Miroslav Bognar, čiji je otac snimio izložene fotografije, u vrijeme napada je imao devet godina.Nedavno je u Slavonskom Brodu u kavani “Mala” otvorena izložba fotografija savezničkog bombardiranja 19. siječnja 1945., kada je uništeno 80 posto grada. Na izloženim fotografijama vide se pojedine zgrade i kvartovi, snimljeni s istog mjesta, prije i poslije bombardiranja, pa se tako najbolje može vidjeti kolika su bila razaranja. Slavonski Brod je bombardiran 27 puta, a 19. siječnja 1945. izveden je najveći napad, u kojem je poginulo više od 300 građana. Bombardiranje, u kojem je sudjelovalo 720 bombardera i 260 lovaca, trajalo je nekoliko sati i na grad je palo 1050 bombi, teških između 100 i 500 kilograma. Grad je tada imao manje od 15 tisuća stanovnika, a uništeno je oko 80 posto objekata.

PROPAGANDA KOJA JE SPASILA ŽIVOTE Teško je odrediti broj civilnih žrtava, a dio života je spašen jer je NDH provodila kampanju o potrebi sklanjanjaMiroslav Bognar, čiji je otac snimio izložene fotografije, u vrijeme napada je imao devet godina. Svega se sjeća i danas. “Jutro je bilo maglovito i hladno, pravo zimsko. Mama je pekla kruh kada su se začule sirene za uzbunu, pa smo se sjurili u podrum”, priča Bognar, čiji je otac u to vrijeme bio raspoređen baš na mjestu za uzbunjivanje. Bognar kaže kako su do tada građani uvijek bili na vrijeme obaviješteni da avioni stižu, jer bi “s mađarske granice vojnici javili da avioni stižu, pa smo imali vremena pobjeći u podrume, a tog dana se sirena oglasila kada su počele padati bombe”. Također dodaje kako se obitelj nikada nije sklanjala u podrum u svojoj kući, nego u jedan sigurniji u susjedstvu. Toga dana, kaže Bognar, za odlazak u drugi podrum nije bilo vremena: “Bilo je strašno. Nakon nekoliko sati strahovanja izašli smo na ulicu, odnosno izašli smo van, jer moje ulice više nije bilo – sve je bilo srušeno.” Ipak, nitko od članova Bognarove obitelji nije poginuo, pa ni otac koji nije bio u podrumu s obitelji: “Tata je nakon bombardiranja naišao na potpuno srušenu zgradu policije. U toj zgradi je bilo zatvoreno 185 građana, većinom političkih zatvorenika, i on je osmoricu izvukao ispod ruševina.”

Slavonski Brod je tada bio važno strateško mjesto. Cilj bombardiranja su bili mostovi preko Save, željeznička stanica i pruga za Bosnu, te tvornica oružja.
Premda se o savezničkim bombardiranjima nije previše pričalo nakon Drugog svjetskog rata, ne može se reći kako je ta tema bila zabranjena, pa ni izložba o kojoj je riječ ne može izazvati javnu pozornost u Hrvatskoj, kakvu bi slična izložba izazvala u Njemačkoj, u kojoj se unatoč stotinama tisuća poginulih godinama o tome nije smjelo javno govoriti. Tema stradanja civila neizravno je otvorena prije dvije godine knjigom njemačkog pisca Gunthera Grassa “Korak raka”, koja govori o tragediji njemačkog broda “Wilhelm Gustloff” što su ga tri torpeda ruske podmornice potopila 30. siječnja 1945, ubivši pritom oko 10.000 civila i ranjenika. Nakon nje slijedi knjiga koja izravno govori o bombardiranju, što je razbuktala još veće polemike, koje još traju u njemačkoj, ali i europskoj, posebno britanskoj javnosti. Knjigu “Der Brand”, što na hrvatskom znači požar, napisao je Jorg Friedrich, a u njoj se govori o bombardiranju njemačkih gradova, poput Dresdena, Hamburga ili Dortmunda. Friedrich, koji za toliko uništavanje civila izriče brojne kritike, smatra kako se radilo samo o osveti, te navodi da je na Njemačku u Drugom svjetskom ratu palo oko milijun tona bombi. U britanskoj javnosti proglašen je revizionistom i nimalo ugodno podsjećen na njemačko bombardiranje i potpuno uništavanje gradova poput Coventryja, Rotterdama i Varšave. Premda je pitanje o tome može li žrtva napraviti ratni zločin vrlo aktualno u Hrvatskoj, ove polemike nisu previše uzbudile hrvatsku javnost, iako je generacijama koje su preživjele Drugi svjetski rat bombardiranje savezničkih zrakoplova vrlo dobro znano, jer je poznato kako gotovo da nije bilo grada na području NDH na koji 1944. i 1945. nisu padala bombe. Pri tome su najviše stradali Zadar i Slavonski Brod.

