11. studenog 2003. u zagrebačkoj Dubravi u ranim jutarnjim satima u trostrukoj eksploziji uništen je automobil Petrita Atlije.Prije nekoliko dana dva su incidenta jako uznemirila Zagrepčane. Prvo je 11. studenog 2003. u zagrebačkoj Dubravi u ranim jutarnjim satima u trostrukoj eksploziji uništen automobil Petrita Atlije. Policija neslužbeno sumnja da se Atlija godinama bavi preprodajom velikih količina heroina i hašiša. Krajem istoga dana na autobusnoj postaji pokraj križanja Nove Branimirove i Avenije Dubrava u Sesvetama hicem iz pištolja ubijen je Željko Bilen, policiji poznat kao sitni diler droge koji je u više navrata imao problema sa zakonom.

O SLUČAJEVIMA IZ DUBRAVE 'Ubijenog mladića poznavao sam površno, nisam ga sreo godinama, a Petrit Atlia mi je daljnji rođak i ništa nas više ne povezuje' O MOGUĆEM MOTIVU ATENTATA 'Ne bih se iznenadio da su napadači iz Srbije, jer oni me smatraju čovjekom koji je naoružavao Oslobodilačku vojsku Kosova' O POSLOVNIM AKTIVNOSTIMA 'Prije sam više zarađivao, kad se moglo dobro zaraditi na preprodaji deviza, a i posuđivao sam novac uz kamate'Par dana nakon incidenata policija je žrtve napada neizravno povezala sa Lulzimom Krasniqijem, hrvatskim državljaninom albanskog podrijetla, tvrdeći kako se svi oni otprije poznaju. Neslužbeno u policiji sumnjaju kako su žrtve oba napada trgovale heroinom kao Krasniqijevi “radnici”.

O Dubravi se potom počelo govoriti i pisati kao o bojištu albanske mafije, ponajprije jer su Krasniqi i Atlija albanske narodnosti. Pripadnici albanske nacionalne manjine reagirali su na dio tih napisa tvrdeći da oni potiču nacionalnu netrpeljivost i sve Albance bez pokrića prokazuju kao uvriježene zločince i narkomafijaše koji teroriziraju Hrvatsku.

Dva mjeseca prije, 11. rujna 2003., postavljena je eksplozivna naprava ispod mercedesa Lulzima Krasniqija. U 17.20 sati toga dana Krasniqi je ušao u automobil ispred svog stana u Ulici Božidara Magovca 16 i nakon što je pokušao krenuti, automobil je odletio u zrak, a on je lakše ranjen. Kako je napad izveden vrlo profesionalno, policija nije daleko odmakla u istrazi, niti je navela moguće osumnjičene. No ta je istraga opet postala zanimljiva nakon nedavnih napada u Dubravi.

Kao jedan od mogućih razloga za taj napad spominjalo se Krasniqijevo svjedočenje u postupku protiv tzv. remetinečke mafije. On je u tom postupku svjedočio kao prijatelj ubijenog Sphejtima Taqija, za čije su ubojstvo 1997. osumnjičeni neki od optuženika iz tzv. remetinačke grupe.

Krasniqi se u negativnom kontekstu spominjao i prije otprilike dvije godine, kada ga je tjednik Globus nazvao albanskim mafijašem u Hrvatskoj, uključenim u ilegalnu trgovinu oružjem prema Kosovu. Srbijanski mediji nazivali su ga glavnim nabavljačem oružja za Oslobodilačku vojsku Kosova (OVK).

Krasniqija obavještajna zajednica naziva kriminalcem povezanim sa srpsko-crnogorskom duhanskom mafijom. Možda ga tako nazivaju zato što poznaje Srećka Kestnera, bivšeg glavnog partnera Stanka Subotića, kralja balkanskog duhanskog kartela. U Hrvatskoj se o njegovim poslovima zna jako malo. Nagađa se da je na Kosovu investirao u neke projekte zajedno s bratom Vinka Žuljevića, koji je prošle godine u Zagrebu likvidirao Veselina Marinova. U policiji tvrde da je vrlo blizak s Predragom Mihovcem, navodno jednim od najopasnijih kriminalaca u Dubravi.

U razgovoru za Nacional Krasniqi je oštro demantirao da je uključen u bilo kakve kriminalne aktivnosti. Opisao je svoje poslovne aktivnosti, prokomentirao neka svoja prijateljstva te vrijeme i okolnosti pod kojima se doselio u Hrvatsku.

Ekskluzivno za Nacional otkrio je da je bombaški napad na njega možda i politički motiviran jer se dogodio isti dan kada su na Kosovu ubijeni i ranjeni neki bliski suradnici Hashima Thaqija, njegova dugogodišnjeg prijatelja. Krasniqi je opisao i svoje veze s političkom elitom na Kosovu i izjavio kako s obitelji namjerava ostati živjeti u Hrvatskoj.

NACIONAL: Policija neslužbeno sumnja da su žrtve posljednjih incidenata u zagrebačkom kvartu Dubrava zapravo vaši suradnici u ilegalnoj trgovini narkoticima. Poznajete li žrtve tih incidenata i zašto vas povezuju s njima? – Ubijenog mladića poznavao sam površno. U različitim društvima smo se možda sreli tri do četiri puta. Posljednje četiri godine mislim da ga uopće nisam susreo. Petrit Atlija, komu je ispred kuće postavljena eksplozivna naprava, moj je daljnji rođak. No osim daljnje rodbinske veze, nas apsolutno ništa ne povezuje. Iz novina sam doznao da ga povezuju s kriminalnim miljeom, navodno onim koji se bavi ilegalnom trgovinom drogama. Ako bi se on time bavio, to bi za mene bio razlog da ga izbjegavam. Ne znam zašto me uopće povezuju s trgovinom narkoticima, jer se time nikada nisam bavio.

NACIONAL: Pod vaš je automobil 11. rujna 2003. postavljena eksplozivna naprava koja je eksplodirala i lakše vas ozlijedila. Jeste li u međuvremenu došli do spoznaja o mogućim napadačima i motivima njihova napada? – Ja sam napad doživio kao upozorenje, ali još nisam siguran tko me i zašto upozorava. Da me je netko htio likvidirati, on bi to i učinio. Naprava koja je u mom automobilu eksplodirala nalazila se ispod sjedala suvozača. Aktivirala se nakon što sam sjeo u automobil i upalio ga, točno u trenutku kada sam htio početi vožnju. Eksplozija je bila snažna, ali i točno usmjerena tako da ja ne budem ozlijeđen.

NACIONAL: U policiji baš nisu oduševljeni načinom na koji s njima u istrazi tog slučaja surađujete. – Ne znam otkud vam ta informacija. No ja sam oko tog slučaja njima non-stop na raspolaganju.

NACIONAL: Smatrate li mogućim da vam je eksplozivna naprava pod automobil postavljena zato što ste možda nekomu ostali dužni novac ili obratno? – Imam dosta dužnika. Nije isključeno da bi netko od njih mogao biti počinitelj. No motiv za postavljanje tog eksploziva mogao bi biti i posve druge naravi. Istog dana kada sam umalo stradao, u Prištini su napadnuta dva bliska suradnika Hashima Thaqija. Jedan od njih je ranjen, a Agim Makolli je ubijen. Možda i nije slučajno što se to dogodilo istog dana. Na Kosovu se događaju čudne stvari, pojavljuju se i nove paravojne formacije. Međutim, nisam baš siguran da bih ja mogao kotirati tako visoko da bi me netko napadao zbog političkih razloga. Osim toga, ne bih se iznenadio da su napadači iz Srbije ili Crne Gore. Srbi me ionako smatraju čovjekom koji je naoružao OVK, a nekim Crnogorcima možda ne odgovara to što poznajem Srećka Kestnera.

NACIONAL: Kakvim se poslovima bavite, koliko zarađujete i od kada živite u Zagrebu? – U Zagreb sam doselio sredinom 80-ih, nedugo nakon što sam odslužio dvije i pol godine zatvorske kazne u Peći. Bila je to po mnogo čemu nesvakidašnja kazna, a odslužio sam čak 11 dana zatvora više no što mi je dosuđeno. Nekolicinu mojih sunarodnjaka i mene optužili su kao subverzivnu političku skupinu koja je radila na razbijanju Jugoslavije, jer smo se početkom 80-ih borili da Kosovo dobije status republike.

NACIONAL: Za što ste konkretno optuženi i kako se odvijalo suđenje? – Djelovali samo tada kao svojevrsna gerila. Srbijanska policija uhitila je moju grupu od sedam ljudi i bili smo osuđeni na zatvorske kazne u rasponu od jedne do 11 godina. Pisali smo i distribuirali letke kojima smo pozivali na borbu albanskog naroda za neovisnost Kosova. U toj grupi nalazilo se i dosta ljudi koji su se kasnije i politički afirmirali i odigrali značajnu ulogu u borbi za status koje je Kosovo steklo prije nekoliko godina.

NACIONAL: O kojim se ljudima radi? – Radije ne bih govorio o njihovim imenima. Ja sam tada bio maloljetan i s obzirom na svoje godine vrlo gorljivo angažiran oko borbe za zajednički cilj. To što sam bio maloljetan tadašnjem sudu nije ništa značilo. Držali su me i tijekom suđenja po nekoliko mjeseci u samici, a bilo nam je zabranjeno i govoriti. Znali su nas tjednima ispitivati. No pitanja su počeli postavljati tek nakon što bi nas posve isprebijali. Mene su u ćeliju nosili zamotanog u deku, jer se naprosto nisam mogao pokrenuti.

NACIONAL: Kako ste u tako mladoj dobi bili tako izrazito politički angažirani? Iz kakve obitelji potječete? – Još je moj pokojni djed Destan Krasniqi, koji je prije nekoliko godina umro u dobi od 104 godine, bio izrazito politički aktivan. Moja obitelj potječe iz Drenice, koja ima značajno mjesto u povijesti kosovskih Albanaca zbog svoje borbe za prava Albanaca još od vremena Aleksandra Karađorđevića i kolonizacije Kosova 1913. Drenica je na neki način bila ideološko ishodište svih važnijih albanskih pobuna tijekom posljednjih desetljeća. Moj je pokojni djed osobito zapamćen po svom angažmanu u prevladavanju stoljetnih obiteljskih sukoba na razini krvnih osveta. Otac, koji je u mirovini, predavao je albanski jezik. Posebno mi je u sjećanju kako se otac ponio na suđenju koje je trajalo oko dva tjedna. Sudac, izvjesni Mučaj, pitao ga je na suđenju je li on svjestan da mu je sin uključen u razaranje Jugoslavije. On je potom rekao kako je na mene ponosan, jer se borim za prava svog naroda, te je dodao da bi mi on pružio dodatnu pomoć da je toga bio svjestan. Kada mi je istekla zatvorska kazna, pred kućom me je dočekalo nekoliko tisuća ljudi. Po izlasku iz zatvora morao sam se svaki drugi dan javljati u policiju. Zato sam odlučio otići s Kosova u Zagreb, gdje sam stigao s još dvojicom prijatelja.

NACIONAL: Što ste počeli raditi u Zagrebu? – Prvo sam učio jezik, a potom sam upisao Ekonomski fakultet. Istodobno sa studijem bavio sam se različitim fizičkim poslovima. Na žalost, nikad nisam završio fakultet, a 1986. zaposlio sam se u tada društvenoj tvrtki Nera. U toj tvrtki bio sam sve do 1992., a potom sam otvorio vlastitu tvrtku. Bavim se uvozno-izvoznim poslovima i jako malo radim u Hrvatskoj. Od 1997. imam i dvije kompanije koje se bave sličnim poslovima na Kosovu.

NACIONAL: Što ste radili tijekom Domovinskog rata? – Kada sam vidio što se početkom 1991. sprema u Hrvatskoj, odmah sam se prijavio kao hrvatski dragovoljac. Otišao sam u ciglanu na Črnomercu i prijavio se. Za obrambeni rat protiv Srba nije me trebalo posebno motivirati. Rekli su mi da sam bio sedmi čovjek u Zagrebu koji se stavio na raspolaganje za obranu Hrvatske. No tada su me počeli usmjeravati na različite obuke. Kako baš nisam bio spreman za formalnu vojnu obuku, priključio sam se Narodnoj zaštiti na Trnskom. Tamo sam na različite načine bio iznimno aktivan, o čemu svjedoče i brojne zahvalnice koje sam dobio.

NACIONAL: Na koje ste različite načine bili aktivni? – Iskoristio sam neke svoje veze kako bih pomogao u nabavi dijela oružja za obranu. Radio sam i druge logističke poslove. Kada je krajem 90-ih na Kosovu došlo do novih zaoštravanja, iznova sam obnovio većinu kontakata s tamošnjim kolegama. Nabavljao sam hranu, obuću i odjeću, od dijela svojih kolega iz Domovinskog rata uspio sam nabaviti i nešto rabljenih uniformi.

NACIONAL: Tvrdi se da ste krajem 90-ih bili u prilično dobrim odnosima s dijelom dužnosnika Hrvatske vojske. O kojim se ljudima radi? – Istina je da su ti kontakti bili dobri, ali o imenima doista ne bih volio govoriti.

NACIONAL: Prije otprilike dvije godine dio hrvatskih medija prozvao vas je kao jednog od glavnih dobavljača oružja za Kosovo, što je imalo znatan odjek u srbijanskom tisku. O kakvim se poslovima radilo? – To nije točno, ali bio bih jako ponosan da sam mogao i oružje nabavljati za Kosovo. Ja sam u Hrvatskoj u to vrijeme bio vrlo aktivan u zbrinjavanju ljudi koji su bježali s Kosova kako bi spasili svoje živote.

NACIONAL: Vas smatraju naročito bliskim Hashimu Thaqiju, predsjedniku Demokratske partije Kosova i političkom vođi Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). U kakvim ste odnosima s Thaqijem i s kojim ste još albanskim političarima bliski? – Ja sam u iznimno dobrim i bliskim odnosima s brojnim ljudima iz samog vrha kosovske politike. O imenima ne želim govoriti. Ti kontakti postali su osobito snažni uoči posljednjeg rata sa Srbima. Tada sam bio osobito blizak vođama OVK. Bio sam spona između kosovskih kolega i sunarodnjaka u razvijenim zapadnim zemljama. Poštujem angažman Hashima Thaqija, ali više od toga ne bih htio komentirati.

NACIONAL: Kakvim se poslovima bavite? Možete li biti nešto precizniji, posebice jer vas mediji uglavnom povezuju s kriminalnim miljeom i krijumčarenjem cigareta, oružja, ali i narkotika? – Vrijeme kada se formirala hrvatska država bilo je prilično nesređeno, što je na poslovnom planu otvaralo različite mogućnosti za unosne poslove. Ja sam uvozio hranu i bezalkoholna pića i preprodavao ih na veliko. Tijekom rata na jednom šleperu Coca-cole moglo se zaraditi do 30 tisuća maraka. Jedno se vrijeme dobro zarađivalo na riži. Uvezao sam barem 15 šlepera riže, imao sam svoja skladišta, a time sam se prestao baviti nakon što su porasle carinske stope. Neki bi se poslovi iz današnje perspektive mogli okarakterizirati i kao šverc, ali u to vrijeme bilo je to teško tako definirati. Ja sam se uglavnom trudio raditi tako da dobro zaradim, a da pritom radim u okviru onoga što zakonski propisi izričito ne zabranjuju. Početkom 90-ih ja sam se bavio i cigaretama. Kupovao sam ih od Tvornice duhana Zagreb, izvozio u Austriju, a potom su one odlazile i prema Kosovu. Zbog toga sam 1992. bio osumnjičen za krijumčarenje cigareta, ali na kraju sam oslobođen svih optužbi. Još mi je plaćena i naknada zato što sam tri tjedna neopravdano bio zadržan u zagrebačkom pritvoru. Sumnjičili su nas za izbjegavanje plaćanja poreza, ali mi smo sve radili onako kako su to propisi dopuštali.

NACIONAL: Kako ste i kada upoznali Srećka Kestnera, bivšeg glavnog partnera Stanka Subotića, koga njemački državni odvjetnik iz Augsburga smatra jednim od najvećih europskih krijumčara cigareta? – Srećka zapravo ne poznajem dobro, a upoznao sam ga preko njegova prijatelja Florima Maloqua. U samo nekoliko minuta on je bio u stanju posložiti poslovne kombinacije koje bi donijele zaradu od koje netko može živjeti cijeli život. Kestner i Maloqu su prije bili u jako dobrim odnosima, ali to se u posljednje vrijeme promijenilo. Maloqu sada investira u hotele na Kosovu. U vrijeme kada su Kestner i Maloqu blisko surađivali, oni su u Ivanić Gradu kupili jednu tvornicu. Mene su postavili za njenog direktora, ali taj posao nije baš dobro krenuo i od svega se odustalo.

NACIONAL: Zarađujete li više u Hrvatskoj ili na Kosovu? – Prije sam više zarađivao u Hrvatskoj, posebno u vrijeme dok su bile velike devalvacije. Tada se moglo jako dobro zarađivati preprodajama deviza. Ja sam se tada time bavio i jako dobro zarađivao. To bi se moglo okarakterizirati kao svojevrstan crni prihod, ali to je tada radilo pola države. Ja sam imao sreću da sam to mogao raditi s većim količinama novca, pa su i zarade bile veće. Posuđivao sam i novac uz kamatu i tako dodatno zarađivao. Kako se radilo o velikim količinama novca, velike su bile i kamate.

NACIONAL: Jesu li vam tada Nikica Jelavić i Zoran Pripuz bili konkurencija? – Nisu mi bili konkurencija niti smo imali bilo kakvih sukoba. Pripuza nikada nisam upoznao. Jelavića sam površno poznavao, znali smo se susresti u gradu jer smo obojica dosta izlazili. Međutim, nikada se nismo družili.

NACIONAL: Međutim, pojavili ste se kao svjedok u postupku koji se protiv njih vodio u Remetincu, gdje su bili osumnjičeni za udruživanje u zločinačku organizaciju, a potom oslobođeni. – Znate što, meni je jako krivo što sam morao svjedočiti u tom postupku. Nije me bilo strah nego mi je bilo krivo. Otišao sam svjedočiti jer sam iz ratnih vremena poznavao Spejtima Thaqija. Mi smo bili u dobrim odnosima i danas tvrdim da za njegovo ubojstvo nije bilo pravog razloga. Svi su drugi koji su u to vrijeme ubijeni u Zagrebu stradali s nekim razlogom. Samo je Thaqi ubijen kao pas. Ja sam u to vrijeme posredno doznao kako su se braća Momčilović hvalili da su ga oni ubili. To su mi pričali njihovi prijatelji i ja sam to u toj formi iznio i na sudu.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima s Perom Mihovcem? – Jedno vrijeme sam kod njega u Dubravi išao u teretanu. Tamo smo se i upoznali i u relativno smo korektnim odnosima. On je korektan čovjek, stručnjak je za sportske sprave i relativno dobro posluje.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima s Afrimom Pacolijem, bogatim albanskim poduzetnikom s boravištem u Italiji, čije aktivnosti dio stranih medija smatra u najmanju ruku kontroverznim, a dio veže uz korupciju? – Mi smo se nedavno upoznali u Prištini, gdje smo zajedno bili na otvaranju kluba unutar jednog hotela. Ondje sam bio u društvu Envera Idrizija, Florima Maloqua i nekih drugih ljudi. Bio je ondje i Pacoli pa smo se upoznali. No on nije jedini bogati Albanac koji je ondje bio. S Pacolijem nisam ni u kakvim poslovnim odnosima.

NACIONAL: Kako ocjenjujete odnos Hrvatske prema Kosovu krajem 90-ih i danas? – Ne mogu o tom odnosu reći ništa loše. Naravno da se uvijek može pomoći više, ali Hrvatska je u jednom osjetljivom razdoblju bila spremna okrenuti glavu i tolerirati neke situacije i time nam neizravno pomoći. Ne može se poreći da je dosta ljudi iz Hrvatske otišlo na Kosovo i odigralo značajnu ulogu u obuci naših ljudi za borbu.