Objavljeno u Nacionalu br. 404, 2003-08-12

Autor: Maroje Mihovilović, Mirka Majoli

POLITIČKI PORTRET TAJANSTVENOG TURISTA

Hrvatski gost je posljednji apsolutni vladar na svijetu

Omanski sultan Qaboos bin Said al Said, koji je ovih dana u privatnom posjetu Hrvatskoj, je u svojoj državi premijer, ministar obrane, ministar vanjskih poslova i ministar financija, u zemlji provodi apsolutnu cenzuru, a vlada uz pomoć Britanaca koji su ga u puču i doveli na vlast

Uoči svog dolaska sultan je zakupio osamdesetak soba u novouređenom hotelu "Argentina", čitavu Vilu Orsulu, trideset soba za posadu u hotelu "Petka" i desetak u hotelu "Croatia" u CavtatuUoči svog dolaska sultan je zakupio osamdesetak soba u novouređenom hotelu "Argentina", čitavu Vilu Orsulu, trideset soba za posadu u hotelu "Petka" i desetak u hotelu "Croatia" u CavtatuJedan od najbogatijih ljudi na svijetu, omanski sultan Qaboos bin Said Al Said, od prošle subote ljetuje na hrvatskoj obali. U dubrovačku zračnu luku doletio je privatnim avionom u poslijepodnevnim satima. No u Hrvatsku nije došao samo sultan, nego ujedno i premijer, ministar obrane, ministar vanjskih poslova, ministar obrane i ministar financija. Naime, Qaboos Ibn Said je sve to, on drži sve glavne funkcije u svojoj zemlji i posljednji je apsolutni vladar na svijetu.

Njegovi luksuzni brodovi u dubrovačkoj su luci već gotovo dva tjedna. Velika luksuzna jahta “Al Said” boje bijele kave dugačka je 104 metra i iako na prvi pogled tako ne izgleda, vrlo je luksuzna i najmodernije opremljena. Prateći brod još je duži, 136 metara, i na njemu su helikopter, nekoliko manjih brodica i luksuznih automobila, a o njemu se brine posada od 400 ljudi. U posljednja dva tjedna vrijedi posebna regulacija prometa u dubrovačkoj gruškoj luci. Prilaz brodovima s mora čuva hrvatska pomorska policija, a s kopnene strane dio luke ograđen je žicom i brodove neprekidno promatraju hrvatska policija i omanski stražari. Približavanje brodovima ni na koji način nije moguće. Zračna flota bit će smještana na Ćilipima tijekom njegova trotjednog boravka u Hrvatskoj.

Nakon sultanova ukrcaja podignuta je kraljevska zastava.
Oko njegova dolaska digla se velika buka u Dubrovniku
zbog priča da će doći u pratnji 17, a po nekima 19 što zakonitih, što nezakonitih žena. Stradun je bio pun, očekivalo se da će sultan prošetati kao u filmovima, na čelu kolone svojih brojnih pratilja obavijenih velom, da će dubrovački proračun napuniti milijunima kuna, no na kraju su svi ostali zatečeni. Očekivale su se žene tim više što, navodno, sultan svakodnevno plaća 5000 dolara za cvijeće na jahti koje mu većim dijelom dolazi iz Nizozemske, a manjim dijelom opskrbljuje se u dubrovačkim cvjećarnama. Sultan je došao u pratnji brojne svite, ministara i visokih dvorskih dužnosnika, ali žene nitko nije vidio.

Uoči svog dolaska sultan je zakupio osamdesetak soba u novouređenom hotelu “Argentina”, čitavu Vilu Orsulu, trideset soba za posadu u hotelu “Petka” i desetak u hotelu “Croatia” u Cavtatu za potrebe posade aviona. No i prije i nakon njegova posjeta luksuzna Vila Orsula zjapila je prazna. Unajmio je i desetak dubrovačkih taksista da mu budu na raspolaganju tijekom tri tjedna, te desetke renta-a-car automobila, isključivo luksuzne audije A8 i A6 te mercedese S klase, kojima će obilaziti jadransku obalu, no program njegova boravka nije poznat. Na pratećem brodu je i njegovih privatnih 15 mercedesa i helikopter.

Jedan od najbogatijih ljudi na svijetu još je prije svoga dolaska izjavio da je to isključivo privatni posjet Hrvatskoj, ali nitko nije očekivao da želi toliku diskreciju. Iako su mu naši državni dužnosnici zaželjeli dobrodošlicu, omanski sultan nije izrazio želju za susretima na političkoj razini. Naime, on bi najradije da ga nitko nigdje ne spominje, te da ostane u svojoj izolaciji, kao do sada. On je u Omanu apsolutni vladar, on imenuje cjelokupnu preostalu vladu, cijeli parlament, sve suce, sve svoje savjetnike. Njega formalno nitko ne može ograničiti u njegovoj vlasti. Oman je država bez ustava, bez političkih stranaka. To je i država s apsolutnom cenzurom, u kojoj se ne smije reći niti napisati ništa što sultanu nije po volji. Evo primjera: u Omanu izlaze četiri dnevna lista, od toga dva na engleskom, te postoji i novinska agencija. Nitko od njih nije spomenuo da je sultan došao u posjet Hrvatskoj. To je za Oman – tajna.

