Objavljeno u Nacionalu br. 425, 2004-01-06

Autor: Robert Bajruši

NAJVEĆI HRVATI

'Tito je jedini hrvatski državnik koga je svijet prihvaćao kao svjetsku ličnost'

Dr. Zorica Stipetić smatra da je Tito značajan zbog reorganiziranja Komunističke partije, vođenja Narodnooslobodilačkog rata i stvaranja federativne socijalističke Jugoslavije

Josip Broz Tito, partizanski komandant i dugogodišnji jugoslavenski predsjednik, najveći je Hrvat u povijesti. To je rezultat do sad najveće ankete ikada održane u Hrvatskoj u kojoj je skoro 8000 ljudi svojim glasovima nadmoćno i bez ikakvih dvojbi oJosip Broz Tito, partizanski komandant i dugogodišnji jugoslavenski predsjednik, najveći je Hrvat u povijesti. To je rezultat do sad najveće ankete ikada održane u Hrvatskoj u kojoj je skoro 8000 ljudi svojim glasovima nadmoćno i bez ikakvih dvojbi oDr. Zorica Stipetić spada među najpoznatije stručnjake u Hrvatskoj kada je riječ o životu Josipa Broza Tita. Diplomirala je povijest umjetnosti i povijest koju je kasnije i doktorirala. Cijeli radni vijek provela je kao znanstvenica u Institutu za historiju radničkog pokreta gdje ju je 1963. uveo tadašnji direktor Franjo Tuđman, da bi između 1986. i 1990. upravo Zorica Stipetić obnašala direktorsku funkciju. Objavila je dvije knjige: “Hrvatska inteligencija i komunistički pokret” te “Monografija o Augustu Cesarcu” kao i stotinjak pisanih rasprava. Za istraživački i spisateljski rad dobila je Nagradu Grada Zagreba i Ninovu nagradu.

Tito je nadmudrio Churchilla, pripojio Istru i dio jadranskog pojasa koji je pripao Italiji nakon Prvog svjetskog rata, vratio je one dijelove zemlje koji su okupacijom 1941. pripali Italiji, Madžarskoj i Bugarskoj. Što se tiče Titove krivnji za represije nad "narodnim neprijateljima" i krivnji za Bleiburg, treba podsjetiti na strašnu istinu: nitko nikad nije izašao ni iz rata ni iz revolucije čistih ruku. Sigurno i Tito snosi svoj dio odgovornosti za "revolucionarnu pravdu" lead: Tito nije bio idealan nego uspješan komunist. Njegov hedonizam nije ostavio teške tragove niti je Josip Broz zgrtao za sebe i svoju obitelj.Čak je i osobna životna priča obitelji Stipetić usko vezana uz Tita. Njezin otac Stevo Benčić bio je poznati prijeratni fotograf, a u ratu je postao fotograf Vrhovnog štaba predvođenog Titom. Benčić je autor nekoliko antologijskih fotografija partizanskog vođe, poput one gdje na ulazu u špilju u Drvaru stoji s pripadnicima savezničke delegacije, kao i nekoliko na Visu. Također, poratne poštanske marke koje prikazuju Tita u maršalskoj uniformi napravljene su na temelju fotografija koje je snimio otac Zorice Stipetić. Kako su se stvari dramatično mijenjale, pokazala je njegova poslijeratna sudbina. Unatoč ulozi koju je imao tijekom rata, Benčić je nakon demobilizacije uhapšen jer su ga komunističke vlasti zbog poprilične imovine kojom je raspolagao proglasile kapitalistom. Usprkos svemu Zorica Stipetić smatra da je Josip Broz Tito bio velik državnik.

