Kolovratova priča o otmici bila je puna kontradikcija i nedosljednosti pa čak nije uložena žalba drugostupanjskog suda za oslobađajuću presudu, što je rijetkost za takva kaznena djelaVišnja Kolovrat gotovo preko noći ostala je bez obiteljskog bogatstva i danas su joj, prema vlastitim riječima, “jedina podrška i smisao životni i poslovni partner Vlado Trbović i odvjetnička kancelarija Nobilo-Mlinarić koja je preuzela sve predmete”. Životna priča Višnje Marije Kolovrat (59), uspješne poduzetnice iz Samoborskih Novaka s pogonom za proizvodnju umjetnog cvijeća “Verbena-Raubar” i “Višnjin cvijet” te vlasnice glasovite tzv. Crne kuće na Srebrnjaku 94 u Zagrebu, mogla bi poslužiti kao predložak za sjajan špijunski triler. Dio njenih problema izašao je u javnost tek u svibnju ove godine, kada je pravomoćno oslobođena optužbe za kazneno djelo otmice bivšeg supruga Ante Kolovrata (55) radi povrata duga od milijun maraka, koji joj je oduzeo imovinu vrijednu 10 milijuna maraka, među kojom i Crnu kuću. U nekoliko godina, Kolovrat joj je učinio pakao od života: trenutačno s njime vodi šesnaest imovinsko pravnih postupaka za povrat vlasništva i stupanja u posjed nekretnina te poništenje triju darovnih ugovora za dio Crne kuće, pogona u Novakima i dviju kuća na Kornatima, koji su ishođeni pomno razrađenim Kolovratovim psihičkim manipuliranjem, fizičkom prisilom i prijetnjama za životnu sigurnost, kako stoji u obrazloženju sudske presude Županijskog suda u Zagrebu o oslobađanju za optužbu otmice od 6. ožujka 2003. Kuća na Srebrnjaku, koja je jedna od najboljih obiteljskih kuća sagrađenih u drugoj polovici 20. stoljeća u Hrvatskoj, dana je 1. srpnja 2003. na prodaju kako bi se namirio i kredit kojim ju je opteretio Kolovrat, koji trenutačno još živi u kući na Srebrnjaku, do pravomoćne presude poništenja darovnih ugovora. Kolovrat je otuđio i prodao i zajedničku pokretnu imovinu: nekoliko BMW-a, Saab, Jaguar, Mini Morris, nekoliko Mitsubishija, Mercedes kombi, a zadržao je jedino Jeep Range Rover.

Višnjina majka, Anđela Raubar, prva je u bivšoj Jugoslaviji sedamdesetih pokrenula proizvodnju umjetnog cvijeća; osamdesetih je bila najveći uvoznik materijala iz inozemstva u bivšoj državi, s pogonom od četrdesetak zaposlenih koji je radio u tri smjene. Obrt se pokazao pravim rudnikom zlata i obitelj je zakonskim putem stekla golemo bogatstvo. Višnja Raubar živjela je životom bogate nasljednice, uživala u obiteljskoj stečevini i družila se s istaknutim pripadnicima zagrebačkog umjetničko-kulturnog miljea i ondašnjeg jet-seta u nastajanju. Nisu je brinuli životni problemi, obitelj je posjedovala mnoštvo nekretnina, i ona je imala sve uvjete da se bavi lijepim umjetnostima, upija znanje od poznanika i prijatelja iz tih krugova i razmišlja kako što bolje urediti svoj životni prostor. Bila je prototip idealnog umjetničkog mecene. Početak problema seže u 1986., kada je upoznala Kolovrata koji se predstavljao kao liječnik iz Zuricha, a do Višnje je došao preko prijatelja sumnjive prošlosti iz Zadra koji je poznavao Višnju iz Bibinja i znao cijeli njen “background”. Kolovrat je, kao i Višnja, rođen u Slavonskom Brodu, korijene vuče iz Prološca i po struci je fizioterapeut. Radio je na privatnoj psihijatrijskoj klinici u Zurichu kao bolničar, a poznat je po kontaktima s obavještajnim krugovima iz bivšeg sustava. U Zurich je otišao živjeti kao obavještajna veza, povezavši se osamdesetih s hrvatskom dijasporom. Planovi za hrvatsko osamostaljenje već su na vidiku, i Kolovratu se, po raširenom sustavu ubacivanja na teren, pružila savršena prilika da se oženi za bogatu nasljednicu naviknutu na slatki život, potpuno nezainteresiranu za dnevno politička zbivanja i stvarne životne probleme. Moralo je proći nekoliko godina da Kolovrat počne otkrivati svoje pravo lice. Višnja Raubar bila je odabrana kao idealni paravan. “Kada bi Antini prijatelji dolazili u kuću na Srebrnjaku, uvijek sam mislila da me sigurno smatraju jako glupom, jer što bi pametna žena radila s njime. On je od početka znao tko sam ja, a ja ni danas zapravo ne znam tko je on”, prisjeća se Višnja Kolovrat. Iskoristivši priliku za kontakt preko prijatelja, Kolovrat se javio Višnji i dogovorio s njome sastanak u hotelu “Intercontinental”. Poznanstvo i početak veze s Kolovratom zapravo je za Višnju Kolovrat bio početak gubljenja mnogih prijatelja iz zagrebačkoga kulturno-umjetničkog života i postupne društvene izolacije. “Bio mi je mutan i strašan od početka, osjećala sam da nešto mulja. Ali sve se tako brzo odvijalo među nama da nisam imala vremena razmišljati o tome. Kao da sam bila uvučena u to. Brzo je zadobio povjerenje majke, čak mu je otkrila gdje su sefovi…Tako sam se brzo udala, kao da sam trudnica”, prisjećala se Višnja, čudeći se zašto nije vjerovala prvim dojmovima o Kolovratu. “Već tad me bilo strah, kao da se nisam mogla više izvući iz toga”. Naglasila je ulogu odanog životnog prijatelja koji nije odustao i koji se pojavio kad joj je bilo najteže. “Pravom prijatelju često ne vjerujete jer oni govore istinu i žele vam istinsko dobro, a to ponekad boli. Kad sam upoznala Antu, taj ga je prijatelj ‘provjerio’ i došao s crnim vijestima o njegovu poslu i miljeu. Dva mjeseca prije no što smo se oženili govori mi da doslovno bježim od Ante! Nisam vjerovala tim podacima, posvađala sam se s njim i prekinula prijateljstvo. Rekao mi je da sam s tom udajom napravila najveću pogrešku u životu i da ću požaliti, ali da će on uvijek biti negdje u blizini i da ću ga još trebati za pomoć u životu. Godinama se nismo viđali, do trenutka kad se pojavio i rekao da nemam dobru odvjetničku podršku, da su to sve prodane duše i povezao me s Nobilom. Od tad se pojavio tračak svjetla.”

Višnju se teretilo da je za otmicu bivšeg supruga dana 4. svibnja 1998. angažirala trojicu nepoznatih muškaraca koji su Antu trebali prisiliti da joj vrati dug, odveli ga iz kuće na Pantovčaku na parkiralište Velesajma i zaprijetili mu da će ga ubiti ako joj ne vrati novac i prepiše na nju Crnu kuću. Kolovratova priča o otmici bila je puna kontradikcija i nedosljednosti pa čak nije uložena žalba drugostupanjskog suda za oslobađajuću presudu, što je rijetkost za takva kaznena djela. Inače, Kolovrat posjeduje sedamnaest oružanih listova, iako tvrdi da posjeduje “samo” devet. Uvijek je uz sebe nosio jedan mali pištolj, drugi ispod pazuha, a u vozilu je držao dva do tri pištolja. O pravoj prirodi posla svog bivšeg supruga počela je sumnjati krajem osamdesetih. “Shvatila sam da je morao biti netko moćan, po nekim detaljima. Nikad nismo plaćali avionske karte kada smo letjeli za Zürich, a to se događalo i dva puta tjedno. Ante je s pištoljima uredno prelazio carinu mimo kontrole, a da se nikada ništa nije dogodilo. Kad smo putovali autom za Zürich, tvrdio je da ne smijemo nigdje stati jer bi nam netko mogao postaviti bombu u auto. Bila sam dosta naivna, i što god mi je rekao sve sam povjerovala iz straha da sebe zaštitim. Nikada mu nisu na carini pregledavao auto ili prtljagu, a znao je u kolima nositi metke. U ormaru u podrumu držao je veliku količinu metaka za prijatelje lovce. Imala sam osjećaj da se određeni ljudi izabiru kroz lovačka druženja. Posredovao je i u kupnji oružja za Hrvatsku u vrijeme rata. Čim bih počela postavljati neka suvišna, za njega glupa pitanja, dobila bih batine. Ako ne odmah, onda kasnije. Jednom sam bila zatvorena tri dana u Zürichu u stanu, moja majka nije mogla doći do mene pa je zvala Antina brata i zaprijetila da će zvati policiju. Ante je tvrdio da nismo čuli telefon.”

Kolovrat je u brak s Višnjom donio osobni automobil i manju ušteđevinu u vrijednosti oko 10.000 švicarskih franaka, i u početku je pomagao voditi pogon u Novakima, ali bez financijske potpore. “Odjednom je počeo trošiti mnogo novaca, između pet i deset tisuća franaka za jednodnevne izlete u Zürich. Prije nije imao novaca, a s majčinom ušteđevinom i kućom na Srebrnjaku skupljao je određeni krug ljudi koji mu je očito trebao zbog kontakata. Svi su vjerovali kako je mnogo bogat. Ante je uložio novac u nekakvu fiktivnu firmu koja više ne postoji i izbrisana je iz registra na Trgovačkom sudu. Preko te firme majci je uvozio i prodavao robu iz Italije za proizvodnju cvijeća. Antu su prijatelji u strukturama vremenom dobro podučili što treba raditi. Mnogo je muljao i s osiguranjem: osigurao je aute, brodove, krađu odjeće i sve su mu uredno isplaćivali, pogotovo Croatia osiguranje gdje je imao prijatelje. Kad je trebao dobiti penziju, moja majka mu je dala 100.000 švicarskih franaka da kod liječnika ishodi invalidsku penziju u Švicarskoj. Naime, pao je s bicikla, slomio lijevi lakat i tako sredio penziju. U Švicarskoj je na crnom popisu osamnaest osiguravajućih društava. Imali smo puno fotografija na kojima se vidjelo da Ante nešto radi i gradi. Zamislite, on je sve te slike pokupio i sklonio. Jednog je dana došlo pismo njegove prve žene u kojem potražuje neke novce koje joj je Ante ostao dužan. Moja majka mu je za nju dala 500.000 tadašnjih dinara. Međutim, ti novci nikad nisu došli do te žene. Sve se dozna. Stalno je od nas vukao novce. Moja majka, koja je izvrsno procjenjivala ljude, njega nije pročitala, iako je čak jednom putovala u Zürich da ga provjeri. Ante joj se toliko dodvoravao da sam ga u jednom trenutku upitala je li oženio nju ili mene! Brzo je shvatio tko drži kasu”, sjeća se Višnja. “Strašno je puno lagao, niste ga mogli uhvatiti za glavu, ni za rep, ali čak nemam osjećaj da mi je htio lagati, bio je očito uvježban za to da briše svoje tragove. Osjećala sam da je stalno u strahu.”

