U Dinamu je igrao 11 godina, a onda je 1956. otišao u Werder iz Bremena. Nakon završetka igračke karijere ostao je živjeti u Njemačkoj gdje je bio trener, ali većinu vremena proveo je radeći kao diplomirani ekonomist u različitim međunarodnim tvrŽeljko Čajkovski svojedobno je bio jedan od najboljih igrača Dinama i jugoslavenske reprezentacije. Njegovim golom 1949. u produžetku je savladana Francuska sa 3:2 i Jugoslavija je otišla na svjetsko prvenstvo u Brazilu. U Dinamu je igrao 11 godina, a onda je 1956. otišao u Werder iz Bremena. Nakon završetka igračke karijere ostao je živjeti u Njemačkoj gdje je bio trener, ali većinu vremena proveo je radeći kao diplomirani ekonomist u različitim međunarodnim tvrtkama.

'Što god ljudi govorili o Tuđmanu, dok je radio u generalštabu bio je u duši dinamovac, a ne partizanovac' 'Hvala Ivanu Šiblu što mi je zabranio povratak u Dinamo: u Njemačkoj sam zarađivao 10.000 DEM, što mi u Zagrebu nisu mogli ponuditi'Poznavatelji nogometa tvrde da je bio najbolja lijeva spojka svih vremena u Hrvatskoj, a posebno su zanimljivi bili njegovi dueli s bratom Zlatkom, koji je poput Zebeca, Bobeka i cijele kolonije hrvatskih igrača nakon rata prešao u beogradski Partizan. Željko Čajkovski je jedan od rijetkih koji su odbili odlazak u tada privilegirani državno-vojni klub. Iako većinu godine provodi sa suprugom u Munchenu, nedavno je došao u Zagreb. U intervjuu za Nacional Željko Čajkovski govori o odnosima s bratom, bjegovima svojih suigrača iz Jugoslavije, poznatim utakmicama, ali i druženjima s ljudima poput tadašnjeg generala JNA Franje Tuđmana:

– U Zagrebu su prije rata bila tri snažna kluba, Concordia koja je bila treća po snazi, Građanski koji je bio najutjecajniji jer su za njega navijali Purgeri, dakle većina Zagrepčana. HAŠK je od svog osnutka bio elitni akademski klub koji zbog takvog usmjerenja nije imao toliko simpatija. Osim nas bilo je još nekoliko jakih klubova: Hajduk, BSK i Jugoslavija iz Beograda. Slavna Haškova generacija poznata kao “crveni đavoli” osvojila je 1938. državno prvenstvo. U prvu momčad sam ušao već 1942. za vrijeme NDH. Bila su to teška vremena, jednom prilikom smo igrali prijateljsku utakmicu na Concrdijinom igralištu, no kako nije bilo poliveno vodom, igrači su se gušili u prašini kad god bi zapuhao vjetar. Onda su stariji odbili igrati i čekali smo dva sata dok nije došla cisterna i namočila igralište. Ali nogomet mi je spasio život jer je 1944. cijela moja generacija mobilizirana i poslana na istočni front u Rumunjsku gdje su svi izginuli u borbi protiv Rusa. Mene je spasio Ivo Hitrec koji je preko svojih veza u medicinskim krugovima isposlovao da dobijem dijagnozu čira koji krvari i tako sam jedan od rijetkih koji su iz moje generacije preživjeli rat. Ustaški režim i Pavelić nisu bili pretjerano zainteresirani za sport, jedino je tadašnji povjerenik za šport Miško Zebić bio naš navijač.

NACIONAL: Vi ste Zagrepčanin? – Pravi, rođen sam u Tkalčićevoj ulici i brat Zlatko i ja smo cijele dane igrali nogomet starom krpenjačom na livadi na današnjoj Opatovini. U to vrijeme Haškov trener je bio jedan pametan Čeh František Koželuh, koji je obilazio takva improvizirana igrališta i skupljao talentirane klince. On nas je nagovorio da dođemo na trening koji se održavao na mjestu današnjeg Dinamovog stadiona i tako je sve krenulo. Jednom sam zbog nogometa zamalo i poginuo jer nam moji nisu mogli plaćati tri puta tjedno tramvajsku kartu do Maksimira, tako da smo se brat i ja povremeno švercali. Stajao sam na vratima tramvaja i nagnuo se prema van i u taj tren lupio glavom u telefonski stup. Da sam izvirio samo tri centimetra više, u toj bih brzini gotovo sigurno poginuo.

NACIONAL: Nakon rata ste bili jedan od rijetkih zagrebačkih igrača koji je odbio prijeći u Partizan? – Bila su to luda vremena, partizani su nasilno zabranili rad zagrebačkih klubova, a najboljim hrvatskim igračima nuđeni su odlični uvjeti za odlazak u Beograd. Branka Zebeca su doslovno kidnapirali, strpali u auto i odvezli u Beograd. U Zagrebu je 1945. ustrojena konjička brigada u koju smo ušli svi mi igrači zagrebačkih klubova kako bismo odslužili vojni rok. Tjedan dana poslije, obučeni u tešku konjaničku uniformu krenuli smo na marš za Beograd. Izdržao sam 82 kilometra do Kutine, a onda, srećom, dobio dopuštenje da pregovaram s Hajdukom i kao nekakav poludezerter otišao u Split. Bila su to vremena križnih putova i da su me uhvatili, sigurno bi me strijeljali. Pamtim kako toga poratnog ljeta nismo imali pojma o svemu što se događa, a oni koji su se vraćali kućama godinama o svemu nisu progovorili jednu rečenicu. Bio je svibanj 1945., rat je završio, no i dalje se ubijalo, bila su to krvnička vremena. Teretnim kolima sam došao u Zemun i na plakatu vidio da utakmicu igra Prva armija koju je tada trenirao moj znanac Franjo Glazer, on me zadržao kod sebe u Beogradu. Šest mjeseci sam u Srbiji bio vojnik, igrao utakmice i hranio se u časničkoj menzi. Za to vrijeme moj brat Zlatko i grupa dobrih zagrebačkih igrača u Aranđelovcu su po cijele dane timarili konje, a da stvar bude gora, ja sam sve te dečke nagovorio da se priključimo konjičkoj brigadi.

NACIONAL: Zašto je vaš brat otišao u Beograd? – Kao što sam rekao, bio je u Prvoj armiji sa sjedištem u Beogradu i odlazak u Partizan, gdje su već bili Bobek i neki drugi igrači iz Zagreba, bio je normalna stvar. Ja sam u studenom 1945. demobiliziran jer je otac obolio od tifusa, pa sam pušten kao hranitelj obitelji. Kada sam se vratio, susreo sam se sa svojim najboljim prijateljem iz Haška Ratkom Kacijanom i on me pozvao u Dinamo. “Tu nećeš ništa dobiti”, rekao mi je. Znao sam da klub nema novca, ali ja sam Zagrepčanin i nisam htio igrati negdje drugdje. Uostalom, 1947. sam kao gost nastupao s Partizanom na turneji u Rumunjskoj i Artur Takač me cijelu noć nagovarao da dođem kod njih, ali nisu me uspjeli slomiti. Tih godina bili su poznati dvoboji između Zlatka i mene jer smo se često sukobljavali na terenu. Sjećam se situacije iz 1954. kada je Dinamo bio prvak. Čim je lopta krenula s centra, on se zaletio u mene i stadion je eksplodirao od ljutnje. Kasnije sam saznao da su ga na to nagovorili Bobek i još neki. Partizan je tada bio privilegiran, Zlatko mi je povremeno spominjao cifre od kojih mi se vrtjelo u glavi. Ali u to vrijeme novac nije bio pretjerano važan. Evo 1947. Dinamo je u gostima pobijedio Marseille sa 6:0 i iste večeri francuski menadžeri su Ivici Horvatu i meni ponudili milijunske svote u francima da ostanemo kod njih, ali nismo htjeli pobjeći. Godinu dana kasnije Zvonimir Monsider i Babić su to napravili i pobjegli nakon utakmice u Trstu protiv Ponziane.

NACIONAL: Valjda ipak niste igrali samo za slavu? – Gotovo da jesmo, ali bili smo popularniji nego današnji vrhunski sportaši. Kada sam došao na Trg bana Jelačića, ljudi su mi stalno prilazili i pozdravljali me. Osim toga, ponešto se moglo zaraditi švercajući luksuznu robu iz inozemstva poput uvoznih pića, satova, najlonki ili ruževa. U to vrijeme nije bilo ničega i svi koji su me znali uvijek su me molili da im ponešto donesem. S druge strane, kada bih se pojavio u nekoj instituciji, sva su mi vrata bila otvorena. Dinamo je pronosio hrvatsko ime po svijetu. Jednom smo u Alžiru igrali protiv nekakve lokalne ekipe, a na stadionu je bilo pet tisuća pripadnika Legije stranaca koji su tamo bili stacionirani. Oko nas sve same crne beretke, bio je to doživljaj, a Dinamo je pobijedio 11 prema 2.

NACIONAL: Bili ste član jugoslavenske reprezentacije koja je 1948. na Olimpijadi u Londonu osvojila srebrnu medalju? – Iz tog vremena postoji zanimljiva priča jer je najbolji igrač bio Oskar Jazbinšek iz Dinama. Pripremali smo se dva mjeseca na Paliću, a kako nas je bilo 22, uvijek je igrala prva protiv druge momčadi. Cijelo vrijeme, čak i u Londonu, pobjeđivala je druga ekipa, za koju su igrali Vukas, Matošić i Kacijan, a njihov najbolji igrač bio je Jazbinšek. No kada je počelo natjecanje, trener se odlučio za mene, Wolfla, Mitića i Bobeka i danas sam uvjeren da smo u finalu izgubili od čuvene švedske selekcije samo zato što Jazbinšek nije ubačen u momčad.

NACIONAL: Nacionalnu slavu dostigli ste iduće godine kada je vašim golom u Firenci pobijeđena Francuska, što je Jugoslaviju odvelo na svjetsko prvenstvo? – Kada smo dolazili na stadion, iza i ispred nas bila su policijska vozila. Čuo sam kako neko viče ”Željkec, Željkec!” i kroz prozor vidio Monsidera koji je u to vrijeme bio bjegunac iz Jugoslavije. Uveo sam ga na stadion, i jako mi je drago što je kasnije ostvario karijeru. Već smo dvaput prije toga igrali s Francuzima, u Beogradu je bilo 1:1 i ja sam dao gol, a isti rezultat bio je i u Parizu. Bila je to moja najbolja reprezentativna utakmica, sjećam se da mi je na završetku došao Rajko Mitić i rekao: “Alal ti vera!” U Firenci smo imali puno sreće, jer su šest minuta prije kraja Francuzi vodili 2:1. Onda mi je Zlatko dodao loptu, obrambeni igrači su me srušili i sudac je svirao jedanaesterac. Međutim, nitko se nije usudio pucati, sve dok samoinicijativno nije prišao Boba Mihajlović i zabio gol. “Da ga nisam zabio, ovi moji bi me izrezali”, rekao je kasnije u kabini misleći na generale i agente koji su nas pratili. On uopće nije bio predviđen za izvođenje, ali Mitića je bilo strah, a i ostali su se nećkali, pa je Mihajlović samoinicijativno uzeo loptu i pucao. U produžetku sam postigao pobjedonosni gol i zamalo se ugušio jer je cijela momčad skočila na mene.

NACIONAL: Onda ste nastupali na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 1950. i nastupili na Marakani u Rio de Janeiru? – To je bilo lijepo iskustvo. Ispali smo u četvrtfinalu od Brazila 2:0, a igralo se na Marakani pred 200.000 gledatelja. U neku ruku sam kriv za poraz jer sam prešutio da imam ozlijeđen članak, a kako Mitić nije igrao bili smo prilično hendikepirani. Nikad neću zaboraviti kraj utakmice kada je najmanje 150.000 ljudi izvadilo bijele maramice i počelo mahati. Ivica Horvat je tada bio proglašen najboljim bekom prvenstva. Inače, dolazak u Brazil predstavljao je jedno od najneugodnijih iskustava u životu. Švedska kompanija SAS nas je dovezla u Dakar, odakle smo trebali odletjeti za Recife. U jednom trenu smo upali u oluju i brat i ja gledamo Maru Wolfla kako steže stolicu dok mu je čelo prepuno kapljica znoja. Bili smo iznad oceana, avion se tresao i ponirao, a oko nas su sijevali gromovi. “Mara, kaj se bojiš, žene su nam osigurane”, zezao je Zlatko Wolfla, a on je samo kroz zube procijedio: “Čik, molim te šuti.”

NACIONAL: Kakva je bila uloga časnika Ozne koji su vas pratili na turnejama? – Nisu nas ni trebali pratiti jer smo znali tko nas otkucava. Bio je to Tiranić, desno krilo i kasniji selektor u nogometnom savezu Jugoslavije. I u Dinamu je jedan igrač radio za tajnu službu. Kada su nestali Monsider i Babić, drugi dan smo svi pozvani na Zrinjevac u sjedište tajne policije. Cijela ekipa je bila po hodnicima, a mene su ispitivali do ponoći. Onda mi je agent dao da potpišem prazan papir i ja, onako mlad, to sam i napravio. Kad sam shvatio što sam uradio, otišao sam na Zrinjevac razgovarati s tim agentom, ali mi nisu dopustili. Nakon nekog vremena jedan drugi agent me pozvao da se nađemo kod HNK i počeo ispitivati što se događa u Dinamu. Međutim, oduvijek sam bio buntovnik i nikada nisam dopuštao da sa mnom manipuliraju. Kada su me treći puta pozvali, jasno sam rekao: “Slušajte, nemojte me zvati jer vam ništa neću reći.” Doista me nakon toga više nisu nazivali, premda bih volio vidjeti policijski dosje Željka Čajkovskog. Kada sam želio otići u inozemstvo vlasti mi nisu dale putovnicu i onda sam otišao Marku Beliniću koji je okrenuo neki telefonski broj i osobi s druge strane rekao: “Dajte Željku putovnicu, on je puno napravio za naš sport.” Onda su me poslali Grgi Starčeviću koji je bio sportaš zaposlen u Ozni i on mi je rekao: ”Željko, pazite, ako vani napravite neku psinu, sjetite se da sam ja podmetnuo leđa za vas.”

NACIONAL: Što ste radili u Njemačkoj? – Otišao sam 1956. kad sam vidio da Dinamovi navijači skandiraju Dražanu Jerkoviću da me zamijeni. Dvije godine sam igrao u Werderu iz Bremena, a Borussiju Neukirchen sam uveo u Bundesligu. Još u Zagrebu sam četiri godine radio u Tekstil Import Exportu, pa sam se trgovinom nastavio baviti i u Njemačkoj. Zaposlio sam se u tvrtki koja se bavila izvozom u Afriku i Aziju.

NACIONAL: Zašto se nikada niste vratili u Hrvatsku? – Želio sam, ali je Ivan Šibl bio protiv mojeg povratka u Dinamo. Ponudio sam se za trenera juniora, a Šibl se usprotivio i na tome mu moram zahvaliti. Kada sam kasnije uveo Borussiju u prvu ligu, zvali su me za prvog trenera Dinama, ali tada više nisam bio zainteresiran. U Njemačkoj sam zarađivao 10.000 maraka što je bio novac kakav mi u Zagrebu nikada nisu mogli ponuditi.

NACIONAL: Koliko mi je poznato bili ste u dobrim odnosima i s Franjom Tuđmanom? – Kako da ne, mislim da nema toga tko mu je toliko prigovarao kao ja. Zlatko i ja smo ga poznavali još iz Beograda gdje sam ja putovao na
pripreme reprezentacije, a moj brat je igrao u Partizanu. Tuđman je bio u generalštabu i bio je jako sretan kada smo se susretali. Što god danas o njemu govore, on je u duši bio dinamovac, a ne partizanovac.

Tko je bio bolji nogometaš, vi ili vaš brat Zlatko? – Jednom prilikom sam rekao da je Hrvatska dala pet nogometnih velikana: Ivicu Horvata, Stjepana Bobeka, Vladimira Bearu, Franu Matošića i Zlatka Čajkovskog. Bilo koga od njih možete izabrati za našeg najboljeg igrača svih vremena i nećete pogriješiti. Ali nikada se ne bih mijenjao sa Zlatkom jer ja sam bio jači izvan terena, uspio sam diplomirati na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i Trenerskoj školi u Kolnu, a ostvario sam i lijepu poslovnu karijeru. Kada sam s Dinamom odlazio na put, sa sobom sam nosio knjige i učio. Koliko se sjećam iz čitave generacije još su samo Branko Režek i Branko Kralj završili fakultete.