Objavljeno u Nacionalu br. 416, 2003-11-05

Autor: Melisa Skender

Zvijezda 'Priče sa zapadne strane'

Želim se okušati kao operni pjevač

Đani Stipaničev, diplomirani profesor biologije, nekadašnji pjevač dalmatinskih klapskih pjesama i čovjek razočaran u hrvatsku estradu, pobudio je pažnju javnosti glavnom ulogom u Bernsteinovom mjuziklu 'Priča sa zapoadne strane', koji se ove sezone igra u zagrebačkom HNK

Stipaničev već nastupa na i pozornici HHK u Zagrebu, koje je ove sezone na svoj repertoar uvrstilo i, za tu nacionalnu kuću potpuno novi žanr, mjuzikl.Stipaničev već nastupa na i pozornici HHK u Zagrebu, koje je ove sezone na svoj repertoar uvrstilo i, za tu nacionalnu kuću potpuno novi žanr, mjuzikl.“Nešto dolazi ali ne znam kad, i ne znam što ?”, citirao je Đani Stipaničev repliku što ju izgovara u prvom činu mjuzikla “Priča sa zapadne strane” jer tako nekako počinje i njegova priča o vrtoglavom uspjehu koji ga je, s estradnog dna, u posljednje dvije godine lansirao u kazališnu orbitu. Pjevati je počeo prije deset godina kad je pozvan da u klapi “Dalmati” zamjeni baritona. Prije pet godina okušao se i kao solo pjevač čije su kvalitete na hrvatskoj estradi prošle potpuno nezamijećene. Kako mu je to objasnio Zoran Škugor: “Đani moj, ali ti predobro ‘pivaš’ za ovo čime se ja bavim”. Koliko je taj prekaljeni estradni lisac bio u pravu kad mu je krajem 90-ih odbio biti menadžer najbolje se vidi danas; godinu dana nakon što je potpisao ugovor o stalnom angažmanu u zagrebačkoj Komediji. Stipaničev već nastupa na i pozornici HHK u Zagrebu, koje je ove sezone na svoj repertoar uvrstilo i, za tu nacionalnu kuću potpuno novi žanr, mjuzikl.

LEAD Na premijeri rock opere 'Isus Krist superstar' nije mi radio mikrofon pa sam pjevao iz petnih žila, a publika je komentirala 'pa ovaj uopće nema glasa'Novu kazališnu zvijezdu otkrio je prije tri godine Vlado Štefaničić, direktor Komedije kojeg će Stipaničev opisati kao “čovjeka koji u Hrvata znači sinonim za mjuzikl”. Štefaničić je tada postavljao prvi u nizu velikih mjuzikala na Jarunu koji je sada već tradicionalna ljetna pozornica za takve spektakle. Stipaničevu je, kojeg je poznavao s “Tv Mreže” gdje su zajedno radili na emisiji “Napokon nedjelja” , ponudio ulogu Isusa u rock operi “Isus Krist superstar”. Kad je 4. travnja 2000. prvi put stao na kazališnu scenu, bariton iz klape “Dalmati” imao je gadnu tremu. Prije njega u istoj su ulozi nastupali Giulliano i Ivan Mikulić, dok je tada 31-godišnji Šibenčanin bio tek treća alternacija. Kaže da je morao rudarski zapeti da bi na sceni uopće dobio priliku. Kad ju je konačno dobio, stao je u prvom činu pred više od tisuću ljudi u publici i shvatio da mu je mikrofon mrtav.

“Čitav sam prvi čin morao pjevati punim plućima, bez mikrofona. U pauzi je publika komentirala: ‘Tko je ovaj? Što je njemu?! Pa on uopće nema glasa!’, a te su reakcije stigle do moje garderobe i bio sam užasno bijesan što se to dogodilo baš meni, baš na mom debiju. Ali, tada je u meni proradio onaj poznati dalmatinski ‘dišpet’. Kad je sve završilo, ansambl je počeo skandirati moje ime, a ja sam dobar dio vremena proveo uvjeren da sam na nekoj drugoj planeti, kao na nekakvom oblaku. Taj dan nikad neću zaboraviti”, prepričava Stipaničev čiji je prvi nastup publika dočekala mlakim aplauzom i otrovnim komentarima, a do kraja trećeg čina ustala na noge i pozdravila ga ovacijama. Nakon toga zaredale su se glavne role: bio je Claude u “Kosi”, Angelo i Theo u predstavi s pjevanjem “Piaf”, Audrey u “Malom dućanu strave” i konačno, Tony u “Priči sa zapadne strane” koja ga je dovela na pozornicu HNK. Prije godinu dana potpisao je ugovor o stalnom angažmanu za kazalište “Komedija” što znači da će u budućnosti posla za ovog talentiranog pjevača, sad kad mjuzikl gostuje i na sceni tzv. ozbiljnih kazališnih kuća, sigurno biti.

“Svi se Dalmatinci nakon puberteta žele okušati u dalmatinskim klapama”, uvjerava Stipaničev, no potom ipak sužava taj krug: “Bar oni koji shvate da imaju sluha, i na prvom ozbiljnijem tulumu odluče pustiti emocije i zapjevati, a glas im poleti za prvi ili drugi tenor, ili bar za bariton. Zazvuči li tu nešto u obliku nekakve ‘harme’, zaraženi su za čitav život. To se i meni dogodilo s nekakvih 17 ili 18 godina”. Mladi Šibenčanin krenuo je zapravo očevim stopama jer i Ivo Stipaničev pjevao u šibenskoj i dalmatinskim klapama, iako se ovaj arhitekt glazbom nikad nije i profesionalno bavio. Profesionalno o glazbi nije razmišljao ni Stipaničev koji se, nakon mature, dvoumio između Medicinskog i Prirodoslovno matematičkog fakulteta. “Glazba je tada imala neko nedefinirano mjesto u mojoj glavi, a od medicine sam odustao jer sam se uvijek, kako bi mi Dalmatinci rekli ‘afanava’ kad bi mi vadili krv. Smjer biologije na PMF-u upisao sam tek nakon devetog pokušaja polaganja prijemnog, 1990. godine”, priča diplomirani profesor biologije koji se, igrom slučaja, već 1992. ponovo našao u dilemi posvetiti se glazbi ili nauci. Naime, ugledni tenor Stojan Stojanov Gančev, negdašnji prvak opere zagrebačkog HNK, otkrio je u mladiću kojeg je za svojih ljetovanja u Tribunju često slušao kako pjeva, veliki potencijal za opernu karijeru baritona. “Gančev je prijatelj mog oca i zaprijetio mu je da, ako me ne pošalje kod njega na sate pjevanja, njih dvojica više nemaju o čemu razgovarati. Tako je i bilo, pa sam 1992. odlazio na sate pjevanja sve dok me, deset mjeseci kasnije, nisu pozvali da zamijenim baritona u klapi “Dalmati”. Uletio sam u to otprilike kao da sad netko uleti u “Parni valjak” umjesto Akija Rahimovskog, i to mi je značilo doći u klapu “Dalmati”. Ispunila mi se životna ambicija, imao sam 23 godine pa sam odmah donio odluku da prestanem sa školovanjem za opernog pjevača ”, priča Stipaničev koji je u sljedećih par godina s “Dalmatima” dosegao sve što je mogao: nagrade na festivalima, uspješne glazbene suradnje, velike koncerte, ali nisu objavili niti jedan album.

“Nismo baš radili na imidžu studijskog benda. Svi su u “Dalmatima” zapravo radili nešto drugo, a pjevanje u klapi bilo im je dodatan izvor prihoda tako da smo obično radili koncerte i gaže. Nitko nije želio uložiti impuls da to krenemo raditi i na profesionalnom nivou, da se posvetimo samo tome, pa sam zbog toga počeo razmišljati o solo karijeri. No, već u startu ona nije krenula onako kako sam zamišljao”, priznaje pjevač iz Šibenika koji je, pokušavajući pronaći svoje mjesto na hrvatskom estradnom nebu shvatio kako taj svijet uopće nije onakav kakvim ga je zamišljao. Nakon nastupa na Melodijama hrvatskog Jadrana 1997. gdje nije zabilježio veći uspjeh, sljedećeg ljeta pokušao je ponovo poslati Zdenku Runjiću, direktoru festivala, dvije svoje pjesme. Obje su odbijene, no Runjić je Stipaničevu predložio da otpjeva na festivalu jednu njegovu pjesmu. Nastup Stipaničeva s pjesmom koja mu, kako je kasnije priznao, nikako nije legla, bio je potpuno nezapažen jer je istovremeno na SP u Francuskoj Hrvatska igrala nogometnu utakmicu protiv njemačke reprezentacije. Premda je Zdenko Runjić obećao izravan ulazak u finale Melodija onome tko bude pjevao na pozornici u trenutku dok Hrvatska bude zabijala gol Njemačkoj, to obećanje nije ispunio. Godinu dana kasnije nekadašnji bariton “Dalmata” nastupao je i na Dori, također bez većeg uspjeha.

“Svijet estrade je zamračen i zatvoreni svijet u kojem teško možeš uspjeti kao solo igrač. Moraš imati podršku u vidu menadžerskog, producentskog, diskografskog lobija i novinarskog kruga koji sve to prati kako bi, na kraju, uspio postati proizvod”, govori o svojim estradnim vremenima danas Stipaničev. Priznaje kako se 1999. godine, kad je nakon devet godina konačno dobio diplomu, umjesto profesorskom zanimanju ipak okrenuo glazbenoj karijeri i odlučio probiti se u taj zatvoren i mračan svijet hrvatske glazbene industrije. U to vrijeme počela je i njegova suradnja s producentom i autorom pjesama Željanom Klašterkom. “Nismo naišli na razumijevanje publike koja je navikla na taj jedan lako-glazbeni štih, prijemčiv uhu i neopterećen harmonizacijama na kakvima je ustrajao moj skladatelj. Nismo željeli ni spuštati kriterije. Kao da sam znao što me čeka. Pretpostavljam da za moj angažman u kazalištu ne bi bilo dobro da sam tada popustio”, zaključio je Stipaničev, a zatim se sve u njegovom životu, gotovo preko noći, promijenilo. “Nakon debija za pamćenje u ulozi Isusa, Stipaničevu je uloga Tonyja u “Priči sa zapadne strane” već treća naslovna rola koju pjeva. Od kako je zaposlen u kazalištu “Komedija” s ansamblom je nastupao u predstavi “Piaf”, potom u opereti “Noć u Veneciji” na Jarunfestu, pa u mjuziklu “Mali dućan strave”, a samo desetak dana uoči premijere “Kose” u srpnju ove godine, prije no što je stao na scenu kao Claude i odigrao drugu glavnu ulogu u kratkoj kazališnoj karijeri, Stipaničev je stao i pred oltar.

Njegova supruga Nelli Bem prošlog je tjedna u Zagrebu rodila djevojčicu, a presretan se par, iako je godinama živio u istom zagrebačkom kvartu i ljetovao u nevelikom Tribunju gdje oboje imaju vikendice, upoznao tek prošle godine. “Nelline roditelje upoznao sam čak i ranije, kad sam želio kupiti njihov stan na Vrbiku. Dva puta smo pokušavali dogovoriti prodaju, no bez uspjeha. Konačno, kupio sam drugi stan i oteo im kćer” , šali se Stipaničev, s kojim smo razgovarali dan nakon što su mu supruga i kćerkica stigle iz bolnice. Ponosni tata već je na sva usta hvalio mezimicu mlade obitelji jer je predobra, jer je spavala cijelu noć, jer uopće ne plače puno… Premda zaljubljen u svoje “cure”, Stipaničev je prošlog tjedna, dok je njegova 23-godišnja supruga, apsolventica prava ležala u bolnici, bio zaposlen na čak dvije pozornice u dvije glavne uloge; kao Claude u “Komediji” i Tony u HNK. “Nešto dolazi, ne znam kad i ne znam gdje, da parafraziram svoju repliku iz “Priče sa zapadne strane”, i to nešto je definitivno došlo u vidu kazališta. Ti angažmani u meni su sve preokrenuli. Rad na kazališnoj sceni, rad s ljudima koji su diplomirali na Glazbenoj ili Akademiji dramskih umjetnosti i koji ti doista žele pomoći, sve to je bio pravi kontrapunkt mom estradnom glavinjanju. Kad sam shvatio da će “Komedija”, nakon prvog Jarunfesta, nastaviti svake sezone pripremati bar jedan veliki mjuzikl i nekoliko manjih, te da će to postati standardna forma rada, odlučio sam odustati od solo karijere na estradi probati u kazalištu. Ljudi iz me kazališta prihvatili i zato sad moram na najbolji mogući način odraditi svaku svoju predstavu, interpretirati svaki svoj lik tako da ga publika prepozna i prihvati. Ne znam opisati što mi i koliko znači svaki njihov aplauz”, objašnjava Stipaničev koji se nije uljuljkao u statusu novopečene zvijezde nego i danas traži, kako je to rekao, “skalinu više”.

“Evo kako se kotačić sreće okreće. Prije 11 godina odustao sam od školovanja za opernog pjevača da bih pjevao u klapi, a sad su se stvari prilično promijenile, i već dugo razmišljam o tome kako bih se volio okušati i u operi jednog dana. To je još uvijek na razini moje intimne želje, ali počet ću raditi na tome da to i ostvarim. U ovih 11 godina taj kotač života vratio me baš tamo gdje sam možda mogao doći i puno prije”, bez žaljenja konstatira Stipaničev. Trenutno je on nova zvijezda hrvatskog mjuzikla koji je Zoranu Škugoru dan danas zahvalan što ga je, iako prilično grubo, okrenuo od estrade i natjerao da svoju ljubav prema pjevanju i izuzetan glas razvije u nekom, za to očigledno puno prikladnijem, okruženju.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika