Zdenek Sverak, popularni češki glumac, scenarist, pisac za djecu, komediograf i suvlasnik praškog Kazališta Jare Cimrmana, čiji je film "Kolja" 1996. nagrađen Zlatnim globusom i Oscarom kao najbolji film s neengleskog jezičnog područja.“Oscar nije ništa promijenio u mojem životu, osim što mi je donio puno radosti i potvrdu da znam napisati duhovitu i toplu priču koju razumije cijeli svijet,” rekao je Zdenek Sverak, popularni češki glumac, scenarist, pisac za djecu, komediograf i suvlasnik praškog Kazališta Jare Cimrmana, čiji je film “Kolja” 1996. nagrađen Zlatnim globusom i Oscarom kao najbolji film s neengleskog jezičnog područja.

Oscar nije ništa promijenio u mojem životu, osim što mi je potvrdio da znam napisati duhovitu i toplu priču koju razumije cijeli svijetU Hrvatskoj je Zdenek Sverak (68) najpoznatiji kao glumac i scenarist, a gotovo je nepoznat, osim u stručnim kazališnim krugovima, kao iznimno uspješan komediograf čije je kazalište u danima nakon ulaska ruskih trupa bilo poznato kao laboratorij smijeha i oaza slobodnog mišljenja. Njegova je slava u Češkoj tolika da su ga svojedobno htjeli kandidirati za češkog predsjednika, no on je to odbio. U suradnji s kolegom i redateljem kazališta Ladislavom Smoljakom napisao je 14 komedija i sve su na repertoaru njegova komornog kazališta više od tri desetljeća. Kazalište se nalazi u mirnoj četvrti Žižkovo u Pragu, gdje smo razgovarali, i po općem je mišljenju svojevrstan češki fenomen: mjesečno odigraju čak 33 predstave, a ulaznice za idući mjesec rasprodaju se za dan, najviše dva.

Sverak je svjetsku slavu stekao već 1986. napisavši scenarij za filmsku komediju poznatog redatelja i svog gimnazijskog kolege Jirija Menzela “Selo moje malo”. Od 1991. surađuje sa sinom i redateljem Janom Sverakom, koji je po očevim scenarijima režirao četiri zajednička projekta: nostalgičnu priču “Osnovna škola” koja je bila nominirana za Oscara, SF komediju “Akumulator 1” te drame “Kolja” i “Mračni plavi svijet”. U svim tim filmovima Zdenek Sverak je i glumio.

I zajedno s kolegom scenaristom i redateljem kazališta Ladislavom Smoljakom napisao je scenarije za nekoliko čeških filmova. Napisao je i brojne priče, bajke i pjesme za djecu, koje su uglazbljene i mogu se čuti na češkom radiju. U Hrvatskoj je upravo objavljena njegova prva knjiga “Kazalište Jare Cimrmana” u izdanju zagrebačkog “Disputa” u kojoj su tiskane tri najbolje komedije popularnog dvojca: “Kako je Čeh Karel Nijemac osvojio Sjeverni pol”, “Istraga nestanka školskog dnevnika” i “Zamjena”.

NACIONAL: Što vas inspirira u pisanju komedija? – Kad tražimo temu za sljedeću komediju, uvijek razmišljamo o tome što je u doba Jare Cimrmana, velikog češkog genija s početka 20. stoljeća, bilo aktualno u svijetu. Teme su se same nametnula jer su u to doba, primjerice, svi govorili o osvajanjima Sjevernog i Južnog pola tako da je to parodija znanstvenih ekspedicija. Začin su motivi kanibalizma, hibernacije i pitanje nacije. Drugu jednočinku, “Potraga za školskim dnevnikom”, napisao je Vladislav Smoljak, a u njoj su parodirane filozofske i pedagoške teorije. Treća komedija, “Zamjena”, nadahnuta je putujućim kazalištem, što je bilo česta pojava u doba Jare Cimrmana, a govori o odsutnosti žena u našim životima.

