Osim Mihanovića, Hrvatska nema autora čije bi se slike mogle prodati za 100.000 eura, što je regularna cijena svjetski priznatih živućih umjetnika.“Hrvatsko tržište umjetnina bombardirano je amaterizmom, mnogi prodavači nemaju ni znanja ni talenta za posao kojim se bave, a kupci su neobrazovani i teško im je razlikovati kvalitetnu sliku od plagijata”, kaže splitski hiperrealist Zvonimir Mihanović, najskuplji hrvatski slikar, koji jedini u Hrvatskoj za svoja ulja u inozemstvu, najviše u Americi, dobiva od 80.000do 250.000 dolara. Cijena njegovih ulja u prosjeku iznosi oko 150.000 dolara, a čak su se i u Hrvatskoj našla tri kupca.

Uz Mihanovića, još su samo tri hrvatska umjetnika koji žive u državi traženi u svijetu, gdje postižu visoke cijene. Prvi je Mersad Berber, koji se odlično prodaje, od Rusije preko Turske do SAD. U Hrvatskoj postiže cijenu od 16.000 dolara, a na Zapadu od 30.000 dolara naviše. Drugi je naivac Ivan Rabuzin, koji je traženi slikar u Europi, naročito u Italiji, Švicarskoj i Njemačkoj. Rabuzinovi radovi prodaju se na punte: jedan punat stoji 700 eura! I na kraju Dušan Džamonja, koji je, dok je živio u inozemstvu, imao ugovor s belgijskom galerijom i u to vrijeme odlično kotirao na svjetskom tržištu. Također, i dan danas može prodati svoj crtež čak za 12.000 eura, a traže ga i Amerikanci.

Osim Mihanovića, Hrvatska nema autora čije bi se slike mogle prodati za 100.000 eura, što je regularna cijena svjetski priznatih živućih umjetnika. Za Edu Murtića kažu da je komercijalni vrhunac u svijetu dostigao u sedamdesetima, najviše u Italiji i Njemačkoj, a danas uglavnom izlaže u respektabilnim prostorima širom Europe. Kako saznajemo, na europskom tržištu bio je top tema sve do Domovinskog rata, ali tada su inozemni galeristi počeli prema njemu voditi nelojalnu politiku. Od mlađih, kako saznajemo, Nenad Vorih postiže solidne cijene u Njemačkoj. No, galeristi prognoziraju da će porasti cijene hrvatskim modernistima poput Josipa Račića, Miroslava Kraljevića, Celestina Medovića, Vlahe Bukovca i Slave Raškaj. Primjerice, već sada se djela Milivoja Uzelca mogu u Parizu kupiti za nekoliko tisuća eura, što je po njihovom mišljenju dobra cijena.

Hrvatski slikari prava su rijetkost na svjetskom tržištu umjetnina. Primjerice, na nedavno održanom Britanskom sajmu umjetnosti u Londonu, jednom od najvećih na svijetu, nitko nije nudio na prodaju slike hrvatskih slikara, a nitko se za njih nije ni zanimao. Slike hrvatskih autora u inozemstvu najviše kupuje hrvatska dijaspora, a stranci ne vole riskirati i radije ulažu u ulja i skulpture svjetski priznatih autora. No, kupit će zgodne serigrafije hrvatskih autora ili slike mlađih autora koji bi, prema preporuci nekog uglednog galerista, jednog dana mogle postati postići visoku cijenu. “Zbog niskog standarda nema obrazovanih imućnih ljudi koji bi kupovali kvalitetne slike, a novi sloj bogataša preferira kič”, nastavlja Mihanović svoj komentar o hrvatskom tržištu umjetnina. “Također, nema dovoljno profesionalnih galerija koje bi ulagale u slikara, pripremale njegove izložbe i kataloge, te izgrađivale kupce kao što je uobičajeno na inozemnom tržištu. Umjetnik mora imati svog galerista ili agenta jer je nepristojno da se sam bavi prodajom slika kao što se to često radi u Hrvatskoj”.

Mihanović u Hrvatskoj surađuje s galeristicom Mirnom Reiser, vlasnicom Galerije Mala na Trgu bana Jelačića, koju smatra “izvrsnom, beskompromisnom selektoricom, u rangu s najvećim galeristima svijeta.” U svjetski slikarski vrh lansirala ga je Galerija Findlay iz New Yorka, a nakon smrti starog vlasnika prije pet godina izabrao je Galeriju Hammer u 57. ulici, koja je specijalizirana za majstore 20. stoljeća. Djed današnjeg vlasnika te galerije bio je bogati naftaš, a u SAD-u je prvi promovirao Marca Chagalla, Oscara Kokoschku i ine europske slikare. Mihanovićeva ulja mogla bi na američkom tržištu postići puno višu cijenu jer je potražnja nevjerojatno velika. Njegove slike čekaju se i do tri godine jer Mihanović radi polako, studiozno, a godišnje napravi najviše pet slika. Poslovna politika Galerije Hammer vrlo je neobična: ne želi da u Mihanovićevom slučaju novac igra najvažniju ulogu i zato mu svake godine podižu cijenu za deset posto. Najviše kupaca, čak 70 posto, dolazi iz SAD-a gdje je najveći postotak bogataša, na drugom mjestu je Japan, a na trećem su Južna Amerika i Europa. Primjerice, senatori i vlasnici naftnih kompanija kupili su Mihanovićeva djela po cijeni od vrtoglavih 250.000 dolara. No najčešći kupci ipak su veliki svjetski kolekcionari.

Ivo Jerič vlasnik je najstarije galerije u Zagrebu, Galerija Kaptol, otvorene još 1987. godine. Jerič kaže da se hrvatsko tržište umjetnina tijekom zadnjih 15 godina naveliko mijenjalo, i da svako od tri razdoblja ? socijalističko, ratno i poslijeratno doba u samostalnoj Hrvatskoj, te doba nakon izbora 2001. – odlikuju posve različite karakteristike. “U socijalizmu, do 1991. godine, slike je najviše kupovala viša srednja klasa – odvjetnici, liječnici, profesori i biznismeni – , koji su pratili izložbe i imali solidno znanje o umjetnosti”, kaže Jerič. “Taj intelektualniji sloj preferirao je slike Ede Murtića, Nikole Reisera, Otona Glihe, Nives Kavurić – Kurtović, Julija Knifera i Dušana Džamonje, dakle autore koji su se okupljali oko galerije Forum. Bilo je i onih koji su u prosincu masovno kupovali slike jer im se to odbijalo od UPG-a, koji je bio koristan za galeriste i umjetnike. To su uglavnom bile tvrtke ili biznismeni kojima se više isplatilo da kupe sliku nego da plate porez”.

U doba Domovinskog rata, od 1990. do 1991. godine, hrvatsko tržište umjetnina je zamrlo i gotovo se ništa nije prodavalo. Dotadašnjim kupcima iz više srednje klase izgubio se svaki trag, a na scenu su stupili novi bogataši, tajkuni i političari, povratnici iz dijaspore i poduzetnici iz Hercegovine, koji su počeli kupovati status vilama, automobilima i ? slikama. Podrijetlo slikara postalo je gotovo presudno. Masovno su se rasprodavale ili mijenjale slike srpskih autora, poput Olje Ivanjicki ili Crnogorca Petra Lubarde, za hrvatske autore. Također, bilo je nemoguće prodati slike mladih i neafirmiranih, osobito apstraktnih slikara. Na primjer, slike Murtića i Knifera, koje su se u to doba mogle kupiti za cijenu od 1800 do 2000 njemačkih maraka, nitko nije htio ni pogledati. Bilo je i provokatora koji su galeriste arogantno pitali kako mogu prodavati slike ljevičara i crvenih komunjara. U drugom poslijeratnom razdoblju tajkuni su masovno tražili zvučna slikarska imena, poznata iz likovnih enciklopedija. Ušli bi u galeriju i zapitali: ‘Tko ti je najskuplji slikar? Taj? Kupujem!’”, objašnjava Jerič, dodajući da su znali da će najbrže i najlakše prodati najskuplje slike što je bio paradoks u tom razdoblju neimaštine. Tako je počela jagma za vrijednim djelima Miljenka Stančića, Celestina Medovića, Vlahe Bukovca, Menci Clementa Crnčića, Miroslava Kraljevića, Josipa Račića i ostalih iz hrvatske moderne. Ti slikari su i ranije visoko kotirali na tržištu, a onda su im cijene dostigle vrtoglave visine. Njihova djela i dalje drže cijenu: primjerice, M. C. Crnčić se prodaje u prosjeku za 13.000 eura, Medović za 20.000 eura, a Dulčić varira od 10.000 do 20.000 eura.

Istodobno, novi kupci su se pomamili za dopadljivim i dekorativnim slikama pejzažista Gabrijela Jurkića i Ljudevita Šestića, kojima je cijena nevjerojatno skočila. Posebno Hercegovcu Jurkiću koji je na svojim slikama obilato koristio nacionalne i zavičajne motive kao što su ovčice, očigledno bliske novim bogatašima. “Pitali su me zašto mi je Jurkić tako jeftin”, kaže Jerič. Recimo, Jurkićeve slike su prije rata postizavale cijenu od 900 njemačkih maraka, a početkom devedesetih su skočile na cijenu od 2500 do 4000 njemačkih maraka.

“Nakon izbora 2000. godine ponovno se proširio krug kupaca, a asortiman slika je postao raznolikiji”, kaže Jerič. S novim političkim kursom u prvi plan dolaze mladi poduzetnici, yuppieji od tridesetak godina, koji slikare hrvatske moderne bliske HDZ-ovom mentalitetu iz prethodnog razdoblja smatraju arhaičnim. Okreću se generacijskim slikarima koji su bliži njihovoj proeuropskoj orijentaciji i modernom senzibilitetu. Primjerice, traže Baneta Milenkovića, Zoltana Novaka i Željka Kipkea, a oni bogatiji ponovno otkrivaju Edu Murtića, Zlatka Pricu i Julija Knifera. No, usprkos trendovima i politici, ipak je cijena umjetnine najčešće odlučujući faktor pri kupnji. Jer slike se najviše kupuju za prigodne svečanosti”, pojašnjava Jerič. Milenkovićeva ulja mogu se kupiti od 2500 do 3000 eura. Za Kipkeove radove, koji su 1992. stajali oko 800 njemačkih maraka, danas se može dobiti i pet, šest puta više, ovisno o formatu i godini nastanka ? od 1500 do 6000 eura. Tihomir Lončar također ima svoje kupce i vrlo širok raspon cijena ? od 3000 do 14.000 kuna. I dalje se traže ulja Miljenka Stančiće i Ive Dulčića, koja stoje od 10.00 do 20.000 eura. Ogromno zanimanje vlada za djela Đure Pulitike i Vaska Lipovca, inače rijetkih na tržištu, koja su prije stajale od 1000 do 2000 eura, a sada im je cijena zbog velike potražnje skočila na 3000 do 5000 eura. No, manje Lipovčeve skulpture mogu se dobiti i za 1500 eura. Traže se i radovi Josipa Vanište i Antuna Motike, čije se cijene manjih formata kreću od 1500 do 3000 eura. Dobro kotira i Ivan Lesiak ? prodaje se za oko 4000 eura.

Slike Ede Murtića, najpoznatijeg hrvatskog slikara, mogu se kupiti u Galeriji Zona koju drži njegov sin Ranko Murtić. Cijene uljima variraju ovisno od formata: za male formate treba izdvojiti od 1000 do 2000 eura, za srednje od 6000 do 7000 eura, dok velika platna stoje 20, 30 ili 40 tisuća eura. Gvaševi se mogu kupiti za svotu od 2000 do 3000 tisuće eura, a grafike od 1000 do 1500 eura. Ranko Murtić tvrdi da ima drukčiju koncepciju rada. ”Želim agencijski voditi slikare koje zastupam”, kaže. To znači da im vodi marketing i promociju, organizira izložbe, priređuje kataloge i bavi se njihovim plasmanom u inozemstvu. Primjerice, početkom iduće godine prezentirat će nekoliko mlađih autora u Milanu ? Lovru Artukovića, Damira Stojnića i Borisa Guinu. Također, dva puta godišnje organizira izložbe mlađim autorima i naglasak stavlja na razmjenu programa s galerijama u Hrvatskoj. Ne uzima galerističku maržu tako da nema razlike između cijena u slikarskom ateljeu i onih u galeriji. “Time želim stimulirati kupnju slika u galerijama”, kaže. Takav način rada se pročuo u likovnim krugovima, pa su neki slikari prešli u njegov “tabor”. Osim što ima ekskluziv za oca Edu Murtića za Zagreb, vodi kampanje za Zlatana Vrkljana, Željka Kipkea, Igora Rončevića i Boris Guinu, a od mlađih za Hrvoja Majera i Zdravka Pala. Cijene Vrkljanovih djela kreću se od 500 eura koliko stoje enkaustike, do 4500 eura za ulja. Guinini akrilici veličine 1×2,20 mogu se kupiti za 1000 do 3000 eura, a monotipije već od 400 eura.

Što se tiče najmlađe generacije umjetnika, Murtić kaže da postoji standardna cijena za njihove radove i da u Hrvatskoj nema drastične razlike u cijenama između najmlađih i etabliranih slikara: množi se puta dva ili tri. “Na godišnjoj izložbi studenata Akademije likovnih umjetnosti, koju priređuju prije diplome, prodaju svoje slike po cijeni od 2500 kuna po četvornom metru”, kaže. Primjerice, mladi Hrvoje Majer svoje dvometarske slike prodaje po cijeni od 2000 do 7000 eura, a Zdravko Pal od 2000 do 5000 eura. Murtić tvrdi da ima vrlo dobro iskustvo u prodaji slika mlađih autora. “To su kvalitetni slikari s pristupačnim cijenama, a upravo radim na njihovoj prezentaciji u inozemstvu. Zanimanje za hrvatske slikare je opalo u inozemstvu jer nije bilo kvalitetne prezentacije, a država nije imala prave kontakte. No, mislim da galeristi mogu puno učiniti”, zaključuje Ranko Murtić”.

“Ne događa se svaki mjesec da netko uđe u galeriju i kupi vrijednu i skupu sliku”, kaže galerist Radovan Beck, koji se specijalizirao za suvremenu umjetnost. Njegovo iskustvo pokazuje da se najviše traže i cijene vrhunski umjetnici iz pedesetih i šezdesetih godina, koji su bili utemeljitelji novih umjetničkih pokreta poput Exata i Novih tendencija. To su Ivan Picelj, Aleksandar Srnec, Julije Knifer, Ivo Gattin, Vladimir Kristl, Marijan Jevšovar, Đuro Seder, Božidar Rašica? Njihovi radovi imaju muzejsku vrijednost, teško ih je nabaviti, rijetko se nalaze na tržištu, a kad se pojave postignu vrlo visoke cijene. Primjerice, Srnecova djela bi stajala od 10.000 do 15.000 eura.

“Na hrvatskom tržištu umjetnina vladaju nered i kaos, a kriza, prisutna u društvu, osjeća se i kod prodaje slika”, kaže Željko Kipke, koji se u zadnje vrijeme sve više bavi nekomercijalnim projektima, a čije su slike u vlasništvu brojnih fondacija i zbirki u Toulousu, Amsterdamu i Beču, te u privatnim kolekcijama širom Amerike. “Iako sam imao nekoliko prilika da potpišem ekskluzivni ugovor s nekim svjetskim galerijama, nisam se odlučio na taj korak. Naime, svaki svjetski galerist očekuje da mu se vrati uloženi novac i zato maksimalno eksploatira umjetnika, poput zadnjeg roba. Nisam bio spreman na takvu robovlasničku eksploataciju, unatoč tome što su cijene slika u inozemstvu u startu puno više nego kod nas. Primjerice, prije deset godina, prodavao sam svoje slike u Hrvatskoj za 1000 ili 2000 njemačkih maraka, a istodobno u Francuskoj za 11.000 maraka,” rekao je Kipke. Po Kipkeovu mišljenju nije se lako probiti na svjetsko tržište umjetnina jer na njemu vlada strahovita konkurencija. Svijet osvajaju novi i talentirani Kinezi, Afrikanci i Japanci, koji prihvaćaju rigorozne uvjete galerista. Tržište funkcionira po logici ponude i potražnje: što je slikar traženiji, postiže više cijene. Na pitanje mogu li se hrvatski slikari nametnuti svjetskom tržištu, odgovorio je da Zapad zadnjih godina pokušava uspostaviti vezu s Balkanom i njegovim umjetnicima. “Galeristi i selektori sa Zapada polaze od toga da će ovo područje jednog dana ipak biti dio Europske unije i zbog toga propituju ovo tržište – nadam se ne samo zbog muzeja, nego i zbog kupnje”, zaključio je Kipke.

Galeristica Mirna Reiser smatra da nije istina da u Hrvatskoj nema zanimanja za skulpturu. “Do Domovinskog rata prodala bih samo jednu skulpturu u mjesec dana, a nakon 1991. ljudi se sve više raspituju za hrvatske kipare, najviše za Džamonjina “Jaja”, tako da danas prodajem trećinu ulja, grafika i skulptura”, kaže Mirna Reiser. Džamonjina “Jaja” stoje od 8000 eura na više, ali se malo prodaju jer je niska platežna moć kupaca. Zato se dobro prodaju njegove manje skulpture, koje stoje oko 2000 eura i crteži ? od 2000 do 4000 eura. Također dobro idu manje skulpture Stipe Sikirice, Miroslava Župančića i Ivana Kožarića. Cijena je u prosjeku od 18.000 do 20.000 kuna, ali mogu se naći i jeftiniji radovi, primjerice, od oko 8000 kuna. Po njezinom mišljenju, grafike se već godinama slabo traže. Prije je Zagreb bio poznat po izvrsnim grafičarima, a danas su klasične likovne discipline poput akvatinte, bakropisa ili litografije potpuno degradirane jer su ih istisnule suvremene tehnologije. “To je prava tragedija”, naglašava Mirna Reiser, “ali to nije slučaj na Zapadu. Primjerice, u Velikoj Britaniji te tradicionalne tehnike i dalje se cijene. Kod nas se grafike mogu naći još samo u javnim prostorima, ali ne u privatnim kućama.” Prosječna cijena grafika uvijek je bila od 2000 do 4000 kuna, no danas ih preprodavači sve češće poluilegalno umnažaju i na tome prave mutni biznis. Stoga se neke mogu kupiti po cijena od 500 kuna.

Slično se dogodilo i s akvarelom. Danas imućnija publika radije ulaže u ulja na platnu,i u skulpturu, a ne u akvarel jer “papir smatraju manje vrijednim”. Akvarele kupuju kolekcionari i pripadnici starije generacije, ali ostali nemaju afiniteta prema toj tehnici. “Akvarel je prozračan i ljudi moraju imati senzibilitet za papir, a danas se više traže djela koja su čvrsta i postojana”, zaključuje Mirna Reiser. Danas su također u drugi plan pali slikari cijenjeni u HDZ-om razdoblju, poput Vasilija Jordana, Munira Vejzovića, Dimitrija Popovića i Dragice Cvek Jordan, no ipak se i dalje traže. Dobro se prodaju Popovićeve slike u kombiniranoj tehnici, koje stoje od 3500 do 5000 kuna. Zanimljivo je da njegove aktove, koji stoje oko 8000 kuna, najviše kupuju – žene. Firme kupuju, uz Popovićeve, najviše radova Mersada Berbera.

“Htio sam spriječiti manipulacije cijenama umjetnina na tržištu”, objašnjava Zdravko Mihočinec, direktor “Konture”, zašto je prije godinu dana osnovao prvu profesionalnu aukcijsku kuću u Hrvatskoj. “Aukcije smo zamislili kao servis građana gdje bi oni dobivali kompletnu uslugu – od stručne procjene umjetnine što radi Nikola Albaneže, pa do prodaje po prihvatljivim cijenama. Svima sugeriram da dođu na aukcije jer su na njima cijene umjetnina najprihvatljivije i ne može se dogoditi da kupe falsifikat.” Do sada su održane četiri sezonske aukcije u Muzeju Mimara ? zimska, ljetna, proljetna i jesenska, i sve su bile dobro posjećene iako neki smatraju da im je nedostajalo glamura i jačih slikarskih imena. Mihočinec procjenjuje da je na svakoj bilo oko 30 posto znatiželjnika koji su željeli vidjeti atmosferu na aukcijama, a ostalo su činili ljubitelji umjetnosti, kolekcionari, predstavnici tvrtki i manji dileri. I sastav prodavača je bio raznolik: prodefiliralo je mnogo različitih ljudi, od kućanica koje su nudile na prodaju slike iz ostavština svojih baka, do profesionalnih preprodavača koji su došli s 20-tak slika pod miškom.

“Još ne možemo napraviti bilancu i reći koje slikare najviše preferiraju Hrvati jer je prošlo premalo vremena, ali na sve četiri aukcije građani su najveći interes pokazali za slikare moderne”, kaže Mihočinec. Na prvoj aukciji najvišu je cijenu postiglo ulje “Masline” Frana Šimunovića, klasika hrvatskog modernog slikarstva, 16.000 kuna. Toj se cijeni mora dodati porez i provizija od 20 posto pa se iznos onda penje za oko 42 posto. Prodane su tri slike Crnčića, a tražila su se i djela Medovića, Dulčića, Stančića, Ljube Babića? Prodale su se i četiri slike Anke Krizmanić po cijenama od 1700 do 7500 kuna, dva do sada nepoznata ulja Slavonca Ivana Nepomuka Debeljakovića, djelo Mersada Berbera za 5500 kuna, Vilima Svečnjaka za 10.000 kuna, te Ivana Rabuzina za ? 500 kuna. Kod Šimunovićeve slike dogodio se nevjerojatan obrat: ta je slika procijenjena na puno višu vrijednost ? između 22.500 i 32.000 kuna, no postigla je nižu cijenu. Po mišljenju Zdravka Mihočinca to je očiti odraz siromaštva hrvatskog društva u kojem se svota od 100.000 kuna za neku sliku doživljava kao iznimno visoka cijena, dok je na Zapadu ta cijena posve uobičajena. Najvrednije djelo koje se pojavilo na dosadašnjim aukcijama bila je slika “Portret gospođe Karas” Vjekoslava Karasa, koje je procijenjeno na iznos od 200.000 do 300.000 kuna, ali do danas nije prodana. Zapravo, cijene umjetnina su u Hrvatskoj jako rastezljive i nema sustavne politike.

U svijetu aukcijske kuće naplaćuju najnižu proviziju, oko 20 posto, a galeristi uzimaju čak oko 80 posto od prodaje slike. Na primjer, kada poznati američki galerist Leo Castelli proda sliku za 100.000 dolara, automatski uzima 80.000, dok umjetnik dobije “samo” 20.000 dolara. Kod nas aukcijska kuća “Kontura” također uzima najmanju proviziju, a galeristi oko 30 posto. Europski galeristi uzimaju čak oko 70 posto od prodane slike. Da se postigne omjer 50 prema 50, umjetnik treba postati itekako poznat. Po mišljenju Zdravka Mihočinca, od prošle godine cijene Bukovčevih slika, osobito aktova koje se pojavljuju na velikim aukcijama u svijetu, rapidno rastu. To je očiti pokazatelj da netko želi otkupiti sva Bukovčeva djela na tržištu i to bez obzira na cijenu. Naime, Mihočinec tvrdi da je jasno da nije riječ o kolekcionaru, nego o osobi koja želi investirati u Bukovca. Na primjer, na aukciji Sothebys u Londonu, jednoj od najpopularnijih u svijetu, 1. listopada je prodan manji akt Vlahe Bukovca za 23.0000 funti, odnosno, 33.000 eura. Slika je procijenjena da vrijedi od 3000 do 5000 funti, i početna cijena joj je bila 2500 funti. Na kraju je postigla 900 posto višu cijenu, što je veliki kuriozitet i na svjetskoj razini.

Na inozemnim aukcijama trećinu čine galeristi i dileri, a umjetnine čija je vrijednost niža od 10.000 dolara uopće se ne mogu pojaviti na nadmetanju. Aukcija se smatra uspješnom tek onda kada prodaja dostigne između 70 i 80 posto, a u slučaju da se proda manje od 50 posto ponuđenih djela, smatra se neuspješnom. Svi galeristi navode crno tržište kao jedan od najvećih problema na hrvatskom tržištu umjetnina. “Greška ide od umjetnika u ateljeu koji privatno prodaju slike i ne plaćaju porez, a time krše zakon”, kaže Mirna Reiser. “Zatim se reflektira preko preprodavača na cesti koji trguju preko mobitela, u privatnim stanovima ili gostionicama, a posljedice takve ilegalne kupoprodaje snose galeristi i kupci”. Da bi se zaštitili od crnog tržišta, kojemu u Hrvatskoj ni policija ne može stati na kraj, galeristi su prije tri godine osnovali Hrvatsku udrugu galerista. Naime, po mišljenju galerista, kojekakvi dileri višestruko uništavaju tržište umjetnina jer spuštaju cijene slikama, često prodaju plagijate, ne plaćaju poreze, sklapaju mutne ugovore i unose totalni nered u posao. Kaosu doprinose i sami umjetnici, koji rado sklapaju poslove upravo s dilerima jer odmah dobivaju gotovinu. Također, država nema političku strategiju za suzbijanje crnog tržišta umjetnina.

Također, na tržištu umjetnina već je godinama prisutan komičan fenomen trampe. Naime, slikari su poznati po tome da nerado koriste gotovinu kao platežno sredstvo. Ali zato često inzistiraju da usluge i stvari plaćaju slikama. Ta je trampa počela s balama slikarskog platna, a danas se proširila na mikrovalne pećnice, CD playere, hladnjake, perilice rublja… Posao je jednostavan: slikar plati balu slikarskog platna sa svoje dvije, tri slike, čija se vrijednost kreće oko 2000 eura po komadu, dakle znatno više od cijene bale platna. Onda preprodavač tu sliku, koju je dobio gotovo besplatno, ponudi galeristu za 1500 eura, opet ispod tržišne cijene. Time je poremetio stanje na tržištu umjetnina jer je srušio cijene slikama. Takav sistem podržavaju i autori i dileri jer tako izbjegavaju plaćanje poreza, pa svi u lancu imaju neke koristi. Tragikomični vrhunac takve trampe dogodio se u Los Angelesu prije nekoliko godina: supruga poznatog zagrebačkog slikara ponudila je njegove vrijedne slike američkom zubaru kao honorar za popravak zuba. Zubar je to, naravno, odbio i zahtijevao novac. Po mišljenju galerista, Ministarstvo kulture trebalo bi uvjeriti da tržište umjetnina regulira s porezima i poreznim olakšicama kao što je odavno napravljeno u svijetu. Trenutna porezna olakšica u iznosu od 2 posto od bruto prometa kod kupnje slike isplati se jedino velikim firmama, a veliko je pitanje je li to itko iskoristio. Po mišljenju Radovana Becka, Hrvati su izrazito talentirana nacija, ali se ne znamo prezentirati u Europi i svijetu. “Problem skulpture mogli bismo riješiti kolonijama kipara i za deset godina bi cijeli svijet dolazio u Hrvatsku kao na Uskršnje otoke gledati skulpture”, kaže. Što se tiče tržišta umjetnina, zaključuje da je stvar jednostavna: tržište svuda u svijetu određuje pravila igra ?prodaje se onaj slikar koji je dobar i koji se traži, uz preduvjet da funkcionira infrastruktura, od kritičarske mreže preko izložbi i promocija, do kolekcionarstva. “U Hrvatskoj nema dovoljno kolekcionara, a bez toga nema ni prosperiteta”, zaključio je Beck.

Crno tržište
“Na crnom tržištu umjetnina caruje taština, neznanje i nestručnost”, kaže Nacionalov izvor, koji se godinama bavi prodajom slika na tzv. nezvaničnom tržištu. “Malo je poštenih dilera koji ulažu u svoje znanje, možda svega desetak. Česti su sukobi, podmetanja, zavist i trzavice jer se posluje sve teže. S padom standarda i zarade su sve manje. Ima i šarlatana i prevaranata koji nude lažne Picasse i Dalije”. Po njegovom mišljenju, na vrlo rasprostranjenom nezvaničnom tržištu umjetnina okreće se najveći kapital. U to tržište spada i crno tržište s brojnim dilerima koji posao rade na cesti ili preko novina, razne vrste trgovine koje se odvijaju mimo institucija, galerija i muzeja, te neslužbeno trgovanje nekih galerista, koje se najčešće odvija u stražnjim sobicama, dakle, bez poreza i doprinosa. “U galerijama se odvija javna predstava, no to je farsa jer se od prodaje slika za prigodne svečanosti poput vjenčanja i odlazaka u mirovinu ne može baš puno zaraditi”, objašnjava.

Kako otkriva Nacionalov izvor, teško je reći koliko ima dilera na crnom tržištu umjetnina: mnogi od njih bave se tim poslom povremeno, najčešće četiri mjeseca, a onda nestanu da bi se ponovno pojavili nakon godine dana. Mnogi dileri umjetninama imaju stalna zanimanja, koja često nemaju nikakve veze s umjetnošću, a među njima ima liječnika i političara. Žena uglavnom nema, i one su zastupljenije u trgovini antikvitetima nakita ili tepiha. Procjenjuje se da oko 50 do 100 dilera žive od trgovanja umjetninama, dakle, da im je to jedini izvor prihoda. Od toga su 20-tak ozbiljni i stručni trgovci koji se bave kupnjom i prodajom ozbiljnih umjetnina, dok ostali spadaju u mešetare s jeftinim slikama i kičem. Oni uglavnom ne prelaze cijenu od 1000 do 2000 eura. “To je zbog toga jer je problem u velikom riziku”, naglašava Nacionalov izvor. “Diler mora imati oko 10.000 eura u gotovini za posao što mnogi nemaju, pa se rukovode logikom prodaje tipa ‘puno po sitno’. Dio vrhunskih dilera istodobno su i kolekcionari i imaju kod kuće vrijedna umjetnička djela”. Slike najviše kupuju vrhunski poduzetnici, imućni liječnici i političari, a zatim slijede sportaši koji ne prelaze čarobnu granicu od 4000 eura i najčešće kupuju djela Mersada Berbera i Mladena Veže. Primjerice, svi generalni direktori INE kupovali su slike na crnom tržištu, Damir Vrhovnik također, Nikica Valentić bio je čest kupac, bivši direktor HTV-a Ivan Parač, Ivo Sanader, najveći hrvatski medijski magnat? Ponekad slike kruže u krugu: jedan diler prodaje radove drugom koji skuplja baš tog autora. I crno tržište potvrđuje da slike hrvatskih slikara u inozemstvu kupuju jedino hrvatska dijaspora.

Nacionalov informator tvrdi da bi najvišu cijenu na hrvatskom tržištu umjetnina mogao postići Josip Račić, čijim se djelima ne trguje jer ih nema na tržištu. “Kad bi se neka Račićeva slika pojavila na tržištu trgovac bi mogao dobiti onoliko koliko bi prodavač tražio, čak i 200.000 eura”, kaže. I ovdje se najviše traži 50-tak autora, od hrvatskih modernista na čelu s Vlahom Bukovcem, do Ede Murtića i Zlatka Price, čija ulja na crnom tržištu postižu najviše cijene: Bukovčeva od 100.000 do 200.000 eura, a ostalih oko 10.000 eura. Danas se najmanje traže slike sa sakralnim motivima, iako se velika imena ne odbijaju. Također, više se ne traže slike s nacionalnim motivima i povijesnim temama. Na cijeni je najviše izgubio Gabrijel Jurkić, koji je s cijene od 10.000 eura iz vladavine HDZ-a pao na manje od 5000 tisuća eura. Cijena je pala i Otonu Ivekoviću.

Ni skulptura ne kotira najbolje, a cijene ovisi o materijalu. “Kad bi bilo Meštrovićevih i Kršinićevih skulptura, sigurno bi se prodale po visokim cijenama”, kaže. Kod formiranja cijena na nezvaničnom tržištu prvo se eliminira da li je slika ukradena i da li je plagijat, a onda se procjenjuje po načelu rijetkosti, kvalitete i pozitivne kritike, odnosno je li u medijima pozitivno ocijenjen autor. Zatim se uzimaju u obzir i motiv, tehnika, format slike ? veličina i oblik – , godina nastanka i razdoblje, da li je tipičana ili atipičana za autora, potpisana i izlagana ili ne, prijašnji vlasnici. Naime, ako je slika do tada bila u vlasništvu nekog uglednika, u malograđanskim očima joj cijena raste..

“Pazimo kome sliku dajemo na procjenu i na restauraciju jer je loš restaurator može pokvariti”, kaže Nacionalov izvor. “Pismeni certifikat stoji oko 1000 kuna, a u slučaju kada treba zažmiriti na jedno ili čak oba oka, kada je autor upitan ili diskutabilan, stoji puno više ? oko 4000 kuna. U takvoj situaciji zna se namjerno zatražiti certifikat od kustosa koji nije stručnjak za određeno područje”. Na pitanje može li se dobro zaraditi na nezvaničnom tržištu, odgovorio je sljedeće: “Ako se za jednu akciju zaradi 5000 eura to se smatra odličnim, ali to se događa rijetko. Jednom u 20 ili 30 godina može se dogoditi da baš vas nazove prodavač koji iz ostavštine prodaje Kraljevića ili Meštrovića. Tada možete zaraditi puno više, čak 100.000 eura, ali to je pitanje sreće. Zarada je proporcionalna gubicima i nikad ne znaš tko te čeka s pištoljem iza ugla, hoćeš li kupiti ukradenu sliku ili falsifikat, kad ćeš se zamjeriti kolegama i hoće li ti slika stajati šest godina neprodana”.