Dobitnica dvaju Oscara i dvaju Zlatnih globusa, smatra se jednom od najboljih britanskih glumica svih vremena, odmah uz Vanessu Redgrave.Nakon dvogodišnje stanke, uzrokovane trudnoćom i rođenjem kćeri, filmom “Imagining Argentina” glumi se vratila Emma Thompson, jedna od najvećih filmskih glumica u proteklih petnaestak godina. Dobitnica dvaju Oscara i dvaju Zlatnih globusa, za ulogu u filmu “Howards End” te za adaptirani scenarij filma “Razum i osjećaji”, smatra se jednom od najboljih britanskih glumica svih vremena, odmah uz Vanessu Redgrave.

U Argentini sam razgovarala s majkama i rodbinom nestalih za vrijeme hunte. Oni ne žele osvetu, oni su glas koji treba čuti lead: Kada država počini brutalne zločine, treba ih priznati da bi se kolektivna svijest oporavila lead: Ljudi mi govore da u prirodi izgledam mlađe ? izgleda da sam godine i godine potrošila na uloge u kojima izgledam starije lead: Morate raditi tako da zadovoljite sebe, a ne publiku ?inače niste umjetnik lead1: Kad rodite dijete, čini vam se kao da ste se i sami ponovno rodiliEmma Thompson rođena je 15. travnja 1959. u engleskom gradiću Paddingtonu. Otac joj je bio pisac i povremeni glumac Eric Thompson, dok joj je majka Phillyda Law, glumica s kojom je glumila zajedno u nekim filmovima. Njezina tri godine mlađa sestra Sophie također je glumica. Nakon završene srednje škole Emma Thompson upisala je studij engleske književnosti na Cambridgeu, gdje je upoznala Stephena Frya i Hugha Laurieja, buduće glumce s kojima je osnovala kazališnu grupu Footlights gdje je počela karijeru i kao glumica i kao pisac komičnih skečeva. Nakon što je diplomirala, nastupala je kao komičarka a onda je počela nastupati u kazalištu i na televiziji u seriji “Vjetrovi rata”. Uskoro je upoznala mladog i ambicioznog redatelja Kennetha Branagha kojoj ju je na njen 30. rođendan zaprosio na koljenima u Central Parku u New Yorku. Uskoro su se vjenčali i, iako je brak potrajao samo pet godina, za to vrijeme njezina glumačka karijera bila je u stalnom usponu.

Na filmu je debitirala 1989. u “The Tall Guy” a odmah zatim glumila je u filmu “Henrik V.” koji je režirao Branagh. I 1991. on režira a ona glumi u filmu “Ponovno mrtva”. Već godinu poslije Emma Thompson je na vrhuncu karijere osvojivši Oscara za ulogu u filmu “Howards End” redatelja Jamesa Ivoryja. Ulogu snažne i osjetljive žene ponavlja godinu dana poslije u filmu “Na kraju dana” koji je također režirao Ivory i za koji je ponovno nominirana za Oscara, ali je te 1993. godine Oscara osvojila Holly Hunter za ulogu u filmu “Piano”. U oba filma partner Emmi Thompson bio je Anthony Hopkins. Zanimljivo, 1993. Emma Thompson bila je ujedno nominirana za Oscara i za sporednu ulogu u filmu “U ime oca”, ali je i taj Oscar pripao filmu “Piano”, odnosno glumici Anni Paquin. Nastavlja sa sličnim ulogama u filmovima “Carrington” i “Razum i osjećaji” za koji je napisala scenarij prema knjizi Jane Austen te je za tu adaptaciju 1996. nagrađena Oscarom. U to vrijeme već se razvela od Kennetha Branagha a na snimanju filma “Razum i osjećaji” upoznala glumca Grega Wisea s kojim je u prosinc u 1999. dobila kćer kojoj su dali ime Gaia Romilly Wise. Nakon svih tih uspjeha okušala se u Hollywoodu u filmu “Primary Colours” s Johnom Travoltom a “Imagining Argentina” je njezin povratnički film.

U tom filmu o događajima u Argentini između 1976. i 1983., kad je za vladavine vojne hunte ubijeno i nestalo 30 tisuća ljudi, Emma Thompson glumi Ceciliju, buntovnu novinarku koja živi u braku s Carlosom (Antonio Banderas), voditeljem kazališta, i kćeri (Leticia Dolera). Jedne noći policija odvodi Ceciliju a njezin suprug postaje vođa svih onih čiji su bliski ljudi na isti način nestali. Carlos može dodirivanjem neke osobe vidjeti gdje je njegov bližnji nestao, ali ne može dokraja vidjeti gdje je zatočena njegova vlastita supruga.

Iako je zbog uloga u filmovima prema predlošcima klasika britanske književnosti Emma Thompson neupućenima izgledala strogo, povučeno i tiho, komunikativna je i vesela, a za vrijeme intervjua za Nacional često nas je upozoravala da je prekinemo ako previše priča jer teško obuzdava svoju brbljavost.

NACIONAL: Jeste li s umjetničke strane zadovoljni s vašim novim filmom “Imagining Argentina”? – Jesam. Za mene je to nedvojbeno najvažniji film koji sam ikad napravila. Ni u jedan film nisam uložila više srca i duše. Od početka sam znala da radimo nešto vrlo kontroverzno jer je teško kombinirati elemente surove stvarnosti s parapsihološkim i paranormalnim iskustvima i snovima. No tema filma je nešto o čemu se nikada nije govorilo na pravi način. Ako pokušavate nešto razgolititi na filmu, morate naći neku vrstu umjetničkog kristala od kojeg će se to reflektirati. Vjerovala sam redatelju Christopheru Hamptonu, on je vrlo osjećajan i iznimno inteligentan čovjek. Kad sam na kraju pogledala film, vidjela sam da je to iznimno snažno iskustvo na koje sam ponosna i spremna sam putovati svijetom kako bih pričala o njemu. To je iznimno važan film s obzirom na ljudskih prava. Nikad ne bih prihvatila tu ulogu da nisam mislila da je bolja od mnogih drugih ponuda koje sam imala. Christopher Hampton uspio je razmotriti koliko je važna mašta u odnosu na brutalnu represiju koja je pokazana u filmu. Mislim da je to jako dobro napravio.

NACIONAL: Novinari na festivalu u Veneciji nisu najbolje prihvatili ovaj film? – Ne možete film prikazati u dvorani prepunoj novinara, kao što ga ne možete prikazati u dvorani prepunoj glumaca ili redatelja. To nema smisla. Prvo, reakcije su bile različite, nikad ne možete reći da su svi novinari imali isto mišljenje. Nekima se film svido, nekima nije, ali oni kojima se ne sviđa utječu na ostale. Čuveni redatelj David Lean prikazao je svoj klasik “Kratki susret” 1940. u malom britanskom mjestašcu. Dio publike počeo se smijati na jednu scenu, smijeh je prihvatila cijela dvorana i Lean nije više želio pogledati taj svoj film. Nećete daleko dogurati ako ocjenjujete film prema reakciji dijela publike a ne prema vlastitom mišljenju. Vidjet ćemo što će biti s ovim filmom. Uostalom, ovaj film je težak i ne može ga svatko prihvatiti. Novinari su po prirodi racionalni i ne žele prihvatiti film u kojem su paranormalne pojave bitne.

NACIONAL: Kakve su bile reakcije u Argentini dok ste snimali? – Fantastične. Film je sniman u Casa Rosada, vladinoj zgradi u Buenos Airesu, i svi su govorili kako se u toj zgradi nikada neće snimati neki film. No s ovim se filmom dogodilo nešto sasvim suprotno, Casa Rosada predstavlja najgoru vrstu brutalnosti država protiv pojedinaca. Vi iz Hrvatske imate iskustva o tome iz svoje novije povijesti. Sličan primjer su Židovi i njihova želja da sve ove godine očuvaju sjećanje na holokaust. Oni imaju potpuno pravo na to jer je opasno zaboraviti na takve stvari, one će se ponoviti ako ih zaboravimo. To nema nikakve veze s osvetom. Tijekom snimanja filma razgovarala sam s majkama i rodbinom onih koju su nestali za vrijeme argentinskog režima vojne hunte. Oni ne žele osvetu, oni su glas koji treba čuti. Kad država počini zločine, da bi se kolektivna svijest oporavila, potrebno je da država prizna te zločine, čak ako se pritom nikoga i ne kazni. Priznanje je bitno.

NACIONAL: Kako reagirate kad vaš film dobije loše kritike? – Svaku kritiku prihvaćam onakvom kakva jest. Za glumca nije dobro da bježi od kritike i stvara bilo kakvu vrstu otpora. Zanima me svaka kritika, zanima me zašto je neki filmski kritičar reagirao ovako ili onako na moj film. Čini mi se da ponekad kritičari svojom kritikom skrivaju strah od teme koju film obrađuje. Prihvaćam kritiku, ponekad je dobro da dobijete više loših nego dobrih kritika. Kad pročitate lošu kritiku, nešto naučite.

NACIONAL: Je li vam se događalo da vas više kritiziraju nego hvale? – I te kako i mislim da mi je to pomoglo, to je vitalna stvar za svaku osobu u svakom poslu. Morate pogriješiti, moraju vas zbog toga kritizirati, jer ako ne pogriješite nikad nećete ništa naučiti. I ja sam griješila, iako je to možda pogreša riječ. Morate raditi tako da zadovoljite sebe a ne publiku, jer ako radite da biste zadovoljili publiku, niste umjetnik. Vi tada samo radite “popcorn” filmove.

NACIONAL: Poznati ste po ulogama žena sa suspregnutim emocijama, osobito u filmovima Jamesa Ivoryja. Uloga u filmu “Imagining Argentina” posve je drukčija, jeste li namjerno tražili ovakvu ulogu? – Ne, nisam tražila filmsku ulogu kojom bih pokazala da nisam glumica za uloge žena sa suspregnutim emocijama nego za uloge strasnih žena. Ne možete se umjetnički izražavati tako da tražite određenu vrstu uloge. Joan Collins jednom je rekla da je odabrala ulogu Mate Hari u nekoj televizijskoj seriji jer je željela kroz scene u kojoj je muče Nijemci pokazati svoju ranjivu stranu. Smatrala je da je predugo glumila u seriji “Dinastija” pa su je svi poistovjetili s tim likom. Takvi me zaključci znaju prestrašiti. Razlog zbog kojeg sam mnogo puta glumila žene kakve ste spomenuli jednostavan je ? smatrala sam da ih mogu dobro odglumiti. Tako sam sada mislila da mogu glumiti Argentinku, te žene su također suspregnute i melankolične. Samo sam se pitala mogu li prikazati te latinskoameričke osjećaje. Bez obzira na to kako će me ljudi ocijeniti, zadovoljna sam obavljenim poslom. Na kraju snimanja bila sam tako sretna što sam Argentinka da više nisam željela biti Engleskinja.

NACIONAL: Je li vam bilo teško godinama glumiti engleske dame koje ne pokazuju emocije? – Iako ja stalno pokazujem emocije, nije mi bilo teško glumiti engleske dame jer sam ih u svom životu stalno viđala. Od početka škole, gdje je to bila moja nastavnica, pa nadalje. Lako ih prepoznajete jer ste čitali o njima i okruženi ste njima. U odnosu na ostale ja se osjećam kudikamo više Europljankom nego Engleskinjom. Kad dođem u Francusku, osjećam se Francuskinjom, isto je i u Italiji, gdje me Talijani odmah proglašavaju svojom. To je velik kompliment za mene, to obostrano razumijevanje. Mnogi su pitali Christophera Hamptona zašto je odabrao baš mene za ulogu Argentinke. Kad sam dobila tu ponudu, smatrala sam da mi nije stran bijes politički angažirane žene i zato sam prihvatila.

NACIONAL: Anthony Hopkins u posljednje vrijeme stalno govori da mu ide na živce što ga novinari stalno podsjećaju na njegove uloge u filmovima “Na kraju dana” i “Howards End”. Kako vi gledate na te filmove u kojima ste također glumili? – Uopće se ne slažem s njim jer obožavam i “Howards End” i “Na kraju dana”. Trebali ste reći Hopkinsu da začepi. Reći ću mu ja kad ga sretnem. Znam da su Hopkinsa dugo identificirali s tim filmovima, posebice s filmom “Na kraju dana” jer je u njemu dao jednu od svojih najboljih uloga.

NACIONAL: Vi ste elegantni. Jeste li razmišljali o tome koliko ćete se morati promijeniti da biste postali žrtvom mučenja u ovom filmu? – Nisam o tome razmišljala. Ne bih mogla sebe smatrati glumicom kad bih smatrala da je to bitno. Tako razmišljaju one koje kažu “ja sam zvijezda, a ne glumica”. Uopće nije bitno kako ja ili neka druga glumica privatno izgleda, izgled nije važan pri dodjeljivanju uloga. Prema iskustvima iz proteklih godina, prema onom što sam čitala ili čula od ljudi, mene nikada nisu smatrali ljepoticom. A onda bih susrela ljude koji bi mi govorili “pa ti izgledaš mnogo ljepše u prirodi nego na filmu, u prirodi izgledaš kudikamo mlađa”. Svi su mi to govorili pa sam sebi rekla: “Bože, godine i godine si potrošila na uloge u kojima izgledaš starije.” Sada u tome nemam više što izgubiti, ne postoji više glumački ideal kojem moram težiti.

NACIONAL: Zašto nikada niste pokušali promijeniti tu sliku koju su mediji imali o vama kako biste došli do drukčijih uloga? – Ne znam, nisam imala takvih ambicija. Takve ambicije su legitimne, normalno je da glumci mijenjaju svoj imidž u potrazi za novim ulogama ali mene za to nikada nije bilo briga. Ne znam, zar nešto nije u redu sa mnom?

NACIONAL: Možda biste tada dobivali uloge u akcijskim filmovima gdje bi vam partner bio Arnold Schwarzenegger? – S njim sam glumila u jednom filmu, ali to nije bio akcić nego komedija “Junior” prije 10 godina koja mi se jako svidjela. Sjećam se da smo promovirali film u Španjolskoj i na konferenciji za novinare jedan mi je novinar tužnim glasom rekao da cijeni sav moj rad, ali ne shvaća kako sam mogla glumiti u ovakvoj komediji. Odgovorila sam mu: “Očito da me vi shvaćate ozbiljnije nego što samu sebe shvaćam.” Jedini logičan odgovor na vaše pitanje bio bi da sam mogla glumiti u filmovima raznih žanrova, ali nikada to nisam smatrala potrebnim.

NACIONAL: Među ostalim, odbili ste ulogu u filmu “Sirove strasti” koja je poslije proslavila Sharon Stone. – Ma ne, to je izmišljotina. Ne mogu vjerovati odakle je ta priča krenula, ali svi me pitaju o tome. Vjerujete li da bi netko odabrao mene a ne Sharon Stone za ulogu u filmu “Sirove strasti”? Nemojte se šaliti! U to vrijeme sastala sam se s Paulom Verhoevenom, redateljem “Sirovih strasti”, ali on uopće nije birao glumce za taj film. Nikada ni u jednom njegovu filmu nisam trebala glumiti. Osim toga, nikada ne bih mogla glumiti u tom filmu jer ne odobravam način na koji se tretira ženski lik u njemu. Bez obzira na to, Sharon Stone je sjajna u toj ulozi.

NACIONAL: Je li onda točno da ste prije četiri godine odbili ulogu Boga u filmu “Dogma” redatelja Kevina Smitha koju je potom prihvatila pjevačica Alanis Morissette? – To je točno, morala sam odbiti tu ulogu jer sam u to vrijeme bila u trudna. Da budem iskrena, jako je malo filmova za koje sam odbila ponuđene uloge. Naravno, to ne znači da sam ja poput Meryl Streep kojoj su u određenom razdoblju bile nuđene sve glavne ženske uloge u Hollywoodu. Mislim da je sreća za mene što su mi nudili malo uloga. To mi je mnogo draže nego da su mi nudili gomile uloga, pri čemu bih bila izgubljena u pokušajima da izaberem najbolju.

NACIONAL: Osim kao glumica, poznati ste i kao scenaristica, primjerice u filmu “Wit” koji je prije dvije godine režirao Mike Nichols i u kojem glumite profesoricu koju teška bolest vodi u smrt. Je li se tada promijenio vaš odnos prema životu i smrti? – Mislim da film “Wit” nije promijenio moj odnos prema životu i smrti nego se on mijenjao kako sam bivala starija. Do određenih godina čovjek ima osjećaj da je besmrtan a onda odjednom, sigurno nakon četrdesete, shvati da će umrijeti. Film “Wit” pokušava pokazati kako je smrt neka vrsta iskupljenja, da je približavanje smrti putovanje koje te može naučiti nečemu što nisi naučio cijeli svoj život i da je smrt nešto na što trebaš gledati hrabro, bez straha.

NACIONAL: Koliko se promijenio vaš život u posljednjih nekoliko godina otkad ste postali majka? – Kad rodite dijete, čini vam se kao da ste se i sami ponovno rodili. To je tako velika preobrazba u vašem tijelu, u vašoj duši, vašem duhu. Mitske dimenzije koje se daju rođenju djeteta potpuno su istinite, to je bilo najvažnije iskustvo mog života. Od tada moj je glumački posao isti, ali moj život postaje sve važniji. Ne želim pretjerivati jer ne želim biti samo majka koja će zanemariti glumački posao i sve što ide uz njega. Gluma, razgovori s novinarima i sve ostalo, to je moja hrana i piće, toliko to volim. Ali od lani to je na drugom mjestu mojih životnih prioriteta.