Po broju prodanih knjiga, ukupno oko 52 tisuće, Arijana Čulina zauzela je prvo mjesto na ljestvici najprodavanijih domaćih pisaca.Autorica najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj Arijana Čulina (38), splitska multimedijalna umjetnica, glumica i spisateljica, TV kolumnistica, nedavno je predstavila i drugo izdanje svoje uspješnice “Bolje se roditi bez one stvari, nego bez sriće” u izdanju zagrebačkog Profila. Knjiga je nastavak prvoga hita ”Što svaka žena triba znat o onin stvarima” koji je prodan u 35.000 primjeraka. Po broju prodanih knjiga, ukupno oko 52 tisuće, Arijana Čulina zauzela je prvo mjesto na ljestvici najprodavanijih domaćih pisaca. Rođena je u Splitu, a glumu je diplomirala na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Trenutno je u stalnom angažman u splitskom HNK. Objavila je dvije knjige za djecu ”Životinjska posla” i “Put-ovanja, lud-ovanja”, a uz hit knjigu ”Šta svaka žena triba znat o onin stvrima” napisala je i knjigu dramskih tekstova “Dvi, tri teške drame za umrit od smija”. Za dramu “Splitska kvatrologija” dobila je nagradu Marin Držić, a nakon toga je imenovana i članicom Komisije za dodjelu te državne nagrade. Igrala je brojne kazališne uloge a šira javnost je pamtiti po ulozi Milijane u televizijskoj seriji “Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo”. Voli, kako kaže, pjevati, plesati i pisati.

Igrala sam na engleskom u Skandinaviji i bila predstavnica RH na Europskoj konvenciji, ali otkad nastupam na 'Glamour cafeu' me ne priznajuNACIONAL: U redu za autograme ispred vas su stajale tinejdžerice, ali i žene starije životne dobi. Ima li svima njima Arijana Čulina nešto za reći? – To se redovito događa na mojim promocijama i to me raduje. Volim vidjeti djecu, starce, intelektualce, široki spektar ljudi različitih dobi i interesa. Izgleda da je humor ključ koji povezuje interese svih tih ljudi usmjerene prema mome radu. Što ja tu mogu, ako sam im zabavna?

NACIONAL: Optužuju vas da ste vulgalizirali književnost, da ste naprosto suviše prosti u svome pisanju i nastupu na nacionalnoj televiziji? – Kažu mi da ne psujem tako puno, a ja im odgovaram da je to u funkciji priče. Humor u rukavicama jednostavno ne ide. Naprosto, nije smiješno i zato koristim jezik ulice. Odlučila sam se i za dijalekt, jer je tako lakše. Iako govorim u dijalektu, onom splitskom, nastojim da teme budu univerzalne, da se tiču svih u Hrvatskoj. Nikada ne idem na lokalne probleme, lokalne likove. Spustila sam se na razinu običnog čovjeka, približila sam se njemu, i zato je to što govorim i pišem blisko ljudima.

NACIONAL: Nije lako nasmijavati Hrvate, narod kojeg prati reputacija humoristične impotencije. Kako vam je život otišao u smjeru humora? – Previše smo ozbiljni: uđete li u dućan, prodavačice su ozbiljne a odete li u Italiju, sve pršti od neformalnosti. Kod nas postoji kočnica. Imamo dobrih glumaca, ali ne znam koliko imamo pisaca dobrih humorista. Evo što se kod nas događa: kad nešto napišeš, svi te zgaze, jer to nije kao ozbiljno.

NACIONAL: Vama se upravo to i dogodilo, ali mi se čini da ste damski podnijeli uvrede i diskvalifikacije, da se znate nositi sa situacijom neželjene glumice i nepriznate spisateljice? – Bila sam jako priznata i glumica i autorica, zbog mog dvadesetogodišnjeg rada u kazalištu. Ali, sad sam neželjena i nepriznata.

