Računica, trenutačno jedan od najboljih igrača Hrvatske nogometne lige, ovu i prošlu sezonu u dresu Hajduka odigrao je izvanredno i postao nositelj Hajdukove igre.“Kada je sve bilo jasno, i kada su mi liječnici u Munchenu otvoreno rekli da je moje srce u takvom stanju da bi mi daljnje igranje i nastavak profesionalne karijere mogao izravno ugroziti život, pomislio sam na Poljud i Hajduk. Kada bih barem mogao ostati na terenu s ekipom do kraja sezone! Kada bih barem svoju karijeru završio osvojenom Hajdukovom titulom prvaka Hrvatske! Eto, to mi je prošlo kroz glavu. Želio sam svoju karijeru završiti na dostojan i sportski način”, rekao je Dean Računica, svjestan da je to doista kraj njegove karijere. Računica, trenutačno jedan od najboljih igrača Hrvatske nogometne lige, ovu i prošlu sezonu u dresu Hajduka odigrao je izvanredno i postao nositelj Hajdukove igre. Na najbolji način iskoristio je povjerenje koje mu je ukazao Zoran Vulić. Kada su svi pomislili da se istrošio od stalnih igranja u inozemstvu i na Poljudu, Računica je zaigrao toliko dobro, usto još u svakom derbiju s Dinamom zabijao izvanredne golove, da se sa 34 godine čak nametnuo Ottu Bariću i kandidirao za reprezentaciju, u kojoj je zaigrao dva puta. Iako je taj mladić iz Šibenika igrao u Austriji, Izraelu i Kini, njegova cijela karijera i sportski život vezani su za Hajduk. Zato je vijest o tome da će morati prestati igrati zbog problema sa srcem iznenadila i rastužila ne samo Hajdukove navijače. Tim više što su prošlog tjedna svijet obišle dramatične slike o strašnoj smrti mladog igrača lisabonske Benfice Miklosa Fehera, koji je na terenu pao kao pokošen nakon srčanog udara. Računica, kojega su u osnovnoj školi u Šibeniku zvali i Buljan, u Feheru je vidio sebe i svoju sudbinu. Zato je zahvalan liječnicima u Splitu, Zagrebu i Munchenu koji su na vrijeme reagirali.

“Kada sam već pokazivao afinitet za balun i nabijao sve što mi se nađe na putu, od kamenčića do kutija cigareta, nazvali su me Buljan. I to je, naravno bilo vezano za Hajduk, jer sva su šibenska djeca sanjala da postanu nogometaši Hajduka. Ne znam zašto su mi u osnovnoj školi dali baš taj nadimak, jer mi Ivan Buljan, kao obrambeni igrač, nije bio uzor iz te Hajdukove generacije. Mene su najviše oduševljavali Ivica Šurjak i Jurica Jerković. Oduvijek sam imao napadačke sklonosti”, kaže Dean Računica, koji je proteklih dana proživljavao vlastitu osobnu dramu.

NACIONAL: Kako se osjećate što napuštate profesionalni nogomet u trenutku kada ste nositelj igre Hajduka i najbolji hrvatski nogometaš? – Strašno je što me je odluka o prestanku aktivnog igranja nogometa stigla upravo u ovom trenutku. I to je za mene šok, iznenađenje koje moram izdržati. Osjećam se kao dječak, na početku svoje nogometne karijere, u danima kada sam prije 17 godina počeo igrati za Šibenik. Čini mi se nevjerojatnim da moram prestati, a kao da još igram na male branke u svojoj ulici. Igrao sam s velikim užitkom. Osjećao sam se vrlo spreman, kao da bih mogao igrati još sto godina. Nije toliki šok što se moram ostaviti baluna, jer vjerojatno bih se ostavio aktivnog igranja nakon isteka ugovora s Hajdukom i završio karijeru za godinu i pol dana. Šok je zbog trenutka u kojem se to događa. Odigrao sam svoju najbolju nogometnu sezonu, osjećao sam se fantastično, i cijelu jesen i proljeće prošle godine, otkako me Vulić vratio u momčad, igrao odlično. Tko je mislio na srce. Za mene je činjenica da ne smijem igrati “grom iz vedra neba”. Ali da postoje problemi s mojim srcem, znao sam i ranije. Ne samo od Zagreba i Munchena. Već dulje vrijeme redovito sam odlazio na kontrole i liječnici su pretragama pratili moje zdravstveno stanje.

NACIONAL: Kada su počele kontrole i kada ste osjetili probleme u radu srca? – U dogovoru s dr. Ivicom Vukovićem i dr. Željkom Barbirom išao sam na posebne pretrage, mimo redovitih pregleda u klubu. Nije šok činjenica da imam problema sa srcem, nego liječnička odluka da obvezno prestanem aktivno igrati. Zanimljivo je da nikada nisam osjetio nikakve tegobe ili probleme u radu srca. Nikada za vrijeme treninga nisam osjetio slabost, gušenje, stezanje u prsima. Nikada nisam otišao klupskom liječniku i požalio se na bolove. Odluka o prekidu nogometne karijere zbog postojanja stvarne opasnosti odnosi se na profesionalno igranje, na moje nastupe na terenu, na teže fizičke napore. Siguran sam da u svakodnevnom životu sa srcem neću imati nikakvih problema.

NACIONAL: Kako je ustanovljeno da s Vašim srcem nešto nije u redu? – Početak priče zbio se prije godinu i pol dana, kada sam se vratio iz Kine i ponovno zaigrao za Hajduk. Imali smo redovite sistematske preglede. Na jednom od tih pregleda liječnici su utvrdili da je moj EKG drukčiji od onih koje su obavljali proteklih godina. Dr. Barbir i dr. Vuković usporedili su taj promijenjeni nalaz s EKG-om koji sam radio tijekom ranijih igranja za Hajduk. Oni su otkrili poremećaj u radu srca. Postavili su dijagnozu hipertrofična kardiomiopatija. To ih je natjeralo na daljnje analize. Takva dijagnoza znači da postoji značajan rizik i opasnost od nenadanih situacija za vrijeme treninga i napora. A to znači da se uslijed poremećaja u radu srca u nekom trenutku iz nepoznatih razloga može dogoditi zastoj srca i srčani infarkt. Moje srce nije povećano, kakvo zna biti u sportaša, pogotovo onih koji se bave vodenim sportovima. Nakon temeljitih i složenih pregleda u Munchenu znam da postoji povećani rizik od naglog i nenadanog zastoja uslijed velikih opterećenja i napora, što me može koštati života. Koliki je rizik, sam Bog zna.

NACIONAL: Znači da ste i do sada, godinu i pol dana, igrali sa sviješću da određeni rizik postoji. – Da, ali uz stalne kontrole u dogovoru s liječnicima. O tome uopće nisam mislio. Znao sam da se u sportaša uvijek nađe neki problem vezan uz srce, manji ili veći. Svi živimo i radimo pod određenom dozom rizika. I novinari i nogometaši. Ali tom riziku do sada nisam htio posvetiti pažnju. Mislio sam na svoje igre, na utakmice pred nama, na Hajdukovu prednost i našu strašnu želju da osvojimo ovogodišnje prvenstvo. Sada sasvim drukčije gledam na taj problem. Naravno, na svijest o tome utječu učestale nagle smrti sportaša.

NACIONAL: Zašto su se splitski liječnici baš sada odlučili odvesti Vas na dodatne preglede u Zagreb i Munchen? – Nakon završetka jesenskog dijela prvenstva, koji smo zaključili velikom pobjedom protiv Dinama, utakmicom u kojoj sam i ja dao gol, odlučili smo se za još jednu kontrolu. I opet se pokazala ista slika. Nije bilo pogoršanja, ali ni poboljšanja. Stručna liječnička komisija zaključila je da se treba napraviti još jedan opsežniji pregled kod dr. Davora Miličića, jednog od hrvatskih autoriteta za bolesti srca. Odmah je u Sportskim novostima krenula priča o kraju moje karijere. A tada smo bili još daleko od ove odluke. Dr. Miličić me je pregledao, napravljene su sve vrste ultrazvukova, ergometrija, i na Rebru su potvrđeni nalazi splitskih liječnika. Ali kako su se neki nalazi međusobno suprotstavljali, i kako je za odluku o nastavku ili prekidu sportske karijere trebalo još čvršće i temeljitije mišljenje, koje neće ostaviti traga sumnji u takvu odluku, dr. Miličić je predložio da odemo u Munchen, u Kliniku za srčane bolesti, jednu od dvije najveće njemačke bolnice, i da tamo napravimo magnetsku rezonancu srca, pretragu koja se u Hrvatskoj ne može napraviti. Rekli su nam da magnetska rezonanca daje pouzdan nalaz i prikaz stanja.

