Prelazak u diplomaciju na neki način predstavlja njegov drugi odlazak iz Hrvatske.Za desetak dana Boris Maruna preuzet će dužnost novog hrvatskog veleposlanika u Čileu. Prelazak u diplomaciju na neki način predstavlja njegov drugi odlazak iz Hrvatske: prvi put to je bilo 1960. kada je kao 20-godišnjak krenuo u emigraciju u kojoj se zadržao sljedećih 31 godinu, boraveći u pet država. Kako voli reći, unatoč neizbježnim traumama koje izaziva odlazak iz tadašnje države, imao je i podosta sreće. Zahvaljujući ujaku, svećeniku i sveučilišnom profesoru Maruna je u lipnju 1966. došao u Los Angeles i na prestižnom sveučilištu Loyola započeo studij angloameričke književnosti. Za razliku od ostalih hrvatskih emigranata, družio se s književnicima poput Charlesa Bukowskog.

VRIJEME BORBE 'Zadnjih bih 13 godina ovoj zemlji bio korisniji da sam se za nju borio vani, umjesto što sam sudjelovao u sukobima unutra'Početkom sedamdesetih preselio se u Kataloniju i u Barceloni završio Estudios Hispanicos. U Hrvatsku se vratio 1990. i iduće dvije godine bio je ravnatelj Hrvatske matice iseljenika. Žestoki kritičar lopovluka koji je obilježavao desetljeće tuđmanizma, tek je 2000. ponovno preuzeo neku službenu dužnost. Ponovno je to bilo mjesto ravnatelja Matice iseljenika na kojem je naslijedio Antu Belju. Sada, na kraju mandata Račanove vlade, Boris Maruna odlazi u Santiago de Chile i kontinent koji jako voli. U Čile odlazi sa suprugom, dok mu kćer 27-godišnja Drina, ostaje u Los Angelesu gdje je zaposlena kao producentica u tv postaji CBS.

NACIONAL: Pretpostavljam da je u vašem slučaju od političkog emigranta i disidenta do veleposlanika, barem na psihološkoj razini, poprilično dug put? – Ne bih rekao. Štoviše, mislim da sam to trebao učiniti još prije 13 godina, nego da sam to vrijeme proveo sudjelujući u sukobima unutar Hrvatske. Sigurno bih ovoj zemlji bio korisniji da sam se za nju borio vani. Sada je za borbu malo prekasno, a i odlazim u zemlju u kojoj se osjećam kao kod kuće tako da se jedino nadam da ću pridonijeti poboljšanju kulturne i svake druge izmjene s njom. Mislim da trebamo potpisati nekoliko ugovora o kulturnoj suradnji, a budući da je nekadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio u posjeti Čileu, bilo bi lijepo da sada i čileanski predsjednik posjeti Hrvatsku. Kao što znate, nedavno je moj prijatelj i donedavni veleposlanik Čilea u Berlinu Antonio Skarmeta dobio jednu od dvije najveće španjolske književne nagrade, nagradu Planeta. Nisam ljubitelj baratanja brojkama, ali čak je i nedavni popis stanovništva pokazao da u Čileu živi više od 200.000 ljudi hrvatskog podrijetla koji su dali puno važnih osoba. Moj prijatelj Ramon Diaz Eterović jedan je od vodećih čileanskih književnika i uvijek ističe svoje podrijetlo. Nacionalnu nagradu za povijest dobio je također čileanski Hrvat, a našeg podrijetla bio je i cijeli niz naših ljudi na istaknutim položajima, od ministara do crkvenih velikodostojnika. I danas u Čileu imamo dva naša biskupa.

NACIONAL: Odlazite iz Hrvatske u kojoj je 40 posto stanovništva skoro nepismeno. Što taj podatak govori o ovoj zemlji? – To je golema opasnost u odnosu na svijet. Američki sociolozi pisali su još 50-tih godina o postindustrijskom društvu, a o društvu servisa se pisalo u vrijeme mojeg studija, znači 60-tih. Enever Bush, koji je bio glavni Rooseveltov čovjek za oružje u II. svjetskom ratu, napisao je da rat dobivaju oni koji imaju više ljudi sposobnih da od žice naprave detektor. U osnovi to znači da rat dobivaju oni koji su pismeniji, što je bila i naša prednost u posljednjem ratu. Sjećam se da sam našim ljudima na bojištu govorio da se moraju ponašati potpuno drukčije od neprijatelja, a to znači – nema klanja, ubijanja nevinih, silovanja ili krađe. To sam mogao govoriti samo pismenima jer nepismeni ionako reagiraju na instinktivnoj osnovi, a na njoj svaki od nas bi mogao pobiti pola svijeta.

NACIONAL: Zašto ste onda prije godinu dana branili Janka Bobetka od haških zahtjeva za izručenjem? – Ne znam što su učinili Gotovina i Bobetko, ali branio sam mogućnost Hrvatske vlade da vlada. Činilo mi se da su ljudi sa Sjevera koristili previše imperativa i zahtjeva “morate”, ne uzimajući u obzir da po njihovim “mora” Vlada ne može funkcionirati u samoj zemlji. Dolazi do mogućeg kaosa. A meni je glavni imperativ sposobnost Vlade da normalno obavlja svoj posao.

NACIONAL: Što mislite o tome godinu dana kasnije? – Danas je druga situacija jer je u međuvremenu došlo i do unutarnjeg čišćenja u HDZ-u. Hrvatska je daleko stabilnija, unatoč pojedinim izjavama koje se mogu čuti u ovo predizborno vrijeme. Mislim da bi sam gospodin Gotovina trebao doći do nekih zaključaka. Budući da je moja majka s Pašmana, odakle je i on, kao polubodul pozivam ga da procijeni interese hrvatskog naroda. Osim toga, Rahim Ademi dokazao je da to i nije tako strašno.

NACIONAL: Kojih se dojmova najsnažnije prisjećate kada ste 1960. emigrirali iz Hrvatske? – Zbog same činjenice da sam bio mlad, odlazio sam u svijet s velikim nadama. Danas odlazim s daleko više skepse prema svijetu, a i prema sebi samom. Odlazio sam s velikom vjerom da ćemo uozbiljiti Hrvatsku i moja su se nadanja ostvarila. Jednom sam u emigraciji replicirao Jakovu Blaževiću koji nas je nazvao “smeće” i napisao da su oni “smeće”. Sada je vrijeme da svi zajedno radimo za bolju sutrašnjicu hrvatskog naroda jer nam se lako može dogoditi da padnemo kao žrtve poriva u Europi i svijetu. A to bi bila katastrofa.

NACIONAL: Živjeli ste u Italiji, Engleskoj, Americi, Argentini i Španjolskoj. Gdje vam je bilo najljepše? – Ako ćemo govoriti o nepodnošljivoj lakoći življenja, bila je to Kalifornija. Pretpostavljam da je upravo Kalifornija dokaz da u životu nije dovoljno biti samo pametan, nego treba imati i malo sreće. Bio sam jedan od rijetkih Hrvata u iseljeništvu koji je proveo 5,5 godina na sveučilištu, a da nije morao brinuti ni o čemu, osim o učenju. Jednom sam šetao s ujakom i on mi je rekao: “Slušaj, mali, ja ću ti plaćati fakultet dok budeš prolazio. Kada padneš, naš ugovor prestaje”. Bilo je to razdoblje kada sam morao samo čitati, i polovicu literature pročitao sam na tamošnjim plažama. Ali ako govorimo o tome koju sam zemlju volio, onda sam čitav život ostao vjeran Argentini. To je prva zemlja koja mi je dala državljanstvo i putovnicu i kojoj sam uvijek ostao korektno lojalan. Čak i dok sam živio u Americi nisam želio odbaciti argentinsku putovnicu. Buenos Aires je pravi europski grad i on imitira Barcelonu isto kao što Barcelona imitira Pariz. Ako u Barceloni potražite Kolumbov prolaz i onda odete u Buenos Aires vidjet ćete da se obje avenije nalaze praktički na istom mjestu u odnosu na more i rijeku. U oba grada sve kuće stoje na kolonadama, također ćete naći vrlo slične ulice i parkove tako da mi je Buenos Aires uvijek djelovao poput najvećeg europskog grada u Americi. New York ima svoje draži, on je Grad kako bi to rekli Dubrovčani, ali to je ipak grad novog svijeta dok Buenos Aires ima štih koji nije različit od onog u Barceloni, Madridu, Parizu ili Pragu. Kada dođete tamo vi ste kod kuće.