Kada je prošle godine britanski novinar John Beasant, koji odlično poznaje Oman, jer je tamo često boravio, napisao knjigu o Omanu, omanska vlada pokušala ga je prvo potkupiti da knjigu ne objavljuje, a kada je on to ipak učinio, protjerali su ga iz Omana. Kada je knjiga prošle godine izašla, u recenzijama u britanskom tisku moglo se pročitati da je Qaboos imao dobrih razloga zbog čega je želio spriječiti njezin izlazak. U toj knjizi su, naime, iznesene za Qaboosa i Oman mnoge neugodne činjenice u prvom redu o sasvim neobičnim vezama između njega i britanske tajne službe, te njegovih brojnih britanskih savjetnika zbog čega je Beasant zaključio da je Oman i danas neka vrsta britanske kolonije.

Doduše, formalno je od sredine 18. stoljeća Oman nezavisna država. Nalazi se na samom sjeveroistočnom kraju Arapskog poluotoka, te pokriva dosta širok obalni prostor uz obale Omanskog zaljeva i Arapskog mora, ali ima samo oko 2,5 milijuna stanovnika. Nekada je Oman bio vrlo zabačen i zapadnim silama naoko strateški nezanimljiv kraj, ali danas ima strateški vrlo veliko značenje, jer se nalazi na izlazu iz Perzijskog zaljeva, preko puta iranske i pakistanske obale. Oman je u sedmom stoljeću prihvatio islam, u 15. stoljeću posjetili su ga prvi europski moreplovci, bio je neko vrijeme pod iranskom okupacijom, a od 1741. on je nezavisna država, kojom od tada vlada dinastija Al Busaidi. Sadašnji vladar Qaboos Ibn Said trinaesti je vladar te dinastije.

On se rodio 18. studenog 1940. u sultanskoj palači u gradu Salalehu u najjužnijoj omanskoj pokrajini Dzofar. Njegov otac sultan Said bin Taimur, kojem je Qaboos bio jedini sin, bio je grozan tiranin srednjovjekovnog tipa. U njegovim tamnicama ljudi su bili prikivani okovima za zidove, izgladnjivani, mučeni, lišavani vode, a najvažniji zatvorenici bili su godinama zatvoreni i zakovani u podrumske samice bez prozora, gdje bi poludjeli. Sultan je bio izrazito protiv bilo kakvog školovanja svojih podanika, smatrao je svaki napredak nepotrebnim, čak i štetnim, pa je zemlja živjela kao u srednjem vijeku. Nije čak želio graditi niti ceste, a Oman je jedna od rijetkih zemalja svijeta koja nema željeznicu. Prijestolnica Muscat i danas je opkoljena zidinama, a navečer se zatvaraju gradska vrata, da je netko ne bi napao iz pustinje.

Sultan Said s razlogom je zatvarao vrata zidina, jer je imao problema s plemenima, koja su živjela u unutrašnjosti zemlje, kojima je u početku dopuštao da samostalno vladaju svojim područjima. Plemena su se već odavno bila ujedinila, vodio ih je imam, kojeg su samog birali, a koji se u nekoliko navrata pobunio protiv sultana, kada bi on želio ipak ojačati vlast u unutrašnjosti. Novi sukob između imama i sultana izbio je pedesetih godina zbog nafte. U susjednim državama Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima pronađene su goleme rezerve nafte, te je počela eksploatacija, od koje su velike koristi imale i tamošnje zemlje, ali i inozemne naftne kompanije. Počeli su pritisci na sultana da dopusti istraživanja nafte i u Omanu, jer se pretpostavljalo da i ondje ima nafte. U tome su bili posebno uporni njegovi britanski vojni savjetnici, koji su od tridesetih godina bili na omanskom dvoru, te sultanu pomagali u sukobima s imamom, ali i sa susjednom Saudijskom Arabijom koja je naoružavala imama i čak okupirala jedan dio omanskog teritorija.

Budući da su se potencijalna naftna polja nalazila u unutrašnjosti, sukob imama i sultana Saida se zaoštrio, pa su britanski savjetnici uz pomoć specijalnih britanskih vojnih postrojbi zauzeli sporna područja i omogućili istraživanja, na temelju kojih je ustanovljeno da i Oman ima zalihe nafte. Eksploatacija je počela 1964., osnovana je miješana kompanija u kojoj je većinu imala omanska vlada, a manji udio nizozemska kompanija “Shell”. Oman je tako od nafte dobio značajan izvor prihoda, no sultan nije bio osobito zainteresiran da taj novac ulaže u moderniziranje zemlje, što su mu predlagali britanski savjetnici, vidjevši u tome i interes za sebe.

U to vrijeme u državi je sve više jačalo nezadovoljstvo, posebno zbog nekih reformističkih promjena u susjednoj Saudijskoj Arabiji, koja se počela modernizirati, te u Jemenu, gdje su komunisti došli na vlast, te počeli poticati i pobunu u Jemenu susjednoj južnoj omanskoj pokrajini Dzofar. Bojeći se moguće revolucije britanski savjetnici odlučili su maknuti starog sultana, koji je tada na vlasti bio već 38 godina, te dovesti njegova sina, britanskog đaka Qaboosa, koji bi modernizirao zemlju i više poštovao britanske interese.

Qaboosa je na nagovor britanskih savjetnika sultan pedesetih godina bio poslao u koledž u Englesku, gdje je završio i britansku vojnu akademiju Sandhurst. Po završetku akademije godinu je dana proveo kao mlađi časnik u sastavu jedne britanske postrojbe u Njemačkoj. Sredinom šezdesetih vratio se u domovinu, te se složio s britanskim savjetnicima da bi trebalo početi modernizirati zemlju. Otac ga je zbog toga strpao u zatvor. Kada je Qaboos izašao iz zatvora, s britanskim je savjetnicima 23. srpnja 1970. srušio oca s vlasti. Otac je otjeran u egzil u London, gdje je nekoliko godina poslije i umro.

Qaboos je odmah počeo mijenjati situaciju u zemlji, ukinuo je neke represivne mjere svojeg oca, odlučio ulagati u poboljšanje cestovne infrastrukture, eksploataciju nafte, obrazovanje i zdravstvo. No nije pomišljao ni na nikakve političke reforme, niti na bilo kakvo uvođenje demokracije. Ostao je vlastodržac kao i njegov otac, te je o svemu donosio odluke sam, ali uz pomoć svojih savjetnika. Svi njegovi savjetnici bili su Britanci osim savjetnika za unutrašnje poslove. Glavni mu je savjetnik bio britanski brigadir Tim Landon, kojeg je pedesetih godina upoznao na studiju u Sandhurstu, a kojeg je imenovao i za svojeg glavnog dvorjanina i glavnog stručnjaka za vojsku. Landon mu je savjetovao da hitno modernizira vojsku, kako bi slomio sve unutrašnje neprijatelje, pa je Qaboos počeo iz Velike Britanije nabavljati moderno oružje, modernu komunikacijsku opremu i supermoderne avione. Sve je išlo preko britanskih savjetnika, koji su od toga dobivali proviziju, pa je Landon, kako se sada tvrdi, stekao bogatstvo od 300 milijuna funti. Oman je tih godina tako mnogo trošio za vojsku, da je u jednom trenutku skoro bankrotirao.

Britanski savjetnici pomogli su Qaboosu i vojnički, jer su u Oman doveli najelitniju britansku komandosku postrojbu SAS, koja je, operirajući potajno kao nezavisna vojno-konzultantska tvrtka Keenie Meenie Services (KMS), slomila komunističku pobunu u Dzofaru u prvoj polovici sedamdesetih. Za uzvrat je Qaboos dopustio Britancima da koriste Oman za operacije na širem prostoru. Tako je britanska vlada – u vrijeme dok je podržavala potajno rasističku vlast u Južnoafričkoj Republici i separatističke bijelce u ondašnjoj Južnoj Rodeziji, današnjem Zimbabveu –njih opskrbljivala naftom iz Omana unatoč UN-ovu embargu, za što su britanski savjetnici također dobivali proviziju. Kakve su bile specijalne veze Omana i Velike Britanije vidjelo se i 1983. Tada je izbio veliki skandal kada se saznalo da je britanska vlada isposlovala da u Omanu velike poslove počne raditi tvrtka Cementation u čijem je upravnom odboru bio Mark Thatcher, sin ondašnje britanske premijerke Margaret Thatcher.

Britanci su imali goleme koristi od svoje posebne pozicije u Omanu, jer je Oman bio važna baza za britanske, ali i američke operacije na širem području Bliskog istoka i središnje Azije. Nakon što je SSSR okupirao Afganistan preko Omana je išla tajna američka i britanska opskrba afganistanskih mudžahedina. Za zaljevskog rata SAD i velika Britanija koristili su baze u Omanu za svoje operacije protiv Iraka. Američki avioni polijetali su potajno odatle u napade na ciljeve u Afganistanu tijekom rata operacija protiv talibana i Al Qaede 2001. Oman je podržao i ovogodišnju američku akciju protiv Iraka, te su se s njegova teritorija također potajno vodile neke operacije protiv Iraka. O boravku britanskih trupa u Omanu nešto se saznalo tek kada su britanske novine objavile da ih je došla zabavljati britanska pjevačica Geri Halliwell.

Zbog posebnog položaja Omana u strategiji Zapada, ne drži se u tajnosti samo britanska i američka prisutnost u Omanu, nego i sve ostalo što se tiče te države. Iako je riječ o jednoj od rijetkih zemalja gdje nema baš nikakve demokracije, zapadne zemlje o tome nikada ne govore. Tako Qaboos i dalje ostaje jedan od posljednjih svjetskih apsolutnih vladara koji bi mogao vladati unedogled da nema jedan veliki problem – omanske zalihe nafte, na kojima leži bogatstvo Omana i samog Qaboosa – gotovo su potpuno iscrpljene.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika