Za prihvaćanje eura izjasnile su se i neke velike švedske kompanije, kao što su "Volvo", "Ericsson" i "Scania", a izričito se protivio "Electrolux"Ubojstvo švedske ministrice vanjskih poslova Anne Lindh politički je događaj koji će imati velike posljedice i za Švedsku, ali i za Europu. Za Švedsku to je događaj koji će, kao i nerazjašnjeno ubojstvo premijera Olofa Palmea 1986., ponovno otvoriti pitanje same prirode švedskog društva, shvaćanja švedske demokracije i mjesta političara u njoj. U Europi taj se događaj povezuje s ključnim švedskim referendumom o euru prošle nedjelje, s kojim, sasvim vjerojatno, ovaj atentat ima izravne ili posredne veze.

Odbijanjem eura, Švedska se odrekla gospodarskog utjecaja u Europskoj UnijiŠveđani svoje političare smatraju građanskim predstavnicima koji za njih obavljaju samo društvenu zadaću upravljanja državnim poslovima. Švedski se političari u skladu s time i ponašaju, nemaju tjelohranitelja, a njihovi telefonski brojevi i adrese ispisani su u telefonskom imeniku. Švedska je vrlo značajna europska zemlja, ali izvan Švedske zbog takvog ponašanja njihovih vodećih političara malo tko zna tko je njen premijer, tko igra važniju ulogu u vladi. Možda je u posljednje doba u tom smislu ipak iznimka bila ministrica vanjskih poslova Anna Lindh, jer je njeno proeuropsko usmjerenje imalo značajnih odraza i na europske procese.

Anna Lindh rodila se 19. lipnja 1957. u Stockholmu. Završila je pravo na sveučilištu Uppsala, te se vrlo rano počela baviti politikom, i to u Socijaldemokratskoj partiji, koja je dominirala švedskom nacionalnom politikom posljednjih desetljeća. Sa 20 godina, dok je još bila na studiju, već je bila članica gradske uprave, a 1982., kada je imala samo 25 godina te se tek bila zaposlila kao sudski činovnik u Stockholmu, postala je i članicom parlamenta. Rano se i udala te dobila dva sina. I njen suprug Bo Holmberg je političar, ministar za civilne poslove.

Od početka je pokazala izniman talent za politiku, pa su o njoj u Socijaldemokratskoj partiji govorili kao o “nadolazećoj zvijezdi”. Od 1984. do 1990. bila je predsjednica Omladinske lige Socijaldemokratske partije. Od 1987. do 1989. bila je potpredsjednica Međunarodnog saveza socijalističke omladine, gdje je stekla i prva međunarodna iskustva. Tada je već bila poznata kao odličan govornik i spretan sudionik u raspravama i političkim forumima, ali i u televizijskim emisijama. Godine 1991. ušla je u Izvršni komitet Socijaldemokratske partije, najviše stranačko tijelo gdje se formulira stranačka politika.

Već je krajem osamdesetih dobila prva zaduženja u nekim vladinim forumima, na primjer, u jednom odboru za suzbijanje droge i alkohola. No pravu veliku promociju imala je 1994. kada je imenovana za švedsku ministricu za očuvanje okoliša. Tada je proširila svoja međunarodna iskustva, jer je problematika okoliša međunarodnog karaktera, pa je bila na brojnim konzultacijama u Ujedinjenim narodima i Europskoj uniji.

To je bila neka vrsta pripreme za njen sljedeći posao. Godine 1998. imenovana je švedskom ministricom vanjskih poslova. Na toj se funkciji istaknula jer je dinamizirala švedsku vanjsku politiku, te mnogo radila na jačem međunarodnom angažmanu Švedske, u kojoj su i danas jake neutralističke i izolacionističke tendencije. Osobito se zalagala za jače uključivanje Švedske u europske integracije, što se posebno vidjelo kada je Švedska predsjedavala Europskom unijom šest mjeseci 2001.

Ta rječita žena, koja je posebno bila zainteresirana za pitanja ljudskih prava, jako je mnogo putovala, nastojala je utjecati na rješavanje europskih kriza, poput one na prostoru bivše Jugoslavije, ali i svjetskih. Vrlo obrazovana, duhovita, šarmantna, tečno je govorila engleski i francuski jezik, bila je rado viđena na svjetskim konferencijama i skupovima, iako je tamo znala govoriti i neugodne stvari, posebno kada je kritizirala druge zemlje zbog kršenja ljudskih prava ili političkih poteza za koje je smatrala da ih se ne može opravdavati. Nedavno je izazvala buru kada je kritizirala talijanskog premijera Silvija Berlusconija, te rekla da on nema široku podršku da predsjedava Europskom unijom. Kritizirala je i američkog predsjednika Georgea W. Busha zbog rata u Iraku, te ga nazvala “osamljenim kaubojem”, ali ipak nije pridružila Švedsku francusko-njemačkoj antiameričkoj koaliciji. Intervenirala je i u brojnim drugim političkim situacijama. No njena glavna preokupacija bilo je europsko usmjerenje Švedske.

Po njenom mišljenju ključno je bilo da Švedska nastavi s integriranjem u EU, a sljedeći je korak trebao biti prihvaćanje eura kao švedske valute. Ona je za to agitirala mnogo više i od samog premijera Gorana Perssona. No sva ispitivanja javnog mnijenja pokazivala su mjesecima da je većina Šveđana ipak protiv eura. Ipak posljednjih tjedana počela se bilježiti mala promjena u ravnoteži. Neki su prognozirali da bi moglo doći do velikog obrata kao i 1994., kada su Šveđani glasovali hoće li uopće ući u EU. I tada su ispitivanja pokazivala da je u ranijim fazama propagandne kampanje prije referenduma bilo više protivnika ulaska u EU, te da je bilo dosta neopredijeljenih, a na kraju su na referendumu ipak tijesno ? sa 53 prema 47 posto ? pobijedili pristalice ulaska Švedske u EU. Mnogi su bili uvjereni da bi se to moglo i sada dogoditi.

Za prihvaćanje eura izjasnile su se i neke velike švedske kompanije, kao što su “Volvo”, “Ericsson” i “Scania”, a izričito se protivio “Electrolux”. I značajan dio političkog establishmenta bio je za prihvaćanje eura, ali ni tu nije postojalo jedinstvo, čak niti u vladi. Švedski premijer Persson veliki je zagovornik prihvaćanja eura, uz to, vrlo autoritativan političar, te javno govori da je on “onaj koji odlučuje”. No na ovom pitanju čak niti svoju vladu nije uspio držati zajedno, jer su od 22 ministra petorica bila protiv, među njima i zamjenik premijera i ministar industrije. Podijelili su se i sindikati.

Ipak, iako su u političkom, poslovnom i društvenom establishmentu prevladavali pobornici uvođenja eura, u široj javnosti to nije imalo presudni utjecaj. Mnogi se Šveđani pitaju što im treba euro kad im i bez njega ide dobro. Švedska privreda raste dva posto godišnje, a Švedska je zemlja s nezaposlenošću od samo četiri posto. Takve rezultate ne postižu zemlje koje su prihvatile euro. Uz to, švedski građani uvjereni su da u ekonomskoj sferi zemlja mora imati nezavisnost, kako bi mogla održati i neke svoje specifičnosti. Švedska je poznata po svojem socijalnom programu, ona je tipična “welfare state”, gdje se država brine za socijalne potrebe svojih građana, a Šveđani to ne žele izgubiti.

Protivnici eura iznosili su još jedan argument: jednom kada Švedska prihvati euro, ako će se pokazati da je to za nju loše, jako će se teško vratiti na svoju staru valutu. Ako Švedska odbije euro, nema nikakva razloga da ga ipak ne preuzme ako se ipak u budućnosti pokaže da bi euro za Švedsku bio koristan. Nema nikakve prepreke da se smjesta ne raspiše novi referendum.

Zagovornici eura, međutim, tvrdili su da, ako Šveđani sada na referendumu odbiju euro, novog referenduma sigurno neće biti do 2013., što znači da bi se Šveđani na dulje vrijeme odrekli zajedničke europske valute. Smatrali su da su strahovi od mogućeg negativnog utjecaja eura na švedski “welfare state” neosnovani, a da bi prihvaćanje eura moglo dodatno pridonijeti švedskom privrednom uspjehu.

U takvoj atmosferi živih rasprava izvršen je atentat na Annu Lindh. Švedska je bila šokirana brutalnim napadom nožem na ministricu vanjskih poslova pa se tvrdilo da će ubojstvo Anne Lindh imati golem utjecaj i na referendum, te da će mnogi Šveđani, zbog simpatija prema njoj, glasovati za njen projekt. Jedno je ispitivanje javnog mnijenja neposredno prije referenduma čak pokazivalo da je, navodno, pristalica eura više nego što je njegovih protivnika. Čulo se da će se u Švedskoj ponoviti “fenomen Fortuyn”, kada su u svibnju 2001. Nizozemci nakon ubojstva desničarskog političara Pima Fortuyna, počinjenog dva dana prije parlamentarnih izbora, glasovali za njegovu stranku.

No kada su u nedjelju navečer objavljeni rezultati švedskog referenduma pokazalo se da ubojstvo Anne Lindh nije imalo nikakva utjecaja, jer je rezultat bio onakav kakav su ispitivanja javnog mnijenja najavljivala prije njenog ubojstva. Bila je to uvjerljiva pobjeda protivnika eura. Prema konačnim rezultatima koje je objavila izborna komisija Šveđani su se izjasnili sa 56,1 posto protiv prihvaćanja, za europsku valutu bilo je 41,8 posto Šveđana, a 2,1 posto listića nije ispunjeno. Referendumu je pristupilo 81,2 posto Šveđana, objavila je izborna komisija, pa nema sumnje da je to mišljenje većine švedskih birača.

Premijer Persson bio je jako razočaran rezultatima referenduma, te je rekao: “Mogu samo utvrditi da je rezultat jasan, da pokazuje duboku skepsu švedskih građana prema projektu europske i monetarne unije.” Budući da su se nakon objavljivanja rezultata čuli zahtjevi za njegovom ostavkom, on je napomenuo da ostavku neće dati, nego da vlada nastavlja s radom. Direktor švedske Centralne banke Lars Heikensten, nastojeći dati do znanja kako se ništa osobito važno zapravo i nije dogodilo, izjavio je kako rezultat referenduma neće imati nikakav dramatičan učinak: ”Švedska privreda je ista kao i u petak. Nema nikakvih promjena.”

No u EU ne misle tako. Tamo su rezultat švedskog referenduma primili vrlo dramatično, i to ne samo zbog posljedica koje će ta odluka eventualno imati na švedsku privredu, nego i na europske prilike, te na prilike u druge dvije zemlje članice EU koje do sada nisu prihvatile euro, a to su Velika Britanija i Danska. Predsjednik EU Romano Prodi u svojoj izjavi švedskoj televiziji danoj u nedjelju navečer odmah po objavljivanju švedskih rezultata dao je vrlo pesimističnu ocjenu. Novinari su ga pitali hoće li Švedska nakon ovakvih rezultata izgubiti utjecaj u EU, a on je odgovorio: “Naravno da hoće. Prošlog sam tjedna bio na sjednici ministara financija zemalja eurozone, gdje se razgovaralo o budućnosti europskoga gospodarstva, a Švedske nije bilo.”

Međutim, nakon posljednjeg dramatičnog događaja u Švedskoj su prvi put otvorena neka pitanja o kojima se do sada nije govorilo, a koja se tiču same koncepcije švedskog društva, ali i opće sigurnosti građana, pa tako i političara, koji su već drugi put žrtve ubojstva.

Kada je Anna Lindh napadnuta nožem u stockholmskoj robnoj kući Nordiska Kompaniet – NK, gdje je kupovala bez pratnje tjelohranitelja, koje uopće nije imala, čula su se mišljenja kako je ugrožena jedna koncepcija otvorenog društva, koju bi svakako trebalo sačuvati. To je društvo u kojem političari žive kao i ostali građani, te gdje se podrazumijeva da su svi Šveđani dobronamjerni građani kojima je zajedničko dobro jedini cilj. No neki podaci pokazuju da Švedska više nije takvo društvo, te da su čak i neke mjere koje je donijela sama vlada tome pridonijele. Švedska posljednjih godina bilježi značajan porast kriminala. Porast je započeo sredinom 70-ih, bio je jako zamjetljiv 80-ih, te se generalno smanjio sredinom 90-ih, ali ne svih kategorija. Broj slučajeva najtežih zločina u Švedskoj i dalje raste. Godine 1995. u Švedskoj je bilo 179 ubojstava, a prošle ih je zabilježeno 219, znači 22 posto više. To je znak da je opća sigurnost u društvu slabija nego prije.

