Trafficking počinje 60-ih i 70-ih godina, kad je Europu zapljusnuo val seksualnog turizma u azijske zemlje, a fenomen se proširio padom Berlinskog zida“Kavana je bila u nekom selu, bio je to skučen i mračan prostor, čak i preko dana. Vlasnik je bio onizak muškarac, crnokos, rijetko se smijao. Prve noći mi je rekao: ‘Kupio sam te za 1300 DEM. Razumiješ li, ti si sada moje vlasništvo? Radit ćeš ovdje kao kurva, radit ćeš što ti se kaže, i naučit ćeš prihvatiti svoj život takvim ili ćeš patiti.’”

U sklopu Nacionalnog plana akcije pokrenut je besplatni SOS telefon za borbu protiv trgovine ženama i djecom, 0800-77-99. MARIJA O POČETKU PUTA U ROPSTVO 'Tvornica u kojoj sam radila propala je, a prijatelj iz škole ponudio mi je posao konobarice u Italiji. Bila sam tako sretna' 'GOVORILI SU DA SAM NJIHOVO VLASNIŠTVO' 'Čim smo prešli granicu, prijatelj mi je uzeo putovnicu. Odveo me u stan gdje su me trojica pretukla i silovala' MARIJA O OSJEĆAJU BESPOMOĆNOSTI 'Nasilje je kao morski val. Vidite da dolazi, ali ne možete mu se izmaknuti. Sve je izvan vaše kontrole' TRAJNE POSLJEDICE ZLOSTAVLJANJA 'Prva tri mjeseca nakon što sam se vratila kući satima sam samo sjedila u kutu. Ima dana kad se samo zaključam u sobu'Tako govori 25-godišnjakinja, kojoj Marija nije pravo ime, podrijetlom iz bivšeg SSSR-a, koja je na vlastitoj koži osjetila što znači biti seksualna robinja u 21. stoljeću, kako žrtve seksualnog traffickinga nazivaju borci za ljudska prava. Kakvoj je torturi bila izložena i kako je izgledao njezin život nakon što je prihvatila poslovnu ponudu svog prijatelja za rad u kafiću u Italiji, koja se pretvorila u prisilnu prostituciju u opskurnom klubu u Prištini, povjerila se Siobhan Cleary, aktivistici Međunarodne organizacije za migracije (IOM). Njezino autentično svjedočanstvo dragocjeno je jer žrtve o svojim traumama najradije šute, a sve organizacije koje se bore protiv trgovine ljudima inzistiraju na zaštiti identiteta, pa javnost može samo nagađati kako funkcionira lanac trgovine ljudima.

Ropstvo u modernom društvu, procjenjuje IOM, pogađa godišnje 4 milijuna žena u svijetu. Stručnjaci trafficking definiraju kao globalno zlo, nepojmljivo kršenje ljudskih prava na svim razinama: od mešetarenja ljudskim organima, nezakonitog izrabljivanja radne snage do prisilne prostitucije.

Trafficking počinje 60-ih i 70-ih godina, kad je Europu zapljusnuo val seksualnog turizma u azijske zemlje, a fenomen se proširio padom Berlinskog zida. Poljska, Češka i bivši SSSR smatraju se zemljama podrijetla. Žrtve traffickinga potječu iz siromašnih obitelji i siromašnih zemalja, koje pate od besperspektivnosti i žude za boljim životom. Samo iz Moldove “trafikirano” je milijun djevojaka!

Kako je riječ o tajnim i nezakonitim organizacijama, zaštićenima zidom šutnje, tako su i podaci o traffickingu nepotpuni i nepouzdani. Dosad je IOM spasio 459 žena, žrtava trgovine ljudima, mahom iz Moldove i Rusije. To znači da im je pružio medicinsku i pravnu pomoć, pribavio nove dokumente, jer ih 80 posto njih nije imalo. U BiH, procjenjuje se, danas ima 3000 žrtava, prosječne dobi 22 godine.

Za Hrvatsku nema podataka. Državne institucije priznaju samo 22 slučaja traffickinga, koja su u Hrvatskoj registrirana od 1998. do 2000., ali tvrde da se oni odnose na Ukrajinke i Mađarice. Vlast tvrdi da trgovine ljudima nema nego da smo samo tranzitna zemlja na putu prema Zapadu, niti da Hrvatice odlaze u druge zemlje. Ali novinski izvještaji to demantiraju. Uostalom, jedina pravomoćna sudska presuda protiv porobljavanja radi seksualnog iskorištavanja donesena u Sloveniji bazirala se na ispovijedi žrtve, podrijetlom iz Hrvatske.

Aktivisti za ljudska prava uvjereni su da u toj bizarnoj vrsti kriminala Hrvatska također sudjeluje. Tvrde da je Zagreb središte organizirane trgovine ljudima, ali da se ona provodi i u Kninu, Dubrovniku, Splitu i Šibeniku. Po njima, Hrvatska je i izvor; Hrvatice odlaze na rad u inozemstvo, a završavaju kao zatočenice u noćnim klubovima, i tranzit, ali i konačna destinacija; postoji organizirana grupa makroa koja žene prisiljava na prodaju svoga tijela.

Biti robinja znači pod šifrom atraktivnog i skupo plaćenog posla biti odveden u inozemstvo na prijevaru, odsječen od vanjskog svijeta, ostati bez putovnice, lišen slobode kretanja i prihoda za život. To znači biti ne samo žrtva makroa, nego i loše zakonske regulative: mnoge je žene od prisilne prostitucije spasila policijska racija, ali su potom završavale na sudu osumnjičene zbog ilegalnog boravka u stranoj zemlji. Strah od makroa pokazao se većim od straha od države, a to je jedan od razloga zbog kojih se trafficking brka s ilegalnom imigracijom. One se na sudu uopće ne bi usudile ispričati kako su dospjele u zemlju i kako ih gazde besramno izrabljuju. Radije će biti protjerane i odležati mjesec dana u zatvoru, koliko je zakonski propisana kazna u Hrvatskoj za ilegalan boravak, negoli riskirati gazdinu osvetu.

U većini istočnih zemalja, pa i u Hrvatskoj, godinama uopće nije postojalo kažnjivo djelo podvođenja i lišavanja slobode u svrhu seksualnog izrabljivanja, pa su se makroi u najboljem slučaju kažnjavali zbog remećenja javnog reda i mira. Rupe u zakonu opet bi plaćale žrtve trgovanja: žene bi završavale u centrima za azilante, čekajući deportaciju u rodno mjesto. A to je značilo suočiti se s još jednom traumom: strahom da će biti žigosane kao “kurve” u svojim sredinama i tako, opet, postati žrtvama.

Na rijetkim sudskim procesima otkrilo se kako trafficking samoproglašenim vlasnicima bijelih robinja osigurava fantastičan profit. Već samo posjedovanje žene kapital je vrijedan nekoliko tisuća eura, ali jamči i mjesečni obrt od nekoliko tisuća eura. Gazda u prosjeku ima dvadesetak žena, a od svake zahtijeva da opsluži između pet i deset mušterija dnevno, što znači da mjesečno na nelegalan i beskrupulozan način ? upropaštavajući tuđe živote ? u svoj džep stavi oko 250.000 eura. Troškovi tog tajnog kućnog obrta, prodaje tuđeg tijela, ionako su minimalni: najveći su izdaci za rublje. Žene koje su uspjele pobjeći ispričale su da su bile na rubu izgladnjelosti, imale su pravo na jedan obrok dnevno, uglavnom suhi.

Siobhan Cleary Mariju je opisala kao “silno preplašenu i izgledom mnogo stariju”. Njezina je sudbina model kako žene završavaju u lancu trgovine i kakvim sve okrutnostima bivaju izložene. Mariju je iz zatočeništva ? bez putovnice, ostavljenu na nemilost makrou ? izvukao predstavnik međunarodne policije koji se u nju zaljubio. Upravo ta okolnost potvrđuje najveće strahove boraca za ljudska prava: trafficking, barem u takvim razmjerima, ne bi bio moguć da u njemu ne sudjeluju i sami pripadnici policije, tužitelji, političari ? bilo kao konzumenti robinja ili kao gazde u sjeni.

Aktivisti upozoravaju da se od opasnosti seksualnog traffickinga teško zaštititi, jer “primamljive” poslovne ponude dolaze ne samo iz novinskih oglasa koje nitko ne kontrolira, nego iz kruga prijatelja i rodbine. To potvrđuje i Marijino iskustvo. Za nju je koban bio susret s kolegom s kojim je nekoć dijelila školsku klupu, neposredno nakon što je tvornica u kojoj je radila propala. Ona je ovako opisala kako je upala u zamku trgovca: “Jedne večeri izišla sam s prijateljima i srela svog školskog kolegu. Bio je jedan od onih ‘tvrdih’ momaka, ili se barem trudio da to bude. Dugo se nismo vidjeli, jer je on radio u Italiji. Rekla sam mu da sam ostala bez posla ? bio je vrlo suosjećajan. Rekao mi je da u Italiji ima mnogo agencija preko kojih mogu naći dobro plaćen posao kao konobarica, da lako mogu zaraditi i do 2000 dolara mjesečno. Dodao je da im trebaju privlačne žene kao što sam ja. Njegov dobar prijatelj držao je takvu agenciju i rekao je da će se raspitati kod njega: ‘Marija, ne mogu ništa obećati, ali učinit ću sve što mogu da ti pomognem, jer nikada neću zaboraviti koliko si ti meni pomagala u školi.’ Bio je loš u školi, otac mu je bio nasilnik, stalno ga je tukao. Jedna od mojih prijateljica mi je rekla da mu ne vjerujem jer ima mnogo novca, ali ja se na to nisam obazirala. Nekoliko dana poslije opet smo se sastali ? sve je bilo sređeno, viza, putni troškovi, baš sve! Bila sam tako sretna, rekao mi je da možemo poći za dva dana. Tako brzo! Zašto sam mu vjerovala? Zar vi nikada niste vjerovali nekom tko vas je na kraju izdao?! Izgledao je kao da mi je zaista želio pomoći. Nisam mogla ni pomisliti da bi mogao biti tako okrutan. Očajnički sam težila za boljim životom. Otac mi je pobjesnio kad sam mu rekla da odlazim: ‘Nikada ništa nisi postigla u životu, vratit ćeš se ti’.”

Marija je potanko opisala put i preokret u “prijateljevu” ponašanju. Na carini ih nitko nije sumnjičio – oni su bili prijatelji na proputovanju. “Prijatelj se pojavio u bijelom mercedesu s još jednim čovjekom. Ponašao se drukčije, osornije. Žalio se da se krećem presporo. Kad smo prešli granicu, znala sam da nešto nije u redu, ali, potisnula sam taj osjećaj ? željela sam vjerovati u svoj san. Čim smo prešli granicu, prijatelj mi je uzeo putovnicu. Bila sam uznemirena, a on je ponovo postao ljubazan. On mi je nježno, kao nitko dotad, pomilovao kosu i rekao da se ne brinem.”

Potom ju je odveo u stan, u “sabirni centar” za djevojke iz raznih krajeva istočne Europe. Ondje je Marija isprebijana i silovana, najprije od svoga novopečenog “vlasnika” i njegovih prijatelja, a potom prisiljena da radi kao prostitutka. “Kad smo ušli u stan, zaključao je vrata. Netko me je u mraku zgrabio za ruku – pala sam. U prostoriji su bila trojica, uhvatila sam pogled najkrupnijeg s polusmiješkom. Zgrabio me za ruku i ubacio u jednu od spavaćih soba. Bila je puna konzervi piva, opušaka cigareta, s prljavom, gotovo crnom posteljinom. Sve se dogodilo jako brzo. Pokušavala sam pobjeći, a on me jako udario po licu. Krv mi je počela curiti iz usta, pokušala sam podići glavu, a on me gurnuo na krevet. Strgnuo mi je odjeću, što sam se više opirala, bivao je sve gori. Grizao me za grudi, a ja sam počela vrištati. Rekao mi je da umuknem, da će me ubiti ako još samo jednom zavrištim. Zašutjela sam. Ubrzo sam shvatila da je šutnja jedini način da preživim.

Ostavili su me samu dva dana, bez hrane, prestravljenu, bojala sam se da će me ubiti. Bila sam polumrtva, silovana, ali dovoljno živa da osjećam krivnju ni zbog čega. Nadala sam se da će me ostaviti da tu umrem od gladi, ali mi je druga djevojka rekla da nas žele žive, kako bismo radile za njih kao prostitutke. Vratili su se da nas pokupe, ‘svoje vlasništvo’, kako nas je jedan od njih nazvao. Kao da smo stoka. Tako su nas svi muškarci vidjeli ? nismo bile ljudska bića. Moj ‘prijatelj’ je nestao. Dok smo izlazili iz zgrade, jedan od njih mi je prislonio pištolj uz leđa. Osjećala sam metal na koži dok smo ulazile u auto. Prešli smo još jednu granicu, ovaj put znala sam da smo u Makedoniji. Na granici su se svi poznavali, policajac nam je namigivao. Poželjela sam vrištati, ali tko bi nam pomogao?”

U Makedoniji Marija je provela nekoliko mjeseci u selu čije ime ne spominje. Radila je u kavani kao plesačica i prostitutka. Gazda ju je batinama uvjeravao da i ne pomišlja na bijeg. “Kupio sam te”, bila je rečenica koju joj je svakodnevno ponavljao. A klijentima ju je, kaže, predstavljao kao “stari model, kao da je pričao o kupoprodaji auta”.

Možda je stoga Marija dobila novog gazdu i novo radno mjesto: bar u Prištini. “Jedne večeri došao je kupac ? bio je Albanac, a moj gazda je pristao da me proda. Rekao mi je: ‘Ideš na Kosovo’. Tog novog vlasnika Marija se prisjeća kao niskog i debelog sa zlim očima, koji ju je podsjećao na oca. Bio je, veli, jako tašt – svaki put kad bi prošao kraj zrcala, značajno bi zastao i popravljao kravatu. “Kad sam stigla, poderao mi je odjeću i silovao me.” Silovanja su, očito, jedno od nepisanih pravila u miljeu trgovaca ženama.

U prištinskom baru Marija je živjela i radila s još osam djevojaka. Iz dana u dan bila je sve mršavija, “sa sve većim podočnjacima i sve jačom šminkom”, preživljavajući u nezamislivim uvjetima: “Kad nismo imale klijente, držali bi nas zaključane u mračnom podrumu. Nije bilo zraka, ni prozora, čak ni tračka svjetlosti. Nije bilo vode, kupaonice, spavale smo jedna do druge na nekakvim barskim stolicama. Čeznula sam da operem kosu. Stalono sam bila umorna i gladna ? davali su nam samo jedan hamburger dnevno. Morale smo primiti osam do devet muškaraca na noć, nismo dobivale nikakav novac, sve je išlo gazdi.”

U svom dnevniku Marija je zabilježila: “6. ožujka, 1 klijent, 150 DEM; 7. ožujka, 3 klijenta, 350 DEM; 8. ožujka, 7 klijenata, 900 DEM; 9 ožujka, 5 klijenata, 750 DEM; 10. ožujkak, 8 klijenata, 1100 DEM; 11. ožujka, 8 klijenata, 1200 DEM; 12. ožujka ? ciklus; 13. ožujka ? ciklus, 14. ožujka ? ciklus…” “Gazda mi je rekao da ga ‘ciklus’ ne zanima, da možemo zadovoljiti klijente i na druge načine.” “15. ožujka, 5 klijenata, 700 DEM ”. “To je bilo kao brojanje dana u zatvoru. Mislim da je to bio jedini način da ostanem normalna. Nakon nekog vremena nisam više mogla razlikovati njihova lica ? svi su bili isti. Zašto nisam pokušala pobjeći? Zašto ljudi misle da je to tako lako? To je kao kada gledate horor i dovikujete glumcima – ‘vidite što vam se sprema, čuvajte se!’ Sve je očito kada ste promatrač, ali kad ste u filmu, ne možete vidjeti ništa.”

Marija je uzalud molila za pomoć klijente: “U početku, molila sam ih da mi pomognu da pobjegnem. Uvijek sam dobivala isti odgovor: ‘Sutra ću ti pomoći…” Jedan od njih mi je čak dao svoj broj telefona, rekao da će mi pomoći, da je zaljubljen u mene. Nikada ga više nisam vidjela. Većina klijenata bila je uvjerena da zarađujemo jako mnogo. Oni kojima smo se usudile ispričati istinu bili su uvjereni da lažemo. Mi smo za njih bile samo kurve.”

Marija vjeruje da je dane seksualnog sužanjstva uspjela preživjeti zahvaljujući Lori. Lori je također bila zatočenica, na prijevaru dovučena radna snaga za seksualno izrabljivanje, koja je nakon jednog incidenta završila polumrtva u bolnici: “Bila je naša junakinja, jer nju nikada nisu mogli slomiti. Uvijek je odbijala gazdu, samo da bi imala osjećaj da ima neki izbor. Divili smo joj se zbog hrabrosti. U baru je vrijedilo pravilo da s klijentima nema ljubljenja. Licemjerno su nas predstavljali kao ‘plesačice’. Jedne večeri Lori je prekršila pravilo – te male pobjede održavale su je na životu. Došao je jedan Amerikanac, nije mogao imati više od 19 godina. Bilo je jasno da su ga drugi doveli u bar – stidio se što se tu zatekao. Lori ga je zgrabila i strasno poljubila u usta. Svi su gledali, on se pokušao odmaknuti, ali ona nije popuštala. Cijele smo noći čekale jer smo znale da to neće proći nekažnjeno. Znala je i Lori, ali nju nije bilo briga. Gazda se pojavio, zgrabio ju je za kosu, vukao ju je po podu, a ona je vrištala. Bacio ju je u podrum, a onda je i sve nas otjerao u podrum. Lori je već bila tamo, tiha, vezana, gola na podu. Naredio nam je da se poredamo, tresao se od bijesa i držao veliki štap u ruci. Gurnuo je jednu od djevojaka i naredio joj da udari Lori. Kad je počela plakati, opalio ju je i tjerao da tuče Lori. Svaku djevojku, jednu po jednu, prisilio je da šibaju Lori. Kad je došao red na mene, nešto je u meni puklo?”

Taj prijelomni trenutak mogao bi poslužiti stručnjacima koji tvrde kako su neke socijalne skupine, one u kojima obitelji pate zbog alkoholizma i nasilja, ranjivije od drugih. Podloga za žrtve traffickinga stvara se u atmosferi nasilja i siromaštva, zbog čega djeca ne uspijevaju postati samopouzdani ljudi s razvijenim socijalnim vještinama i obrambenim mehanizmima.

Marijin slom upravo o tome govori: “Uzela sam štap i okrenula sam se prema njemu. Htjela sam ga udariti, ali ruka mi se ukočila. Vidjela sam oči svog oca, i sjetila se odrastanja, kad je otac svake noći dolazio kući, smrdljiv od piva, zakrvavljenih očiju. Čekali bismo, zgrabila bih sestru u ruke i sakrile bismo se pod pokrivač. Nekad mi se činilo da smo satima ostajale u istom položaju, hvatajući dah ispod pokrivača. Pokušavale smo da se ne mičemo, vjerujući da neće doći. Uvijek je sve počinjalo zbog glupih sitnica – fotelja nije bila na mjestu, pivo koje je držao u frižideru nestalo je. Majka bi ga pokušala smiriti mekim glasom. Mogla sam čuti njene isprekidane korake, osjetiti nervozu i onda čuti očeve udarce. Nasilje je kao morski val. Vidite da dolazi, ali ne možete mu se izmaknuti. Sve je izvan vaše kontrole, očajnički se pokušavate izbaviti, ali val ima svoj put. I onda se slomi, a nikada ne znate gdje se slomio. Nikada nisam prihvatila očevo nasilje, ali sam naučila suočavati se s njime. Jedino što sam željela u životu bilo je da budem što dalje od tog vala. Prijateljeva poslovna ponuda za rad u Italiji, budila mi je nadu da ću u tome i uspjeti.”

Batinanje, glad, umor, silovanja i prisilno opsluživanje brojne muške klijentele trajali su sve dok se nije pojavio predstavnik međunarodne policije. On se zaljubio u Mariju i odlučio je vratiti u njezin rodni grad. U toj akciji spašavanja nije se služio prednostima svoje službene iskaznice i statusa čuvara zakona. Nije organizirao raciju u prištinskom baru, a makroa isporučio zakonu, nego se poslužio istom metodom koja 4 milijune žena godišnje liši slobode i pretvori u robinje. Zaljubljeni predstavnik međunarodne policije “oteo” je Mariju. I tako joj vratio slobodu. Premda je Marija danas slobodna, posljedice zlostavljanja još će dugo osjećati:

“Prva tri mjeseca nakon što sam se vratila kući satima sam samo sjedila u kutu. Ima dana kad se zaključam u sobu i ne želim izići van. Kad iziđem, pomislim kako ljudi ništa ne znaju: zlatne ribice pod kristalnim zvonom, zaštićeni u svom svijetu životom ispunjenim sitnim, trivijalnim nezgodama. Ne mogu shvatiti zašto mi se sve ovo dogodilo. Čak i da shvatim, to mi neće donijeti mir, a to je ono za čim tragam ovih dana. Vi možete uključiti ili isključiti gumb na vašem kazetofonu, ali u mojoj glavi takva tipka ne postoji. Ovo vam pričam jer ne želim da još žena propati kao što sam ja propatila. Pričam vam jer se nadam da ćete nekako, jednoga dana, uhvatiti makar neke od tih ljudi ? i da će oni do kraja života biti u zatvoru.”

U BiH IMA 3000 ROBINJA, A ZA HRVATSKU NEMA PROCJENA
Jedan od rijetkih slučajeva sex traffickinga u Hrvatskoj zabilježen je u Kninu. Maloljetna Maja javila se na oglas za čuvanje osmogodišnjeg djeteta, no trgovci ljudima odveli su je u Beč gdje su je tukli i silovali te prisiljavali da prodaje drogu i da prosi. “Mene i još tri djevojke držao je poput životinja, hranio nas jednim sendvičem dnevno, u koje je stavljao sedative kako ne bismo osjećale glad”, svjedočila je Maja protiv svojeg “vlasnika” Mije Nikolića koji i danas neosuđen živi u Beču i vodi lanac trgovine ljudima. Ginekolozi šibenske bolnice utvrdili su kako Maja zbog seksualnog iživljavanja nad njom vjerojatno nikada neće moći roditi. Nakon što je njezina priča objavljena u medijima njezina se obitelj s njom morala zbog pritiska okoline odseliti iz Knina.

SLUČAJ ROBINJE KOJI JE POTRESAO CRNU GORU
Moldavka S.Č. u prosincu 2002. oslobodila se iz seksualnog ropstva u Podgorici, ali nije poput ostalih žena bila prestrašena nego je policiji ispričala imena i nadimke svojih silovatelja i mučitelja te detalje o njihovom švercu automobilima i lažnim dokumentima kojima je svjedočila. Osumnjičeno je bilo 29 osoba, a zbog trgovine ljudima i posredovanje u svrhu prostitucije uhapšeni su crnogorski zamjenik Državnog tužioca Zoran Piperović, Bajram Orahovac, Irfan Kurpejović i Ekrem Jasavić, čiji je brat inspektor sigurnosti u Podgorici.
U opsežnom istražnom postupku saslušano je čak četrdeset i pet svjedoka iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine. Moldavska državljanka S.Č., ključni svjedok slučaja, nakon saslušanja premještena je u treću zemlju. Tužilac Zoran Radonjić u svibnju je odustao od podizanja optužnice protiv četvorice osumnjičenih zbog čega su u Crnu Goru došli stručnjaci iz OESS-a i Vijeća Europe kako bi ispitali regularnost suđenja. Unatoč njima sudski je postupak obustavljen.

PREVENCIJA
Ženska soba, naziv je prvog hrvatskog Centra za prevenciju, istraživanje i suzbijanje seksualnog nasilja, osnovanog koncem 2002. Nera Komarić jedna od osnivačica, naglasila je kako su u Hrvatskoj, ipak, zabilježeni pomaci. Napravljen je Nacionalni plan akcije i određeni prioriteti, a u srpnju su izglasane izmjene i dopune kaznenog zakona, koji sada eksplicitno uvodi kazneno djelo “uspostave ropstva i trgovanja ljudima”.
Provedene su i edukacije među policajcima, sucima i državnim odvjetnicima. Nera Komarić smatra da se “bez suradnje s relevantnim ministarstvima, ne može daleko stići u borbi protiv seksualnog traffickinga. Samo tako možemo spasiti tisuće mladih djevojaka koje žele živjeti život, pa su laka meta, jer kako je u National Geographicu izjavio jedan trgovac ženama, ‘prodaju se nogometaši, pa zašto on ne bi prodavao žene?’”

PUTOVI TRGOVACA ŽENAMA
U SAD godišnje uđe 50.000 žena i djece u potrazi za boljim životom koji završe u rukama mafijaša prisiljeni na ropski rad, prostituciju i kriminal. Najviše iz dolazi iz Južne Amerike, Meksika, Nigerije, Tajlanda i zemalja bivšeg Istočnog bloka. U Europi godišnje oko 120.000 žena završi u javnim kućama ili na pločnicima.
Mreže sa sjedištem u Ukrajini, Estoniji, Litvi, Češkoj, Poljskoj i bivšoj Jugoslaviji izvoze prema Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i zemljama Beneluxa, i to preko Austrije i Njemačke. Brazilke, Peruanke i Kolumbijke stižu preko Španjolske, odakle se utapaju u otvoreni prostor šengenskog kruga. Afrički lanac u Maroku i Alžiru regrutira žene za tržišta Francuske, Italije i Španjolske. Isto odredište, uz Benelux i Njemačku imaju i žene iz Zaira, Gane, Kameruna, Toga i Obale Bjelokosti. Jugoistočni azijski lanac teško je pratiti, jer ostaje čvrsto zatvoren za vanjski svijet

ZAKON ČESTO KAŽNJAVA ŽENE
Tatjana, 20-godišnjakinja iz malog mjesta u Luganskoj regiji u Istočnoj Ukrajini, gdje se tvornice svakodnevno zatvaraju, prihvatila je pomoć majčina prijatelja: mogla bi zaraditi 4000 dolara mjesečno radeći kao sluškinja u bogatoj obitelji u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Kada je stigla na odredište, oduzeli su joj putovnicu i za 7000 dolara je prodana bordelu, u kojem je morala raditi kako bi nadoknadila putne troškove. Kad je uspjela pobjeći i zatražiti pomoć policije, uhapsili su je i osudili na tri godine zatvora zbog prostitucije.