NACIONAL: Možete li reći koliko ste odigrali uloga u kazalištu? – Ne sjećam se točno, ali znam da ih je bilo jako puno. Igrala sam “Kamov smrtopis”, “Bljesak zlatnog zuba”, “Svečana večera u pogrebnom poduzeću”, i sve to prije Akademije. Kada sam igrala “Braću Karamazove”, Shakespearea, Držića, ili kod Eduarda Millera i Paola Magellia, bila sam priznata glumica. Nepriznata sam otkad nastupam u “Glamor cafeu”. Bila sam predstavnica Hrvatske na Europskoj konvenciji, kada sam između sedam zemalja dobila glavnu ulogu Lizistrate. Igrala sam na engleskom u Švedskoj, Danskoj i Norveškoj i nikada i nigdje nisam imala problema. U Beogradu sam među 380 kandidata izabrana na Akademiju a primali su samo deset. Sve je to bio ozbiljan posao, a ovo što radim u “Glamour cafeu” je kao neozbiljno. A meni je taj posao najteži do sada, teži i od glume i od pisanja. Neki dan mi je Špiro Guberina rekao da ne zna na koji način bi to radio. Nije lako tri godine jedanput na tjedan po pet minuta stati sam pred kamere, bez auditorija, i govoriti, nasmijavati naciju, a da to izgleda suvislo. To je jako teško. Lako je spremiti tuđi tekst: naučiš, uvježbaš i igraš, ali ovo je vlastiti tekst. Iza toga stojim ja a ne neki drugi pisac. Uloga je nešto drugo, ona je interpretacija tuđih misli, a ovo su moje misli i moje poruke. Kod mene je uvijek bitna priča i poruka. Nikada nijedan podatak nije bio izmišljen, ali druga je stvar što ih tako kompariram da je to ljudima prepoznatljivo i smiješno.

NACIONAL: Još uvijek ste u angažmanu u splitskom HNK. Jeste li razmišljali da se povučete, da se bavite samo glumom? – Nikada nisam manje igrala u kazalištu kao sada, samo zato što se smatra da će me svi, ako igram neku ozbiljnu ulogu, promatrati kao Gogu Bjondinu. To mi i nije baš neko opravdanje, jer se na repertoar može staviti i komedija.

NACIONAL: Imam dojam da se neprestano branite. Zauzeli ste neki obrambeni položaj i nema opuštanja. Zašto se neprestano branite? – Ne znam, možda zbog toga što su me neprestano napadali. Istina, glupo mi je da se branim jer ljudi hoće čitati moje knjige i gledati predstave, zato što sam prodala 50 tisuća knjiga, zato što moje predstave gleda 600 ili 800 ljudi. Postalo mi je malo blesavo. Samo radim svoj posao a ne znam koji su to Nobelovci da procjenjuju je li to umjetnost ili šund.

NACIONAL: Hrvatska književna scena u zadnje vrijeme je postala vrlo intenzivna a čitaju se uglavnom domaći pisci. Što se to, po vašem mišljenju, dogodilo? – Dobro je da se dogodilo “čitajmo hrvatsko”. Bez obzira što je to uzrokovalo procvat domaćeg pisma, divno je da se dogodilo i da se više traže domaći nego strani pisci. Ako sam tome i ja pridonijela, s 50 tisuća prodanih primjeraka, još bolje. Nikome na preuzimam prostor. Dobro je da je tu Miljenko Jergović, Julijana Matanović, Ante Tomić.

NACIONAL: Čini se da se opet branite? – Stalno sam u poziciji da se branim. Baš su mi Tomić i Andrea Zlatar, koji su bili na mojoj promociji, rekli kako su im neki predbacili zato što su se odazvali na moju promociju. Stalno se branim, i da sam mlađa vjerojatno ne bih imala snage za neprestanu obranu. Upoznala sam taj poznati hrvatski jal u zrelim godinama, pa me to toliko ne dira. Kod nas kada netko uspije, umjesto podrške dobije pokudu i gazi ga se na sve načine.

