra od granice parcele, a naš najmanji odmak je na većini mjesta 5,3 metara, negdje 13, negdje 18, a ponegdje i 23 metra.

NACIONAL: Što mislite, zašto su se susjedi tako naljutili? – Razumljivo mi je što je prva reakcija ljudi negativna kad vide da im se u “dvorištu” nešto gradi. Ljude je uvijek strah od nepoznatog i promjena. I zato sam odgovarao na sva pitanja. Uvijek će se naći netko od susjeda kome to neće odgovarati, jer bi im bilo draže da na tome mjestu bude dječji vrtić ili park. Ali ako je netko vlasnik terena koji nije definiran kao gradsko dvorište, nego kao gradsko građevno zemljište, onda je u najmanju ruku moguće postići barem toliko građevina koliko je dosad izgrađeno. No napraviti zgradu istih gabarita kao što je postojeća, investicijski gledano ne bi imalo nikakvog smisla, kad sva zakonska regulativa, pa čak i novi GUP, omogućava mnogo više.

NACIONAL: Kulturno vijeće za arhitekturu i urbanizam Ministarstva kulture izričito se protivi vašem projektu prevelikih dimenzija, tvrdeći da mu je mjesto izvan zaštićene povijesne jezgre i da su prazni prostori unutar blokova potencijalne jezgre revitalizacije. – Sve što stoji u navodima načelno je vrlo točno, ali oni su komentirali projekt koji uopće nisu vidjeli. Nema nikakve dileme da dvorišta treba očistiti i unaprijediti u urbanom smislu te spriječiti nekontroliranu izgradnju. A mi smo upravo to i napravili, pokušavajući ukloniti slam i sve ruševne objekte. To što je napisalo Kulturno vijeće vrijedi za tu, ali i za bilo koju drugu lokaciju u donjogradskoj zoni.

NACIONAL: No Gradski ured za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet, koji je vidio projekt i dobro zna o čemu je riječ, ocijenio je da on nije uvažio sve posebne uvjete izgradnje. – Projekt je dobio sve suglasnosti, s tim da nas je Zavod za zaštitu spomenika i kulture obavezao da u daljnjoj razradi projekta objekt razrahlimo po dužini i prilagodimo potrebama, te još jednom prostudiramo odnos prema visini. To smo i učinili: razbili smo ga u tri međusobno spojene cjeline, reducirali smo zadnju stambenu etažu. Sada radimo i na sasvim novom rješenju, jer ne želimo više modificirati postojeće i tek ćemo vidjeti hoće li on biti bolji.

NACIONAL: Tko je, dakle, pravi investitor koji stoji u pozadini ovog projekta? Spominje se Ciril Zovko. – I sam sam to saznao iz novina. Siguran sam da bih kao projektant bio u prilici da dođem s njim u kontakt. Nijedan investitor na svijetu ne bi se odrekao toga da od projektanta zatraži sasvim konkretni program. Da postoji. A meni zasad to nije poznato.

NACIONAL: Na što vi kao arhitekt ne biste nikad pristali kako ne biste ugrozili svoju reputaciju? Što su vaše granice s obzirom na to da uništavanje raslinja, kako kažu susjedi, nije? – Park je nažalost nemoguća tema i zato sam osmislio projekt s neusporedivo više stabala nego što ih danas ima. Ne vidim tu sebi zamjerku. Što se tiče volumena objekta, tu pristajem na diskusiju, premda mislim da Zavod griješi – da bi s mojim prvim rješenjem svi bili zadovoljni, jer sam želio da se na tom terenu postigne distanca i stvori okolni prostor koji diše, da se prema susjedima odnosi u najmanju ruku pristojno. Siguran sam da ni tih šest katova ne bi smetalo susjedima, jer će u slučaju manjeg broja etaža oni s viših katova gledati umjesto u prostorije na krov objekta na kojemu se obično nalaze tehnika i rashladni tornjevi koji proizvode određenu buku. Novi projekt će se više držati rubova parcela, nego središta, a s njime se betonira postojeće stanje, pa će za vijeke ostati slamovi, visoki zid i barijere prema susjedima. Osobno nemam nikakvih razloga podržavati lošu arhitekturu i dovoditi u pitanje svoju reputaciju. Kad bi moj projekt bio izveden – sigurno bi bio neusporedivo manja drama od Importanne Gallerije. Doduše, ne smatram uopće da je on drama, ali reakcije ljudi treba poštovati, pa čak i kad su utemeljene na poluinformacijama i strahu od nepoznatoga.