Za prosječne poznavatelje Maurovićeva opusa objavljivanje erotskih stripova bilo je iznenađujuće jer je za njih Maurović utjelovljen u stripovima poput "Starog mačka" i "Trojice u mraku".Kada je prije tri i pol godine Nacional objavio erotske stripove najčuvenijeg hrvatskog strip-crtača Andrije Maurovića pod nazivom “Kandaul” za koje se nije znalo ni da postoje, brojni su likovni i ini kritičari pisali kako je njihova kvaliteta upitna. Međutim, nakon što je povjesničar umjetnosti i rock kritičar Darko Glavan prokomentirao njihovo objavljivanje riječima “kod genija je sve važno”, više nije bilo dileme da je “Kandaul” zapravo izdavački pothvat. Pothvat jer približava posljednju fazu Maurovićeva rada, koja je bila poprilično nepoznata, zato što je posljednjih godina zanimanje za strip u nas opalo, ali i zato što je to izdanje pomalo neočekivano bilo začas razgrabljeno, čime je dokazan Maurovićev status. Zbog svega toga Nacional se odlučio na još jedno objavljivanje Maurovićevih erotskih maštarija u stripu pod nazivom “Kandaul”.

Andrija Maurović bio je za života poznat po razuzdanom odnosu prema ženama, a postumno nađeni stripovi dodatno su šokirali javnostZa prosječne poznavatelje Maurovićeva opusa objavljivanje erotskih stripova bilo je iznenađujuće jer je za njih Maurović utjelovljen u stripovima poput “Starog mačka” i “Trojice u mraku”, radovima zbog kojih ga je Glavan uvrstio među najbolje svjetske strip-crtače iz vremena prije Drugog svjetskog rata. “Maurović je jednako važan kao i najveći strip-crtači iz tog vremena ? Alex Raymond i Harold Foster. Mislim da su veći od njega samo Milton Cannif i Elzie Crister Segar, čovjek koji je izmislio Popaja”, rekao je svojedobno Glavan, što je potvrdila i povjesničarka umjetnosti Vera Horvat-Pintarić koja smatra da Maurovićevi radovi “zaslužuju da budu svrstani u antologijska ostvarenja stripovne slike uopće”.

Međutim, bolji poznavatelji prije svega Maurovićeva privatnog života uopće nisu bili iznenađeni njegovim erotskim stripovima. Naime, Maurović je oduvijek živio razuzdanim životom pa je i sam rekao, prisjećajući se zagrebačkih dana prije Drugog svjetskog rata, “bili smo i mi ljudi od krvi i mesa ? pili smo, jurili žene…” Maurović je već tada od svog crtačkog rada mjesečno zarađivao basnoslovne svote novca koje su se uspoređivale s nekoliko ministarskih plaća, a on i njegovo društvo trošili su novac na razuzdane zabave i provode. Mijenjao je djevojke gotovo svakodnevno i nitko ne zna je li se ikada ženio, to je bila tajna čak i za njegove najbolje prijatelje. Nakon Drugog svjetskog rata, 1953., Maurović je primijetio da ga snaga napušta i da mora okončati s takvim životom. Na prijedlog liječnika ostavio se cigareta i alkohola te postao vegetarijanac jer je želio doživjeti barem 100 godina. Preselio se na Pantovčak 45, lijegao je rano a ustajao još ranije kako bi šetao Pantovčakom i Šestinama. Međutim, žene su mu i dalje bila opsesija pa je na zidu svoje radne sobe naslikao, skoro u prirodnoj veličini, mlađeg golog muškarca kako leži na obali mora pokraj lijepe mlade žene.

Prema dosad poznatom, u Maurovićevu stanu odigravale su se razne erotske seanse zahvaljujući njegovu prijatelju koji bi mu često navraćao s brojnim pratiljama. Neke od njih navraćale su poslije i same pa bi se Maurović sa svojim partnerom prepuštao seksualnim užicima. On je tumačio da su mu ta tjelesna iskustva nužna kako bi produbio svoju životnu filozofiju. Ta su iskustva rezultirala erotskim stripovima. Maurović je u to vrijeme imao sasvim drugačije mišljenje o erotici i pornografiji od vladajućeg konzervativnog i ta je razmišljanja zadržao sve do kraja života. U jednom od intervjua koje je dao u posljednjoj dekadi svog života rekao je: “Mi smo stvorili brak i zakletvu, što su čiste gluposti! S kojim pravom smo ljubomorni kad žena osjeti prirodnu potrebu? Protivnik sam, i to najoštriji, lažnog morala… Svuda oko nas na kugli zemaljskoj zavladao je dvostruki moral… Priča se na sve strane da porno filmovi imaju štetan utjecaj na mlade. Pokušajte, gledajte ih nekoliko dana uzastopno i vidjet će te da to postaje normalno. Vi ste odjednom oslobođen čovjek!”

Crtanjem erotike i pornografije Maurović se počeo baviti prije Drugog svjetskog rata, kada je po narudžbi bogataša crtao seriju pornografskih razglednica gdje su teme bile, primjerice, udana mlada dama iz visokog društva i vozač koji koriste prigodu prilikom duge noćne vožnje. Teško je reći gdje se danas nalaze te razglednice jer se Maurović uvijek odnosio nemarno prema svojim djelima. Osim toga, Maurović nije imao nasljednika tako da je pitanje njegove ostavštine nakon smrti 1981. preuzela tadašnja komisija iz Općine centar u Zagrebu. Još za života Maurović je mnoge svoje radove darovao ili prodao a da na kraju nikada nije vidio svoj novac. Nakon smrti, zbog birokratskih zavrzlama dio radova završio je u Srbiji, a radovi nastali pred smrt gotovo su potpuna nepoznanica.

Međutim, Nacional se zainteresirao za objavljivanje njegovih erotskih radova te je u depou Moderne galerije pronađeno tridesetak stripova iz njegove kasne faze za koje se do tada nitko nije zainteresirao. No nakon što je Nacional objavio “Kandaul”, odnosno pronađene stripove, nezainteresiranost je nestala. Po uzoru na priču o kralju Kandaulu koji je podvodio svoju suprugu poznatima i nepoznatima, Maurović je crtao seksualne odnose muža, žene i treće osobe ? crnca, svećenika, lutalice, dječaka i tako dalje, ali je pokatkad uključio i konja, što su neki kritičari sarkastično komentirali kako se tu vidi Maurovićevo zanimanje za vesterne još od stripa “Stari mačak”.

Mediji su o “Kandaulu” prije tri i pol godine pisali različite kritike, ali nitko nije mogao odbaciti činjenicu da je riječ o bitnom strip-izdanju. Sandi Vidulić je u Slobodnoj Dalmaciji napisao “Bukowski ima majstorski osjećaj za ekonomiju priče, De Sade nesmiljeno oko za ponore ljudske duše a Maurović ima vrsnu crtačku ruku”, a neizbježno je reći da je muž koji podvodi vlastitu ženu zapravo Maurovićev alter ego. Već tada je u Slobodnoj Dalmaciji napisano da će za moralističke dušobrižnike i cenzorske dušice problem biti činjenica da Maurovićevi crteži imaju umjetničku kvalitetu, a istodobno prikazuju tvrdu pornografiju, no autor teksta razbija i takvu dilemu dodajući kako su “granice između erotike, pornografije i umjetnosti zavisne u prvom redu od aktualnih kriterija javno dopustivog a tek onda je riječ o estetskim granicama koje su također pomične”. Na moguće zgražanje jednog dijela publike upozoravao je tada i Feral Tribune, gdje je novinar Pavo Viđak napisao: “Srdite čitatelje, valja upozoriti na činjenicu kako je porno-stripove Maurović crtao u predasima rada na nabožnim slikama.” “Ne sumnjam da će taj antipod Manarinim erotskim lutanjima kroz književnost i podsvijest, surov i banalan, ginekološki precizan, steći brojne poklonike”, napisao je tada Boris Beck u Zarezu pa ni ne čudi što je tada Sandi Vidulić u Slobodnoj Dalmaciji čestitao Nacionalu na ovakvom izdavačkom pothvatu. Za Velimira Grgića u Vijencu ”’Kandaul’ nije ni ‘Vjerenica mača’ ni ‘Trojica u mraku’, ali zato jest nevjerojatni i urnebesno zabavni dokument vremena i psihološkog stanja u kojem se nalazio stari kuler, komedija koju treba čitati na glas, u veselu društvu. Masturbacija, tako, dobiva posve novu dimenziju”.

Istini za volju, Maurovićevi erotski stripovi, crtani olovkom, u dobrom dijelu su tek skice, a priče pokatkad nisu ni dovršene, fabula gotovo da ne postoji. Zato su Vidulić i Grgić isticali da priče iz “Kandaula” katkad sliče na najluđe epizode “Top liste nadrealista” ili “Letećeg cirkusa Monty Pythona”, ali su upravo zbog toga simpatične i duhovite.