NACIONAL: Najviše su vas napadali pisci okupljeni oko FAK-a, koji se je na kraju i raspao? – Kažu da su se raspali zbog mene i Vedrane Rudan, a spominje se i Daša Drndić koju ni ne poznajem, ali je svejedno izjavila da sam ja Getro, a ona Heruc. Ako je to tako, onda smo nas obadvije samoposluga. Jana Pogačnike navodno je izjavila kako bi je bilo sram da je na ulici netko zovne “Čulina ženo”. Sve te žaoke bile su upućene meni, a ne onome što sam radila – mojoj glumi i mojim knjigama. Dapače, knjige su dobile pozitivne kritike. Kritike su bile usmjerene na mene kao osobu. Moram priznati da sam ispala prava Lady i da nikada nisam i ne bih odgovarala na takve kvalifikacije. Možda mogu, ali samo u okviru moje kolumne u “Glamour cafeu”, iako ne znam što bih rekla, jer spomenute dame nisam čitala.

NACIONAL: Odgovorili ste samo na napade fakovaca, kada su vas pitali da komentirate neke izjave o vama navodno ste rekli “fuck off”. Sve ostalo ste stoički podnijeli? – Nisam to rekla. Jednom su me pitali jesam li članica FAK-a, a ja sam rekla da nisam fuck, nego fuck off. Takva mi je pozicija, ali ne bih se mijenjala. Žao mi je što se FAK raspao, jer mislim da je među njima vladala pozitivna energija, nisu bili profitabilna firma.

NACIONAL: Još uvijek niste članica ni jednog od dva Društva hrvatskih književnika? – Nisam. Kada me je Velimir Visković pozvao u Hrvatsko društvo pisaca, nastao je skandal, erupcija negativne energije. Nisam htjela inzistirati. Imam porezne olakšice preko Društva dramskih umjetnika, čija sam dugogodišnja članica.

NACIONAL: Nije vam stalo do njihove reputacije? – Neka meni ostane reputacija koju imam. Za moju reputaciju će se pobrinuti moja publika.

NACIONAL: Kako osobno u svome životu gledate na one muško-ženske stvari? – Ljudi stalno brkaju i misle da sam feministkinja, a ja nisam nikakav borac za ženska prava, nego žena koja piše o tim stvarima. Ja sam samo promatrač i tu se neki prevare. Nedavno sam bila na jednom skupu i neki su bili zadovoljni što sam govorila, a drugi su smatrali da nisam dovoljno naglasila ženski položaj u društvu. Ne volim podjele na muško-žensko, jer samo naglašavanje podjela sugerira da se žena osjeća inferiorno, ugroženo. Samim time što kažemo “muško i žensko pismo”, sugerira ugroženu žensku poziciju u društvu, ili time što kažete da u Saboru treba biti više žena, znači da se osjećate inferiorno. Nitko vam ne zabranjuje da raditi što vas je volja. Ja mogu raditi što hoću, mogu se kandidirati na izborima… Emancipacija je počela davno pa mi se čini da smo danas, u 21. stoljeću, prešli neke barijere. Došli samo u koliziju sa svojim idejama i borbom. Danas su žene ravnopravne. Svugdje su na pozicijama, ali druge poslove, rađanje, nije nitko preuzeo. Samo još više trčimo i postale smo jače od muškaraca. Htjele bi biti samostalne, a imati i rame za plakanje, što je nemoguće.

NACIONAL: Niste se upuštali u komentar famoznih porodiljskih naknada, trogodišnjeg porodiljskog dopusta i sličnih inovacija na domaćem dnevno-političkom planu? – Zalažem se za natalitet, ali se prije trebaju stvoriti gospodarski preduvjeti i prateća infrastruktura. Prije svega mislim da su te naknade male, a nije dobro ni da žena ne radi. Ja, primjerice, ne bih htjela ostati doma tri godine. Htjela bih raditi, dobro zarađivati kako bih mogla platiti da mi se čuva dijete. Ako će žena tri godine biti doma, onda je s njom gotovo. Ja sam i za karijeru i za obitelj i ne mora jedno isključiti drugo. Koja bi žena rodila i ostala tri godine doma, pa drugo dijete pa opet tri godine, na minimalcu. To je blesavo. Neka stvore uvjete, pristupačne restorane da ne moraš kuhat kad ne možeš, vrtiće, prilagode škole radnom vremenu i opreme ih inventarom, osmisle program za djecu.

NACIONAL: Kakva je kulturna situacija u Splitu? Ima li kakvih promjena na kulturnom planu, možda u svjetlu promjena vlasti. Imenovanja intendanata u HNK Split uvijek je bilo burno praćeno. – Prošla sam dosta intendanata, od Ivice Restovića, Mani Gotovac, Rade Perkovića do Milana Štriljića. I Sanader mi je bio intendant.

NACIONAL: Jeste li čestitali Sanaderu? – Ne, nisam ga odonda vidjela.

NACIONAL: Postoji telefon. – Ne, ne volim razgovarati preko tajnica i telefona.

NACIONAL: Kakva je sada situacija u kazalištu? – Sada nam je intendant Milan Štrljić. Nemam nikakvih problema s intendantima. Svatko donese sa sobom neku svoju ideju, manje ili više uspješnu Ne bih htjela komentirati mandate. Nekima je bilo prije bolje, a neki kažu da im je sada bolje. To je isto kao u politici. Neki kažu da im bilo prije bolje, a neki kažu da im je bolje sada. Osobno mislim da se za dobrog glumca, pjevača ili balerinu neće puno promijeniti tko god bio intendant. Glumci splitskog HNK-a imaju najlošiju plaću u odnosu na druge nacionalne kazališne kuće, a to nije dobro.

NACIONAL: Jeste li ikada razmišljali da se kandidirate za intendanticu? – Nikada nisam o tome razmišljala. Mislim da to ne bih mogla raditi, jer nemam organizatorskih sposobnosti. Prevelika sam individualka i bojim se da bi se meni sve to raspalo. Ali, znam da bi trebalo povećati plaće, pomladiti ansambl, ostvariti suradnju s ostalim kazalištima.

NACIONAL: Kakav je kulturni život u Splitu? – Ne vidim tu nekog kulturnog života. Istina, malo boravim u Splitu u posljednje vrijeme, a kada sam tamo, ostajem kod kuće.

NACIONAL: Jeste li ikada razmišljali da se politički angažirate, primjerice da na listi neke stranke uđete u Sabori, i na taj način se borite za svoje ideje? – Možda zbog mirovine. Nitko mi nije ponudio, pa ne znam kao bih postupila, iako mi mirovina izgleda kao sasvim solidan razlog. Pogotovo što znam neke svoje kolege koji su bili dva, tri dana u Saboru a sada imaju osiguranu starost. Ipak, mislim da čovjek sam treba napraviti nešto za sebe, a ne oslanjati se na druge. To sam ja učinila. Sada mogu od svoga rada solidno živjeti, financijski sam neovisna, a namjeravam kupiti i stan, jer još nisam stambeno zbrinuta. Bila sam podstanar dugo vremena, a sada imam stan na korištenje od kazališta i zato mislim da bih trebala riješiti stambeno pitanje.

NACIONAL: U Zagrebu se osniva humoristički klub. Jeste li upoznati s time, jesu li vas zavali? – Bila sam s njima, ali nisam taj tip stand up komedije, više sam kazališna osoba. Ne znam govoriti bez veze. Moram imati poruku.

NACIONAL: Posao vam se toliko povećao da vam treba menadžer, odnosno agent? – Moram priznati da mi je posao dosita narastao. Nisam o tome još razmišljala, ali mogao bi mi se posao kretati u tome smjeru. Glumim, pišem, nastupam, snimam, pripremam i dramu. Imam puno posla.

NACIONAL: Mnogi se bave fenomenom Arijana Čulina. Kako biste vi objasnili svoj fenomen uspjeha?
Nisam vam nikakav fenomen, još manje zvijezda. Ja sam naprosto radnica koja piše ono što vidi. Ja sam puki promatrač zbivanja oko sebe i ne mislim da ću promijeniti svijet, osim svoj vlastiti.