Unatoč tome što su svjesne porasta teškog kriminala, vlasti nisu poduzele odgovarajuće protumjere. Činjenica da političari i dalje nisu imali tjelohranitelje, iako je povećan broj prijetnji koje su dobivali, samo je jedan primjer tog propusta da se u sferi sigurnosti nešto poduzme. Policija nije kadrovski i tehnički spremna kako bi trebala biti. Jedan detalj vezan uz ovo ubojstvo govori o tome. Policija je pronašla nož kojim je ubojica zadao smrtonosne rane Anni Lindh, no našla se potom pred problemom: nož je imao plastičnu dršku na kojoj nisu ostali otisci prstiju. No policajci pretpostavljaju da na njemu ima DNA materijala ubojice. Međutim švedska policija to ne može provjeriti jer ona, iako je Švedska tehnološki jedna od najnaprednijih zemalja svijeta, ne posjeduje odgovarajuću opremu. Stoga će morati zamoliti pomoć američkih ili njemačkih laboratorija.

Švedska se javnost boji da će se policija pokazati nesposobnom da uhvati krivca kao i nakon ubojstva premijera Olofa Palmea 1986. Palme je ubijen na ulici kada je navečer iz kina zajedno sa suprugom pješice išao kući. Ubio ga je visoki muškarac jednim metkom iz pištolja u glavu. Pokrenuta je velika istraga, koja se pretvorila u debakl kada je na temelju policijskih saznanja na sud izveden jedan sumnjivi osamljeni skitnica, kojeg je sud oslobodio zbog nedostatka dokaza. Poslije su se razrađivale i druge teze, na primjer, da je iza ubojstva stajala jedna kurdska teroristička organizacija, koja mu se osvetila zato što je Palme navodno počeo mijenjati svoju prijateljsku politiku podrške Kurdima u sukobu s turskom vladom.

I sada se kao prva pojavila teza da je ubojstvo Anne Lindh vjerojatno djelo nekog poremećenog osamljenika, možda isprovociranog njenim angažmanom u raspravi o referendumu o uvođenju eura. Neke švedske novine tvrdile su čak da policija traži jednu sasvim određenu poremećenu osobu za koju je već ustanovila da je ubojica, ali je poslije stigao demanti uz objašnjenje da policija ima popis od tridesetak mogućih sumnjivaca iz kruga umno poremećenih osoba.

Činjenica da se ubojica traži među umno poremećenim osobama skrenula je pozornost na još jednu specifičnost švedskog društva, oko koje će se ? ako je ta teza o ubojstvu Anne Lindh točna – sigurno otvoriti šira rasprava, a to je odnos švedskog društva prema tim osobama. Naime ove godine u Švedskoj je zabilježen veći broj napada mentalno poremećenih osoba na prolaznike. Na primjer, jedan se psihički bolesnik u svibnju namjerno automobilom zaletio u grupu ljudi u stockholmskom starom gradu i pritom su stradale dvije osobe. Istog tog mjeseca drugi je mentalni bolesnik ubio jednog 71-godišnjaka metalnom šipkom, a u kolovozu je dvije starije osobe psihički bolesnik teško ranio samurajskim mačem. Istog dana kada je ubijena Anna Lindh jedan psihički bolesnik nožem je ubio jednu petogodišnju djevojčicu ispred vrtića u okrugu Varmland u zapadnoj Švedskoj.

Sada i u Švedskoj mnogi govore da je sve to posljedica odluke švedske vlade sredinom 90-ih da iz ideoloških, ali i iz financijskih razloga zatvori većinu psihičkih klinika, te organizira reintegraciju psihičkih bolesnika u društvo, sve u uvjerenju da je liječenje izvan klinike uz pomoć dobronamjerne društvene sredine najbolje za njihovu dobrobit, a i za njihovo psihičko zdravlje. To je napravljeno u skladu sa švedskom koncepcijom socijalne države i otvorenog društva. Naravno da ta koncepcija donosi generalno veliku dobrobit švedskim građanima, koji su vjerojatno najbolje socijalno zaštićeni na svijetu. No ona očito nije dobra kada je riječ o sigurnosti u društvu. Nema nikakve sumnje da će švedsko društvo u cjelini, te posebno vlada morati promijeniti svoj odnos prema pitanjima sigurnosti. Njen će zadatak biti ne samo da pojača sigurnost oko istaknutih ličnosti, dade tjelohranitelje svim ministrima, nego i da uvjeri građane Švedske da na tom planu moraju i sami nešto uraditi, i to kolektivno. Ipak je zapravo nevjerojatno da u prepunoj robnoj kući ne samo da nitko nije priskočio upomoć nesretnoj ministrici kada ju je ubojica napao, nego nitko nije spriječio ubojicu da pobjegne s mjesta događaja iako je sam događaj vidjelo jako mnogo ljudi.