Vukčević očekuje da će film završiti do filmskog festivala u Herceg Novom idućeg ljeta i da će se pojaviti u redovitoj kino mreži u Hrvatskoj“Ovo je projekt mladih gnjevnih ljudi, prijatelja i istomišljenika, neopterećenih prošlošću i politikom, koji žele bunt i ljepotu iz Glumčeva romana ‘Zagrepčanka’ kanalizirati u prvi crnogorski film koji se snima nakon 15 godina”, kaže u pauzi snimanja 29-godišnji crnogorski redatelj Nikola Vukčević koji u Podgorici završava snimanje svog prvog filma pod radnim naslovom “Pogled s Ajfelovog tornja”. Scenarij je napisao s Irinom Kikić Stojković prema nekoć popularnom hrvatskom književnom hitu “Zagrepčanka” Branislava Glumca, objavljenom 1975., koji je u Hrvatskoj doživio čak 12 izdanja. Roman je preveden na brojne jezike, a u zagrebačkom HNK njegovo je uprizorenje s uspjehom prikazivano pune četiri sezone, ali nije doživio filmsku ekranizaciju.

Crnogorski redatelj Nikola Vukčević snima film prema hrvatskom književnom hitu iz 70-tihBudući da taj ljubavni roman razotkriva specifični zagrebački milje novopečenih bogataša 70-ih godina, a film je jedna od prvih koprodukcija Hrvatske, Crne Gore, Slovenije i Srbije, izazvao je veliku medijsku pozornost i brojna politička pitanja, ali i oduševljenje u Podgorici.

“Svi, od glumaca do osvjetljivača i ton-majstora, dali su svoj maksimum jer su u filmu prepoznali ljepotu, bez obzira na vremenska i novčana ograničenja”, kaže Vukčević, odgovarajući na pitanje ne misli li da je snimanje “Zagrepčanke” u Podgorici prilično bizarna ideja. “Iako se ovih dana mnogi bave političkim i povijesnim kontekstom ‘Zagrepčanke’ u Crnoj Gori, te suradnjom hrvatskih, crnogorskih, slovenskih i srpskih umjetnika, to su stvari kojima se ne bavim ni ja ni itko iz ekipe. Ne želimo se baviti politikom ni mirenjem zaraćenih strana, jer se mi nismo ni s kim posvađali, a također ne pristajemo na ulogu koju nam pokušavaju nametnuti, da oživljavamo crnogorsku kinematografiju. Imamo dobru priču, sjajan scenarij i odlične glumce i želimo emocije iz knjige prenijeti na film. To nam je jedini cilj.”

Kad smo stigli u Podgoricu, filmska ekipa upravo je snimala scenu psihijatrijske seanse u bolnici, koju je “glumila” nekadašnja turska kupelj, prekrasno zdanje u četvrti Drač. Glavna junakinja Marijana, u filmskoj verziji studentica medicine, koju glumi Marija Vicković, kći Miroslava Vickovića, predsjednika Liberalnog saveza koji se zalaže za neovisnu Crnu Goru, upravo se ispovijedala psihijatru ? Darku Rundeku.

Prva filmska klapa pala je 11. kolovoza, a kako nam je rekla scenografkinja Smiljka Šeparović, snimalo se na brojnim lokacijama ? u elitnim stanovima Podgoričana, ispred ljetnikovca kralja Nikole, kamo je navodno dovodio ljubavnice, u Staroj Varoši. Svima su najveći problemi bili nesnosna vrućina, novac i zahtjevan scenarij. Pri 50 stupnjeva Celzija nije se bilo lako koncentrirati. Nepoznati ljudi dolazili su na snimanje i filmskoj ekipi donosili boce whiskeyja Trafikantica je zbog snimanja zatvorila kiosk rekavši da će sve učiniti za crnogorski film. Zaustavili su i promet bez policijske intervencije, ali nije bilo nikakvih izgreda.

Ministarstvo kulture Crne Gore dalo je za ovaj niskobudžetni film samo 20 tisuća eura, a ostatak su namaknuli sponzori, općina i koproducenti: Televizija Crna Gora, hrvatska producentska kuća “Vizije”, koja je producirala dokumentarac “Sretno dijete”, sudjelovat će u postprodukciji, a slovenska “Arkadena” u montaži. Mnogi glumci, među kojima su i zvijezde poput Petra Božovića, Svetozara Cvetkovića, Irfana Mensura i Dragane Mrkić, i ostali suradnici dobili su simbolične honorare. “Nevjerojatno, ali svi troškovi su pokriveni, a nije bilo crnih fondova ni pranja novca,” kaže Vukčević. “Nedostaje još 15 posto za laboratorij.”

Nikola Vukčević, sin glumca i bakroresca, magistar je dramskih umjetnosti i umjetnički direktor u Gradskom pozorištu u Podgorici. Još kao srednjoškolac izazvao je velik skandal zajedno s prijateljem Ivanom Đurovićem, producentom filma: u provokativnoj kazališnoj predstavi prikazali su Slobodana Miloševića s fašističkim obilježjima. Poslije je radio reklamnu kampanju za Liberalni savez. Iako se zadnjih desetak godina često selio, uvijek je sa sobom nosio “Zagrepčanku”, jednu od svojih najdražih knjiga. Kaže da su mu likovi iz knjige vrlo bliski, a stil Glumčeva pisanja i ugođaj knjige uvijek mu je popravljao raspoloženje u trenucima krize i nezadovoljstva. “Ljubomoran sam što tu knjigu nisam ja napisao”, kaže, dodavši da je oduvijek htio po njoj snimiti film. No “Zagrepčanka” je nastala 70-ih godina i oslikava duh tog vremena. Da bi i film komunicirao sa sadašnjim vremenom, u filmski scenarij unijeli su 15 do 20 posto novih stvari, no priča o ljubavi dvoje mladih iz različitih društvenih slojeva ostala je okosnica filma. Za razliku od knjige koja obiluje erotskim prizorima, scenarij je mnogo romantičniji i poetičniji, jer kažu da je publika u Srbiji i Crnoj Gori zasićena političkim i ratnim filmovima. Ovo je zapravo prvi film izvan tog klišea.

“To je priča o Vanji, mladom kiparu, koji je pandan velikog crnogorskog kipara Riste Stijovića,” kaže. “On sanja o Parizu, o pogledu s Eiffelova tornja koji je za njega metafora boljeg života. Zato će zadnja klapa pasti u rujnu u Parizu. Novost je i lik psihijatra. Uveli smo ga zbog poštovanja prema ljepoti rečenica Branislava Glumca jer je to bio jedini način da sjajne unutrašnje monologe, koje izgovara Marijana, dramski opravdano prikažemo i na filmu. Zatim, romantiku 70-ih transformirali smo u crnu romantiku novog doba, koja se najviše iskazuje kroz gnjev. Promijenili smo i kraj; umjesto Glumčeve pesimistične vizije dodali smo na kraju scenu koja gledateljima sugerira optimističan završetak.”

U Podgorici smatraju da je priča iz “Zagrepčanke” danas jako aktualna upravo u Crnoj Gori. Zahvaljujući švercu cigaretama u Podgorici zadnjih se deset godina pojavio sloj novih bogataša, kojih među Crnogorcima ima oko 15 posto. Od toga su imali koristi i brojni liječnici, advokati i predstavnici tzv. višeg sloja. “Pogled s Ajfelovog tornja” također je priča o toj novoj buržoaziji, o raslojavanju crnogorskog društva i o stvaranju novih vrijednosti nakon rata.

“Priča iz ‘Zagrepčanke’, glavni likovi poput Marijane i Vanje, postoje i u Podgorici, koja danas živi ubrzanim tempom i jako nalikuje svijetu iz Glumčeve knjige”, kaže glavna glumica Marija Vicković (22). Upravo završava Filmsku i dramsku akademiju u Beogradu, a dosad se pojavila u lanjskom filmskom hitu “Zona Zamfirova” Zdravka Šotre i u pet kazališnih predstava, među ostalih u Magellijevu “Galebu”, koji je proljetos gostovao u Zagrebu.

“U filmu su mi najteže bile ispovijesti kod psihijatra,” nastavlja. “Marijana je traumatizirana djevojka i o sebi iskreno govori jedino psihijatru. Morala sam prikazati kompletnu skalu emocija ? plač, suze, radost i dati sve od sebe, no na kraju je sve ispalo odlično.”

Glavni muški lik Vanje tumači Branislav Trifunović (25), podrijetlom iz Užica, čiji je stariji brat Sergej Trifunović također glumac. Dosad je glumio u kazalištima Beograda, Novog Sada i Sombora, a u Švicarskoj je snimio tv film “Dragan und Madlaine”, jedan od najboljih u lanjskoj produkciji. Za svoj lik kaže da je daleko od stereotipa komičnog i patrijarhalnog Crnogorca, kojeg većina srpskih filmova ismijava i izvrće ruglu. “Vanja je kipar, posve normalan, urbani gradski tip, koji radi u kamenorezačkom ateljeu i želi ostvariti svoj san, a cijeli se film bavi Crnogorcima iz građanske perspektive. To je velika novost. Dakle, film ruši predrasude i otkriva nepoznatu stranu Crne Gore, s čime se dosad na filmu nitko nije bavio, a meni je to važno”, kaže Trifunović.

“Nikola je u ‘Zagrepčanki’ prepoznao svevremensku balkansku priču, koju je prebacio u Crnu Goru na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće, ali je poanta ostala ista. Mislim da je posve nebitno događa li se u Zagrebu, Podgorici ili New Delhiju”, nastavlja Trifunović i zaključuje da ne misli da je izbor hrvatskog pisca i kultne zagrebačke knjige bizaran ni problematičan izbor.

Popularni glumac Irfan Mensur, poznat iz brojnih filmova poput “Čuvara plaže u zimskom periodu”, koji se zadnjih godina bavi i političkim marketingom ? njegova agencija jedna je od pet najjačih u Srbiji ? glumi jednog od Marijaninih klijenata. On snimanje “Zagrepčanke” u Podgorici smatra provokacijom, ali je uvjeren da će redatelj i cijela ekipa filmom uspjeti izazvati pregršt emocija kod publike. Za svoju ulogu Marijanina klijenta kaže da je mala i različita od rola koja je dosad tumačio, ali će učiniti sve da pomogne ovom projektu, koji smatra iznimno važnim.

Ulogu psihijatra dobio je Darko Rundek, muzičar i vođa popularne novovalne zagrebačke grupe Haustor, koji je diplomirao kazališnu režiju na zagrebačkoj akademiji i dosad već glumio u nekoliko filmova. Kako sam kaže, ozbiljno je počeo glumiti prošle godine u slovenskom filmu “Ruševine” Janeza Burgera gdje je imao glavnu ulogu, a ove je godine postao i kazališni glumac u predstavi “Marat ? Sade” Teatra Uliks na Brijunima.

“U Podgoricu sam doletio izravno iz Pule gdje sam u ‘Marat ? Sadeu’ glumio luđaka, a sada igram posve suprotan lik ? psihijatra, koji pokušava otkriti uzrok Marijanine destruktivnosti. No na kraju i sam poklekne pred njezinim čarima i postaje njezina mušterija upropastivši tako cijeli dotadašnji trud”, kaže Rundek. Glumu smatra izazovom, a u Podgoricu ga je pozvao redatelj Nikola Vukčević, nekadašnji rock bubnjar, koji iznimno cijeni Rundekov rad. U opširnom e-mailu opisao mu je projekt, a Rundek je pristao, zaključivši da se radi o grupi izrazito zanimljivih mladih ljudi.

Što se tiče njegova položaja Hrvata u crnogorskom filmu, naglasio je da se zadnjih godina uspostavljaju uspješne kulturne veze između Hrvatske i Crne Gore i da to više nije toliko spektakularno kao što bi bilo prije nekoliko godina.

Svetozar Cvetković, glumac i ravnatelj beogradskog “Ateljea 212”, u filmu glumi Marijanina oca, liječnika, koji se ne slaže sa stavovima svoje kćeri. Liječnički milje mu je poznat ? otac mu je liječnik i profesor na fakultetu, a ulogu je prihvatio zato što cijeni Vukčevićeve dokumentarce i dječje kazališne predstave, osobito “Pipi dugu čarapu”, koja je u Gradskom pozorištu u Podgorici doživjela nevjerojatan uspjeh. “Na svim snimanjima uvijek ima nekog spletkarenja i kukanja, ali ovdje u Podgorici osjeća se snažna pozitivna energija”, kaže Cvetković, dodajući da je podjela uloga začudna. A pojavu Darka Rundeka u filmu ocijenio je ovako: “To je kao da je došao Sting!”

Vukčević očekuje da će film završiti do filmskog festivala u Herceg Novom idućeg ljeta i da će se pojaviti u redovitoj kino mreži u Hrvatskoj, a i drugdje. Sve teče po planu, jedino se mora donijeti odluka o konačnom naslovu: hoće li ostati “Pogled s Ajfelovog tornja” ili će se uzeti neki novi.

Branislav Glumac

Hrvatski pisac Branislav Glumac, koji završava novi “prostački roman”, ističe da dosad u Zagrebu nije snimljen film po njegovu hitu “Zagrepčanka” prvenstveno “zbog jala hrvatskih sineasta”:
“Prije 20-ak godina direktor Jadran filma Sulejman Kapić otkupio je uz vrlo pristojan honorar moj scenarij ‘Zagrepčanke’. Film je trebao režirati također pokojni TV redatelj i moj prijatelj Joakim Marušić. No onda su na scenu stupili zaplotnjački onodobni redatelji vezani uz Jadran film, zaključivši da ne može televizijski redatelj raditi cjelovečernji igrani film. Počelo je natezanje, spletkarenje, koje traje do danas. U međuvremenu su svi pomrli ? Suljo, Žaki, Jadran film, jalnici su ostali, a ja nikome nisam dao scenarij. Tokom Tuđmanove i hadezeovske tiranije pokušao je redatelj Nenad Puhlovski snimiti film, ali kao, nije bilo novca za projekt. Ni treći pokušaj s Edijem Mudronjom, kojem je to trebao biti prvi igrani film, nije bolje prošao, jer opet nije bilo novca. Dakako, ni Edi ni ja nikada nismo pripadali ni jednom lobiju. A tko nije u većem ili manjem stadu ? zna se. Dalje od korita!
Tad me je prije dvije godine iznenada iz Podgorice nazvao Nikola Vukčević, mladi redatelj i profesor na tamošnjoj kazališnoj i filmskoj akademiji. Moja mu je knjiga, rekao je, već godinama jedna od onih koju nosi sa sobom kroz život, a oduvijek je po njoj želio napraviti film ili kazališnu predstavu. Neobično i gotovo mjesečarski djelovao je na mene taj poziv i ta želja. No, kao što je rekao Cervantes : ‘Ništa što je nevjerojatno nije i nemoguće’, pa dobro, odgovorio sam mu telefonom ? radite, napravite film! Možda je moja knjiga baš čekala vas! Bez obzira na to što će mi bolno nedostajati u budućem filmu miris mog drugog zavičaja ? Zagreba, jer prvi je Virovitica. A kulture, baš kao i spolne bolesti, ne poznaju i ne priznaju državne granice i intelektualne uskoće.
Vidjet ćemo što će od tog izazova biti: glumci su, čini mi se, odlično odabrani. Vrijeme je inače namrgođeno i katastrofalno za kulturu; suše i razni lokalizmi prijete sa svih strana; mafije, kič i estradni neukus ležerno cvjetaju; banditi su posvuda na visokim mjestima; moral i čast su da ne mogu biti niže i močvarnije; prostitutke su uvijek poželjne; dakle, svi uvjeti su tu da bi film mogao uspjeti! I još k tome, mislim da je Nikola Vukčević uspješno sačuvao duh knjige i univerzalnost priče, i da je ispisao filmičniji scenarij od svih prijašnjih.”