NACIONAL: Prošlo je gotovo četvrt stoljeća od Titove smrti, što je dovoljan vremenski odmak za objektivnu rekapitulaciju njegove vladavine. Kako biste je vi ocijenili? – Ne mislim da je vrijeme apsolutni čimbenik koji omogućuje objektivnu provjeru neke povijesne a osobito političke ličnosti jer je za vrijednosne sudove značajno s kojeg se stajališta propituje. Tito je u svijetu najčešće ocijenjen kao jedan od najznačajnijih državnika 20. stoljeća. Bio je međunarodno slavan već nakon iznimno uspješnog antifašističkog rata, posebno nakon otpora hegemoniji Sovjetskog Saveza, a nadasve kao inicijator i jedan od vođa svjetskog pokreta nesvrstanih. Kod Tita je fascinantna kreativna energija kojom se suočavao s epohalnim izazovima vremena. Tako je, na primjer, najnovija “Enciklopedija europske ljevice u 20. stoljeću” (izdanje Editori Riuniti, Rim, 2000.) njegovu svjetsku veličinu vidjela u izgradnji modela socijalizma koji je bio pozitivna alternativa zloćudnom staljinizmu, dok ga u brojnim zemljama trećeg svijeta drže čovjekom koji je ukazao na mogućnost suradnje različitih sustava i država što žele razvoj, mir i nezavisnost.

Dok u svijetu nema mnogo dvojbi oko njegove povijesne uloge, na prostorima bivše Jugoslavije situacija je posve suprotna. Ovdje još uvijek prevladavaju emocije, bilo pozitivne ili negativne, jer su i dobre i loše strane Titova djela ovdje izravno pogađale i određivale sudbinu ljudi.

Socijalistička Jugoslavija raspala se u krvi, nastale su nove države na često suprotnim sustavima vrijednosti. Ne vjerujem da bi se u bilo kojoj objektivnoj povijesnoj prosudbi, ma s kojeg se ideološkog polazišta ona artikulirala, moglo iskazati ono što se u devedesetim godinama čulo od ponekih govornika u Hrvatskom saboru ili u Skupštini Srbije ili pak u nekim javnim glasilima, iako se time vrijeđala i istina i ustav.

Osobno, slažem se s rezultatom Nacionalove ankete, barem ako je riječ o prvom mjestu. Mislim da je Josip Broz Tito bio osoba koja je u cijeloj hrvatskoj povijesti najviše utjecala na svoje vrijeme u svojoj zemlji, a istodobno je bio i jedini državnik kojega je svijet doživljavao kao svjetsku ličnost. Za tu tvrdnju ima brojnih materijalnih potvrda, a valjda nije potrebno isticati da povijesna veličina nije homogena, nekontroverzna kategorija. Ali o svakom povijesnom fenomenu koji zaslužuje živjeti kao povijest, svaki će naraštaj postavljati nova pitanja.

NACIONAL: Je li vas iznenadio ovakav rezultat ankete u kojoj je glasovalo oko osam tisuća ljudi, što je prilično velik uzorak? – Možemo samo spekulirati, jer evo, upravo smo izašli iz izbora, najrelevantnije “ankete”, na kojima su lijeve opcije, koje participiraju u većem ili manjem dijelu vrijednosnog sustava što ga je gradio i Tito ? izgubile. Doduše, mogla bi se o tome otvoriti zanimljiva rasprava jer je tu mnogo otvorenih pitanja. Ne mislim da su usporedbe primjerene, ali, recimo, nakon golema odaziva na sličnu anketu u Njemačkoj, prebogatoj velikanima na svim područjima ljudske kreativnosti, Karl Marx se našao u najužem odabiru. U ovoj Nacionalovoj anketi nagađam da bi se možda moglo raditi o dvjema mogućnostima: ili je većina glasača dobre obrazovne razine, pa zna neke nesporne kriterije, ili se prisjeća vremena kad je većina ljudi živjela sigurnije, s manje egzistencijalnih problema i u okružju bez mržnje. Ili su obje mogućnosti u igri.

NACIONAL: Koje su najbolje strane Titove biografije? – Nekoliko je ključnih povijesnih odrednica: rad na reorganiziranju Komunističke partije, vođenje Narodnooslobodilačkog rata, stvaranje federativne socijalističke Jugoslavije, tada jedinstven slučaj odbijanja hegemonije Sovjetskog Saveza, modernizacija zemlje, stvaranje sustava samoupravljanja kao primjera masovne neposredne demokracije, anticipiranje i organiziranje pokreta nesvrstanih. Svaka od ovih naznaka tema je brojne literature.

U najkraćem obrisu evo početka njegove životne priče. Siromašno seljačko dijete Slovenke i Hrvata, sačuvao je zauvijek iskustvo teškog djetinjstva. Naukovao je mehaničarski zanat po srednjoeuropskom prostoru, od Siska do Austrije, Češke i Njemačke, socijaldemokratski organiziran. Odlikovani austro-ugarski podoficir u Prvom svjetskom ratu, zarobljen u carskoj Rusiji, izbliza je doživio Oktobarsku revoluciju. Vraća se u Hrvatsku 1920., priključuje revolucionarnom radničkom pokretu, gubi posao pod udarom zakona o zabrani Komunističke partije, seli se u Bjelovar, gdje je u prijateljskom odnosu s poslodavcem, vlasnikom mlina, proživio nekoliko mirnih godina, istodobno agitirajući za političko zajedništvo seljaka i radnika. Zatvaran i prognan od policije, vraća se u Zagreb i od 1926. godine postaje profesionalni sindikalac, a ubrzo ulazi i u zagrebački Mjesni komitet KPJ, najjaču partijsku organizaciju u Jugoslaviji. Ta je djelatnost bila egzistencijalno rizična, pa je stalno pod paskom policije ili u zatvoru. Godine 1928. iz zagrebačkog je komiteta poveo borbu za izgradnju čvrste partije, koja se trebala iz najdublje društvene margine uzdići do odlučujućeg političkog čimbenika. Zamisao je ravna fantastici, ali on ju je s vremenom ostvario. Ovo početno Brozovo nastojanje bilo je prekinuto novim, osmim uhićenjem, nakon organiziranja prosvjeda u povodu atentata na Stjepana Radića. Osuđen je na petogodišnju robiju. Nakon izlaska s robije, u jesen 1936., Josip Broz uzima pseudonim Tito i kao organizacijski sekretar CK KPJ postaje odgovoran za rad Komunističke partije u zemlji, dok je ostalo partijsko vodstvo bilo u emigraciji.

Osobno je 1937. osnovao Komunističku partiju Hrvatske, kao izraz prijelomne nove kvalitete u komunističkoj politici: ključnog shvaćanja da se socijalno oslobođenje mora ostvariti istodobno s nacionalnim oslobođenjem. Kad ga je Kominterna potvrdila kao generalnog sekretara KPJ, vratio je vodstvo partije u zemlju i odbio daljnju Kominterninu financijsku pomoć. Pripremao je KPJ za otpor predviđenoj fašističkoj agresiji, i u ono vrijeme kad je bio na snazi sovjetsko-njemački pakt o nenapadanju. Zato je i mogao, dok je gotovo cijela Europa bila na koljenima pred Hitlerom, pozvati na ustanak cijelu Jugoslaviju. Tijekom četiriju godina partizanskog ratovanja, Tito je, nasuprot i Sovjetima i Britancima, stvorio temelje za federativno uređenje zemlje, za afirmaciju svih naroda (Drugo zasjedanje Avnoja 1943.), za nove oblike vlasti; od prvotnih partizanskih odreda i seljačke samozaštite stvorio je respektabilnu regularnu vojsku s više od osamsto tisuća vojnika u četiri armije. Izuzevši nebitnu intervenciju Sovjetske armije na sjeveroistočnom dijelu Jugoslavije u jesen 1944., ta je vojska do polovice svibnja 1945. sama oslobodila cijelu zemlju.

Istodobno, Tito je nadmudrio Churchilla, koji je na svaki način nastojao vratiti monarhiju Karađorđevića i stari poredak, matici zemlji Hrvatskoj pripojio je Istru i dio jadranskog pojasa koji je pripao Italiji nakon Prvog svjetskog rata, vratio je one dijelove zemlje koji su okupacijom 1941. pripali Italiji, Madžarskoj i Bugarskoj. Današnja Hrvatska omeđena je tim avnojskim granicama. Ta antifašistička borba, koju je Tito strateški a ondje gdje je mogao i taktički vodio, spasila je Srbe u Hrvatskoj od likvidacije koju su i praktički i programatski provodili ustaše, te je spasila i Hrvate od moguće strašne srpske osvete nakon rata. Dalekosežna budućnost Hrvatske osigurana je upravo u tom ratu i mi smo danas baštinici takva ratnog ishoda. Uostalom, upravo u Hrvatskoj je Narodnooslobodilačka borba bila najsnažnija i najbolje organizirana.