NACIONAL: Koliko ima autobiografskih elemenata u vašim scenarijima i komedijama? – Svaki pisac, scenarist i dramatičar crpi inspiraciju iz svog života i života ljudi oko sebe. Kad pišem za kazalište, vezan sam za razdoblje Cimrmanova života, pa u te komedije ne mogu ukomponirati vlastite doživljaje. No u scenarijima za filmove služim se vlastitim, ali i tuđim iskustvom. Najbolji su scenariji oni koji su nastali na temelju stvarnih priča i situacija iz života. Ni jedan scenarist ne može napisati tako dobru priču kao život. Naš je zadatak da takve neobične situacije i priče primijetimo i zatim ih obradimo za kazalište ili film.

NACIONAL: Jeste li sve kazališne komedije objavili u knjigama? – Da, svih 14 komedija je publicirano, a mnoge od njih prenesene su i na CD kao tonski zapis, zatim na videokazete i DVD. Naše je pravilo da se nove predstave igraju oko dvije godine, a nakon toga se prenesu na vrpcu. Zanimljivo je da se naše predstave iz desetljeća u desetljeće u deset pomalo mijenjaju, pa gledatelji dolaze i po nekoliko puta da vide nove detalje. Kad zaboravimo dio teksta ili neku izreku, uvijek nam netko iz gledališta pomogne, dakle, publika vrlo dobro poznaje tekstove.

NACIONAL: Zašto niste ostali raditi u školi kao profesor češkog jezika nego ste se odlučili za kazalište? – Oduvijek sam htio biti pisac i zato sam studirao češki jezik i književnost. Mislio sam da ću to moći postati ako svladam jezik i pravopis, naučim pisati bez pogrešaka i pročitam sve što je već napisano. No, kad sam diplomirao, shvatio sam da uopće nemam vremena za vlastito pisanje jer stalno moram ispravljati školske zadaće, koje su bile pune pogrešaka. Nakon četiri godine rada u školi ostavio sam posao nastavnika i zaposlio se na radiju kao redaktor. Tu sam upoznao Jirija Šebáneka, idejnog tvorca kazališta. Bili smo muško društvo i htjeli smo osmisliti neko mjesto gdje bismo se sastajali, ali bez žena. Razmišljali smo o amaterskom kazalištu, što je kod svih izazivalo iskren smijeh. No naše razmišljanje nije bilo neobično jer su u to doba teatri nicali na sve strane u Pragu.

NACIONAL: No ipak ste puno pisali za djecu. Koji su vaši uzori u književnosti? – Počeo sam kao pisac za djecu i mlade, a poslije sam i na televiziji radio dječje emisije. Moji apsolutni favoriti su Karel Čapek, Bogumil Hrabal i Antun Pavlovič Čehov. Više od radnje u priči zanima me jezik i stil pisanja pa i danas na televiziji dajem jezične savjete. Čapek je uveo u književnost razgovorni jezik, a Hrabal je fascinantan zbog poetičnosti jezika i situacija. Naravno, tu je i humor, bez kojeg ne bih mogao živjeti. Pitaju me otkud mi taj smisao za humor. Nitko iz moje obitelji nije se bavio pisanjem, jedino je otac iz šale povremeno pisao pjesmice suradnicima za rođendane. Ni moja supruga ne piše; zajedno smo studirali ? ona predaje povijest.

NACIONAL: Kakvo značenje ima humor u vašem životu? – Sretan sam što mi je sudbina dodijelila tu sposobnost da nasmijavam ljude. Potreban mi je humor kao kisik za život. Sretan sam kad vidim da publika odlazi s predstave i briše suze od smijeha. Tad pomislim da su se baš dobro okupali. Pisanje scenarija i komedija nesiguran je posao jer se nikad ne zna kako će to publika prihvatiti. Nepovjerenje je stalna bolest od koje pati pisac. Gluma pred živim ljudima odmah donosi reakciju i nema nikakvih dvojbi. Odmah znaš jesi li nešto dobro napravio. Zato se grozno osjećam kad se ljudi ne smiju na onim mjestima na kojima smo očekivali njihov smijeh.