NACIONAL: U Americi ste postali profesor angloameričke književnosti, koji je vaš omiljeni književnik? – Još kad sam bio u Hrvatskoj, Vlado Fučijaš mi je posudio Šoljanov i Slamnigov prijevod T.S. Eliota koji me je oduševio. Malom hrvatskom provincijalcu, ili ako hoćete Zagrepčaninu, on se odmah vrlo svidio. Ali kada sam studirao Eliot je bio sasvim out, vjerojatno zbog toga što je bio konzervativac, rojalist, a naginjao je i Vatikanu jer je volio njegov snažan ustroj koji je puno čvršći nego kod engleske Anglikanske crkve. Opet sam ga počeo čitati prije dva mjeseca, i iako sam neke njegove stvari pročitao i dvadeset puta, nije mi dosadio. S druge strane i Fernando Pessoa je veliki pjesnik, ali neka mi oproste braća Hrvati, ne u hrvatskim prijevodima pa čak ni u prijevodima španjolskih akademika. Pessou je dobro preveo recimo Octavio Paz, tek se u dobrom prijevodu vidi kako je to velik pjesnik. Naravno, kako stariš tako sve manje otkrivaš pjesnike koji ti nešto znače, a Pessoa je bio zadnje takvo otkriće u mom životu.

NACIONAL: Predstavlja li trend kratkih priča dokaz da su sve “velike” knjige već napisane? – Problem je u onome što neki uporno zovu postmodernizmom, protiv čega sam od samog početka jer sam smatrao da je pjesnik modernizma primjerice bio Vladimir Vidrić. Uostalom, ako pogledate arhitekturu u današnjem Beču otkrit ćete da je to nekakva melasa, a to bi trebao biti postmodernizam. Da bi priča bila kratka i da bi funkcionirala, mora biti istodobno udarno životno iskustvo i lirski doživljaj, a takvih je priča danas malo. To je vrlo težak posao jer se je jako malo ljudi kadro usredotočiti na jedan moment u nečijem životu i od tog momenta napraviti ono što se zove poezija, a to je kratka priča. Ako njezin konačni efekt nije poetski, stvar ne funkcionira. A u kratkoj priči to je teže nego u dužoj noveli kakve su pisali naši modernisti. Takvih ljudi ima vrlo malo u svjetskoj literaturi.

NACIONAL: Je li istina da ste u Londonu, kada ste u siječnju 1965. došli u Englesku, u bolnici prali leševe? – Nisam ih prao nego prenosio u Hartfield bolnicu nedaleko od Londona. Neki Sicilijanac Luigi i ja prevozili smo bolesnike do operacijskih sala, a kada bi netko umro onda bismo odvezli mrtvace u hladnjače. Moram priznati da je Engleska uredna zemlja i pristojan svijet, i ti mrtvaci bili su lijepo oprani i zamotani poput mumija s ljubičastim križem na prsima. Sicilijanac i ja bi ih primili za glavu i noge i prebacivali. Izdržali smo četiri mjeseca i bili vrlo savjesni radnici. U Englesku sam došao raditi u Novoj Hrvatskoj, ali kako je u neko doba ostala bez novaca morao sam otići u bolnicu. Kada govorim o urednoj zemlji, sjećam se da smo Luigi i ja svaki dan u pet poput ostalih sati dobili čaj i one trokutaste sendviče, i jeli u prostoriji s glavnim specijalistima i drugim osobljem. To je ta vrhunska demokracija.

NACIONAL: Onda vam se u život upleo ujak iz Amerike koji je bio sveučilišni profesor i svećenik? – Jednog dana dok smo sjedili upravo u toj zajedničkoj društvenoj prostoriji, došla mi je sestra i rekla da imam poziv iz Kalifornije. Bio je to ujak koji mi je rekao da za Božić dolazi u Englesku, i ako želim studirati donijet će mi papire za prijem i u lipnju iduće godine mogu doći u L.A. Englezi nisu mogli vjerovati da običan bolnički radnik ide studirati u Ameriku. U to vrijeme u Engleskoj još uvijek na snazi bila je racionalizacija putra, a većina Engeza bila je bijesna na bogatu Ameriku, koja je svake godine kupovala njihove najbolje kadrove s Oxforda, Cambridgea i drugih sveučilišta. Jednostavno nisu mogli platiti liječnika 50.000 dolara godišnje, a Amerika jest jer nije morala trošiti na njihovu proizvodnju.

NACIONAL: Kako to da se nikada niste pridružili flower-power pokretu koji je bio iznimno popularan i raširen upravo u vrijeme vaših kalifornijskih studentskih dana? – Uvijek sam hrabrio studente koji su bili protiv rata za kojeg je bilo očigledno da ga Amerika gubi i ne želi dobiti, a nisam vidio razlog zašto da moje kolege u tim okolnostima ginu u Vijetnamu. Ali, ja sam u Americi bio stranac koji je imao studentsku vizu, i da su me primjerice uhvatili na demonstracijama, ostao bih bez nje ili kako kažu Amerikanci dobio bih “kick in the ass”. Osim toga, bio sam u studentskoj organizaciji koja je unatoč protivljenju isusovaca na Loyoli uspjela izboriti da predavanje održi tadašnji sekretar Komunističke partije SAD-a, stanoviti dr. Apterer. On je uistinu bio bedak koji je tvrdio kako u Rusiji ima više Hemingwayja nego u Americi, i Cervantesa negoli u Španjolskoj. Bile su to propagandističke gluposti i studenti su od njega napravili golemu budalu, a mene je kasnije pozvao ujak i rekao da je zbog tog gostovanja sveučilište izgubilo dva milijuna dolara. Ali mi u Studentskoj uniji smo uspjeli obraniti pravo da na Loyoli svi imaju pravo govoriti. Loyola je bila privatno sveučilište na kojem su studirali bogati mladići iz katoličkih, židovskih i protestantskih obitelji od kojih nitko nije išao u Vijetnam. No, poznavao sam ljude koji su išli. Primjerice, Artukovićev sin Radoslav nije imao novca za nastavak studija i zato se prijavio u vojsku SAD-a. Međutim, nije poslan u Vijetnam nego na Havaje gdje je radio u logistici. Poslije je završio fakultet zahvaljujući stipendiji za veterane koje je američko ministarstvo obrane dodjeljivalo svojim vojnicima. Meni se nije sviđalo nasilje koje je bilo dio tih prosvjeda. Sjećam se kada je na Berkeleyu napravljen Communication Center koji je koštao ondašnjih 24 milijuna dolara, što je tada bio golem novac. Kada su na Berkeleyu izbili prosvjedi, studenti su kroz okna ubacivali molotovljeve koktele i potpuno uništili zdanje koje je predstavljalo posljednji krik tehnologije. Dok su oni uništavali takve zgrade moj brat, koji je u Madridu studirao na Goyinoj akademiji, zbog besparice je svakodnevno morao pješice prelaziti cijeli grad da bi stigao na razna odredišta.

NACIONAL: Kako ste živjeli u Španjolskoj? – Deset mjeseci koje sam proveo u Malagi ipak su bili nešto najljepše tijekom moje emigracije. Došao sam 1971 u Europu, namjeravajući se vratiti u Hrvatsku. Međutim, mjesec dana kasnije došlo je Karađorđevo i moj povratak je propao. Ostao sam kod brata u Malagi i to je bio period opuštanja. Sljedeće četiri godine proveo sam u Barceloni upoznajući hispansku kulturu, ali u Malagi nisam ništa radio. Imao sam izuzetno dobrog sugovornika, nekadašnjeg domobranskog pukovnika Ivana Babića. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Babić je bio najbolji učenik u bjelovarskoj gimnaziji, a kao izvrsnog vojnog kadeta iz Beograda su ga poslali na Ratnu školu u Parizu. Suprotno onome što su mu govorili u Beogradu da su Srbi zaslužni za kraj rata, profesori u Parizu govorili su da su Srbi svojom nesposobnošću usporili probijanje solunskog fronta. Kao vrhunski strateg 1939. reorganizirao je kraljevsku vojsku u devet knjiga, a Mačeka je upozorio kako će u slučaju rata Njemačka proći kroz Jugoslaviju brzinom najsporijih oklopnih divizija. U NDH je postao šef kabineta Slavka Kvaternika, a 1942. otišao je na staljingradski front. Pričao mi je kako je gledao dok Rusi jurišaju i padaju pokošeni stvarajući od svojih tijela brda mrtvih mužeka, a zatim bi u napad kretala prava vojska i kaćuše. Ivan Babić vratio se u Zagreb i raportirao da će Njemačka izgubiti rat. Zbog toga je pao u nemilost i vlasti su ga pokušale likvidirati, pa je 1944. Pavelićevom Rodom otišao u Bari, a u rukavici je nosio poruku koju je Englezima uputio Košutić. Bilo je kasno za bilo kakve rukavice. Nakon rata je kao inženjer probijao ceste u Venecueli. Po mom mišljenju, Babić je bio najbolji analitičar hrvatske zbilje u inozemstvu. Bio je to čovjek od koga ste mogli puno toga naučiti.

NACIONAL: Jesu li i četiri godine koje ste proveli u Barceloni bile podjednako ugodne? – Španjolsko iskustvo bilo je sasvim sigurno veoma ugodno, zato što sam u jednom trenutku opet imao više sreće nego pameti. Kao 32-godišnjak dobio sam posao u Barceloni na Akademiji za djevojke. Tamo je bilo 350 djevojaka između 16 i 22 godine, a ja sam bio jedini muški profesor.

NACIONAL: Postoji li u Kataloniji poneki Marunas? – He, he, nema. Ja sam potpuno nedužan.

NACIONAL: Što smatrate najgorim iskustvom u životu? – Svojoj prvoj ženi Amerikanki napisao sam u nekoj pjesmi stih “Meni su se u životu dogodile samo dvije neugodne stvari: ti i Jugoslavija”. Jugoslavija je za mene stvarno ružan san i danas s užitkom gledam na činjenicu da, usprkos nekim željama, nema nikakve šanse za njezinom restauracijom. Srbija se svela na beogradski pašaluk i Vojvodinu i nema više izgleda za stvaranje proširene Srbije, kako su oni doživljavali bivšu državu. Ne ulazeći u detalje, Jugoslavija je za sve svoje narode bila gubitak vremena.

BORIS MARUNA
Biografija

Rođen 13. travnja 1940. u Podpragu (Južni Velebit)
Živio u Zagrebu, a 1960. s dvojicom braće odlazi u emigraciju.
Nakon Italije i Argentine, 1965. dolazi u London
1966. u Kaliforniji studira angloameričku književnost
1971. dolazi u Barcelonu
1990. vraća se u Hrvatsku i ubrzo postaje protivnik Franje Tuđmana i HDZ-a. Deset godina kasnije, 2000. postaje ravnatelj Matice iseljenika, a ovih dana odlazi u Čile kao veleposlanik Republike Hrvatske.