Povjesničarka Marica Karakaš, koja uskoro objavljuje stručni rad pod nazivom “Bombardiranje NDH od strane saveznika”, kaže kako su velike civilne žrtve i velika razaranja civilnih objekata posljedica toga što su “bombe bacane iz velikih visina, to su bili tzv. tepisi bombi, pa se nije previše ciljalo određene ciljeve”. Osim toga, Marica Karakaš kaže da su se “bombarderi često u talijanske baze vraćali s mnoštvom bombi, koje nisu bačene na zadacima po čitavoj Europi, pa su ih bacali na dalmatinsku obalu, da im teret ne propadne. Tako su stradali Zadar, Šibenik, Split i mnoga druga mjesta”. Dodaje da je jako teško odrediti broj civilnih žrtava, iako je u svojim istraživanjima provjeravala i izvore iz NDH i one kasnije. “Napravljena su tri popisa. Jedan je objavila Zemaljska konferencija 1947., a prema njemu je od bombardiranja poginulo 4134 civila. Prema popisu iz 1950. poginulo je 3710 civila u Hrvatskoj, a popis koji se odnosi na čitavu Jugoslaviju iz 1964. govori o 1721 žrtvi, tako da ti popisi i nisu od velike pomoći”, kaže povjesničarka Karakaš koja smatra da se nakon rata nije previše istraživalo, među ostalim i zato što su saveznici tijekom rata pomagali partizanski pokret.

Činjenica je da se povjesničari slažu kako je u Hrvatskoj bilo više tisuća poginulih, a nerijetko se spominju i veće brojke. Kada se pogleda popis bombardiranih gradova, poput Zadra, Slavonskog Broda, Splita, Zagreba, Šibenika, Siska, Makarske, Karlovca, Vinkovaca, Petrinje itd. i kada se pogleda učestalost bombardiranja tih mjesta, postavlja se pitanje kako broj žrtava nije i veći. Marica Karakaš kaže kako je tome pomogla promidžba NDH, koja je još od 1943. upozoravala na mogućnost zračnih napada, a tada su se počela graditi i skloništa za stanovništvo. Vlast i građani su, tvrdi, “bili svjesni da će i na njih doći red, pa su bježali izvan gradova, te su nastradali samo oni koji nisu mogli ili nisu imali kamo pobjeći”. Građani su često pokušavali opravdati bombardere. Tako je povjesničarka Karakaš pronašla zapise jednog svećenika iz Šibenika, koji je napisao da “ljudi po gradu pričaju kako se gađa ovaj ili onaj cilj, ali se često zna i promašiti”.

U samom Zagrebu većinom su bombardirana rubna područja grada u kojima su bile vojarne i aerodrom, pa su tako stradali Črnomerec, Borongaj i Pleso, a civilnih je žrtava, prema dostupnim podacima, bilo nekoliko stotina do tisuću. Zanimljivo je da je ta bombardiranja tisak NDH pokušao prikazati kao napad na najsiromašnije slojeve radništva, koji žive na rubovima grada, kako bi ih motivirao za borbu.

Komunistička propaganda nakon rata također je katkad pokušala iskriviti činjenice. Kao najočitiji primjer spominje se slučaj bombardiranja Kaštel Sućurca, pri čemu je stradala crkva. “Vlasti su nakon rata na tu crkvu, na koju je pala saveznička bomba, stavili ploču na kojoj je pisalo da su tu poginule žrtve fašističkog terora. Bomba je pala za vrijeme nedjeljne mise, a poginulo je stotinjak ljudi”, priča Marica Karakaš.

Važno je naglasiti da su u to vrijeme saveznici bombardirali gotovo čitavu Europu, tako da se ne može reći kako su oni imali poseban odnos prema Hrvatskoj, dapače, kaže Marica Karakaš, “mi se ne možemo uspoređivati s bombardiranjem Njemačke, jer u savezničkim očima ni u političkom, ni u strateškom, ni u vojnom pogledu nismo bili promatrani na isti način. Nije nam se događalo ništa, što se nije događalo i drugima”.

Naravno, s povijesne distance, može se postaviti pitanje opravdanosti takvih akcija, posebno ako se zna da su hrvatski i bosansko-hercegovački gradovi bili bombardirani do samog kraja rata, kada je, prema ocjenama stručnjaka, za takva bombardiranja teško pronaći vojno opravdanje. Tako je Slavonski Brod posljednji put bombardiran 17. travnja 1945., iako je prije toga bio potpuno uništen. Partizani su ga oslobodili samo četiri dana poslije.