Vedrana RudanSa Sunčicom Findak željela sam i nisam željela napraviti intervju. Zanimalo me kako se osjeća tako jezivo poniženo ljudsko biće, a i htjela sam se osjećati dobro i plemenito. Dobro jer nikad nisam bila u istom krevetu s bolesnim snimateljem. Plemenito jer me ništa neće koštati saslušati, tapšati po ramenu, pružiti utjehu i, nakon razgovora, zahvaliti dragom Bogu što su moje orgazme i moja lizanja vidjeli samo ljudi bez kamere ili fotoaparata. Zato sam htjela intervju. A, s druge strane, Sunčica Findak ništa mi novo nije mogla reći. Tko još u Hrvatskoj ne zna da je poznatoj televizijskoj urednici bolesni partner prijetio, nazivao je telefonom, zvonio joj na vrata danju i noću, stavljao njihove intimne fotografije pod brisače susjedovih automobila, otišao na Krk i prosuo fotke pred vikendicom njenih roditelja, nazivao njenu kćerkicu na mobitel, tukao je, prijatelji su je morali sakrivati u podrum, i njeni su se zaštitnici morali pred njim sakrivati, svi televizijski urednici i čitatelji tabloida koji godinama žari i pali na hrvatskom medijskom nebu vidjeli su što su Sunčica Findak i bolesni snimatelj radili u krevetu?

Treba li uopće razgovarati sa Sunčicom Findak? Rastezati staru, stotinu puta ispričanu žvaku? Treba! Treba! Žrtve u Hrvatskoj rijetko dobiju šansu reći svoju istinu!Da, teško je izvući iz Sunčice Findak nešto što se ne zna. Poznato je i da je bolesni gospodin pušten iz pritvora, da se sudska rasprava ne zakazuje, da je bolesnik krenuo u protunapad. Na njegovu presicu došli su novinari gotovo svih hrvatskih dnevnika i tjednika. Da bi čuli i “drugu stranu”. Druga Strana rekla je da usta na onim fotografijama nisu njena, Druga Strana ne zna čija su to usta, nije ona slala one strašne fotografije nego? A novinar visokotiražnog hrvatskog dnevnika napisao je i ono što bolesnik nije rekao, televizijski kolega Sunčice Findak njen je ljubavnik. Sunčica Findak nazvala je novinara najtiražnijeg hrvatskog dnevnika i pitala ga zašto je objavio ono što nije rečeno. Novinar je rekao da mu se tako “učinilo”. Nebitno. Bitno je, ključno je, hrvatski nasilnici sve češće dobivaju ogroman prostor u hrvatskim medijima samo da bi svojoj žrtvi zadali posljednji udarac.

Dakle, što pitati Sunčicu Findak, a da to, koliko toliko, bude novo? Treba li uopće razgovarati sa Sunčicom Findak? Rastezati staru, stotinu puta ispričanu žvaku? Treba! Treba! Žrtve u Hrvatskoj rijetko dobiju šansu reći svoju istinu! Rijetko ili nikad! Osjećaju se krivima, nemaju ni hrabrosti ni snage ni drskosti zakazati presicu i istresti pred novinare svoju jezivu intimnu priču. Zato sam otišla na sastanak sa Sunčicom Findak.

Razgovarale smo sat vremena. Nekoliko sam puta preslušala svoja pitanja i njene odgovore i sve mi se ipak učinilo besmislenim. Jeste li znali da vas snima? Nisam. Zašto ga niste ostavili kad vas je maltretirao? Najprije sam ga voljela, a zatim sam ga se bojala. Zašto niste pozvali policiju čim je počeo vaše intimne fotografije bacati oko kuće? Bojala sam se da ih ne pošalje na televiziju, pogriješila sam. On vas i dalje maltretira, novine vas rastežu, ništa se nije promijenilo, kako se osjećate? Ročište se ne zakazuje, imate li komentar? Što mislite o novinarima koji s njim rade intervjue i u svojim listovima ponovno objavljuju vaše intimne fotografije? Kako se osjećate dok hodate zagrebačkim ulicama?

Sunčica Findak odgovorila je na moja pitanja, ali njene odgovore ne želim objaviti. Ne želim! Htjela bih sačuvati Sunčicu Findak od Sunčice Findak. Pretenciozno? Neprofesionalno? Zaštitnički? Nadmeno? Baš me briga! Sunčica Findak je sa mnom razgovarala preiskreno, neprofesionalno, bez kalkuliranja, kao s osobom u koju ima povjerenja, ne kao s novinarkom koja želi prodati priču. To mi se nije svidjelo, učinilo me nesigurnom. Nisam navikla da mi nepoznati ljudi otvaraju dušu.

Živimo u svijetu dobrih glumaca. Kome treba iskrenost i istinska priča o istinskoj patnji? Nepoznatim ženama koje, poput mene, hodaju ulicama hrvatskih gradova presretne što su njihovi orgazmi, i pravi i glumljeni, samo njihovi? Hrvatskim mužjačinama, vlasnicima hrvatskog tabloida, koje će usrećiti spoznaja da su uništili još jedno ljudsko biće? Kome treba priča da je Sunčici Findak ministar za školstvo, gospodin Primorac, rekao da bi mu njeni savjeti i projekti jako dobro došli, ali?, je li, on stalno protiv nje dobiva nekakva pisma, tu su i one strašne fotke na naslovnici?

Može li za ministra raditi žena koja je bila ? Žena?! Šeksu političku karijeru neće upropastiti činjenica da je, po vlastitom priznanju u gledanoj televizijskoj emisiji, bio i ljubavnik i preljubnik. Svoju je ženu varao godinama, ali zbog toga neće dati ostavku na mjesto predsjednika Sabora. Naravno, gospodin Šeks je muškarac! Hrvatski muškarci, sabornici, ministri i doministri imaju pravo i tucati i turati i snimati. Ali žena?! I istarski gubernator Jakovčić priznao je na televiziji da je neko vrijeme, koje li strahote, dok je bio u braku, živio s drugom ženom?! Ali Jakovčić je muškarac, a bio je i ministar i govori nekoliko svjetskih jezika? I Sunčica Findak govori tri svjetska jezika. Teško da će joj to pomoći! Nekako mi se želudac grčio dok sam razgovarala sa Sunčicom Findak. Isuse dragi, ja sam mogla biti na njenom mjestu?! S v a k a od nas mogla se naći pred okom skrivene kamere bolesnoga gospodina?! Koja strava! Da, i ovo moram priznati, Sunčica Findak mi je svojom slijepom vjerom u hrvatski pravni sustav pomalo išla na živce. Ona misli da će se sudska rasprava održati uskoro i pravda će pobijediti. Njoj nikad nije palo na pamet unajmiti nekoga da bolesniku i “novinarima” polomi kosti iako je to, danas u Hrvatskoj, najefikasnija metoda borbe za pravdu.

Ukratko, Sunčica Findak je osoba koja mi o staroj temi ništa novo nije rekla. Pa ipak, razgovor me potresao. Mi građanke Republike Hrvatske prave smo sljepice! Mlate nas, prebijaju, razvaljuju preko novina, proglašavaju vješticama, ubijaju, uništavaju nam intimu! Ništa ne možemo učiniti?! Povremeno neke sjednu za kakav okrugli stol i analiziraju krive poteze hrvatskih krivih žena koje su krivima proglasili hrvatski muškarci?! Imamo li mi svoj stav? Zašto ne bismo organizirale prosvjede pred redakcijom tabloida kome nitko u Hrvatskoj ne može stati na kraj? Zašto ne bismo vrištale, bacale vruće koktele u prozore gadne redakcije, čekale “novinare” pred ulazom, uvaljale ih u katran i posule perjem? Tko stoji iza krvave hajke na hrvatske žene? Je li moguće da baš ništa, baš n i š t a ne možemo učiniti? Osim reći, hvala bogu, ni moj ljubavnik, ni moj muž nisu imali kameru dok su moja usta bila puna?! Drage mi! Svijet u kome živimo nije samo n a š muž i n a š ljubavnik. Naš svijet su i bolesni partneri drugih žena. Danas je vještica Sunčica Findak, sutra će biti Marija, preksutra Ines? Zašto nisam objavila intervju s gospođom Sunčicom Findak onako kako je tekao? Zato što mi se činilo da se gospođa Findak osjeća krivom?! To mi je nepodnošljivo, neprihvatljivo, to me ljuti! Neću to objaviti!

Mnogi od vas će reći, ne treba nam razgovor s gospođom Findak, još nam manje treba tekst o razgovoru s gospođom Findak. Možda ste u pravu, gospodo. Najgore što se može dogoditi novinaru jest da dva puta piše istim tonom o istoj temi. Eto, to se meni dogodilo. Već sam pisala o gospođi Findak. Pa ipak, ipak gledate u krivi tekst. Gledate i u fotografiju dviju vještica od kojih jedna ima probleme koje će preživjeti, a druga će možda imati problema koje će preživjeti. Treća vještica je urednica Nacionala koja će ovo objaviti. Priča o Sunčici Findak nije prežvakana priča o Sunčici Findak. Ovo je tekst o hrvatskom nacionalnom sportu, lovu na vještice. Lomače gore, plamen se diže do neba, mužjačine bacaju balvane u oganj, vještice se vuku, rulja se skuplja. Gleda, gleda? Šuti, šuti?