NACIONAL: Što su sve njemački liječnici utvrdili? Jeste li tada znali za naprasnu smrt mađarskog nogometaša Fehera? – Dr. Barbir i ja otišli smo u Munchen. Tamo su opet ponovljene sve pretrage, učinjena je magnetska rezonanca i uzet je i poslan na genetsku analizu uzorak moje krvi. Nakon svih pregleda njihova stručna komisija odlučila je da ne mogu dalje igrati profesionalni nogomet i baviti se vrhunskim sportom. Ocijenili su da je rizik prevelik. Svima je pred očima još slučaj Mađara Miklosa Fehera, igrača Benfice, koji je umro na terenu. On je u nedjelju umro, a ja sam u Munchen krenuo u ponedjeljak. Tu strašnu scenu nisam vidio izravno nego na HTV-u kada sam se vratio, ali mi ju je opisao moj prijatelj Joško Jeličić još u nedjelju navečer. Svaki detalj, od žutog kartona, smiješka, pada, udarca, Šakotine pomoći, do smrti. Jeličić je tu utakmicu pratio uživo. A kada sam sve to vidio nakon povratka iz Munchena, u nesretnom sam Feheru vidio sebe. Vidio sam ono što bi mi se moglo dogoditi da nije donesena odluka o prestanku moje sportske karijere. Iskreno kažem, ta minuta u kojoj sam vidio smrt Miklosa Fehera, jedno mi je od gorih iskustava u životu, bez obzira na to što mi se ništa nije dogodilo. Kada vidim njega kako pada, i kada vidim sebe kako se veselim golu protiv Dinama – preznojim se i nije mi svejedno. Što je najgore, upravo Benficinu utakmicu sam i ja jedno vrijeme izravno gledao na televiziji. Ali kako mi nije bila osobito zanimljiva, prebacio sam na druge programe.

NACIONAL: Tko Vam je u Munchenu priopćio vijest da se više nećete moći aktivno baviti sportom? – Odluku mi je rekao šef tima dr. Stefan Kaab. U toj sobi smo bili dr. Barbir i ja, dr. Kaab sa svoja dva asistenta i naš liječnik dr. Božo Lovrić, koji radi u toj klinici, podrijetlom iz Sinja. Bez njega bi sve bilo teže napraviti u klinici veličine našeg gradića. Odluku da više nikada ne mogu aktivno igrati balun saopćio mi je dr. Kaab. To je bio šok, jer to su riječi koje nitko ne želi čuti. U prvom trenutku to vam i ne ide u glavu, kao da se i ne odnosi na vas. Potajno sam se nadao da ću dobiti dozvolu za nastavak igranja. I to ne onakvu “Znate mogli bi, i ne bi mogli”. Uz takvu ocjenu nikako ne bih mogao miran izaći na teren u Slavonskom Brodu i igrati prvu utakmicu nastavka prvenstva protiv Marsonije. Istovremeno, zvuči nevjerojatno, ali bio sam spreman da mi se otvoreno kaže da više ne mogu igrati. Svi dotadašnji nalazi to su nagovještavali. Sam sam sebi govorio da ni jedan pametan čovjek nakon onoga što se dogodilo Mađaru Feheru ne bi mogao mirne savjesti meni preporučiti da nastavim s igranjem. Nije mi bilo lako pomiriti se s tom “nepravdom”. I to prihvatiti uz činjenicu da se sa 34 godine osjećam odlično i igram kao mladić. Sigurno bih to drukčije prihvatio da uz mene nije bio dr. Barbir. Međutim, sada imam potpuno jasnu situaciju. Dobio sam izričiti odgovor od vrhunskih stručnjaka i moram se pomiriti s tim da nisam sposoban za daljnje profesionalno bavljenje sportom. Isto tako njemački liječnici su mi preporučili da ne prekinem naglo nego postupno, uz sve lakše treninge. Nakon pretraga liječnici su me upozorili da ima igrača u Bundesligi koji imaju i većih problema sa srcem pa igraju na svoju odgovornost. Njemački zakoni što se tiču zdravstvenih uzusa nisu isti kao naši. Kod nas sportski liječnik daje konačnu odluku o sposobnosti za igru. U Njemačkoj su preporuke liječnika neobavezne, i liječnici ne mogu zabraniti nastupe. Igračeva odluka je zadnja.

NACIONAL: Je li sada jasnije zbog čega je došlo do promjena na Vašem srcu? – Tri su grupe razloga. Prvo genetski faktor, odnosno nasljedno oboljenje srca. Zato se i radi genska analiza koja još nije gotova, pa ću njezine rezultate znati tek za tri mjeseca. Ali nitko u mojoj obitelji nije imao problema sa srcem. Nitko nije umro od prestanka rada srca. Druga mogućnost je da je uslijed napora kojima sam izložen tijekom cijele karijere došlo do neke promjene na srcu. I treći mogući uzrok je virusno oboljenje koje sam prebolio ne registrirajući ga, i počeo trenirati prerano. Ni jedan od tri razloga još nije dokazan. Dr. Barbir mi je rekao da u svojoj dugogodišnjoj praksi rada sa sportašima još nikada nije vidio takav slučaj. Ispada da sam fenomen.

NACIONAL: Kome ste prvo javili odluku da više ne možete aktivno igrati? – Mojoj supruzi Nataliji. Bili smo u stalnom kontaktu. Ona je s nestrpljenjem očekivala vijesti. U kliniku smo ušli u osam sati, a izašli u 15 sati. U jednom trenutku sam se zanio pa sam joj javio da će sve biti u redu. Učinilo mi se da se takva mogućnost otvorila jer se kod mene nikada nije pojavila aritmija u radu srca, što je značajno. Ali ta je nada ubrzo nestala.

NACIONAL: Jeste li na putu kući iz Munchena napravili pregled svoje karijere? – Tu rekapitulaciju sportaš uvijek radi jer zna da će jednom doći kraj njegove karijere. Kroz glavu mi je prošlo: Joj, zašto sada to! Ako je već moralo biti, zašto odluka nije mogla pričekati nekoliko mjeseci, da ostanem na travnjaku barem do kraja ove sezone! Želio bih sezonu zaključiti dobrom igrom i osvajanjem titule prvaka Hrvatske. Pomislio sam kako bi bilo lijepo da sam mogao takvim slavljem zaključiti svoju sportsku karijeru. Ali to nije moguće. Vjerujem da će to momci sada uraditi i bez mene i da Dinamo neće doći u priliku ozbiljnije nam pomrsiti račune. A ja ću učiniti sve da im pomognem. Bilo bi lijepo da Hajduk osvojenom titulom vrati malo radosti Splitu i Dalmaciji.

NACIONAL: Koliko ste godina proveli u Hajduku? Znate li broj nastupa i golova koje ste dali? – Na žalost, ne znam. Ali sada će biti prilike da se sredi i statistika. Postoji jedan čovjek u Splitu koji se time bavi i vodi evidencije nastupa, igara, ocjena i golova za svakog igrača. U Split sam stigao 1992. iz Šibenika, sa 22 godine. Uz Hajduk sam igrački vezan 12 godina. Ali pet godina od toga proveo sam igrajući u inozemstvu. Prvi put sam otišao u austrijski Salzburg u zimu 1995. Ponovno sam u Hajduku zaigrao 1997., a dvije godine poslije otišao sam igrati u Izrael. U Hapoelu u Tel Avivu proveo sam dvije godine i u ljeto 2001. otišao u Kinu. U Kini sam igrao u prvoligašu iz grada Chong Chinga šest mjeseci. To je grad sa 20 milijuna ljudi sjeverno od Pekinga. Odigrao sam 12 utakmica, dao šest golova. U Kini su bile i dobre zarade. Došao sam u Split i mislio da ću se vratiti u Kinu, napraviti dvogodišnji ugovor. Međutim, transfer je propao pa sam šest mjeseci bio bez kluba. Trenirao sam s juniorima i prvom momčadi Hajduka.

NACIONAL: Kako ste opet dospjeli do prvog tima? – Kada je završila sezona 2002., treniranje Hajduka preuzeo je Zoran Vulić i odlučio me vratiti u tim. Na njegovo inzistiranje ponovno sam se našao među prvotimcima. Ali nitko na mene nije ozbiljno računao, tu sam da iskustvom pomognem, popunim rupe, ako netko bude nedostajao. Tako mi je i rečeno. To sam prihvatio jer sam bio svjestan da ne mogu biti u prvom planu. U jesen 2002. bio sam 13. igrač. U drugom dijelu prvenstva, u proljeće 2003., došlo je do velikog obrata. Vulić me odlučio staviti i u derbiju protiv Dinama, kada smo dobili 1:0. Od tada postajem nezamjenjiv. I sve stručnjake i samog sebe iznenadio sam dobrom igrom. Ne tehnički, jer igrati oduvijek znam, nego u trkačkom i kondicijskom smislu. Nikada u mladim danima nisam toliko pretrčao kao u ove dvije sezone. Trener Vulić me izvadio “ni od kuda” i njegova je zasluga što sam se pokazao u odličnom izdanju.

NACIONAL: Kako je završio igrački obrat i “čudo Računica”? – Novim dvogodišnjim ugovorom. Kada smo završili prošlu sezonu i pobijedili Dinamo 4:1, kada sam dao dva gola, došao je do mene u svlačionicu Igor Štimac i rekao da će mi Hajduk dati novi dvogodišnji ugovor. I u Hajduku ću završiti karijeru. Od sumnji mogu li ja nešto napraviti ili biti samo “zakrpa”, dogodio se potpuni obrat u kojem sam postao nositelj igre, čovjek bez kojeg se ne može, uz maksimalnu podršku svih ljudi u klubu. I navijača i Torcide. Mislim da sam to igrama i zalaganjem zaslužio.

NACIONAL: Niste uvijek imali jednake simpatije i podršku trenera i direktora u klubu. Te 1992. neki nisu odobravali Vaš dolazak iz Šibenika u Hajduk, pa su se kao, navodni, razlog otporu protiv Vas spominjali i nesportski razlozi, poput Vaše nacionalne pripadnosti? – Ne, to nije točno. Ja nikada u Hajduku nisam imao nikakvih neugodnosti. Uvijek postoje situacije da nekome smetaš pa ne želi tvoj dolazak. Ali nikada nitko u Hajduku nije bio protiv moga dolaska. Najmanje iz razloga kakve spominjete. Cijeli svoj život sam vezan uz Hajduk. Svi moji dječački snovi vodili su u Split. Trebate znati da sam kao junior Šibenika išao s Hajdukom na nekoliko turnira, trenirao s njima. Čak sam 1990., dok je Luka Peruzović bio trener, bio na turneji Hajduka u Australiji na kojem je donesena odluka da se s dresa skine petokraka. Iz vojske sam sjeo direktno u avion koji je vozio u Australiju. Nakon što je Vučević prodan Barceloni, ja sam u Hajduk stigao kao igrač koji će ga zamijeniti.

NACIONAL: Kako ocjenjujete izjavu Igora Štimca koji Vam je nakon vijesti da više nećete moći aktivno nastupati ponudio mjesto pomoćnika trenera? – To je vrlo korektno od Igora. O tome još nije bilo riječi. Razgovarat ću sa sportskim direktorom Štimcem, direktorom Fiorentinijem, predsjednikom kluba Grgićem i ostalima u Upravi i vidjet ćemo može li se ta ideja realizirati. I ja sada imam osobne ambicije. Kada se slegnu emocije i “prašina”, prvo ću završiti Višu trenersku školu u Zagrebu. Namjeravam do kraja svibnja ove godine diplomirati. Teško je odlučiti se na brzinu za trenerski poziv. I trenerski posao jako je složen i stresan. Treba se iz pozicije igrača transformirati u poziciju trenera.

NACIONAL: Kako ste uopće odlučili početi igrati nogomet? – Rođen sam 1969. u Šibeniku i bio sam mali kada je zlatna Hajdukova generacija žarila nogometnim terenima. Nogomet je bio moj izbor od najranijeg djetinjstva. Ni jedan drugi sport nije dolazio u pitanje. S devet godina počeo sam trenirati na šibenskom Šubićevcu, na nagovor ujaka koji je bio junior Šibenika. Iako sam tada stanovao na Baldekinu, u susjedstvu Dražena Petrovića, gdje su svi igrali košarku, ja sam cijelo vrijeme visio na Šubićevcu, gdje su dječaci igrali nogomet. Bilo je to vrijeme košarkaškog ludila, euforije kakva se više nikada neće ponoviti u Šibeniku. Svi su igrali košarku, navijali za Šibenku, rađao se mit Dražena Petrovića. Ali nogomet je za mene bio ispred svega. Maštao sam o igrama u Hajduku i velikim klubovima, o popularnosti. Škola mi je bila draga i žao mi je što nakon srednje informatičke škole u Šibeniku, nisam uspio završiti Ekonomski fakultet koji sam počeo studirati u Splitu. Nisam imao dovoljno volje i upornosti da se uz nogomet posvetim i studiju. Balun uzima cijeli život.

NACIONAL: Kada ste prvi put nastupili za Šibenik? – U prvom timu Šibenika debitirao sam sa 17 godina, u sezoni 1986./87. protiv Šparte iz Belog Manastira, u tadašnjoj Drugoj jugoslavenskoj nogometnoj ligi. Godinu poslije postao sam standardni igrač. Za mnom je 17 godina aktivnog igranja nogometa. U Hajduk sam prešao 1992., prije drugog prvenstva Hrvatske lige. Prvo prvenstvo sam igrao u Šibeniku, dok su na grad padale granate. Sve smo utakmice kao domaćini igrali izvan Šibenika, u Splitu, sve osim zadnje. Tada smo u zadnjem kolu dobili Dinamo 3:1. Tada sam Ladiću dao gol iz slobodnog udarca.

NACIONAL: Slobodni udarci Vaša su specijalnost, posebno na utakmicama s Dinamom. Tko je Vaš nogometni uzor? – Gol iz slobodnog udarca san je svakog igrača. Taj osjećaj igrač ili ima ili nema, ne može se to naučiti. Vježbom se slobodni udarci mogu usavršiti, ali urođeni osjećaj za brzinu i preciznost udarca je najvažniji. Miki Rapajić je imao savršeno precizno razrađen udarac. I Aljoša Asanović, Robert Prosinečki. Puno velikih igrača ima odličan udarac, tehniku. Ali za mene je jedan jedini iznad svih – Maradona. On je ideal igrača, netko koga treba gledati, od koga treba učiti i nikad dosegnuti. Maradona je kao Micheal Jordan u košarci. Jedini koji Maradoni može biti blizu je Zidane. To su dva nogometna čarobnjaka koja spadaju u neki drugi svijet. Od naših igrača za mene su uzor moje “srodne duše” – Prosinečki, Boban i Asanović, vezni red “vatrenih”.

NACIONAL: Jeste li ikada konkurirali za A reprezentaciju Hrvatske? – Da, dva puta sam igrao za reprezentaciju. Davne 1992. protiv Meksika, kada smo dobili 3:0. Šuker je dao dva gola, ja jedan. Ušao sam 15 minuta prije kraja, umjesto Bobana. I još jedan nastup protiv Slovačke, kad smo izgubili 4:1. U dosta navrata bio sam blizu ulaska u reprezentaciju, u izboru između 25. Čak se i sada kalkuliralo da bih sa 34 godine upao u reprezentaciju pod vodstvom Otta Barića, koji je bio moj trener dok sam igrao u Salzburgu. Sa Salzburgom sam osvojio dva prvenstva Austrije, ali i imao dosta peha s ozljedama. Predsjednik kluba Herbert Weber me molio da ostanem, naučio sam jezik, ali u Hajduk su došli Tomislav Ivić i Luka Bonačić, odlučio sam se vratiti. Trebalo je parirati Canjuginom moćnom Dinamu. Ali Barić je rekao da ne bi bilo problema da uđem u reprezentaciju da sam mlađi i da imam tri godine manje. I ja to razumijem. Iako je bitno kako tko igra, budućnost reprezentacije se temelji na mlađim igračima. Do 2006. i prvenstva u Njemačkoj moramo stvoriti jaku reprezentaciju.

NACIONAL: Što ste osvojili u Izraelu? – S Hapoelom sam odmah osvojio titulu prvaka i pobjednika Kupa. Nakon 13 godina uzeli su prvenstvo Maccabiju iz Tel Aviva i Rossinom Maccabiju iz Haife. Bio sam među tri najbolja igrača izraelske lige. Gdje god sam igrao, osvojili smo trofeje. Osim u Kini. Bilo je prekratko vrijeme. Kinezi strašno ulažu u razvoj nogometa.

NACIONAL: Koja je Vaša najdraža utakmica? – Tek ću srediti dojmove. Možda je najbolja utakmica protiv Dinama u sezoni 1993./94. kada smo u Splitu dobili 4:2. Miki Rapajić je dao gol čim je ušao. Strijelci smo bili još Hibić, Molnar i ja, a Jeličić je dva puta dao gol za Dinamo. A tek je prešao iz Hajduka. Mislim da sam za igru na toj utakmici dobio ocjenu 9 ili 9,5. Nikada na važnim utakmicama nisam zakazao. Imate igrače za treninge i one za velike mečeve. Dobra mi je bila utakmica s Romom u Splitu. Nismo imali sreće. Teško primam poraze i nepravde. A to je bio slučaj.

NACIONAL: Što na to kaže Vaša supruga? – Natalija me podnosi i tada, u tim trenucima. Ona je antisportski tip. Nikada se nije bavila sportom, nikada nije gledala moje utakmice. Jednom jest, kada je Hajduk igrao protiv Fiorentine 0:0. Ne znam zašto, ali to meni odgovara. Završila je Višu turističku, šteta što nije fakultet. Ja sam za to odgovoran. Selili smo se, došle su dvije curice, Dea Marija sada ima sedam godina, a Laura ima šest godina. Moja najstarija kći je Petra, koja ima 11 godina. Ona je iz moga prvog braka i živi s majkom u Šibeniku. Majka, otac i brat žive u Šibeniku, kamo uvijek rado odlazim. Sada ću sigurno više vremena posvećivati obitelji. Nema stanja trajnog šoka. Sigurno je da će ova odluka ostaviti traga, ali treba normalno živjeti dalje.

NACIONAL: Hoćete li imati oproštajnu utakmicu? – Ne, sigurno. To me ne zanima. Nisam ja igrač ranga Zvonimira Bobana. Nisam igrao ni u velikim ligama. Zato ne želim praviti cirkus. Naravno da bih volio još jedanput nastupiti u dresu Hajduka. Ali pokušavam to potisnuti i jedan dio svoga života spremiti među lijepe uspomene.

NACIONAL: Što najviše volite osim nogometa? – U slobodnom vremenu najviše volim pogledati dobar film. Lud sam za filmovima. Prije sam volio slušati glazbu. Zanima me i novinarstvo. Kada sam bio u Kini, na Internet stranicu Sport net slao sam članke iz Kine. Htio sam vidjeti kako će to biti kada nešto napišem, a ne da samo drugi pišu o meni.