“Ipak, majka i Ante posvadili su se oko robe, i tako je počelo. Ante je švercao dio materijala za firmu, a mama mu je davala postotak. Jednog dana ispostavilo se da je razlika koju mu je mama morala isplatiti previsoka, i da mu to ne može odmah platiti. Dala mu je samo deset posto. Nije pristala na plaćanje, jer bi to značilo da tu robu kupuje po punoj cijeni. Ante je u halama htio otvoriti i kafić, i oko toga smo se svađali.” Vremenom je postajalo sve napetije: “Pokušavao je uvjeriti majku da je prestara za posao i da mu prepusti firmu jer će joj u suprotnom dovesti financijsku policiju. Zamislite… A on je švercao robu! Sve je bilo režirano u detalje. Ante je znao da ima puno skladište necarinjene robe bez pokrića, ali na maminu posjedu. Otišao je u financijsku upravu gdje je također imao prijatelje i doveo nam inspektore, a prethodno je prisilio mog sina da napiše prijavu protiv bake. Inspektori su po nalogu došli nakon radnog vremena i zatvorili firmu na godinu dana. Mama je 1996. platila 100.000 DM da otvore firmu kako bi invalidi mogli raditi i primati plaću. Bilo joj je najvažnije pomagati ljudima i zato je uvijek radila sa zatvorenicima, retardiranima i ljudima sa specijalnim potrebama. To su joj usadile časne sestre kod kojih je prije Drugog svjetskog rata u Bosanskom Brodu završila školu. Bila je strašan borac.”

Kolovrat se tad nije smirio, već je počeo nagovarati Višnju da prepiše svoju firmu na njega, da ubuduće ne bude neugodnosti. Iznudio je potpis za darovni ugovor od Višnje, a sve pod krinkom spašavanja imovine pred državom jer njega neće teretiti. Kako je Kolovrat bio vrlo nagle naravi i agresivan, znao je doći u krug radionice u Novakima jer je i tamo u garaži imao spremište oružja, i vikati “Gdje ste da vas pobijem, bando!”, zbog čega je Anđela Raubar angažirala deset pripadnika službe osiguranja “Tigar Cikatić”, uspjevši ishoditi sudsku zabranu približavanja Kolovrata u krug firme. Ante je “uletavao” naoružan u dvorište firme u Novakima, čak je i potegnuo pištolj na Cikatićeve dečke pa su ga neki od njih kasnije zbog toga i tužili.

Svemu tome prethodili su složeni obiteljsko-poslovni odnosi. Kako je Kolovrat imao švicarsko državljanstvo, a novac se neprestano trošio u velikim količinama, uvjerio je majku da dio novca s talijanskog računa prebaci na njegov švicarski račun, kako bi joj on lakše kao švicarski umirovljenik i državljanin podizao novac i prebacivao ga preko granice. Majka je za 450.000 franaka kupila stan u malom gradiću blizu Züricha, a Kolovrat je to financirao s majčinim novcem sa “svojeg” švicarskog računa. Kako Anđela Raubar nije imala boravišnu vizu, stan je opet glasio na Kolovrata da se “pojednostavne stvari”. Kasnije je taj stan zamijenio za drugi da zamaskira tragove. Već je krajem osamdesetih počeo raspolagati s velikim novcem, bio blizak Hrvatima u dijaspori, sakupljao novac za Hrvatsku i nosio ga u torbama. To je vrijeme pripreme za buduću tajkunizaciju Hrvatske, i već se stvaraju planovi tko će što uzeti. Prema izvorima, kako je netko odlučio uzeti neku tvornicu ili banku, tako je Anti preko poznanstava u pravosudnim i policijskim strukturama bilo omogućeno da u tišini opljačka Anđelu Raubar. On to nije mogao raditi sam bez podrške i zaleđa, i svi su skupa pretjerali u toj otimačini. “Previše su se ‘zalaufali’!”, kaže Vlado Trbović. Višnja se nadovezala: “Kolovrat je imao prijatelje koji su bili produžena ruka HDZ- a, i to je bila planirana pljačka u kojoj su mu pomogli njegovi prijatelji. Za HDZ je nosio novce preko granice, viđalo ga se često u Austriji. Ante je vrlo sposoban, zna se snaći, i danas pomaže informacijama strukture na vlasti.” Od početka useljenja u Crnu kuću, 1990., Antu i Višnju Kolovrat posjećivali su visoko pozicionirani ljudi u državi, ministri, upravitelji carina, zatvora i djelatnici MUP- a te jedan sad pokojni general švicarske vojske koji je za vrijeme rata sudjelovao u nabavi oružja za Hrvatsku. “Imala sam osjećaj da mi se sve polako namješta. Jedan Antin prijatelj iz policije poklonio mi je mali pištolj, tobože za obranu od udvarača, kojeg sam se brzo riješila. Tek mi je kasnije palo na pamet tko zna tko bi mogao biti upucan s tim pištoljem, a on je možda registriran na mene. Previše ‘koincidencija’.”

“Mama je planski istjerana iz kuće na Srebrnjaku koja je pola bila njena, i zaista je pobjegla u svom BMW- u, kojeg je on kasnije oteo i prodao. Nisam smjela kontaktirati s mamom u to vrijeme. Tada dolazi priča o iznajmljivanju kuće, jer je tobože ta kuća prevelika za nas dvoje. Majku je otjerao, i još sam ja bila višak jer je već bio na snazi moj darovni ugovor za polovicu kuće. Švedska ambasada je nudila 15.000 DM 1996. mjesečno za najam kuće, ali Ante je htio novac za pet godina unaprijed u komadu! Austrijska banka (Bank Austria Croatia) pristala je platiti te novce u obliku kredita od pet godina s obvezom kupnje stana za nas. Ante je dao do znanja da ako će moja majka raditi probleme zbog svoje polovice, on će direktoru banke Knettu platiti Sheraton.”Višnja je bila jamac za kredit s kućom u Bibinju. Novi kupljeni stan glasio je na Antu Kolovrata. Knett je boravio u Crnoj kući godinu dana, nakon čega je zamijenjen drugim direktorom. Međutim, u dogovoru s ljudima iz banke, odmah se tereti Višnja za otplatu kredita, a ne Ante Kolovrat. Paralelno Kolovrat novi stan daruje svojoj majci Jeli Kolovrat, a u stan smješta stanara, nakon čega njegova majka prodaje taj stan. Višnja ostaje i bez te virtualne nekretnine da ni ne zna, jer je Ante to prezentirao na način da stan nije dovršen pa bi bilo dobro da neko vrijeme žive u dijelu obiteljske kuće Raubar na Pantovčaku. Trzavice su se između Višnje i Ante počele pojačavati, dolazilo je do čestih fizičkih zlostavljanja. “Otišla sam gospođi Dafinki Večerini i sve joj ispričala nakon čega mu je Dafinka poslala poziv za rastavu. Kada je to dobio, poludio je. Bilo mi je neugodno i teško prihvatiti da Dafinka Večerina ima problema s njim radi mene.” Kolovrat u međuvremenu pljačka s dva kamiona Višnjine stvari s Pantovčaka: odnio je mnoštvo vrijednih slike velikih formata, kristalne Cartier čaše od kojih komad košta 100 franaka, posuđe, tanjure velike vrijednosti. Tada je intervenirala i policija, ali policijski zapisnik i prijava o tom slučaju ne postoje. Kolovrat, jasno, nikada nije vratio otuđene stvari. Prije no što je dobila rastavu, Višnja 1999. bježi s Pantovčaka majci u Novake jer se bojala policije kojom joj je Kolovrat stalno prijetio. Do danas ostaje na majčinu posjedu u Novakima s Vladom Trebovićem, s kojim se upoznala preko zajedničke prijateljice koja je s Vladom došla u slučajan posjet Višnji, jer su oboje bili kolege u modnoj industriji. “Privuklo me odmah što je bio istinski hrabar i odlučan. Kad me drugi puta posjetio i izveo na večeru, od tada se više gotovo nismo ni razdvajali. Polako se upoznavao s mojim problemima, i znao se od početka nositi s time. Iako sam brzo dobila rastavu, bilo je telefonskih prijetnji i provokacija od Kolovrata. Vlado je sve savladao, čak je otišao Kolovratu i zaprijetio mu da me ostavi na miru. Vlado je prvi muškarac u mom životu koji o meni istinski brine, i prvi koji sa mnom nije zbog novaca. Zaista nisam imala kune u džepu, svu odjeću i stvari ostavila sam na Pantovčaku kad sam pobjegla mami u Novake.” Kad danas govori o majci Višnja ističe njenu iznimnu radnu energiju i rijetke poslovne principe: “Nikad nikome nije htjela posuditi novac za auto jer je smatrala da je to uludo bačen novac bez temelja za rad. Ali za nabavu strojeva ili opremu pogona, uvijek. Ako je netko radno osposobljen, tada će doći i auto. Puno je pomagala ljudima.” Anđela Raubar umrla je 2000. godine.