NACIONAL: Kako je nastalo vaše Kazalište Járe Cimrmana? – Kazalištu je prethodila radijska serija, koju sam 1966. osmislio s kolegom Ladislavom Smoljakom. Imao sam 30-ak godina, radio sam u vojnom programu češkog radija i već sam bio umoran od ozbiljnih tema. Predložili smo urednicima humorističku radijsku seriju Bezalkoholna vinarija “Kod Pauka” koja bi se emitirala jednom mjesečno. Već je sam naziv bio apsurdan jer nema vina bez alkohola. Svaka se emisija sastojala od niza fingiranih “izravnih prijenosa” iz nepostojećeg lokala u kojem su tobože svirali svjetski jazz velikani Ella Fitzgerald i Louis Armstrong. U emisijama smo koristili stvarne zvukove iz vinarije, koje smo snimili kao zvučnu podlogu za intervjue s ljudima, jer smo htjeli postići realni dojam. Svaka epizoda imala je poseban naslov. Prvu smo nazvali “Glavom nećeš probiti zid”, što je poznata češka poslovica. Zaletio sam se u zid i razbio glavu, a ne zid, čime sam potvrdio istinitost poslovice. I zvuk razbijanja glave emitirali smo u program. Zatim smo opisivali što se tobože događa u vinariji, primjerice, što radi mađioničar ili kako sviraju jazz legende, što je bilo apsurdno jer oni, dakako, nisu bili ni u Pragu, a kamoli u Bezalkoholnoj vinariji.

NACIONAL: Jesu li slušatelji povjerovali u tu vašu laž? – U početku jesu, no ubrzo se slušateljstvo podijelilo na dva tabora: jedni su vjerovali da je sve istina, a drugi su slutili da je riječ o izmišljotini. Neki su čak željeli rezervirati mjesta u vinariji jer su htjeli uživo gledati predstavu. Da se izvučemo, morali smo im reći da je sve rasprodano do kraja godine. Neki su uskoro shvatili da se radi o prvorazrednoj šali. To su uglavnom bili budući gledatelji Kazališta Járe Cimrmana, koji su shvatili da se cijela serija temelji na savršenoj mistifikaciji, što je poslije postalo osnovna metoda rada u kazalištu. U prosincu 1966. objavili smo da je u zemlji napokon pronađen zakopani kovčeg s cjelokupnom ostavštinom Járe Cimrmana, najvećeg češkog genija, koji je zatim postao stalni lik u emisiji. Time smo najavili i otvaranje kazališta.

NACIONAL: Kako su reagirali gledatelji i kritičari nakon prve premijere 1967.? – Slučajno se dogodilo da sam prvu jednočinku “Čin” upravo ja napisao. Ona je postala svjetski fenomen jer se igra punih 36 godina. Bilo je zamišljeno da se predstava sastoji od dvije jednočinke, ali ostali nisu stigli u roku do premijere završiti svoje komedije. Da bismo popunili vrijeme, odlučili smo umjesto druge jednočinke održati svojevrsno “predavanje” o životu i radu češkog velikana Járe Cimrmana. To je bila svojevrsna politička obuka, kao sat marksizma, koja je na premijeri imala puno veći uspjeh od same predstave, a sastojala se od vrlo ozbiljnih, znanstvenih predavanja. Mediji su tada napisali jako pohvalne kritike i zaključili da se vidi da je “Čin” napisao amater, dok je “predavanje” održao profesionalac Jára Cimrman. Nakon toga smo odlučili da takva dvodijelna shema postane formula našeg kazališta.

NACIONAL: Zašto u kazalištu nema žena, a ženske likove tumače muškarci? – Kad smo bili mladi, bili smo pretežno muško društvo i nismo se htjeli svađati zbog žena. Tako je ispalo da ni u kazalištu nema glumica. Kad ženske likove tumače muškarci, u njima nema ništa lascivno ni erotično. Oni ne izigravaju žene: ne govore visokim piskavim tonovima, primjerice, u “Zamjeni” muškarac na glavi nosi rubac i napuni grudi, zbog čega djeluje smiješno i groteskno. Zato sve dobiva drugi smjer, primjerice, tzv. žena govori grubim, muškim glasom, što naglašava komiku situacije, ali i bolnu odsutnost žena i erotike.

NACIONAL: Kako ste počeli surađivati s Ladislavom Smoljakom, svojim partnerom u kazalištu? – Smoljak je matematičar i fizičar, a radio je kao asistent na Fakultetu tehničke i atomske fizike Karlova sveučilišta. U kazalištu je zadužen za režiju, a usto je i filmski glumac. Naša prva zajednička komedija zvala se “Konoba na livadi”: to je priča o konobaru koji ne podnosi ljude i zbog toga je izgradio konobu usred njive kako nitko ne bi u nju dolazio. U toj komediji iskoristili smo jednu rečenicu na hrvatskom jeziku. Otada smo zajedno napisali 13 komedija, ali i nekoliko filmskih scenarija. Naše je kazalište svjetski unikat jer se u njemu stalno igra svih 14 komedija, od prve “Čin” do posljednje “Afrika” iz 2001., dakle, na repertoaru u jednoj sezoni mogu se pogledati sve predstave, koje su dupkom pune.

NACIONAL: Što je temelj Kazališta Járe Cimrmana? – I radijska emisija i kazalište počivaju na dobroćudnom humoru, koji izvire iz totalne mistifikacije temeljene na izmišljenom liku Jári Cimrmanu. Radimo parodiju svega postojećeg, od nacionalnih ideala i stereotipa do kazališnih žanrova. No svrha našeg kazališta nije u tome da lažemo publici nego da je nasmijemo i zabavimo, ali i zamislimo. Na žalost, onaj dio publike koji je povjerovao u našu izmišljenu priču nije se smijao ? njima to nije bilo duhovito. Uz to, služimo se glazbom, plesom, ponekad i groteskom, te rušimo granice između pozornice i gledališta.

NACIONAL: Tko je zapravo Jára Cimrman? – On je Leonardo da Vinci 20. stoljeća, čovjek raskošnog talenta i velikog znanja. On je i istraživač, umjetnik, redatelj, pedagog, filozof i znanstvenik, a pojavio se do sada u 136 likova. Smjestili smo ga na početak 20. stoljeća, u doba kad su se počeli razvijati tehnika i industrija, te prvi automobili. U to se vrijeme mislilo da će novi izumi uvijek služiti za dobrobit čovječanstva i da nikada neće ugrožavati živote ljudi. No ispalo je drukčije. Problem je bio u tome što je naš češki genij Jára Cimrman htio ostaviti tragove na svim područjima ljudskih djelatnosti, znači, previše se trudio. Takav humor ne bi bio prihvaćen u sredinama koje su previše opterećene nacionalizmom, jer ismijavanje nacionalnog velikana publika može doživjeti kao uvredu, grijeh i izdaju. Primjerice, ne znam kako bi taj humor prihvatili u Slovačkoj. Da bi publika prihvatila takav tip humora, narod ne smije biti opterećen vlastitom veličinom i važnošću nego mora biti svjestan svojih mana.

NACIONAL: Po čemu je humor Járe Cimrmana specifičan? – To je humor koji pročišćuje dušu od svega lošega i lažnoga, i omogućuje joj da se smije. Mi Česi svjesni smo svojih grešaka i znamo da se nismo uvijek u povijesti, kad je to bilo potrebno, ponašali kao junaci. Kad se znamo našaliti na vlastiti račun, postajemo svjesni svojih mana. Zato su ljudi počeli dolaziti u Kazalište Járe Cimrmana kao u oazu smijeha, čistoće i slobodnog mišljenja. Postalo je utočište onih koji razmišljaju vlastitom glavom: naime, oni su sami, bez ikakvih objašnjenja, shvatili u čemu je bit tog humora i zašto smo se odlučili za mistifikaciju kao metodu. Možda smo uspjeli dijelom i zato što je publika između redaka pronašla nešto što mi uopće nismo namjeravali izreći. Primjerice, nikada nismo namjerno radili satirične političke predstave, no neki su Cimrmana doživjeli kao parafrazu Lenjina i Staljina. To nije bio naš cilj. Mi smo željeli ljude suočiti s njihovim manama i nasmijati ih.

NACIONAL: Je li kazalište u 70-im i 80-im godinama, nakon ulaska ruskih trupa, imalo problema s cenzurom? – Prvo su nas uzimali kao nužno zlo, a onda je tajna državna policija postavila agenta, koji je redovito pratio naše predstave pazeći da stvar ne izmakne kontroli. Primjerice, već u prvoj predstavi “Čin” nije mu se svidio lik policajca i morali smo ga zamijeniti likom seksologa, jer se inače komedija ne bi održala na repertoaru. Zatim je vlast zaključila da smo ipak nepoželjni i pokušala nas je uništiti stalnim otkazivanjem kazališnih dvorana u kojima smo igrali. Tako smo se u 20 godina stalno seljakali iz jedne dvoranu u drugu. To je bio velik udarac za kazalište jer smo svaki put morali ostaviti kostimografiju i kulise. Bilo je jako teško pronaći novi prostor jer smo već dobili etiketu nepoželjnog teatra. No nikada nisam poželio emigrirati iz Češke. Ja sam kao drvo ? gdje sam niknuo, tu i rastem.

NACIONAL: Jeste li se pokolebali u svom uvjerenju i pomislili da zatvorite kazalište? – Znali smo da moramo nastaviti po svaku cijenu jer bi se inače počelo pričati da nas je vlast zabranila. To nismo željeli. Zato smo počeli igrati u studentskim klubovima, bez kulisa i s improviziranim kostimima, kao što se radilo u doba Williama Shakespearea. Samo bismo na komad papira napisali ”Šuma” i taj natpis objesili na zid, koji je onda “glumio” šumu. Primjerice, lik zatvorenika glumio je u običnoj pidžami s prugama. Zatim nas je udomio Savez omladine Češke ustupivši nam prostor na kraju grada, no vlast nas je i od tamo istjerala s obrazloženjem da će baš u toj zgradi preuređivati urede. Zatim su uvedeni cenzorski kulturni odbori čiji su članovi sjedili u kazalištu i odobravali ili zabranjivali predstave. Neke su nam predstave zabranili, a u nekima smo morali mijenjati scenarij. Primjerice, u komediji “Istraga nestanka školskog dnevnika” iz 1972. morali smo promijeniti kostime i radnju smjestiti u Austrougarsku Monarhiju, a lik ministra promijeniti u zemaljskog školskog savjetnika. Bilo je i apsurdnih stvari, primjerice, nismo smjeli upotrebljavati riječ ”šegrt” koja se na češkom kaže “tovariš”, a to pak na ruskom znači “drug”. Onda su nas pokušali prisiliti da sve predstave objedinimo u jednu, u kojoj ne bi bilo ništa politički nepoželjno. Šef kulturnog odbora zaključio je da su likovi i njihovi kostimi jako lijepi, ali da bi trebali govoriti drugi tekst pa neka ga promijenimo. To je bio krunski dokaz da se u takvim odborima nisu nalazili previše pametni ljudi.

NACIONAL: Kako se politički prevrat 1989. godine odrazio na rad kazališta? – Svi smo sudjelovali u Baršunastoj revoluciji, zajedno sa studentima, no pitali smo se hoće li u novom dobu demokracije biti mjesta za Kazalište Járe Cimrmana. Strahovali smo da za ovakvim kazalištem, koje prezentira oazu slobodnog mišljenja, više neće biti potrebe u novom poretku koji je iz korijena promijenio ukus i interese češke publike. Prvi se put dogodilo da predstave nisu bile rasprodane. Ljudi su se više bavili politikom, pratili su televizijske vijesti, osjećao se val slobode. Ali pokazalo se da i novo vrijeme nosi svoje probleme i da je ljudima i dalje potrebna oaza smijeha gdje neće trpjeti agresiju primitivaca, politike i estrade. U kazalište je masovno počela hrliti generacija naše djece i unučadi, što me posebno raduje jer pokazuje da i njima odgovara naš tip humora. Znači, nije nas pregazilo vrijeme. Danas je opet kazalište dupkom puno: gledatelji dođu pred blagajnu već oko jedan sat poslije ponoći i u dugačkom redu čekaju do jutra, kad dobiju redne brojeve koji im omogućuju da kupe ulaznicu. Karte se prodaju u pretprodaji za jedan, maksimalno dva dana za idući mjesec.

NACIONAL: Jedno vrijeme u kazalištu je glumio i Jiri Menzel, s kojim ste napravili svoj veliki filmski hit “Selo moje malo”? – Mi se dugo poznajemo, još iz gimnazije. Od početka je bio vjeran gledalac naših predstava. U našem je kazalištu glumio samo nekoliko godina ? stalno je putovao u inozemstvo i zato smo ga izbacili iz kazališta. Upravo u to vrijeme nastao je taj film ? sasvim slučajno. Nazvao me šef televizijskog programa i obavijestio me da smo kolega Smoljak i ja zabunom dobili dva puta honorar u iznosu od dvije tisuće čeških kruna za isti scenarij. Zatražio je da do sutra napišem nešto sa seoskom tematikom kako bi mogao opravdati taj drugi honorar. Naglasio je da to nitko neće pročitati, tako da sam sjeo i s nevjerojatnom lakoćom za jedno poslijepodne napisao scenarij. Sutradan smo igrali predstavu u drugom gradu i, dok sam se vozio s Menzelom, pročitao sam mu taj scenarij. Budući da smo već prije zajedno napravili “Usamljenu kuću na kraju šume”, on je odmah rekao da po tom scenariju želi snimiti film.

NACIONAL: Kako surađujete s vlastitim sinom Janom Sverakom? – U početku smo se sjajno razumjeli, a sada sve manje, što je logično. Naš prvi zajednički projekt bio je film “Osnovna škola”, koji smatram svojim najboljim radom, a govori o uspomenama na školske dane. Prvo sam ga namijenio drugom redatelju, koji ga je odbio, a tek onda sinu. Jan je u to vrijeme završio režiju dokumentarnog filma na praškoj akademiji. Svi su mi govorili da je riskantno da taj film režira početnik, koji usto nije diplomirao režiju igranog filma. No te zloguke prognoze pokazale su se pogrešnima jer je film bio nominiran za Oscara. Nastavili smo suradnju, u kojoj sam nešto važniju ulogu imao ja kao iskusan glumac, dok je on ipak figurirao kao redatelj početnik. Poslije se to promijenilo. Pri snimanju “Kolje” naše su se pozicije već izravnale, a kod “Tamnomodrog svijeta” sin je diktirao kako treba biti napisan scenarij.

NACIONAL: Kako je nastao Oscarom nagrađeni film “Kolja”? – Taj je scenarij nastao prema priči Pavela Tanssiga u kojoj je bio zadan motiv lažne svadbe između Ruskinje i Čeha, kojom bi ona dobila češko državljanstvo. Toj priči trebalo je dodati nešto zanimljivo. Da nisam imao vlastite unuke, vjerojatno ne bih znao kako se stariji čovjek ponaša prema malom dječaku. I tu sam iskoristio svoje iskustvo djeda: čelist František Louka iz filma ponaša se prema Kolji kao što se ja ponašam prema svojim unucima. Moje znanje i iskustvo s djecom pomoglo mi je u pisanju scenarija za taj film, a i prigodom samog snimanja.

NACIONAL: Sada pripremate sa sinom novi zajednički projekt “Boce za povrat”? – Moj sin ? oscarovac ? rekao mi je da mu se scenarij ne sviđa i da ga neće snimati ako ne promijenim priču. To mi je rekao u trenutku kad smo već imali osiguran novac za film i odabrane glavne glumce. Naime, on smatra da je priča prosječna i da ne bi privukla publiku u kina. On se nada da ću ja promijeniti scenarij, ali to se neće dogoditi. Znači, moj sin sada treba tražiti drugog scenarista, a ja, očito, drugog režisera. No to sam očekivao jer dvije različite generacije ne mogu tako dugo ići zajedno. Ostavit ću scenarij godinu dana u ladici pa ćemo vidjeti što će se dogoditi.