Objavljeno u Nacionalu br. 422, 2003-12-16

Autor: Dražen Brajdić

BIJELA BOKSAČKA NADA IZ HRVATSKE

Momak iz Dubrave u okrilju Dona Kinga

Nakon subotnje odgode meča s Michaelom Rothbergerom Mario Preskar, 19-godišnji Zagrepčanin, na početku profesionalne boksačke karijere za koju najveći svjetski boksački promotor Don King vjeruje da će biti impresivna, još uvijek čeka priliku za dokazivanje u ringu

Postao je borac Dona Kinga koji nastupa na najvećim priredbama, kao predborba aktualnim svjetskim prvacima.Postao je borac Dona Kinga koji nastupa na najvećim priredbama, kao predborba aktualnim svjetskim prvacima.Kada je prošle subote izvjesnom Michaelu Rothbergeru liječnik zabranio nastup u ringu u Atlantic Cityju, nije bilo nesretnije osobe od Marija Preskara. Devetnaestogodišnjem Zagrepčaninu to je trebala biti druga profesionalna borba. Za nju se spremao tri i pol mjeseca, da bi se na dan borbe ustanovilo da njegov protivnik ne smije ući u ring. Previsoki pritisak u krvnim žilama Rothbergera značio je da se newyorški vozač kamiona i povremeni boksač uplašio svih onih priča o nadarenom Hrvatu, potencijalnom bijelom Tysonu.

DON KING Marijo Preskar je predodređen za velikog borca, koji je bijelac igrom slučaja, nebrušeni dijamant, a ja sam najbolji brusitelj PRESKAROV TRENER S Preskarom sam došao u Ameriku jer se u amaterskom boksu nismo mogli boriti protiv jakih sudačkih lobijaDa, baš tako se u boksačkim krugovima u Americi priča o Mariju Preskaru. Doduše, pričaju to oni koji su ga imali prilike vidjeti na treninzima i sparinzima, jer pravih borbi još nije niti imao. U kojoj mjeri je sve to hvaljenje njegova talenta poslovična američka kurtoazija, a u kojoj realnost pokazat će vrijeme, no činjenica da ga je Don King uzeo pod svoje govori mnogo.

King je institucija sam za sebe, čovjek koji je u posljednjih 30 godina postavljao standarde u organiziranju i promoviranju boksačkih priredbi, ali i vođenju karijera velikih boksača. Nije proturječni promotor uzeo u svoje okrilje Preskara zato što se smilovao momku iz, njemu egzotične, Hrvatske nego zato što u njemu nešto vidi. I što vjeruje da će na njemu zaraditi. Sam čin potpisivanja dugogodišnjeg ugovora s Kingom, za Preskara i njegova trenera i menadžera Leonarda Pijetraja bio je veliki uspjeh i prije ulaska u profesionalni u ring. King je multimilijunašima učinio Alija, Tysona, Holyfielda i mnoge druge. Zapravo, 90 njegovih štićenika u karijeri je zaradilo više od milijun dolara u karijeri. No bez obzira na određenu beskrupuloznost i on ima svoje slabe točke na koje je igrao Preskarov menadžer Pijetraj. King je nemalo častoljubiv pa se mnogo hvalio američkim novinarima da je od hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića dobio poziv da bude njegov gost u Hrvatskoj: “Predsjednik mi je poslao Marija da od njega napravim svjetskog prvaka.” To je pismo u Atlantic City donio predsjednikov prijatelj, ugledni zagrebački poduzetnik Željko Šelendić.

Ono za što se mnogi krvavo bore godinama, Preskar je postigao iznenada. Postao je borac Dona Kinga koji nastupa na najvećim priredbama, kao predborba aktualnim svjetskim prvacima. A tamnoputi promotorski mag nakostriješene frizure poznat je po tome da uglavnom uzima borce koji su već formirani i koji su otprilike korak-dva do borbe za naslov. A Preskar je od toga još godinama daleko.

