Za izbor "Knjige godine" odlučili smo se kako zbog velike književne produkcije u Hrvatskoj, tako i zbog nedavne književne polemike što ju je izazvao Boro Radaković, pisac i jedan od osnivača FAK-a.“Knjiga godine” je “Dvori od oraha” Miljenka Jergovića. Na drugom mjestu je knjiga “Leica format” Daše Drndić, a na trećem “Izlaz Zagreb jug” Ede Popovića. To su rezultati velike novogodišnje Nacionalove ankete u kojoj je sudjelovalo dvadeset i troje poznatih hrvatskih književnih kritičara, izdavača i sveučilišnih profesora, stručnjaka koji se profesionalno bave književnošću i knjigama. Za izbor “Knjige godine” odlučili smo se kako zbog velike književne produkcije u Hrvatskoj, tako i zbog nedavne književne polemike što ju je izazvao Boro Radaković, pisac i jedan od osnivača FAK-a. On je visokotiražnoj spisateljici Vedrani Rudan, čija je popularnost poprimila razmjere društvenog fenomena, osporio književnu vrijednost i optužio je da je u svojoj drugoj knjizi “Ljubav na posljednji pogled” poticala čitatelje na zločin. Ta je žučna polemika u medijsku orbitu ponovno postavila odnos između trivijalne i ozbiljne književnosti, odnosno, kvalitete i tiraže. Zbog toga smo zatražili anketirane da komentiraju odnos tiraže i kvalitete knjiga u Hrvatskoj.

Naime, Arijani Čulini i Vedrani Rudan, hrvatskim tiražnim rekorderkama, kritičari uglavnom osporavaju vrijednost, no publika ih kupuje i čita. Tako je prva knjiga Vedrane Rudan “Uho, grlo, nož”, doživjela deset izdanja, a samo u Hrvatskoj je prodana u više od 10 tisuća primjeraka. Drugi roman “Ljubav na posljednji pogled” tiskan je za hrvatske prilike u velikoj tiraži od pet tisuća primjeraka, a za samo dva mjeseca razgrabilo se više od tri tisuće komada. Knjiga ”Šta sve svaka žena triba znat o onin stvarima” Arijane Čuline u izdanju Mozaik knjige rasprodana je u nevjerojatnih 35 tisuća primjeraka, doduše, većim dijelom preko Svijeta knjige, a manje u knjižarama. Bez obzira na način prodaje, taj se hit i dalje odlično prodaje. Prvo izdanje njezine zadnje knjige “Bolje je rodit se bez one stvari nego bez sriće” tiskano je u pet tisuća primjeraka, a u samo mjesec dana planula je cijela naklada. Objavljeno je i drugo izdanje, također od pet tisuća primjeraka, a njezin urednik Drago Glamuzina očekuje da će se rasprodati do Nove godine.

Istodobno, od frankfurtskog sajma knjiga do danas prodano je 700 primjeraka knjige “Leica format” Daše Drndić. “Izlaz Zagreb jug” Ede Popovića prodaje se od rujna, a otišlo je 1200 primjeraka. Uobičajeno je da se prvijenci mlađih autora tiskaju u tiražama od 500 do tisuću primjeraka, a prosječno se proda oko 700 kopija. Nešto poznatiji autori dostignu tiražu od tisuću do dvije, a samo rijetki uspiju probiti čarobnu granicu od dvije tisuće primjeraka. Tako je “Sarajevski Marlboro” Miljenka Jergovića tokom devet godina prodan u 12 tisuća primjeraka. Toj brojci treba pribrojati i brojna inozemna izdanja na stranim jezicima koja su mu osigurala status jednog od najprevođenijih domaćih autora. I njegov najnoviji roman “Dvori od oraha” već je prodan u dvije i pol tisuće komada. Prvi roman Splićanina Ante Tomića ”Šta je muškarac bez brkova” u izdanju Hena Coma doživio je nekoliko izdanja, a prodano je čak 13 tisuća kopija. Njegov zadnji roman “Ništa nas ne smije iznenaditi” u izdanju “Frakture” za šest mjeseci je prodan u šest tisuća primjeraka.

Članovima žirija ponudili smo 38 naslova iz ovogodišnje književne produkcije, a oni su trebali izabrati tri najbolje knjige i onda ih rangirati od prvog do trećeg mjesta s time da prvoplasirani autor dobije tri, drugoplasirani dva, a trećeplasirani po jedan bod. Izbor smo ograničili na fikcionalnu prozu hrvatskih pisaca što znači da nismo uvrstili zbirke poezije, kolumni ili eseja pa se tako za knjige, primjerice, Rujane Jeger, Bore Radakovića ili Slavenke Drakulić, nije moglo glasovati. Na listu nismo stigli uvrstiti ni knjige proze Renata Baretića i Borisa Dežulovića, obadvije jako hvaljene, ali za Nacionalovu anketu objavljene prekasno, tek potkraj prosinca kad smo već poslali upitnike. No svim članovima žirija omogućili smo da izdvoje vlastitog književnog favorita u slučaju da se on ne nalazi na popisu, kao što smo i izdavače zamolili da se uzdrže od glasanja za svog autora. Također, u žiri nismo pozvali sveučilišne profesore poput Pavla Pavličića koji istodobno ima dvije objavljene knjige, da ne bi došlo do sukoba interesa.

Svi pozvani članovi žirija spremno su prihvatili poziv da sudjeluju u anketi, osim nekolicine onih koji nisu pročitali sve knjige. Jergovićev roman “Dvori od oraha” uvjerljivo je iskočio na čelo liste i osvojio prvo mjesto s 33 glasa. Anketirani su ga proglasili najboljim romanom u Hrvatskoj napisanim u zadnjih deset godina. Tako je pisac i izdavač Ervin Jahić iz Hena Coma zaključio da trenutno ne postoji domaći pisac koji tako lirski snažno, a pripovjedački suvereno demontira udžbeničku povijest ? imaginacijom. Kritičarka Jagna Pogačnik je ustvrdila da je Jergović “iznimno zreo pripovijedač, sklon tradicionalnom pripovijedanju i velikoj temi”, dok su ostali naveli karakteristike poput “istinskih čari pripovijedanja”, “izvanredne romaneskne strukture i raskošne naracije”. Za drugo i treće mjesto borili su se autori istog izdavača, Branka Čegeca, vlasnika Meandra. Daša Drndić i “Leica format” s 20 bodova i dva glasa više od Ede Popovića zauzela je drugo mjesto. Njezina knjiga ocijenjena je kao univerzalan i izvrsno napisan roman o logorima i izbjeglištvu, stilski i literarno gotovo nedostižna knjiga u suvremenoj hrvatskoj produkciji. Po mišljenju Darka Lukića, profesora na ADU, roman je istodobno poetičan i intelektualno ciničan, a autorica, kako kaže Andrea Zlatar, izuzetna spisateljska pojava.

Roman Ede Popovića “Izlaz Zagreb jug” pohvaljen je kao sjajna i stilistički besprijekorna priča o generaciji koja se opijala u osamdesetima, a trijeznila u devedesetima, kao roman koji ne robuje trendovskoj halabuci. Izdavač Miroslav Mićanović zaključio je da je to roman za koji bi poželio da se svake godine pojavi u tekućoj produkciji. Četvrto mjesto i jedanaest bodova podijelili su Ivica Đikić, novinar Feral Tribunea s prvijencem “Cirkus Columbia”, koji “uvjerljivo portretira bosansku provinciju i njezin ratni raspad” i “Wonderland”, treća knjiga Marinka Koščeca, sveučilišnog profesora i dobitnika nagrade “Meša Selimović”, koja je već dobila nagradu VBZ-a. Osim što je u “zemlji čuda” prepoznata Hrvatska njegov je roman, kako misli izdavač Seid Serdarević, izvrsna priča iz fakultetskog miljea, prepuna fine ironije i stilski izbrušena.

Peto mjesto pripalo je debitantskom romanu “Klonirana” mlade Jelene Čarije, djevojke talentiranije od mnogih svojih kolega, “koja definitivno zna pisati, a njezinu priča je romaneskni mainstream koji na najuzbudljiviji način propituje etičke dimenzije futurističke tehnologije, tjerajući nas da se zapitamo: Što čovječanstvo misli činiti s kloniranom Marilyn Monroe?” Slijede pripovijetke Nacionalovog urednika Borisa Becka “Metak u srcu Svetog Augustina”, kojeg je Nataša Govedić izdvojila kao “odličnog pripovjedača i stilski zrelog debitanta koji će i na smetlištu vrlo opasnog političkog otpada pronaći etičku opremu Don Quijotea ili bar mudri sarkazam njegova bucmastijeg prijatelja.” Isti broj bodova dobila je i knjiga “Ništa nas ne smije iznenaditi” Ante Tomića. Nekolicina članova žirija kao svoje favorite izdvojili su “Država Božja 2053.” Ive Brešana i “Christkind” Borisa Dežulovića, ali od 38 naslova čak 20 njih nije dobilo ni jedan bod.

Katarina Luketić, urednica u Zarezu – U Hrvatskoj, kao i drugdje u zemljama zapadnog kruga, odnos kvalitete i tiraže nije ekvivalentan; naime, pisci koji se odlično prodaju (John Le Carre ili Arijana Čulina) nisu i pisci koji pišu “vrhunsku” književnost. Da je tome tako i kod nas, uostalom, dokazuje visoka prodaja knjiga Ivana Aralice koje spadaju u pamfletski šund a ne u literaturu… Što se tiče aktualne polemike o estradizaciji hrvatske književnosti i tiražnih autorica, osobno nemam ništa protiv koketiranja s trivijalnom literaturom u književnosti ili pak opsjedanja medija; premda u načinu na koji to čini Vedrana Rudan ne vidim mnogo dobrog. Problem je i u tome što oni koji danas dižu buku o estradizaciji književnosti nisu prije dizali glas da do toga ne dođe i da se afirmiraju neke druge, “prave” vrijednosti. Na žalost, u hrvatskoj je kritici, kao i u ovoj polemici, često važnija taština i neki čudni revanšizam, negoli “dobra” književnost.

Nataša Govedić, teatrologinja i kritičarka – Mislim da je još Zagorka zbog široke popularnosti imala problema s kritičarskim podcjenjivanjem i svojih djela i ukusa publike, što samo dokazuje da snobovski stav prema književnosti nije novi fenomen. Tiraža ostaje jedan od najvažnijih parametara komunikacijske snage umjetničkog djela i mislim da je nikada ne treba uzimati ni površno ni olako. Isto tako mislim da ne postoji neka “homogena” hrvatska publika koja u nas ima “lošiji” književnih ukus od onoga kakav bi “trebala” imati. Osobno, divim se tome koliko puno kod nas ljudi čita beletristiku, čak i onda kad se uopće ne bave književnim profesijama. Ono što mi jako smeta nisu “nedovoljno sofisticirani” čitatelji, nego profesionalni kulturalni katastrofisti, koji u svemu vide znak nacionalnog debiliteta, možda i zato što je lakše svijet oko sebe proglasiti “glupim”, nego uložiti napor u njegovo razumijevanje.

Zdravko Zima, književni kritičar Novog lista – Ako se mjesta u našem najvišem zakonodavnom tijelu (čitaj: Saboru) kupuju novcem, nije čudno ni da je hijerarhija literarnih vrijednosti određena sličnim kriterijima. Unatoč tome, odnos između kvalitete i popularnosti ne može se svesti na mehaničku jednadžbu, po kojoj bi dobro bilo samo ono što je najčitanije, najprodavanije, najgledanije itd. Prodavanost i čitanost neke knjige svakako su važni, ali ne i jedini indikatori. Ako smo u nekim bivšim vremenima bili žrtve ideologijske manipulacije, sada smo podložni perfidnijoj i jednako opasnoj tržišnoj manipulaciji. Uostalom, što je danas čitano, za desetak godina, a možda i prije, može biti prekriveno debelom prašinom zaborava.

Katarina Vuković Peović, urednica Libre – Kao i svuda u svijetu, veza kvalitete i broja prodanih primjeraka ponekad je obrnuto proporcionalna. Ne mislim da bi se hrvatskoj publici trebalo docirati o tome što čitati. Uostalom taj blistavi hrvatski Čitatelj po kojemu se pljuje zbog nemara ili čijoj se ustrajnosti čitanja hrvatske Književnosti divimo, medijski je konstrukt (upravo kao i Gledatelj hrvatskih filmova, nešto kao autistično ustrajanje na (kulturnom) projektu “Kupujte hrvatsko”).
Umjesto pozivanja čitatelja na masovnu konzumaciju hrvatske knjige, možda bi trebalo pozvati autore i nakladnike na trajnu apstinenciju, bojkot objavljivanja. Pogotovu objavljivanja totalno nezanimljivih knjiga koje devalviraju vrijednosti, što je dotuklo poeziju. Zbog te se devalvacije nakladnici, kritičari i pisci nalaze u situaciji da im Čitatelj, potpuno opravdano, ne vjeruje kada tvrde da su nabasali na izvrsnu zbirku poezije. Kao u onoj priči o vuku i ovci gdje pastir koji je nekoliko puta lagao o dolasku vuka ostane nemoćno vikati: Ide vuk, ide vuk!

Andrea Zlatar, sveučilišna profesorica – S književnošću stvari u cjelini stoje bolje, jer smatram da je nastanak niza novih književnih imena i konstitucija nove publike iznimno važna za književni život. Nikada, ni u jednoj umjetnosti, ne smije se optuživati publika za nedostatak ukusa ili loš ukus, da bi se tako sačuvale “više” vrijednosti lijepih umjetnosti. Mi govorimo o trendovima, o onome što se medijski posreduje i plasira na tržište. Kad bi se poezija mjerila prema broju prodanih primjeraka, onda bi vrlo loše prošla, njezina vrijednost uspostavlja se i transmitira na druge načine. Suprotan primjer može biti koliko je ekranizacija “Gospodara prstenova” pridonijela prodavanosti romana: sam je roman ostao isti, ali kontekst, medijska prezentacija, recepcija, dodaju mu nove vrijednosti.

Nenad Popović, urednik Durieuxa – S FAK-om, slomom tuđmanističke agitpropovske mašine za opće pranje mozgova, boljim životnim standardom i uspješnim Vujićevim i Čegecovim programom revitalizacije izdavaštva i knjižarstva, scena se europeizirala. To znači da se čak i literarno zahtjevne, žestoke knjige ? Tomićeve, Jergovićeve, Šimpragine ili roman “Uho, grlo, nož” Vedrane Rudan – svako toliko probiju na top-liste i konkuriraju trivijalnim piscima poput Coelha. Velik napredak, vrlo nalik francuskoj i američkoj sceni, jest djelatnost profesionalnih middle of the road gurua kao što su Arijana Čulina, Miro Gavran ili Julijana Matanović, jer tvore kopču između populističkog trasha (Gloria, Story, Ana Žube, Aralica) i literature. Njihove velike naklade ulijevaju optimizam. Kao svojedobno Kapor i Majdak, osiguravaju uobičajeni tržišni balans, s onu stranu dinarskih bespuća povijesne zbiljnosti.

Darko Lukić, sveučilišni profesor i redatelj – O hrvatskoj čitateljskoj publici više od bilo kakve ankete govore rezultati posljednjeg popisa stanovništva, točnije slika obrazovne strukture na osnovi tog popisa, iz koje se vidi da gotovo polovica stanovnika Hrvatske jedva zna čitati, pa će proći dosta vremena dok nauče još i birati to što će čitati. Tiraža i kvaliteta, kad je o knjigama riječ, nigdje, pa ni kod nas, nisu u izravno proporcionalnom odnosu, niti je to slučaj s bilo kojom robom na tržištu, iako omjer jako ovisi o tome koje tržište ispitujete. Koliko se godišnje, na primjer, hektolitara jeftinog vina ispije u odnosu na broj popijenih boca Dom Perignona ovisi o tome radite li istraživanje u Francuskoj ili, recimo, u Bjelorusiji.

Ervin Jahić – Mislim da najsirovija varijanta književnog kapitalizma u Hrvata sada zapravo počinje surovo ubirati svoj danak. Malo smo se ufurali, zar ne, u to medijsko posredovanje književnosti. Sada kada nam se čitatelj oteo kontroli, pa se sam odlučuje za ono što je npr. u novinama etablirano, a književno neprocijenjeno, panično ga pokušavamo spasiti od tobože smrtonosnog kiča i trasha. Da stvar bude ciničnija, literarna komisija koja ima spasiti stvar ista je ona koja je sve vrijeme navijala za popularizaciju riječi svim sredstvima, ali pod bilo kakvim uvjetima. Istodobno, iako je postojala više-manje agilna i, čini se, neklijentelistička književna kritika i teorija koje su opisale faktički izlazak iz sjene niza pisaca, nije postojala pouzdanija valorizacija. Sad kada imamo to što se zove tržište, demokratski je, iako znam da boli, pristati na njegove rezultate. S druge strane, valja senzibilizirati čitatelje da dobra knjiga nije baš uvijek svediva na recept: pošalica + sočna psovka + seks + droga… To je jedino što se može učiniti, jer to od nas traži demokratska procedura.

Jurica Pavičić, kritičar – Specifikum je Hrvatske to što za najveći dio hrvatskih bestselera razlozi uspjeha postoje negdje izvan prostora književnosti, pa čak i prostora kulture i zabave. Uspjeh Araličinih “romana s ključem” ili Vedrane Rudan leži u tome što su dotakli specifičnu svjetonazornu, političku i/ili tematsku ciljanu grupu. To je legitimno, ali takve je knjige onda besmisleno mjeriti književnim metrom.

Branko Čegec, izdavač i pisac – Književnost nije disciplina za mase, nego za osamljenike, ljude koji trebaju svoje vrijeme i mogućnost da ga intimno podijele s nečijim iskustvom, koje može biti u literarnoj formi. No ako netko uspije napisati literarno vrijednu, a ipak komercijalnu knjigu, što je doduše vrlo rijetko, onda je riječ o doista iznimnom umijeću (Kundera, Marquez, Eco…), koje neće zanemariti niti literarna kritika niti literarna povijest.

Vlaho Bogišić, ravnatelj Hrvatskog leksikografskog zavoda – Razgovor o nakladama i publici je bespredmetan sve dok se ne znaju ni naklade ni publika, pa budući da pravih pokazatelja o tome tko, što, kako i koliko čita, pričati hipotetski nije nimalo utješno. To se ne odnosi samo na knjige nego i na tiskovine uopće, s čime je osobito u vezi marginalizacija književne i uopće kulturne kritike u medijima i javnosti. Ovakva izjašnjavanja su samo zaslađivači takvoj strategiji ako je o strategiji riječ.

Članovi žirija

1. Ludvig Bauer: “Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat”, Kruzak
2. Muharem Bazdulj: “Koncert”, VBZ
3. Mario Bazina: “Pozlaćeni kavez”, Naklada Pavičić
4. Boris Beck: “Metak u srcu Svetog Augustina”, Faust Vrančić
5. Vesna Biga: “Dušin vrt”, Meandar
6. Ivo Brešan: “Država božja 2053”, Sysprint
7. Slađana Bukovac: “Putnici”, Meandar
8. Josip Cvenić: “Glad”, Naklada Ljevak
9. Jelena Čarija: “Klonirana”, SC
10. Arijana Čulina: “Bolje se rodit bez one stvari nego bez sriće”
11. Lana Derkač: “Osluškivanje anđela”, Meandar
12. Daša Drndić: “Leica format”, Meandar
13. Ivica Đikić: “Cirkus Columbia”, Feral Tribune, Split
14. Zvonimir Husić: “Mačak koji je sišao sa stabla i otišao u podstanare”, Naklada MD
15. Jasmin Imamović: “Obožavatelj trena”, Meandar
16. Željko Ivanjek: “359.332 udaraca”, Profil,
17. Rade Jarak: “Sol”, Fraktura
18. Miljenko Jergović: “Dvori od oraha”, Durieux
19. Marinko Koščec: “Wonderland”, VBZ
20. Tarik Kulenović: “Jeleni na kiši”, Celeber
21. Zoran Lazić: “Miss Krampus”, AGM
22. Tihomir Mraović: “Peti Beatles”, Estetika tiska
23. Gordan Nuhanović: “Bitka za svakog čovjeka”, AGM
24. Pavao Pavličić: “Melem”, Mozaik
25. Pavao Pavličić: “Tužni bogataš”, Mozaik
26. Denis Peričić: “Hrvatski psycho”, AGM
27. Boris Perić: “Groblje bezimenih”, Naklada Mlinarec-Plavić,
28. Krešimir Pintarić: “Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave”, DPKM i Očna optika Lens, Osijek
29. Edo Popović: “Izlaz Zagreb jug”, Meandar
30. Čedo Prica Plitvički: “Kuće sudbine”, Meandar
31. Nenad Rizvanović: “Dan i još jedan”, Hena com
32. Vedrana Rudan: “Ljubav na posljednji pogled”, AGM
33. Ante Tomić: “Ništa nas ne smije iznenaditi”, Fraktura
34. Milorad Stojević: “Tatarski zajutrak”, Altagama
35. Goran Tribuson: “Mrtva priroda”, Mozaik
36. Borislav Vujičić: “Nesanica”, Pop&Pop
37. Ana Zubak: “Samhain”, Faust Vrančić
38. Marko Luka Zubčić: “Pučina sna”, Celeber