I u ovom trenutku Kolovrat svojim vezama po sudovima uspijeva usporiti sudske postupke koje ima s Višnjom, iako je protiv njega u tijeku glavna rasprava u postupku zbog kaznenog djela prijevare od strane Bank Austria Croatia. Pravnicima u banci postalo je jasno da je Kolovrat sve unaprijed pomno razradio, znajući kako banka neće moći naplatiti kredit. Banku zastupa odvjetnik Čedo Prodanović. Kolovrat se ne pojavljuje se na zakazanim ročištima u Zadru i Zagrebu, pokušava dobiti na vremenu odgodom rasprava po mjesec ili više dana, a kanali za dojavu su daktilografkinje i mlade sutkinje. Prema Nacionalovim izvorima, Kolovrat zapravo čeka eventualnu promjenu vlasti, kako bi situacija za njega opet došla na svoje. Višnju i Vladu ne napušta nada da će se svi sudski postupci okončati uspješno: “Vrlo je lako dokazati neke glavne činjenice. Do novaca ćemo vrlo teško doći po našim i stranim bankama, ali njegova je ušteđevina u početku bila 10.000 švicarskih franaka, a danas! Porijeklo imovine je neupitno vezano uz Višnju i njenu majku.”

Poznanstvo s arhitektom Dragomirom Maji Vlahovićem potječe još od početka sedamdesetih, dok je radio na općini u Samoboru na građevinskim dozvolama, a Anđela Raubar je među prvima došla u Samoborske Novake. Ništa još nije bilo izgrađeno oko njihova zemljišta. “Odmah su nam se dopale njegove ideje o kućama i arhitekturi. Adaptirao nam je i uredio interijer kurije u Sežani koju ja majka naslijedila od drugog muža, stambeni prostor u kući na Pantovčaku, stan u Hercegovačkoj koji je majka prodala da ga se Ante ne dočepa i kuću za odmor u Bibinju. Rekla sam mu da ćemo nas dvoje kad dođe prva prilika zajedno napraviti kuću čim nađem zemlju. I našla sam parcelu na Srebrnjaku s kućom u kojoj je živio poznati kipar Vanja Radauš. Bila je to mala parcela, i odlučili smo srušiti staru kuću. Maji je uvijek tvrdio da arhitekt može biti dobar ako poznaje klijenta za kojeg radi kuću, i to je točno. U međuvremenu sam upoznala Antu, no on se nije miješao u to, shvatio je da to ne može pratiti i tiho se prilagodio. Vjerovala sam Vlahoviću, obožavala raditi s njim. On je i odabrao skupi dizajnerski namještaj i gotovo sve slike za crnu kuću.” Crna kuća je po arhitektima i povjesničarima umjetnosti jedno od istinski senzacionalnih djela suvremene moderne hrvatske arhitekture. Prema njoj svi imamo poseban odnos. Kuća je 1991. dobila Veliku nagradu 26. Zagrebačkog salona arhitekture, bila je objavljivana u inozemnim časopisima, i prezentirana na Milanskom trijenalu arhitekture početkom devedesetih. Neke kolege nisu znali pravilno pročitati njenu arhitektonsku vrijednost, kritizirajući način na koji je projektiran ulaz i krov, a sve iz neznanja o porijeklu arhitektonske tradicije na kojoj je Maji Vlahović napravio projekt. Poštujući ideju zagrebačke škole moderne arhitekture o pravilnoj i adekvatnoj insolaciji kuća, kako bi objekt primao u toku dana što više sunca s obzirom na orijentaciju prostora prema stranama svijeta, Vlahović je u Crnu kuću stopio tradiciju tlocrta obiteljskih kuća iz antike i japanske tradicionalne arhitekture, po kojima je kuća skrovište, intiman prostor, bez naglašena reprezentativna ulaza. Tako je ulaz smjestio na mračniju sjevernu stranu, a prema jugu postavio rešetku od zida s otvorima, dobivši tako u srcu kuće atrij sa zelenilom. Sve su sobe smještene prema jugu i dobivaju svjetlo s istoka, juga i zapada. Prema toj tradiciji građenja, kuća mora biti zatvorena u sebe, s orijentacijom na samo središte obiteljske intime. Odnosno, kuća je u simboličkom značenju bedem i zaštita. Tu se nadovezala simbolička razina crne boje, koja je korištena ne samo da bi kuća djelovala manje na tako maloj parceli, već da se naglasi zatvaranje kuće prema unutra. Kuća živi iznutra, a štiti izvana. Poštovana je i intima susjeda: svi su prozori na Crnoj kući projektirani tako da nisu simetrični prozorima susjeda. “Kada mi netko kaže da je ta kuća običan trosobni stan s puno prostora, odmah znam da nemam što razgovarati s takvim ljudima. To nije kuća za bilo koga. Nju može osjetiti i shvatiti samo osoba s velikom kulturom stanovanja. Naši tajkuni samo gledaju koliko ima soba, a nemaju pojma da je drvo za stolariju nekoliko godina sušeno, da je u krovni dio ugrađeno neizmjerno mnogo bakra, da je kuća bila čudo tehnologije kad je izgrađena. Mogli ste interfonom uključiti grijače za snijeg na krovu i centralno grijanje. Imali samo sva moguća osiguranja… Tada mi je to bilo već pomalo čudno. Znala sam pitati Antu zašto imamo takvo jako osiguranje, koga i čega se moramo bojati. Lopov nije mogao ući u tu kuću! Crnu boju za fasadu naručili smo čak iz Engleske, jer to nitko tada nije imao drugdje u Europi. Svatko je imao svoju sobu, garderobu i kupaonu. U dnevni je boravak moglo stati pedesetak ljudi da ih nismo ni osjetili. Dakle, ako netko živi na takav način, to je idealna kuća za njega.”

Višnja Kolovrat ugradila je godine života u ideju obiteljske kuće koja će u svakom detalju biti potpuno umjetničko djelo. Danas se već naučila živjeti izvan i bez nje, jer nikada nije imala posesivan odnos prema stvarima. Crna kuća rezultat je rijetko idealne suradnje arhitekta i investitora koji je učio i upijao od najvećih stručnjaka. Uvijek je prijateljima poklanjala stvari, umjetničke slike, znala je da novac uvijek teče u krug, i da se čovjeku vrati onoliko koliko je dao. Tvrdi da joj je bezbrižan odnos prema novcu zapravo spasio život i zdravlje, a to je morala naučiti kroz odnos s Kolovratom i svim ljudima oko njega kojima je novac u životu značio sve. “Da su mi novci toliko značili kao svim tim ljudima, poludjela bih!”