S obzirom na to da će tek u siječnju napuniti 20 godina, vrijeme je uistinu na Preskarovoj strani. Možemo se nadati samo da ga King neće prerano baciti lavovima u arenu i da će pažljivo programirati njegovu karijeru. Zbog toga on, u svojim prvim borbama, premda bi se mogao boriti s puno jačim suparnicima, i ima borce koji izgledaju kao rekreativci. Kada mu kažete da je Tyson u njegovim godinama bio svjetski prvak, Preskar spremno odgovara: “Ima vremena za mene. Nikamo mi se ne žuri. Onaj tko brzo uzleti brzo i padne.”

Ovaj je mladić iz zagrebačke Dubrave nevjerojatno posvećen poslu kojim se bavi. Ništa ga ne može izbaciti iz zamišljenog plana vježbanja. Ne da se zaslijepiti ni glamurom gradova poput Las Vegasa i Atlantic Cityja, blještavih odredišta najvećih borilačkih priredbi. Žene ga ne zanimaju jer je odan svojoj Željki, djevojci o kojoj ne želi govoriti pred novinarima, a kocka mu nije privlačna jer po prirodi nije hazarder. Štoviše, s obzirom na američke zakone, kada bi ga vidjeli u kasinu, kao i svakog drugog ispod 21 godine, bio bi uhićen.

I dok je uhićenje za njegove američke kolege boksače normalna stvar – srednjaški svjetski prvak Hopkins proveo je šest godina u zatvoru (od 17. do 23.) – Preskar si tako nešto nikada ne bi oprostio. Odgojen je u obitelji tradicionalnih kršćanskih vrijednosti u kojoj je časno ponašanje na pijedestalu svih vrijednosti. Otac Željko, majka Višnja i sestra Višnja nisu se protivili njegovu izboru. Niti su ga odgovarali od tog gladijatorskog posla, niti su ga neumjereno forsirali gledajući u njemu obiteljski egzistencijalni projekt. “Njima je najvažnije da volim ono što radim. Niti su me ikada tjerali u boks, niti gurali iz boksa nego su mi dali slobodu izbora”, kazuje Preskar.

Na boks ga je prvi put doveo otac taksist jer je njegovo taksi-stajalište bilo udaljeno 200-tinjak metara od dvorane odnosno privatne kuće u kojoj je svoj klub otvorio Leonard Pijetraj. Pri ulasku u dvoranu bila je to ljubav na prvi pogled. “Svidjelo mi se ono što sam vidio, vreće, ring, posteri velikih boraca”, priča Preskar. Premda je Mario izgledao bucmasto, Pijetraj se time nije dao zbuniti. “Mali ničim nije pokazivao da bi jednog dana mogao biti borac za kojeg će se zagrijati čak i Don King. Premda je bio debeljuškast, teškaš od malih nogu, u kratkom roku se dalo uočiti da ima odličnu koordinaciju, da je pokretljiv i sportski inteligentan. Vrlo brzo je svladao skakanje preko konopca, udaranje u speed-bag, a bio je redovit i ozbiljan. Stigao je sa zavidnim kućnim odgojem pa je s njime bilo lako raditi”, prisjeća se Preskarov prvi i dosad jedini trener.

Preskar je u klub došao s devet godina, a prvu ozbiljnu borbu imao je nakon godinu dana na Prvoj rukavici u dvorani Lokomotive u Crnatkovoj. Tukao se s dvije godine starijim protivnikom i izborio neodlučeno. Prvo službeno natjecanje imao je sa 12 godina, na kadetskom prvenstvu u Požegi, gdje je jedinog protivnika pobijedio prekidom u prvoj rundi. “Sjećam se svog prvog nokauta. Bilo je to na Prvoj rukavici, imao sam 11-12 godina, a protivnik je bio puno stariji, već se brijao. Bio je to prekid u prvoj rundi.”

Zanimljivo je da Pijetraj na njegovu prvom natjecanju nije bio jer je tada vodio neke druge borce, ali je odgledao kasetu i vidio da mali ima stila i srca. “Počeo sam od tada na njega više obraćati pažnju. Trudio sam se što više ga tehnički usavršavati. Bio je predominantan i pretežak za vršnjake pa sam s kolegama trenerima dogovarao borbe sa starijim suparnicima”, kaže Pijetraj.

Vrlo brzo se pročulo da Pijetraj ima klinca koji bi mogao biti nešto veliko i kojeg su boksački znalci dolazili gledati čak i na treninge. Da je uistinu potencijal međunarodnih razmjera vidjelo se 1999. na Europskom kadetskom prvenstvu u Azerbajdžanu, gdje je sa 15 godina osvojio brončanu medalju. Godinu dana poslije postao je drugi najbolji europski kadet osvojivši srebro na Prvenstvu u Ateni.

Po nekoj logici njegova naglašena razvoja očekivalo se da će u Dubravu početi stizati i europske i svjetske juniorske medalje. No umjesto toga stigla su prva razočaranja. Na juniorskom EP u Sarajevu 2001. izgubio je u prvom kolu od Ukrajinca koji će poslije postati svjetski prvak. Suci su protivniku učas natipkali 15 bodova, niti jedan Preskaru, pa je borba prekinuta. Godinu dana poslije izgubio je na Kubi u drugom kolu Svjetskog prvenstva od švedskog juniora i to ga je, baš kao i trenera, uzdrmalo i potaknulo na veliku odluku.

“Ja nisam htio forsirati odlazak u profesionalce, ali je Mario nakon Kube to sam u sebi prelomio. Postalo nam je jasno da u amaterskom boksu vladaju jaki sudački lobiji, da mi u toj igri ne možemo konkurirati, pa je bilo jasno da se nešto mora promijeniti”, kaže Pijetraj.

Premda su promatrači sa strane govorili da bi za Preskara bilo najpametnije da je nastupio na kojem seniorskom prvenstvu Europe i svijeta i na Olimpijskim igrama u Ateni, on i Pijetraj odlučili su poći trbuhom za kruhom. S obzirom na Pijetrajeva iskustva u europskom profesionalnom boksu, primjerice vodio je Branka Šobota u borbama za europski i svjetski naslov, odluka je bila otisnuti se odmah na najveće tržište. S druge strane Atlantika.

“Nisam više htio čekati jer sam trenirao profesionalno, uz velike troškove, a ništa mi nije jamčilo uspjeh. Ako ste iz male zemlje, u amaterskom boksu, uz kompjutorsko bodovanje i te lobije, da biste nadjačali protivnika, morate mu otkinuti glavu”, objašnjava odluku Preskar.

Budući da Pijetrajevi pokušaji da pronađe sponzora u Hrvatskoj nisu uspjeli, njih dvojica su se uputila u New York sa željom da se nametnu u tamošnjem Gleasons’s Gymu, jednoj od najslavnijih boksačkih dvorana u Americi. Za newyorške Hrvate bilo je to nešto neobično jer su stigli momci koji ne traže veze da bi se zaposlili u kakvom restoranu, građevinarstvu ili kao ličioci nego žele kruh zarađivati tukući se.

“Javio mi se Krešo Abičić rekavši da su iz Hrvatske stigla dvojica boksača kojima treba pomoći oko smještaja i prehrane. Animirao sam ljude da im pomognu pa su se hranili u hrvatskim restoranima na Manhattanu i u ‘Astoriji’. Organizirali smo i liječničke preglede kod dr. Luke Raguža. Pomogli smo koliko smo mogli, htjeli smo ostaviti dojam da se uvijek, za bilo kakav problem, imaju kome obratiti”, prisjeća se Vedran Nazor, ugledan član newyorške hrvatske zajednice, inače broker u investicijskoj kući Brill Securities. S obzirom na to da se bavi financijama, Nazor je uskoro postao Preskarov i Pijetrajev glavni američki oslonac. Štoviše, danas im je on poslovni savjetnik, čovjek koji rješava sve što američka administracija od njih traži – broj socijalnog osiguranja, radnu dozvolu, plaćanje poreza, ovjeru ugovora…

“U Mariju sam vidio nadarenost, u Leonardu ogromnu želju da uspiju. Osjetio sam da se tu krije entuzijazam kakav je potreban da biste uspjeli u onome čime se bavite”, dodaje Nazor, kojeg Preskar i Pijetraj danas smatraju članom svog tima. Shvativši da u Hrvatskoj ne pronalaze izvore financiranja koji bi podržavali zahtjevan program sportskog razvoja tih su dana njih dvojica krenuli na sve ili ništa. Uputili su se u Gleasons’s Gym, dvoranu utemeljenu još 1937., koja danas predstavlja instituciju američkog boksa, u kojoj je stasao slavni Jake LaMotta, i u kojoj su se za svoje newyorške borbe pripremali i Muhammad Ali i Mike Tyson.

Kada su ušli u Gleasons’s Gym, na zidu ih je dočekao natpis: “Tko god ima hrabrosti i snažan duh, propustite ga i stavite mu rukavice.” Odlučni da uspiju, ali i spremni na sve, Pijetraj je ovako rezonirao: “Rekao sam Mariju: ‘Izazvat ćemo ovdje najjačeg borca i ako nisi dovoljno dobar, idemo kući.’ Već nakon prvih Marijevih treninga tamošnji su treneri počeli otkazivati već dogovorene sparinge, što je bio dobar znak. Tada je u Gleasons’s došao i nama sklon biznismen Frank de Frisco koji je davao po 100 dolara onome tko hoće sparirati s Marijem. Tada se dogodilo da je Mario jednom od tamošnjih boraca polomio ruku na dva mjesta i da smo i tako stekli poštovanje 50-ak tamnoputih boraca koji su svi, na tim sparinzima, drukali protiv nas. Bilo je poprilično smjelo dokazivati se u tuđoj kući, ali i jedini način da se u tom surovom svijetu nametneš. Mario je nokautirao neke sparing-partnere, u tri runde je bio bolji od već afirmiranog ruskog teškaša Maskajeva. Sve to došlo je do Joela Judaha, boksačkoga gurua iz Brooklyna, vrlo dobrog prijatelja Mikea Tysona, koji je Preskara preporučio Donu Kingu. A kada Joel kaže nešto takvo za nekoga, onda King ne provjerava nego odmah zove k sebi na razgovore o poslu.

U međuvremenu nas je bivši svjetski prvak Joe Gamachi upoznao s čovjekom koji nas je usmjeravao prema Dinu Duvi i Louu DiBelli, također vrlo uglednim ljudima iz boksačkog biznisa. Oni su nas zvali, a ja sam im otvoreno rekao da ćemo prvo pokušati kod Dona Kinga na što je DiBella rekao: ‘King malog neće ispustiti’”, prisjeća se Pijetraj.

Budući da u boksačkom miljeu svi imaju velike priče, Preskar i Pijetraj su pomislili da ih Joel Judah, otac svjetskog prvaka Zaba Judaha, zafrkava. Kada je Judah vidio da su sumnjičavi, nazvao je Don Kinga pred njima i kazao mu: “Don, imamo bijelog teškaša. Ubojica je, sve tuče ovdje u Geasons’su.” Potom je Joel Judah proslijedio slušalicu Pijetraju koji je s druge strane uistinu čuo Kingov glas: “Ja Joelu vjerujem na riječ. Zvuči mi to zanimljivo. Dođite na Floridu da razgovaramo o poslu.”

Zbog Kingove zauzetosti oko brojnih boraca i priredbi, Preskar i Pijetraj su ga na Floridi čekali nekoliko dana nakon čega su s njim pregovarali šest sati.

“On ima 19 godina, nema mečeva za sobom, ne znamo što može. S obzirom na to, dobili ste strašno puno. Don nikome dosad nije dao takve uvjete”, rekao je nakon potpisa ugovora Kingov odvjetnik.

King je uistinu bio blagonaklon prema dvojici Hrvata pa je Pijetraju prepustio da bude Preskaru i trener i menadžer. “Preskar je sjajan momak predodređen za velikog borca. Snažan je, hrabar, posvećen boksu, i što mi se posebno sviđa, voli svoju zemlju iznad svega. On je sjajan materijal, zapravo neizbrušeni dijamant, a ja sam najbolji brusitelj”, pričao je King u Las Vegasu u srpnju, neposredno prije Preskarove profesionalne premijere.

Preskar je tada u dvorani hotela “Orleans” nokautirao izvjesnog Romana Armstronga, bio je to dar ocu za 55. rođendan. Tada smo se, baš kao i sada u Atlantic Cityju, uvjerili da ga zanima samo boks. Zato mu se i ne žuri kući jer zna da će Amerika postati njegova druga domovina. “Moja obitelj dobro zna koliko sam uložio i da mi u Hrvatskoj ovakvu priliku nitko ne bi pružio. Moja je budućnost ovdje, jer ovdje je najjače boksačko tržište, a ja se idućih deset godina želim posvetiti samo sportu i izolirati od svega ostaloga”, rekao je Preskar.

Mario Preskar je u ringu prava zvijer, ali izvan konopaca neobično fin i tih momak. Izgleda kao da je ministrant, a ne netko tko se bavi gladijatorstvom. Uostalom, on i jest poprilično duhovan momak: “Odmalena sam išao redovito u crkvu. I navečer i ujutro imam svoje osobne molitve. Molim se Bogu da me čuva od ozljeda i da čuva moju obitelj. Premda to zvuči proturječno, ja Boga molim da mi da snage da nadvladam protivnika. Ne da ga razbijem i ozlijedim, nego da ga nadigram.”

Bio je spreman nadjačati i Rothbergera, ali se on nije pojavio. No zato se kod hrvatskih novinara pojavila zabrinutost hoće li se u Don King Productionu doista dovoljno zauzimati za Preskara kako su obećavali. Jer ovaj primjer s četiri najavljena protivnika od kojih se ni jedan na kraju nije pojavio njemu sučelice, bez obzira na svu rigoroznost liječničkih komisija koje su ih odbile, ipak dovoljno upozorava. O tome te o svojoj i Preskarovoj sudbini, Pijetraj kaže: “Naša sudbina jednim dijelom nije u našim rukama. U ovom poslu samo najjači opstaju. Prihvaćamo pomalo surova pravila igre i ne očekujemo od Don Kinga da bude socijalna ustanova. No oni uistinu smatraju da je Mario sa svojih 19 godina u nekim elementima bolji od Tysona u toj dobi.”

Premda će neki reći, gledajući Lewisa, koji ima 195 cm, i dvometrašku braću Kličko da su Preskaru njegovih 184 cm i 98 kg hendikep, to uistinu ne mora biti tako jer ni Tyson nije viši, niti je u najboljim danima bio teži od 97 kg. Marciano i Frazier također.

“Zbog svoje visine ja sam taj koji mora naprijed, koji mora tražiti takozvani ‘infighting’. Štoviše, čak mi i više odgovara boriti se s višim boksačima jer su sporiji, ne kreću se puno, obično nisu ni dovoljno dobro koordinirani”, kaže Preskar.

S obzirom na to da se oko njega već pomalo stvara aura budućeg svjetskog prvaka – čak je i Lewisov trener Emanuel Steward rekao da je Preskar bolji od Mikea Tysona i Joea Fraziera u njegovim godinama – u toj priči se neminovno postavlja i pitanje: što ako Preskar ne uspije biti tako uspješan kako mu prognoziraju?

“Neuspjeh je u ovom poslu uvijek u zraku i ne bi me ubilo u pojam ako bih na kraju ipak bio samo prosječan. No ja neću sada time razbijati glavu. Želim živjeti svoj san. Hoću uživati u onome to radim, marljivo trenirati i to će donijeti rezultat. Neće biti treninga niti borbe u kojima neću dati sve od sebe. Ne bude li to za svjetski vrh neće biti tragično jer ću znati da sam dao sve od sebe. Uostalom, sada još nemam ništa i u godinama koje dolaze, u toj velikoj igri, mogu samo dobiti”, zaključio je Preskar.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika