Sa samo tri naslova u filmografiji Tarantino je tijekom devedesetih postao najutjecajniji novi američki redatelj, a njegovu su karizmu priznavali kako u Litvi tako i u Laosu!Drinnnn! Visoka, dugonoga plavuša u kratkoj smeđoj kožnoj jakni i modrim trapericama pozvonila je na vrata suterenske obiteljske kuće u otmjenoj kalifornijskoj četvrti. “Sarah, nisam očekivala da ćeš tako rano doći”, zaustila je, otvarajući vrata, vitka tamnoputa žena u pripijenoj majici i hlačama. Pred njom, međutim, nije stajala Sarah nego Nevjesta, osoba koju je ona prije četiri godine, zajedno s četiri svoja pomagača, prebila na smrt i ostavila da leži na podu crkve u El Pasu u vlastitoj krvi, smatrajući je mrtvom. Nevjesta nije čekala da se domaćica povrati od iznenađenja i odmah joj je uputila udarac u glavu. Ova se povila unatrag, brzo uspostavila ravnotežu i započela borbu s Nevjestom u kojoj su ključnu ulogu igrali noževi, tavice, tanjuri i svakojako drugo posuđe. Donedavno elegantni interijer u trenu je postao razbojište. Tučnjava je trajala sve dok domaćica nije kroz prozor dnevnog boravka zamijetila kako se ispred kuće zaustavio školski autobus: iz njega je izašla njezina četverogodišnja kći i zaputila se prema vratima. Kad je ušla unutra, dočekale su je dvije nepomične figure, koje su na čas prekinule svako neprijateljstvo. Majka je prva reagirala: “Vidiš li kakav je nered napravio tvoj neotesani pas?! Smjesta odlazi u svoju sobu!” Nakon što se curica nijemo izgubila ne vjerujući prizoru koji je upravo vidjela, domaćica se okrenula protivnici: “Jesi li za kavu?”

Jedna od uvodnih scena iz novog filma Quentina Tarantina “Kill Bill” ima sve oznake autorskog rukopisa redatelja kultnih ostvarenja “Resorvoir Dogs”, “Pakleni šund” i “Jackie Brown”: kontrast između domaćeg ambijenta i surove akcije koja se u njemu odigrava, netipične protagoniste (žene u borbi na život i smrt) i dramsku radnju koja mijenja ugođaj kao kad biste se u automobilu pokušali prebaciti iz prve brzine u petu. Sa samo tri naslova u filmografiji Tarantino je tijekom devedesetih postao najutjecajniji novi američki redatelj, a njegovu su karizmu priznavali kako u Litvi tako i u Laosu! Nije loše za bivšeg videotekara koji je svaki slobodni trenutak koristio za gledanje filmova, hongkonških i japanskih akcijskih majstorija, špageti vesterna, europskih horora i koječega drugog. Poput ključnih reprezentanata francuskoga novog vala i Tarantino se mogao pohvaliti da puno bolje poznaje film nego kritičari koji recenziraju njegov opus. Uostalom, Jean-Luc Godard mu je neskriveni uzor, pa je svoju tvrtku A Band Apart nazvao po istoimenom filmu prvaka novog vala.

Status redateljske zvijezde i naziv “kralj coola” Tarantino ponajviše zahvaljuje “Paklenom šundu”, dvoipolsatnom humornom krimiću iz 1994., nagrađenom Zlatnom palmom u Cannesu i Oscarom za najbolji scenarij, u kojem se poigravao naracijom i vremenskim razinama, uzdizao do neba pop kulturu i drsko dočaravao kakve se divote i opasnosti kriju u uživanju heroina. “Pakleni šund” utjecao je na stil života dvadesetineštogodišnjaka prethodnog desetljeća i polučio bezbroj imitacija od kojih mnoge i nisu bile tako loše. Tarantinov treći film “Jackie Brown” nije imao takav uspjeh, ali reputacija redatelja kojeg obožavaju filmoljupci i poštuje široka publika time nije bila nimalo ugrožena.

U studenom 2000. Tarantino je najavio da bi njegov četvrti film mogao biti “Kill Bill”, priča o osveti koju je koncipirao u razgovorima s Umom Thurman još na snimanju “Paklenog šunda”. Pa dok je “Jackie Brown” bio posveta “blaxploatation” filmovima, žestokim crnačkim krimićima iz prve polovice sedamdesetih, “Kill Bill” je također svjedočio o Tarantinovoj filmofilskoj zadojenosti: film će, otkrio je redatelj, biti krcat referencama na samurajske i kung fu filmove koje je obožavao kao videotekar. Izvjesni Bill, čije se ubojstvo zahtijeva u naslovu, predvodi elitni odred ubojica u kojem je i zanosna Crna Mamba: kad se ona odluči udati i napustiti odred, Bill je nemilosrdno likvidira, unatoč tome što je njegova mezimica (i bivša ljubavnica) pred porodom. Nakon što je provela četiri godine u komi, Crna Mamba oživljava: odsad se predstavlja kao Nevjesta i počinje se osvećivati ljudima koji su joj upropastili vjenčanje, a Billa ostavlja za sam kraj.

Tarantino nijednog trenutka nije dvojio oko uloge Nevjeste/Crne Mambe, koja je napisana za Umu Thurman. Ni kad je zatrudnjela nije htio potražiti drugu glumicu, nego je čekao godinu dana dok Uma ne bude spremna za uvježbavanje i izvedbu kompliciranih borilačkih prizora. Za Billa, međutim, odabrao je Warrena Beattyja (možda zbog njegove reputacije “lady killera”), no glumac je naposljetku odustao. Ulogu je dobio već pomalo zaboravljeni David Carradine, koji je, ako ništa drugo, sjajno vladao borilačkim vještinama, jer je početkom sedamdesetih bio zvijezda popularne serije “Kug fu”. Za ostale pripadnike Billova ubojitog odreda angažirani su Lucy Liu (“Charliejevi anđeli”), Daryl Hannah (“Blade Runner”), Vivica A. Fox (“Dan nezavisnosti”) i Michael Madsen (“Reservoir Dogs”), dok je legendarni japanski glumac Sonny Chiba dobio ulogu izrađivača samurajskih sablji s Okinawe, ali je njegov posao bila i koreografija borbi sabljama (kung fu borbe trebao je nadgledati Yuen Wo-ping, koreograf akcije u “Matrixu” i “Tigru i Zmaju”).

Snimanje je započelo sredinom lipnja prošle godine u pekinškom studiju u kojem su se za vladavine Mao Zedonga štancali propagandni filmovi: ekipi je odgovarao šestodnevni radni tjedan (u Americi se radi samo pet dana), a i niske cijene usluga. Uvijek štedljiva kompanija Miramax (ovogodišnji Oscar za “Chicago”) osigurala je ? za svoje standarde – nešto veći budžet od 55 milijuna dolara, no s time je trebalo podmiriti ne samo honorare nego i troškove snimanja u Japanu, Meksiku i Kaliforniji.

Da sve neće biti jednostavno, pokazalo se kad je Tarantino počeo otezati s montažom i propustio prvi planirani termin premijere na ovogodišnjem canneskom festivalu. Bilo je očito da će film biti puno dulji no što se najavljivalo, pa su u Miramaxu smislili posebnu strategiju: razdijelit će ga u dva dijela i tako uvećati zaradu u kinima, koja bi u slučaju troipolsatnog filma bila itekako ugrožena. Zbog toga je otpala i venecijanska premijera (prvi dio akcijske ekstravagancije nije “roba” za elitnu festivalsku publiku), no time se nije puno izgubilo: mediji su tako iščekivali prvi Tarantinov film nakon šestogodišnje pauze da nikakav poseban publicitet za njega nije bio potreban.

“Kill Bill vol. 1” počeo se prikazivati prije desetak dana u Americi, a od ovoga vikenda možete ga vidjeti i diljem Europe (za hrvatsku premijeru morat ćemo se strpjeti do sredine studenog). Kakvi su prvi dojmovi? Tarantinovi poklonici (među kojima sam i ja) očarani su, kritičari kojima je sadržaj važniji od forme poprilično su suzdržani, no Miramaxova podjela filma na dva dijela pobuđuje ogorčene reakcije. Naime, iz prvog dijela “Kill Billa” nejasno je tko je zapravo Nevjesta, a tko Bill (njega ionako vidimo tek u drugom dijelu ? u prvom mu samo čujemo glas i vidimo dijelove tijela): zašto je on naredio njezino ubojstvo i kakvu pretpovijest imaju ta dva lika. Problem je još jedan: zahvaljujući virtuoznoj režiji, neprestanim vremenskim skokovima, podjeli na poglavlja i razmjerno kratkim scenama (jedna od njih napravljena je tehnikom animacije, u studiju koji proizvodi japanske anime filmove), “Kill Bill” protječe u trenu, unatoč tome što traje 110 minuta. Završnica se doima kao grubi coitus interruptus: htjeli biste još, a na nastavak morate čekati barem četiri mjeseca. Nije to kao u trilogiji “Gospodar prstenova” gdje vam svaki put ponude trosatni film, pa naposljetku već pomalo priželjkujete kraj: u “Kill Billu” kraj dolazi prebrzo, a vi ste spremni za još puno toga.

Miramaxovu logiku lako je shvatiti. Film je prvog vikenda prikazivanja u Americi zaradio 22 milijuna dolara bruto, a ako nastavak bude barem približno uspješan, utržak će biti dvostruk. Da je “Kill Bill” prikazan kao jedna cjelina, ukupna zarada bi zasigurno bila manja, no reakcije na film bi možda bile povoljnije. Pogotovo stoga što se najavljuje da se u drugom dijelu filma odnosi među likovima uslojavaju, ritam radnje usporava, a do izražaja opet dolaze Tarantinovi vickasti dijalozi, njegov zaštitni znak u “Paklenom šundu” i “Jackie Brown”. U prvom dijelu “Kill Billa” jedva da ih ima, budući da dominiraju akcijski prizori, u kojima se više stenje negoli govori, a i od ono malo dijaloga gotovo polovica je na japanskom.

U prvom dijelu “Kill Billa” na svoj će račun doći prije svega filmoljupci koji uživaju u raskošnom Tarantinovom orkestriranju slike i zvuka te fascinantnoj upotrebi glazbe. Nešto od toga samo je za gledatelje kojima ne smeta pretjerano prolijevanje krvi na ekranu (u sekvenci u kojoj se Nevjesta bori sabljom protiv osamdesetak yakuza plaćenika odjevenih u crna odijela, glave, ruke i noge frcaju na sve strane, a mučan dojam umanjuje tek činjenica što se u tim prizorima koristi monokromatska plavičasta fotografija), međutim, Tarantino nikad nije uzmicao od drastičnosti. Vrhunac filma je borba Ume Thurman i Lucy Liu u japanskom vrtu koji posipaju snježne pahuljice: scena je vizualno prekrasna, ali kad jednoj od junakinja sablja odsječe vrh glave, ljepotu smjenjuje užas – tek jedan od dokaza Tarantinova velikog redateljskog umijeća.

Kao uzore za “Kill Billa” Tarantino spremno navodi ostvarenja hongkonškog klasika Changa Checha (izumio patent za uvjerljiva krvoprolića ? glumci ispod košulja nose kondome napunjene crvenom bojom), ali i filmove japanskog veterana Kinjija Fukasakua (paradoksalno, njegov “Battle Royale” nadahnuo se tarantinovskom poetikom), kao i modernista Takashija Miikea. Tarantina je donekle kosnulo što je ovog proljeća prikazan “Matrix Reloaded”, u kojem se Keanu Reeves bori protiv stotinjak ljudi u crnom, što prizoru borbe Ume Thurman s yakuzama daje dojam deja vua. Zlobnici bi mogli prigovoriti da je Geena Davis u “Dugom oproštaju” njezina tadašnjeg supruga Rennyja Harlina igrala lik koji poprilično podsjeća na Nevjestu, tj. Crnu Mambu, no danas je u Hollywoodu teško biti potpuno originalan, pogotovo u ostvarenjima kao što je “Kill Bill”, koja ionako svjesno ističu da im je kreativni koncept nadahnuto kalemljenje fascinantnih djelića filmske povijesti.