Kako je Milivoj Uzelac veći dio svog života stvarao izvan Hrvatske, poznat opus njegovih djela je fragmentaran i većina radova je raštrkana po praškim i pariškim privatnim kolekcijama.Četiri nedavno pronađena i hrvatskoj publici do sada nepoznata rada Milivoja Uzelca, jednog od najistaknutijih hrvatskih slikara razdoblja između dva svjetska rata, prvi će puta u Hrvatskoj biti izložena u utorak 2. prosinca u zagrebačkoj galeriji “Grubić” u Radićevoj 44. Radovi u Zagreb dolaze iz Pariza gdje ih je u protekle dvije godine prikupio kolekcionar i trgovac umjetninama Meša Softić, koji je 1999. u Hrvatsku donio dva do tada nepoznata djela Josipa Jurja Klovića. Kako je Milivoj Uzelac veći dio svog života stvarao izvan Hrvatske, poznat opus njegovih djela je fragmentaran i većina radova je raštrkana po praškim i pariškim privatnim kolekcijama. U galeriji Grbić će, osim nepoznatih ulja “Kupačice”, “Autoportret”, “Parisov sud” i “Djevojčice” biti izloženi i gvaševi “Prijateljice noći” i “Portret mladog Aghe Khana” te nekoliko radova sportske i erotske tematike.

“Milivoj Uzelac nesumnjivo je uz Vilka Gecana, Marijana Trepšea i Vladimira Varlaja jedan od najboljih hrvatskih umjetnika s početka 20-ih godina prošlog stoljeća, koji je već u svojim dvadesetima postao zanimljiv ne samo tadašnjim umjetničkim krugovima nego i tadašnjem tržištu umjetnina, što je vrlo rijedak slučaj”, ističe Jasna Mrakovčić, suvlasnica galerije “Grubić”. “Ponajboljim u hrvatskom slikarstvu smatra se upravo njegov crtački opus, kroz koji je najsmionije i najprodornije od svih istraživao pitanje seksualnosti. U njegovim djelima mogu se prepoznati gotovo svi aspekti erotizma, od idiličnog do pornografskog, a ponekad čak i do perverznog i sadističkog”, kaže Damir Grubić, likovni kritičar i povjesničar umjetnosti te također suvlasnik galerije “Grubić”.

Njegovo čitavo stvaralaštvo prožeto je erotizmom, a glavni pokretač njegovog likovnog djelovanja bila je strast prije svega prema ženama, ali i prema životu u cijelosti. Rušio je sve tabue građanskog društva i njegova su djela često izazivala skandalozne reakcije. “Bio je čovjek izrazite seksualne snage i jedan od markantnijih i privlačnijih pariških umjetnika toga vremena. Žene su mu cijeli život bile ključni pokretači likovnog stvaralaštva, ali i neizostavno društvo u privatnom životu. No za razliku od mnogih drugih umjetnika on ženu slika izravno, vjerodostojno i ostaje vidljivo da je sve što slika doista i proživio. Njegov doživljaj žene kreće se u širokom rasponu, od praznine i istrošenosti do tuge, srama i zamišljenosti. Svaki portret odraz je jednog emocionalnog stanja. Žensku ljepotu prikazuje u širokom rasponu varijacija, od senzualne i ljupke, pa sve do vulgarne i raskalašene”, kaže Damir Grubić. Pripadnice ljepšeg spola na njegovim slikama ne izgledaju kao da poziraju, a promatrač se osjeća kao da ih je osobno uhvatio u nekom intimnom trenutku.

Nakon što je 2001. u Pragu pronađen Uzelčev ciklus erotskih crteža i karikatura, javnosti je otkriven i ovaj najprovokativniji dio njegova stvaralaštva. Riječ je o trinaest više opscenih nego erotskih radova, koji se uglavnom mogu shvatiti kao alegorije pohote i ruganje ljudskoj neutaživoj potrebi za seksom. Prema tekstu profesora Frane Dulibića s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je istražio likovnu posebnost i okolnosti nastanka tih radova, Milivoj Uzelac je jedan od prvih hrvatskih autora provokativnih erotskih i opscenih motiva, a gotovo sigurno prvi autor opscenih karikatura. U tim djelima žene najčešće dominiraju situacijom, a muškarac je samo sudionik čija je jedina svrha zadovoljenje ženskih fizičkih potreba. Zbija šale na račun onih koji su vođeni spolnim nagonom, prikazujući im glave u obliku spolnih organa. Zanimljiv je njegov realistično nacrtan autoportret s malom figurom ženskog akta, koji mu sjedi na ramenu i vuče ga za nos. Akt umjesto glave ima žensko spolovilo i predstavlja iskušenje kojem ni on sam ne može odoljeti. Svakako treba uzeti u obzir procjenu da su crteži nastali potkraj I. svjetskog rata, kada je Milivoj Uzelac imao tek dvadeset godina. Njegova bezobrazna hrabrost i potreba za rušenjem ustaljenih konvencija, osobine po kojima se istaknuo još u ranoj gimnaziji, gurnule su u drugi plan čak i mogućnost da zbog izrade takvih djela može biti zakonski kažnjen.

No koliko god iznenađuje sirovost i žestina njegovih motiva, ipak je riječ o razdoblju velikih društvenih promjena koje karakterizira sve veća emancipacija žena, porast seksualnih sloboda, ali i sve veći porast promiskuiteta koji rezultira širenjem brojnih spolnih bolesti. Paralelno s tim u određenim krugovima raste i potražnja za pornografskim materijalima. U nedostatku pornografskih časopisa i filmova, u cijeloj je tadašnjoj Europi evidentirano postojanje publike koja je takve radove posebno naručivala od pojedinih umjetnika. S obzirom na rizik od zakonske kazne, takva se umjetnost i dobro plaćala. Milivoj Uzelac se u tom razdoblju nalazi u Pragu, gdje teško živi. Prema pretpostavkama profesora Frane Dulibića, ali i prema usmenoj predaji, takve mu narudžbe uvelike olakšavaju egzistenciju. “Uzelac kao da je imao u vidu sve moguće sklonosti potencijalnih naručitelja kada je crtao prizore, pa se u njegovim mapama nalazi za svakog po nešto: prizori voajerizma, masturbacije, muškarca sa dvije žene”, piše profesor Frano Dulibić u “Peristilu” broj 44 iz 2001. godine, zborniku radova za povijest umjetnosti. Po zakonu tržišta ne zapostavlja ni one krajnje nastrane, pa se među njegovim crtežima mogu naći i prizori sadizma, pedofilije, pa čak i zoofilije. Na takve se radove potpisivao pseudonimom Honnore marquis de Trottoire, što u prijevodu znači markiz od pločnika.

U Prag je došao početkom rata, bježeći iz Zagreba od mobilizacije. Kako je pred sam atentat u Sarajevu zbog svoje buntovne naravi bio izbačen iz tadašnje zagrebačke Privremene više škole za umjetnost i obrt, kasnije Akademije likovnih umjetnosti, na samom početku rata dobio je poziv za vojsku. Kao antimilitarist po uvjerenju odbio je sudjelovati u ratu, nabavio putovnicu s lažnim imenom i s tek navršenih 18 godina otišao u Prag. Već je tada bio likovno formirana ličnost svjesna svoga talenta i bohem poznat po burnom načinu života. Kako kaže Damir Grubić, bio je čovjek snažnog egocentrizma i stvaralačke snage, koji se neprestano sukobljavao sa sredinom u kojoj se nalazio. ‘’Cijeli ga je život pratila reputacija bohema i ženskaroša koji se u potpunosti predaje životu, ali imao je pritom i svoja načela, nije samo srljao u avanturizam’’, naglašava Damir Grubić. Pod tuđim imenom i bez potrebnih dokumenata nije se mogao upisati na likovnu Akademiju, ali je upoznao profesora Jana Preislera koji ga je ilegalno primio u svoju klasu i postao mu mecena. U Pragu Milivoj Uzelac sazrijeva kao slikar upijajući razne utjecaje, jer su u tu europsku metropolu dosta rano počele stizati avangardne struje iz Pariza i Njemačke, što je mlade češke umjetnike potaknulo da se počnu slobodnije izražavati. Tijekom ratnih godina u Pragu je živio s vlasnicom pansiona za studente Persom Hladnikovom s kojom se nikada nije oženio, ali je s njom imao dva sina, svoje jedine potomke. Po svršetku rata vratio se u Zagreb, tada umjetničko središte ovih prostora, gdje je vrlo brzo dobio potvrdu javnosti za svoj rad izlaganjem na Sedmom proljetnom salonu. Sa samo 22 godine postao je svojevrsni predvodnik mladih ekspresionista i senzacija nekoliko narednih Proljetnih salona, kao i drugih grupnih izložbi. Zagreb je napustio već nakon četiri godine ostavivši iza sebe niz remek-djela i otišao u Pariz sa suprugom Ruskinjom Natašom Miklaševskom, prvakinjom zagrebačkog baleta. Samo dvije godine nakon dolaska u Pariz postavio je svoju prvu samostalnu izložbu, koja mu je donijela afirmaciju i kupce iz bogatih pariških slojeva. ‘’Francuzi su u samom početku prepoznali kvalitetu njegovih radova, a jednako ga obožavaju i danas, tvrdi Meša Softić, koji u Parizu živi i bavi se umjetninama već dvadesetak godina i u posljednjih je deset godina pronašao stotinjak radova Milivoja Uzelca. Prema njegovim riječima djela Milivoja Uzelca u Francuskoj postižu vrlo respektabilne cijene, čak dva do tri puta više od onih koji se mogu plasirati na hrvatskom tržištu. ‘’Posebno su skupi njegovi Art-Deco radovi iz 30-ih godina, od kojih je nekolicina još uvijek izložena u Art-Deco muzeju u Boulogneu’’, kaže Meša Softić.

Nakon relativno mirnog razdoblja, osiguravši egzistenciju, preselio je atelijer u umjetnički centar Pariza Montparnasse i vratio se razuzdanom načinu života. ‘’Živio je punim plućima, uglavnom noću, a razuzdani prizori iz njegova života još se danas prepričavaju u umjetničkim krugovima. No iz takva načina života crpio je inspiraciju i neprestano radio. Njegov se brak istovremeno sve više pretvarao u prijateljsku vezu pa su mu u život ponovno počele ulaziti nove žene’’, priča Damir Grubić. Svaka od njih mu je i pozirala, što mu je omogućavalo da na platno prenese i najintimnije trenutke. Konačno se smirio sa susjedom Rosemarie da La Rayere, s kojom se oženio i potkraj života otišao živjeti na farmu Pasto Sobre u blizini francuskog mjesta Cotignac, gdje i umire u osamdesetoj godini.

Iako se više nije vraćao u Hrvatsku na duže vrijeme, nikada nije prekinuo kontakte s domovinom. Za vrijeme II. svjetskog rata njegovi radovi putuju Europom u sklopu službenih izložbi NDH, a nakon rata putuju svijetom u okviru izložbi ‘’Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije’’ te ‘’Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva’’. U Modernoj galeriji u Zagrebu 1971. je postavljena njegova prva retrospektiva, a u toj se galeriji i danas nalazi njegov čuveni ‘’Autoportret u baru’’ iz 1923.

1897. rođen u Mostaru
1903. cijela obitelj seli u Banju Luku, gdje se ozbiljnije počinje baviti slikarstvom kao učenik profesora Petra Popovića, učenika Vlahe Bukovca
1912. obitelj seli u Zagreb radi boljih uvjeta života, gdje pohađa likovnu školu Tomislava Krizmana
1915. bježi u Prag gdje ostaje do kraja rata
1919.-1923. boravak u Zagrebu i izlaganje na nizu Proljetnih salona, u tom razdoblju nastaje niz njegovih remek-djela
1923. odlazak u Pariz
1925. prva samostalna izložba u Parizu
1928.-1938. razdoblje plodnog rada i velikog društvenog ugleda
1977. umire u Cotignacu, gdje je i pokopan