NACIONAL: Ipak, neosporno je da je bio i autokratska ličnost. Najčešća zamjerka na njegov račun nakon 1990. je barem zapovjedna odgovornost za Bleiburg i likvidacija širokog kruga takozvanih narodnih neprijatelja? – Tito je bio revolucionar, velikim dijelom oblikovan u ozračju autoritarnosti Kominterne iz tridesetih godina i lenjinističkog poimanja partije i revolucije. Iskustvo frakcijskih borbi u KPJ tu mu je autoritarnost učvršćivalo, kao i činjenica da je socijalistička Jugoslavija od početka strukturirana u šest republika, kasnije uz dvije pokrajine, te da su međunacionalne i ostale razlike i interesi centrifugalno djelovali od samog početka, da bi s vremenom postajali sve snažniji. Na kraju je samo Titov autoritet držao kakvu takvu suglasnost tih raznorodnih interesa. To se jasno vidjelo nakon njegove smrti. S druge strane, treba reći da ni jedna zemlja bivše Jugoslavije nije imala čvrste demokratske tradicije: to su u većini bila seljačka društva, kojima je prirodna pa i poželjna autoritarnost vođe. Autoritarne ličnosti bili su i Stjepan Radić i Ante Starčević, pa na neki mekši i posredniji način i Vladko Maček, a u svojoj domeni i Miroslav Krleža.

Što se tiče druge vaše primjedbe o Titovoj krivnji za represije nad “narodnim neprijateljima” i krivnji za Bleiburg, treba podsjetiti na strašnu istinu: nitko nikad nije izašao ni iz rata ni iz revolucije čistih ruku. Razlika je u tome koliko je to bio cilj a koliko specifična nesreća. Upitno je koliko je u tim slučajevima bilo strašne osvete a koliko nemilosrdne pravde. Vremenom se i društvene institucije i javnost, srećom, sve više senzibiliziraju protiv ratnih zločina i spremnije su za njihovu osudu. Ne tako davno, a i kroz dugu povijest, ratni su se zločini prihvaćali kao neumitni. Njemački general u Hrvatskoj Edmund Glaise von Horstenau ustvrdio je kako ne postoji moralna razlika između horizontalnog i vertikalnog terora, to jest između ubijanja mecima streljačkog stroja i bombama bačenim odozgo? Drugi svjetski rat bio je u Hrvatskoj iznimno krvav, a mi smo još daleko od toga da saznamo svu istinu. Ono što je donedavno radila s tim zadatkom osnovana komisija u Hrvatskom saboru (tzv. Vukojevićeva komisija) zloćudna je obmana.

Sigurno i Tito snosi svoj dio odgovornosti za “revolucionarnu pravdu”, ali moram napomenuti da su više puta (u Zagrebu 2000., u knjizi “Tito” Jaspera Ridleya, izdanje Prometej) objavljeni dokumenti koji to relativiziraju. Tako i Titov brzojav iz Beograda glavnom štabu slovenske partizanske vojske od 14. svibnja 1945. najstrože zabranjuje egzekucije ratnih zarobljenika i nalaže predavanje eventualnih osumnjičenika vojnom sudu. Napokon, u cjelovitoj istini o odgovornosti za žrtve Bleiburga i križnog puta, velik udio ima i Pavelić i njegov režim, jer su ne samo nagovarali nego i prisiljavali civile da im pri povlačenju budu živi štit i da ih saveznici lakše prihvate. Nedavno je o tome u svojoj autobiografiji svjedočio i Stanko Lasić.

NACIONAL: Recite kao povjesničarka zašto, po vašem mišljenju, Tito nikad nije smogao snage odreći se komunističke ideje i načiniti taj veliki korak u demokratizaciji? – To mi pomalo nalikuje pitanju zašto se papa ne bi odrekao svoje vjere. Tito se nije odrekao svoga komunističkog uvjerenja zato što je u okviru tog sustava vrijednosti bio iznimno uspješan. Nisam sigurna da bi s bilo kojom drugom političkom i ideološkom opcijom mogao sve to izvesti, od toga da je sačuvao najveći dio ljudskih resursa svih naroda i narodnosti, povratio državni teritorij, siromašnu i nerazvijenu zemlju modernizirao u svim dimenzijama, zaustavio mržnje, održao mir i potpuni suverenitet i, napokon, ovu zemlju prvi put u povijesti učiniti respektabilnim čimbenikom na svjetskoj političkoj sceni. Dakako, taj vrijednosni sustav komunističke paradigme imao je i značajna ograničenja, u onim dimenzijama u kojima bi po današnjim shvaćanjima to značilo ograničavanje građanskih prava.

NACIONAL: Osim po autoritarnosti, volio je i raskošan život. Dakle nije bio baš idealan komunist? – Tito nije bio idealan nego uspješan komunist. Njegov hedonizam nije ostavio teške tragove niti je Josip Broz zgrtao za sebe i svoju obitelj. Osobno, više se bojim asketskih i fanatičnih dogmatika.

NACIONAL: Koliko je pokret nesvrstanih bio važan u svjetskim mjerilima? – U doba hladnog rata i blokovske podjele svijeta velike sile su imale dva ključna strateška cilja: čitav svijet podijeliti na svoje sfere utjecaja i jedan blok podrediti drugome. U tom su se duhu vršili ideološki, politički, ekonomski, vojni i drugi pritisci na ostale zemlje svijeta, kako bi se uvrstile u jedan blok, milom ili silom, na strani “dobra protiv zla”. Nasuprot tome, sa svojim dugogodišnjim iskustvom borbe protiv sovjetske hegemonije i zapadnih zahtjeva, svojom iznimno uspješnom borbom za očuvanje državnog suvereniteta, Tito je anticipirao a zatim i dao odlučujući impuls stvaranju organizacije čija je doktrina miroljubiva suradnja svih, suprotstavljanje dominaciji i hegemoniji te politici interesnih sfera, oružanih intervencija, miješanja u unutarnje poslove, ukratko, protivljenje pritiscima sile. To je ujedno bila podrška antikolonijalnoj revoluciji i nacionalnooslobodilačkim pokretima što su buknuli nakon Drugog svjetskog rata. Tražio se novi svjetski ekonomski poredak koji bi zaustavio eksploataciju nerazvijenih zemalja i njihovo daljnje osiromašenje. U šezdesetim i sedamdesetim godinama, nesvrstani pokret je na tim osnovama postao epohalni svjetski čimbenik, pridonio je detantu i prestanku hladnog rata te blokovske podjele. Danas, u izmijenjenim ali možda još dramatičnijim okolnostima, te zasade, čini mi se, mogu ponovo imati poticajnu snagu.

NACIONAL: Možete li se sjetiti kad ste prvi put čuli za Tita? – Negdje u ljetu 1944. moj je otac bio partizan na otoku Visu i došao je kući u Hvar u kratak ilegalni posjet obitelji. Bili smo izgladnjeli, kako je to već tada bilo po dalmatinskim otocima, a tata je donio svakakva blaga ? engleske konzerve i čokolade. Rekao je kako je velika tajna da radi u Vrhovnom štabu kod druga Tita, koji živi u pećini.

To je gotovo jergovićevska priča: moj je otac bio fotoreporter još prije Prvog svjetskog rata, u riječkom Novom listu koji je uređivao Frano Supilo, a zatim je, nakon tog rata, radio u Skupštini Kraljevine SHS i potom u beogradskom listu Politici. U tridesetim godinama došao je na Hvar. U ratu je više puta bio zatvaran, na kraju je pobjegao iz njemačkog zatvora i otišao u partizane. Poslali su ga na slobodni Vis, gdje je naišao na Vladislava Ribnikara, vlasnika Politike, i on ga je postavio u Vrhovni štab kao Titova fotografa. Radio je i u Tanjugu, u Komisiji za ratne zločine, te je Titovim avionom odletio u jesen 1944. u Beograd. Sve poštanske marke s Titovim likom, čini mi se do kraja pedesetih, načinjene su prema fotografijama mog oca.

NACIONAL: Što vi kao povjesničarka Titu najviše zamjerate? – Ja sam uvjereni pacifist, protivim se svakom nasilju, pogotovo smrtnoj kazni. Užasno mi je teško podnositi što se u ime jedne humane ideje činilo svakovrsno zlo. Ne mogu prihvatiti mračnu tezu da cilj opravdava sredstva. Prema tom teretu nasilja, koji danas osjeća gotovo svaki ljevičar, čini mi se benignijim kult ličnosti, jednopartijski sustav i još štošta drugog, nedemokratskog, prema čemu sam također kritična.

NACIONAL: U Hrvatskoj ga nerijetko optužuju da je kao uvjereni Jugoslaven radio protiv svoje domovine; stoje li te zamjerke? – Ne stoje. Tito je omogućio da se Hrvatska sačuva, proširi, ekonomski osnaži, kulturno razvije, industrijalizira, da se seljačko stanovništvo – prije rata siromašno, agrarno usitnjeno i prenapučeno – urbanizira, zaposli, školuje, modernizira. Politika “čistih računa”, koja je prije tridesetak godina toliko uznemiravala velik dio hrvatskih komunista, nije bila jednostavna jednadžba: u Jugoslaviji su svi na nečemu od drugih profitirali, ali nešto i gubili. Tito se silno bojao svih nacionalizama i gušio ih je ideološki, politički i policijski. No kako se vidi, ti su nacionalizmi bili jači. Gušeći nacionalizme, Tito je gušio i velik dio političkih i građanskih sloboda. Trebat će jednog dana, informirano i smireno, načiniti cjelovitu bilancu.

NACIONAL: Treba li ukinuti Trg maršala Tita u Zagrebu, nakon što su ulice i trgovi s njegovim imenom eliminirani iz mnogih hrvatskih, srbijanskih a odnedavno i gradova u BiH? – Ne, po mom shvaćanju. Zbog razloga koje sam u najkraćim crtama spomenula, a u prilog kojih bih mogla navesti još mnogo toga. Nije riječ samo o prošlosti i samo o složenom hrvatskom identitetu, nego i o budućnosti. Na primjer, neke ideje radničkog samoupravljanja u obliku radničke participacije i neke fundamentalne postavke doktrine pokreta nesvrstavanja mogle bi i u budućnosti imati poticajnu snagu. Već su vidljive klice toga. Drugim riječima, svijet bi bez tih vrijednosti mogao biti mračan i opasan.

Ukupno glasova na Internetu 6507
Sms 520
Kuponi 752

1.Josip Broz Tito 2055
2.Nikola Tesla 1614
3.Ruđer Bošković 628
4.Miroslav Krleža 515
5.Franjo Tuđman 343
6.Dražen Petrović 294
7.Stjepan Mesić 266
8.Ivo Andrić 219
9.Tin Ujević 198
10.Stevo Karapandža 157
11.Kralj Tomislav 138
12.Rahim Ademi 135
13.Stipe Šuvar 128
14.Vlado Gotovac 127
15.Ivan Meštrović 123
16.J. J. Strossmayer 106
17.Janica Kostelić 105
18.Stjepan Radić 101
19. Josip Jelačić 77
20. Ante Starčević 75
21. Alojzije Stepinac 73
B.J. Štulić 73
23. Rade Šerbeđija 72
24. Matija Gubec 62
25. Mirko Ilić 59
26. Miroslav Radman 56
27. Ivan Supek 53
28. Franjo Kuharić 47
Branko Bauer 47
30. Ante Gotovina 45
Miljenko Smoje 45
32. Goran Ivanišević 44
M.J. Zagorka 44
34. I. B. Mažuranić 43
35. Ljudevit Gaj 41
Marko Marulić 41
37. P. Zrinski, F.K.Frankopan 40
Mile Dedaković 40
39. Lavoslav Ružička 38
40. Juraj Dalmatinac 32
41. Krešimir Čosić 29
42. Slavoljub Penkala 28
43. Vladimir Nazor 27
44. Ivan Gundulić 26
Arsen Dedić 26
46. Marin Držić 25
47. Tarik Filipović 24
48. Goran Bregović 23
49. Mate Ujević 22
Savka Dabčević Kučar 22
Miroslav Ćiro Blažević 22
52. Dušan Vukotić 20
Severina 20
54. Ivica Račan 19
Thompson 19
56. I. G. Kovačić 18
57. Vladimir Prelog 17
Branko Lustig 17
59. Dražen Budiša 15
Mate Parlov 15
Vatroslav Lisinski 15
Faust Vrančić 15
63. Boris Dvornik 14
64. Vlaho Bukovac 13
Andrija Štampar 13
Bernard Vukas 13
67. Zinka Kunc Milanov 12
Antun Mihanović 12
Fabijan Šovagović 12
Slavenka Drakulić 12
August Šenoa 12
72. Andrija Maurović 11
August Augustinčić 11
74. Ante Topić Mimara 10
75. Edo Murtić 9
Ivo Pogorelić 9
Bruno Bušić 9
78. Frano Supilo 8
79. Goran Višnjić 7
Vlaho Bukovac 7
Andrija Hebrang 7
82. Dragutin Gorjanović Kramberger 6
83. Juraj Križanić 5
Marin Getaldić 5
A.G. Matoš 5
Franjo Šeper 5
Oliver Mlakar 5
88. M. i S. Seljan 4
89. Ivan Lupis 3
Ante Trumbić 3
Barun Trenk 3
Ivo Robić 3
Ivan Generalić 3
Lovro pl. Matačić 3
95. Slava Raškaj 2
Vladimir Prelog 2
Branko Gavella 2
Krešo Golik 1
Bartol Kašić 1
Marko Turina 1

Josip Broz Tito, partizanski komandant i dugogodišnji jugoslavenski predsjednik, najveći je Hrvat u povijesti. To je rezultat do sad najveće ankete ikada održane u Hrvatskoj u kojoj je skoro 8000 ljudi svojim glasovima nadmoćno i bez ikakvih dvojbi odlučilo izabrati Josipa Broza Tita. O tome svjedoči i rezultat: od ukupno 7779 osoba koje su sudjelovale u anketi, nekadašnji državnik osvojio je 2055 glasova, a drugoplasirani Nikola Tesla 1614. Daleko iza njih nalaze se dubrovački isusovac i znanstvenik Ruđer Bošković (628), književnik Miroslav Krleža (515) i prvi predsjednik samostalne Hrvatske, Franjo Tuđman (343 glasa).

Tijekom pet tjedana koliko je trajala Nacionalova anketa, vodeće mjesto Josipa Broza Tita ničim nije bilo ugroženo. Dobio je najveći broj glasova i preko Interneta, dopisnica i sms-a te uvjerljivo trijumfirao. Za njega su se gotovo jednoglasno odlučili i brojni intelektualci i javni djelatnici s kojima su Nacional i kolege iz brojnih radijskih stanica vodili razgovore o ovoj temi. Posljednjih dana 2003. čak je i aktualni predsjednik Stjepan Mesić ? inače sedmi u ovoj velikoj anketi hrvatske javnosti ? također istaknuo Tita kao najznačajniju osobu u domaćoj povijesti. Po svemu sudeći i unatoč brojnim pokušajima osporavanja, od kojih su ona vezana uz njegovu odgovornost za poratne zločine partizanskih jedinica nad zarobljenicima sasvim utemeljena, u javnosti prevladava osjećaj prema kojem je Josip Broz Tito ipak bio veliki državnik, čak i u svjetskim razmjerima. Uostalom, ako je svrstan među najveće osobe XX. stoljeća, bilo bi čudno da ga Hrvati ne proglase najznačajnijim likom nacionalne povijesti. Njegovu realnu važnost najpreciznije je pojasnio Ivo Goldstein u intervjuu za Nacional, kada je rekao da je Tito jedini hrvatski političar koji je bio značajan u svjetskim okvirima, a paralelno s tim presudno utjecao na situaciju u zemlji.

Istovjetan status, ali u znanosti, nepobitno pripada Nikoli Tesli. Čuveni istraživač je bio od samog početka na vrhu i baš poput Tita u sva tri načina glasanja uvijek na drugom mjestu. Uostalom, i Goldstein je u razgovoru naveo Teslu, uz Tita, kao hrvatskog građanina koji je imao i ima svjetsku slavu. Zbog toga i ne iznenađuje podatak o njegovoj uvjerljivoj drugoj poziciji na popisu najvećih Hrvata svih vremena. Treći je još jedan znanstvenik, Ruđer Bošković, koji je također skoro tijekom cijele akcije držao sadašnju poziciju, isto kao i Miroslav Krleža na četvrtom mjestu. Slijede Franjo Tuđman i Dražen Petrović, vjerojatno najveći hrvatski košarkaš svih vremena koji je u posljednja dva tjedna dobio veliki broj glasova i uspio preteči čak i predsjednika Stjepana Mesića. Iza njih nalaze se književni nobelovac Ivo Andrić, pjesnik Tin Ujević i nekada najpopularniji kuhar u državi Stevo Karapandža.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika