Objavljeno u Nacionalu br. 431, 2004-02-17

Autor: Dean Sinovčić

REDATELJ S POLITIČKOM NAGRADOM

U Beogradu ću ponoviti da se Hrvatska mora obračunati sa svojim zločinima

Nakon zapaženog nastupa na filmskom festivalu u Berlinu, gdje je s filmom 'Svjedoci' osvojio dvije nagrade, redatelj Vinko Brešan odgovara na kritike pojedinih hrvatskih kolumnista koji ga optužuju za blaćenje Domovinskog rata

Vinko Brešan osvojio je na prošlom filmskom festivalu u Berlinu dvije nagrade za svoj film "Svjedoci", Nagradu za mir (Peace Film Award) i posebnu nagradu Ekumenskog žirija.Vinko Brešan osvojio je na prošlom filmskom festivalu u Berlinu dvije nagrade za svoj film "Svjedoci", Nagradu za mir (Peace Film Award) i posebnu nagradu Ekumenskog žirija.Vinko Brešan osvojio je na prošlom filmskom festivalu u Berlinu dvije nagrade za svoj film “Svjedoci”, Nagradu za mir (Peace Film Award) i posebnu nagradu Ekumenskog žirija. Iako su obje nagrade sporedne i dodjeljuju ih posebni žiriji, njihova važnost nije zanemariva. Nagradu za mir dodjeljuje sedmeročlani njemački žiri, dok posebnu nagradu Ekumenskog žirija ? glavnu je dobio film Kena Loacha “Ae Fond Kiss” ? dodjeljuje šesteročlani međunarodni žiri. U oba slučaja žiriji posebno gledaju filmove s političkim temama a kako se tijekom berlinskog festivala većina filmova bavi upravo tom temom, može se reći kako su gotovo svi filmovi na festivalu konkurirali za te nagrade. Oba žirija oduševio je način na koji je Brešan prikazao ratne i poslijeratne traume kod ljudi koji su se slučajno ili namjerno našli usred rata. Na taj način povratak nekog hrvatskog filma na jedan od tri najjača svjetska filmska festivala, a to su osim Berlina još Venecija i Cannes, nije prošao nezabilježeno. Hrvatska premijera filma “Svjedoci” bit će održana 25. veljače.

U Berlinu nisam razmišljao o nagradi, bilo mi je najvažnije da se ne osramotimo, da film bude loše prihvaćen od publike i kritike 'Svjedoci' su afirmativne kritike dobili samo u Vjesniku i Politici, pa sam se osjećao kao redatelj partizanskih filmova kojeg hvale državne novineNACIONAL: Kako je izgledala proslava dodjele dviju nagrade u Berlinu u nedjelju navečer? – Bilo je dobro, njemački redatelj i dobitnik Oscara za kratki film “Vožnja bez karte” 1994. godine Pepe Danquart održao je govor u povodu Peace Film Award i taj je govor zvučao kao da sam oslobodio Berlin. Rekao je da je ovo film koji se ne radi ni zbog čega drugog nego zato što ga autor mora napraviti ili umrijeti. Doista nije mogao bolje reći. Dvorana njemačke Akademije umjetnosti u kojoj mi je dodijeljena nagrada bila je puna, oko 800 uzvanika. Bila je to večer organizirana samo za mene na koju je ujedno došla predstavnica Ekumenskog žirija koja mi je dodijelila specijalno priznanje tog žirija, odnosno diplomu.

NACIONAL: Jeste li pri odlasku u Berlin razmišljali kako je uspjeh to što se vaš film našao u konkurenciji ili ste očekivali i neku nagradu? – Iskreno rečeno, nisam razmišljao o nagradi. Bilo nam je najvažnije da se ne osramotimo, da film ne bude loše primljen od publike i kritike, da ne budemo neuvjerljivi na konferenciji za novinare. Meni se čini da smo dobili prolaznu ocjenu, iako bi vi novinari to trebali reći, jer ste sve to gledali sa strane. Kad govorimo o nagradama, naravno da ćemo reći da festivali znače nagrade, a nagrade postoje da bi nakon toga ljudi otišli u kino i pogledali nagrađeni film. Naravno, uvijek se smatra da, ako ne osvojiš ni jednu nagradu, onda si gubitnik, a ako nešto dobiješ, onda te svrstaju u gornji dom festivala. Znači, film “Svjedoci” ipak je film koji je žiri prepoznao kao nešto što vrijedi i zato sam sretan zbog nagrade. To znači da postoji reakcija stručnih tijela koja odlučuje o nagradama. Primjerice, nagradu Ekumenskog žirija prošle je godine dobio Michael Winterbottom za film “In This World”, koji je ujedno dobio i Zlatnog medvjeda za najbolji film festivala. Ponavljam ono što sam već rekao: da moja karijera krene nizbrdo, ostaje mi iskustvo iz Berlina za cijeli život. Budimo realni, većini svjetskih redatelja ovo se nikad ne dogodi. Prema tome, ovo ću znati cijeniti.

NACIONAL: Jeste li se posebno pripremali za konferenciju za novinare u Berlinu? – Ne, nismo. Iskreno rečeno, razmišljao sam o tome kakva će mi se moguća pitanja postavljati pa sam se malo pripremio. Ali nije bilo kolektivnog pripremanja. Moram pohvaliti cijelu filmsku ekipu koja je govorila na toj konferenciji. Rekli su ni riječ previše, ni riječ premalo, a izjava Leona Lučeva sutradan je citirana u magazinu Screen.

NACIONAL: U jednom trenutku Jurica Pavičić želio je odgovarati na engleskom pa ste ga vi upozorili da je bolje da govori na hrvatskom. – E, to je bilo pitanje dogovora. Imali smo mogućnost odgovaranja na pitanja ili na engleskom ili na hrvatskom jeziku. No Živko Zalar, koji ima englesku putovnicu, živi u Engleskoj, rekao je kako trebamo govoriti na hrvatskom ako već imamo priliku za to. To je također dio našeg filma a Zalar je upozorio da ponekad ni on ne može prepoznati neke nijanse u novinskim pitanjima postavljenima na engleskom jeziku da bi mogao najpreciznije odgovoriti. Tako smo odlučili da govorimo hrvatskim jezikom i nisam se pokajao.

NACIONAL: Kako ste reagirali na reakcije kritičara, od hvalospjeva u magazinu Hollywood Reporter pa do solidnih ocjena nasumce odabranih kritičara u magazinu Screen? – Različite ocjene za poneki film dio su festivalskog folklora. No činilo mi se da smo se prema reakcijama kritičara držali od sredine prema vrhu, odnosno da spadamo u neki gornji dom. Primjerice, u Berliner Zeitungu smo vodili nakon što je na festivalu prikazano prvih deset filmova. Hollywood Reporter nevjerojatno je čitan filmski magazin i znam da su se ljudi iz kompanije Celluloid Dreams, koji distribuiraju moj film, obeznanili od sreće kad su to pročitali jer te su kritike element prodaje filmova po svijetu. Kad na plakat staviš citat iz Hollywood Reportera da su “Svjedoci” remek-dijelo pripovijedanja, to ima posebnu težinu i zbog toga netko može ući u kino. To je ono što je filmu jako trebalo.

NACIONAL: Je li vam taština proradila kad ste u Hollywood Reporteru pročitali kako je film sjajan najviše zahvaljujući redatelju, ali i cijeloj filmskoj ekipi? – Spomenuli su i glumce, izvrsnu produkciju i kameru Živka Zalara. Teško je kod mene govoriti o taštini jer imam previše godina. Da imam 26 godina, vjerojatno bi mi glava sada bila u oblacima, ali kako imam 40, imam iskustva i znam da je ta kritika percepcija samo jedne osobe. Naravno da je osoba koja piše u Hollywood Reporteru i utjecajna i značajna i ljudi će zbog tog teksta gledati film, ali na kraju to je još uvijek samo jedna osoba.

NACIONAL: U domaćim je medijima pogrešno protumačen značaj kompanije Celluloid Dreams jer oni ne mogu jamčiti prikazivanje filma diljem svijeta. – Tako je. Celluloid Dreams predstavljaju poslovni ljudi koji uzimaju filmove za koje vjeruju da ih mogu prodati u brojne zemlje i time zaraditi neki novac. Oni u te filmove ulažu novac kroz promociju i mnogo toga drugog. Oni su sada apsolutno zadovoljni jer su potpisali ugovore s ozbiljnim distributerskim kompanijama iz desetak zemalja. Ne bih volio da se stvori pogrešna percepcija u javnosti. Ne može hrvatski film konkurirati hitovima Arnolda Schwarzeneggera ili Brucea Willisa. Hrvatski film spada u okvir art kina ali, budimo realni, art kina su nešto što je u svijetu vrlo razgranato.

NACIONAL: Kad se kompanija Celluloid Dreams zainteresirala za vaš film? – Oni su se zainteresirali dosta prije festivala u Berlinu, ali je ugovor potpisan za vrijeme festivala. Tu se moram zahvaliti poznatom producentu filma “Ničija zemlja” Čedi Kolaru jer nam je on savjetovao da ne idemo na male kompanije nego na najveću europsku distributersku kuću, a to je Celluloid Dreams, i dao nam je podatke o njima. Nakon toga poslali smo im kopiju filma i relativno brzo dobili odgovor da su oni zainteresirani za film i da će još vidjeti kako će biti primljen u Berlinu.

NACIONAL: U magazinu Screen objavljena je vaša izjava da nikad ne biste željeli režirati u Americi. Je li vam tijekom festivala u Berlinu netko ponudio snimanje filma izvan Hrvatske? – Jedna ruska producentica prišla mi je nakon što je vidjela “Svjedoke” i rekla mi da bi rado radila sa mnom. Dao sam joj pozitivan odgovor i sljedećeg tjedna ću joj se javiti. Naknadno su mi rekli da je ta žena čudo od producentice, jedna od najjačih ruskih producentica, i da filmovi koje ona producira završavaju na festivalima u Cannesu, Veneciji i Berlinu. Ujedno sam se susreo s Katjom Riemann, njemačkom glumicom koja je prošle godine u Veneciji dobila nagradu za najbolju žensku ulogu, koja bi također radila sa mnom. S njom me spojila jedna kazališna redateljica iz Njemačke i mene je oduševilo to koliko je Katja Riemann jednostavna osoba, premda je velika zvijezda.

NACIONAL: Nakon što je film prikazan u Puli i Motovunu, domaći kritičari većinom su pisali da su “Svjedoci” lošiji film od vaša prva dva filma i nisu bili osobito oduševljeni. – To je točno, ali ću vam reći nešto što je meni jako smiješno. Jedine dvije vrlo afirmativne kritike za ovaj film dobio sam u zagrebačkom Vjesniku i beogradskoj Politici. Imao sam osjećaj da sam redatelj partizanskih filmova iz 1969. godine pa me socijalistički jugoslavenski državni listovi hvale. Ozbiljno govoreći, svjestan sam da je ovaj film za mene velik zaokret u temi, u pristupu, u mom poimanju filma. Zaokreti u Hrvatskoj nikada nisu previše omiljeni i ja to razumijem. Normalno je da se nekim ljudima film ne sviđa, zašto bi se trebao svima sviđati? Ne postoji film na svijetu koji se svima sviđa. No ja sam zadnja osoba koja se treba žaliti na kritike jer sam u Puli dobio nagradu kritike za ovaj film. Ima nešto što je inkompatibilno u svemu tome. Kad već govorimo o medijima, moram reći da odavno nisam vidio da su mediji s iskrenim veseljem i entuzijazmom pratili neki film poput mojeg i na tome im zahvaljujem.

NACIONAL: Kad spominjemo srpske reakcije, srpski novinari u Berlinu bili su oduševljeni i filmom i vašim nastupom na konferenciji za novinare zbog izjave da se Hrvatska treba obračunati sa zločincima iz vlastitih redova. Kakve reakcije očekujete u Hrvatskoj? – Rekao sam da se mora obračunati sa sistemom zla u vlastitoj sredini. Nisam rekao ništa što je prizemno. Mislim da nisam spomenuo da se moramo obračunati nego da ljudi trebaju otvoreno govoriti o sistemu zla u vlastitoj sredini i stojim iza te rečenice i ponovit ću je bilo gdje, u Hrvatskoj, u Berlinu ili u Beogradu na skorašnjoj premijeri na FEST-u, jer ja to iskreno mislim. To je ujedno jedan od razloga zbog kojih sam se upustio u ovaj film. Možda se nekome ta rečenica neće svidjeti, možda i hoće, to je pitanje percepcije drugih. Naravno da me veseli ako netko tu rečenicu prihvati.

NACIONAL: Kako ste se osjećali na crvenom tepihu na otvorenju festivala u društvu redatelja Anthonyja Minghelle, dobitnika Oscara za “Engleskog pacijenta”? – Iskreno, osjećao sam se zbunjeno jer po protokolu nisam smio biti iza Anthonyja Minghelle. Po protokolu sam treba mnogo ranije ući u dvoranu. No kako nam se prtljaga izgubila na putu do Berlina i kako je pronađena u posljednjem trenutku, na brzinu smo se oblačili i u posljednji trenutak stigli na otvorenje festivala. Zbog toga smo mimo protokola došli zajedno s Anthonyjem Minghellom, iako je on morao biti sam na crvenom tepihu jer je njegov film “Studengora” otvarao festival. Morali smo pričekati da Minghella prođe a ja sam izgledao kao da se guram. A sirota Alma Prica došla je u večernjoj haljini i cipelama Martens na nogama jer joj je nađena prtljaga s haljinom, ali ne i s cipelama. Zato smo bili strašno zbunjeni.

NACIONAL: Jeste li se nakon otvorenja festivala zabavljali u VIP salonu među zvijezdama? – Bili smo u VIP salonu, ali tamo je bilo previše ljudi. Berlin je prevelik festival, to nije Pula pa da postoji prostorija u kojoj susretnete sve autore i razgovarate s njima o filmu. Sva pažnja koja se usmjerava prema autorima filma i glumcima traje do trenutka kada završi zadnja projekcija vašeg filma. To je znak da tada morate otići kući.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika