"Fashion Week i Cro-a-Porter su prije svega namijenjeni promociji mladih, nadolazećih autora i tu tvrtka poput naše nema što tražiti osim kao posjetitelj, ili točnije "head hunter".Malo je modnih događanja u Hrvatskoj, ako ih uopće ima, koja bi se dala mjeriti s revijom na kojoj će 7. travnja Heruc Galerija predstaviti svoju novu modnu marku Estare Culto u kolekciji za jesen ? zimu 2005. godine. Razlog tomu nije samo u činjenici kako je riječ o jednom od malobrojnih domaćih tekstilnih brandova, nego je i puno provizorniji; nikada se na hrvatskom “cat walku” nije okupilo toliko manekenki i manekena čija su lica poznata hrvatskoj, ali i svjetskoj publici sa stranica prestižnih modnih časopisa. Čak 30 je, od ukupno 40 modela koji će u 5. paviljonu Zagrebačkog velesajma nositi kreacije “made in Croatia”, ove sezone već prošetalo pistama tjedna mode Milana, Londona ili Pariza.

“Konkretan povod za najavljenu modnu reviju je lansiranje našeg novog branda, vlastite marke Estare Culto. A dolazak Dalibora Bettija, našeg novog art direktora kojem je ovo prva kolekcija što je radi za Heruc Galeriju, odlično se poklopio s rođenjem te marke. Poznato je da smo donedavno imali licencni ugovor s talijanskom tvrtkom Enrico Coveri i kad je on istekao, našli smo se u situaciji da odlučimo hoćemo li ga produljiti ili krenuti s vlastitom modnom markom. Odlučili smo se za ovo drugo i tako je pokretanje vlastite modne marke i dolazak afirmiranog kreatora, no dovoljno mladog i poletnog kao što je Betti, bilo glavnim razlozima za modnu reviju početkom travnja ove godine”, rekao je većinski vlasnik Heruc Galerije Dragutin Biondić, diplomirani ekonomist koji je tvrtku prije osam godina naslijedio od svog oca Jose Biondića. Dvije godine nakon 1995., kada je zamijenio oca na čelu tvrtke koja je dotad sav svoj prihod ostvarivala šivanjem i završnim radovima na proizvodima njemačkih tekstilnih tvrtki, otvorio je u Trgovišću kraj Zagreba novu, u europskim mjerilima najmoderniju tvornicu za žensku liniju proizvoda. Osam godina poslije uspio je bitno promijeniti i strukturu prihoda tvrtke koja danas na takozvanim “lohn” poslovima, odnosno završnim radovima u proizvodnji tuđih tekstilnih marki, ostvaruje tek 45 posto ukupnog prihoda. Drugih 55 posto zarađuje proizvodnjom i plasmanom vlastite robe na hrvatsko, ali i tržišta Slovenije, Srbije, Makedonije, Češke, Poljske, Slovačke i Mađarske. Heruc Galerija ni tu ne namjerava stati. Vlastiti proizvod i marku Estare Culto u sljedećih pet godina namjeravaju plasirati prije svega na njemačko, a potom osvojiti i ostatak europskog tržišta, ali i tržišta drugih kontinenata. Suprotno od općeg trenda hrvatske tekstilne industrije koja preživljava obavljajući poslove za druge, Dragutin Biondić ističe kako mu je cilj da najveći dio prihoda, a spominje čak 75 posto, njegova tvrtka ostvaruje proizvodnjom i prodajom vlastitog modnog proizvoda. Zbog toga se ni nekoliko milijuna kuna koliko će Biondić, po svemu sudeći, uložiti u reviju koju najavljuju kao krunu modnih događanja u Hrvatskoj ikada ne čini pretjeranim.

NACIONAL: Čini se kako je postalo pravilo da Herucove revije, a s obzirom na hrvatske uvjete, budu megalomanski projekti. Nema sumnje da svaki znalac i danas pamti posljednju, kad je 1999. u Herucovu odijelu pistom šetao Marcus Schenkenberg. Je li trebalo punih pet godina da skupite sredstva za sljedeću na kojoj će vaše modele, kako je najavljeno, nositi čak 30 manekena u istom svjetskom rangu? – Činjenica da je od posljednje naše revije prošlo više od tri godine samo je još jedan razlog da ponovo organiziramo nešto takvo. Na žalost, Hrvatska je premalo tržište da bismo revije u tako skupoj produkciji radili svakih godinu dana.

NACIONAL: Ne bi li onda bilo isplativije da se i Heruc predstavi na jednoj od skupnih revija kakav je primjerice Fashion Week što se u Zagrebu održava ovog tjedna? – Fashion Week i Cro-a-Porter su prije svega namijenjeni promociji mladih, nadolazećih autora i tu tvrtka poput naše nema što tražiti osim kao posjetitelj, ili točnije “head hunter”. Zato se nadamo da će nam organizatori poslati određeni broj pozivnica da možemo uočiti nove, mlade nade koje bi se mogle pridružiti Daliboru Bettiju i postati dio našeg kreativnog tima. Hrvatski modni sajmovi, s druge strane, nisu se na žalost prilagodili onome što se danas događa u svjetskim modnim centrima. Ako bi Zagreb htio, a smatram da ima potencijala, postati modnim centrom ovog dijela Europe, pri čemu mislim na zemlje bivše Jugoslavije i druge zemlje u regiji, onda bi ta velesajamska priredba trebala poprimiti karakteristike kakve imaju tjedni mode u velikim europskim gradovima. Nadam se da će se u skorijoj budućnosti takvo što i dogoditi sa Zagrebačkim velesajmom, i onog trenutka kad se njihove priredbe budu modernizirale i išle ukorak s vremenom, mi ćemo im se vrlo rado pridružiti. Neki načelni dogovori postoje za iduću godinu te se nadam da će biti realizirani, ali najmanje o nama ovisi hoće li ta organizacija pratiti trendove u svijetu ili će nastaviti onako kako se to radilo u bivšoj državi.

NACIONAL: Spomenuli ste “head huntere”, zar u hrvatskoj modnoj industriji uopće postoji konkurent s kojim biste se morali boriti za novi, mladi kadar? – Pravog konkurenta nemamo, ali je zanimljivo kako su u međuvremenu, dok su velike tekstilne tvrtke propadale, počele nastajati neke nove koje su se u međuvremenu etablirale u poznate marke. Tu vrstu konkurencije svakako treba podržati.

NACIONAL: Što je onda Dalibora Bettija privuklo baš u Heruc Galeriju? – Betti je danas naš kreativni direktor, šef kreativnog tima koji ga opslužuje kako bi njegove kreacije postale proizvod na policama naših dućana. On sad ima mogućnost da, kao prvi među jednakima, diktira modni trend na puno višoj razini nego što mu je to bilo omogućeno prije, u okviru jednog ili dva manja dućana. Vjerujem da ga je privukao upravo izazov da svoj talent stavi u funkciju industrijske proizvodnje, a sa zajedničkim ciljem da hrvatskom i ostalim tržištima u regiji, ali i osobito konkurentnom europskom tržištu, ponudimo našu kolekciju.

NACIONAL: Tako ste i ovu reviju, pretpostavljam, namijenili ne samo hrvatskoj nego širem krugu publike. – Naravno da ova promocija nije namijenjena samo hrvatskom tržištu i hrvatskim kupcima nego smo se trudili da bude dovoljno atraktivna i kupcima iz Njemačke, Češke, Poljske i naravno Slovenije i Srbije, kako bismo ih motivirali da vide našu kolekciju za jesen i zimu sljedeće godine.

NACIONAL: Kolika je cijena takve promocije? – Ovaj događaj je doista velika i skupa produkcija, a to potvrđuju i imena modela s kojima pregovaramo i očekujemo ih na našoj reviji ? Karolina Kurkova, Alek Wek, Omayra, Natasha Vojnovich, Marcus Schenkenberg, Cameron, Gelati, Chris Martin, Satya Oblet, Daniel Alen, Mipam Thurman, Andres Valencoso i Jonas Sundet samo su neka. Moramo biti svjesni da su to zaštitna lica ovogodišnjih modnih kampanja najpoznatijih modnih imena poput Louisa Vuittona, Guccija, Versacea te da oni zaista “ne ustaju iz kreveta za manje od 100.000 eura”.

Chris Martin je čovjek s najviše naslovnica na Vogue Uomo, čak 48, a Karolina Kurkova samo je u zadnje četiri godine zaradila više od 70 milijuna eura. Promocija je jedan od najvećih troškova u ovoj vrsti posla, a ovisno o tome koliko ste uspješni i kako vam raste tržište, tako rastu i troškovi promocije. Za hrvatsko tržište ulažemo od dva do tri milijuna kuna, a svako novo ulaganje zahtijeva i nove, otprilike slične troškove. Naravno, bez obzira na to što troškovi rastu, kako nam se otvaraju nova tržišta, tako raste i naš promet, i na kraju troškovi promocije po jedinici proizvoda postaju sve manji.

NACIONAL: Tvrtku ste prije osam godina, kad ste bili zaposleni kao direktor INA Commercea, naslijedili od svog oca. Je li vas on uputio u sve tajne tekstilne industrije? – Nikad s njim nisam razgovarao o tekstilnoj industriji i u sjećanju mi je jedino ostala njegova konstatacija da je to najteža poslovna grana u kojoj je on u svom životu radio, a promijenio ih je nekoliko. Ipak, ostavio mi je vlasnički dobro strukturiranu i poslovno dobro organiziranu tvrtku, što mi je bitno olakšalo posao. Što se tiče konkretnih znanja vezanih uz poslovnu granu, to sam počeo crpiti ovdje. Bio mi je veliki izazov i zapravo zadovoljstvo krenuti unutar toga s jednim novim razvojnim programom i novim načinom poslovanja, ali bez suradnje s kompetentnim suradnicima koji su bili voljni i danonoćno raditi sa mnom, danas sigurno ne bismo bili tu gdje jesmo.

NACIONAL: Vi iza sebe također imate bogato iskustvo u različitim poslovima, od “Končara” gdje ste bili direktor vanjske trgovine, do rukovodećeg položaja u INA Commerceu. Jeste li ikada razmišljali o tome da ćete se baviti tekstilom? – To mi nije bilo ni na kraj pameti. No poslije smrti mog oca imao sam dvije mogućnosti, jedna je bila da ostanem direktor INA Commercea i svoju poslovnu budućnost planiram u okviru najveće državne kompanije, a druga da se upustim u neizvjesnu bitku u vlastitoj tvrtki i s vlastitim kapitalom. Odlučio sam se za ovo drugo.

NACIONAL: Premda hrvatskoj tekstilnoj industriji tada, baš kao ni danas, nisu cvale ruže? – Jedan od problema hrvatske tekstilne industrije, iako će se neki možda naljutiti, vrlo je niska obrazovanost ljudi koji tu industriju vode. Na žalost, tekstilna industrija u nas je dugo vremena funkcionirala kao socijalni ventil. Kroz nju se zapravo rješavao problem nezaposlenosti. Naravno, budući da je jedini kriterij bio zaposliti ljude, tako u tekstilnoj industriji nije bilo motiviranih, talentiranih i ambicioznih radnika ni rukovodioca. Iskreno, ni Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu ne daje kadar kakav bi tom tržištu zapravo trebao i zato imamo industriju koja sada zahtijeva veliku akciju unutarnjeg pospremanja i restrukturiranja, a tvrtke nemaju ni znanja ni novac potreban za to. Država ta sredstva nije predvidjela jer su to više-manje privatizirane tvrtke koje je prodala vlasnicima kako bi imala brigu manje. Novi vlasnici nisu osobito educirani ni stručni da bi sami proveli potrebne mjere, a državi to očito nije u strateškom interesu. Priča završava tako da imamo jednu i pol tvrtku u ovoj poslovnoj grani koja nešto vrijedi.

NACIONAL: Znači li to da tekstil ne spada u onu vrstu proizvoda koje država promovira pod sloganom “Kupujmo hrvatsko”? – Tekstilna industrija ima dva značaja za Hrvatsku, najprije zapošljava ljude, a potom i zarađuje na inozemnom tržištu i sigurno donosi novac od izvoza. Smatram da su to dva dovoljno važna faktora da se na nivou Vlade, ili bar Gospodarske komore, donese određena strategija što i kako raditi. Ipak, tekstilnoj industriji neće pomoći bude li je država sanirala samo zato da bi održavala zaposlenost. To je bacanje novca u bunar. Ali ako u tekstilnoj industriji postoje stručni ljudi, kreatori, tehnolozi, menadžeri koji imaju viziju kako i na inozemno tržište plasirati hrvatske tekstilne proizvode, onda se tu industriju isplati pomagati. Pritom opet ne mislim na novac, nego na poticajne mjere koje postoje samo se trebaju htjeti i znati primijeniti.

NACIONAL: Heruc Galerija je pod vašim vodstvom postala dio holding tvrtke unutar koje postoje i tvrtke koje s tekstilom nemaju previše veze poput hotela “Vila Dubrovnik” u Dubrovniku ili tvornice Lipa Mill. Je li to zbog osiguranja u slučaju da osnovna djelatnost Heruca prestane donositi očekivane prihode? – S obzirom na to da smo mi dosta konzervativni u svojim razvojnim planovima, svoja smo investicijska ulaganja iz samo jednog, tekstilnog segmenta širili i na druge segmente za koje smatramo da imaju budućnost u Hrvatskoj. Naše glavno ulaganje, koje nije toliko značajno po opsegu koliko po kvaliteti, jest ulaganje u hotel “Vila Dubrovnik” i Centar banku koja posluje u Zagrebu. Jedan od rezultata takvog poslovnog ulaganja je i priznanje koje je “Vila Dubrovnik” dobila ove godine kada su je najpoznatija turistička agencija Abercombe and Kent i vodeći svjetski life style magazin Tatler uvrstili kao jedini hrvatski hotel na listu 101 najboljeg svjetskog hotela u društvu s prestižnim svjetskim imenima poput “Ritza” i “Savoya”. Centar banka je banka srednje veličine za hrvatske uvjete koja sasvim dobro posluje i kontinuirano širi paletu svojih proizvoda i bankarskih usluga te ostvaruje vrlo dobre poslovne rezultate. Uz to, naravno, proizvodnja u Lipa Millu i trgovina namještaja Domus predstavljaju dodatna osiguravajuća sidra koja nam služe za amortizaciju eventualno lošijih godina u nekoj od poslovnih grana Heruc holdinga.

NACIONAL: Jeste li i u proizvodnju vlastite modne marke Heruc Galerije ušli jednako promišljeno? Postoje li istraživanja o tome tko kupuje vašu modnu kolekciju? – Naša marka proizvoda, ali i dodatni asortiman u kojem su marke Betty Barclay, Patrizia Pepe, Custo Barcelona, Stone Islane, CP Company, Gianfranco Ferre, Jobis i druge, namijenjena je, da tako kažem, gornjem sloju tržišta. To znači jednom malo zahtjevnijem kupcu koji pažnju posvećuje ne samo dizajnu i kvaliteti materijala, nego i kvaliteti izrade. To je zapravo i naša filozofija, ono što nas drži tako dobro pozicionirane jer bez obzira na to što je konkurencija i tu nesmiljena, ipak je drastično uža. Većina proizvođača tekstila temelji se na jeftinijoj radnoj snazi što, osim nižih cijena, implicira i manju kvalitetu proizvoda. Naša konkurencija više nisu domaći proizvođači ili jeftina roba niske kvalitete iz uvoza. Našu konkurenciju predstavljaju uvozne marke iste razine kvalitete, ali bitno većih cijena.

NACIONAL: Koje su to marke? – Naš segment tržišta čine kupci koji aspiriraju na, recimo, Hugo Boss ili Max Maru. To je slična filozofija dizajna i kvalitete, a onda su nam naravno i kupci identični ili vrlo slični.

NACIONAL: Gdje se prodaju proizvodi iz kolekcije Heruc Galerije? – Ne zaboravite da naša modna marka do 1996. praktički nije postojala, znači trebalo je prije svega osvojiti hrvatsko tržište jer ipak morate se prije svega etablirati na domaćem terenu da biste mogli krenuti u izvoz. Kako u Hrvatskoj tada nisu postojali kupci koji su u svijetu nosioci tekstilnog biznisa, a to su jake robne kuće, preostala nam je mogućnost da se obratimo manjim lokalima. Međutim, njihova komercijalna i financijska snaga gotovo su zanemarive, a mi nismo mogli ići u proizvodnju godinu dana unaprijed bez kupca na kojeg bismo se mogli čvrsto osloniti. Zato smo morali širiti vlastitu maloprodajnu mrežu, što je izrazito težak i skup način poslovanja, ali tada je bio i jedini moguć. Osnovni problem je bio kako doći do lokala jer svi su lokali u Hrvatskoj u vrlo maglovitoj situaciji jer ulazak u njih kontrolira čudna ekipa posrednika, odvjetnika, pravnika, ljudi iz gradskih struktura. Zato nam je trebalo nekoliko godina da bismo došli u situaciju da imamo u najmu deset lokala koji posluju pod našim imenom u Hrvatskoj. Prije dvije, tri godine počeli smo se širiti i u inozemstvo tako da smo prvo krenuli nau tržišta koja su nam najbliža i otvorili dućane u Beogradu i Skoplju, a ove godine otvorit ćemo lokal i u Ljubljani. Istodobno, u drugim smo zemljama nastojali krenuti s jakim robnim kućama pa smo tako u Poljskoj imali sreće i ušli u jednu takvu, dok smo u Slovačkoj i Češkoj ostali s kupcima koji imaju vlastitu maloprodajnu mrežu. Kao sljedeći korak planiramo jače se usredotočiti na velike robne kuće u Njemačkoj.

NACIONAL: Hoće li, uz tako ambiciozne razvojne planove, Heruc ostati obiteljski holding? Hoće li vas vaša djeca naslijediti? – Zašto biste vi mene već zamijenili nasljednicima? Pa tek su mi 44 godine!

NACIONAL: Mislili smo zapravo kako vjerojatno i tu postoje neki dugoročni planovi. – Heruc posluje na neki način kao obiteljska tvrtka jer svi mi koji ovdje radimo znamo se jako dugo. Unutar Heruca zaposlene su čitave obitelji i ima puno takvih slučajeva da se uz roditelje zapošljavaju i njihova djeca, a poslije i unuci. Zato mi se čini logičnim da jednog dana ovdje umjesto mene dođu raditi i moja djeca. Volio bih da to bude što prije, ali kći mi ima tek 14 godina, a sin 14 mjeseci.

BIOGRAFIJA

Rođen 13. listopada 1959. u Zagrebu

1985. diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu
1985. zaposlio se u Končaru
1988. do 1989. Končar ga poslao na poslovno usavršavanje u Maleziju
1989. do 1992. direktor vanjske trgovine Končara
1992. direktor INA Commerca
1994. naslijedio je od oca Jose Biondića tekstilnu tvrtku Heruc
1996. otvorio je novu, suvremenu tvornicu u Velikom Trgovišću pokraj Zagreba, iste godine osnovao fondaciju Joso Biondić s ciljem da stipendira talentirane studente iz krajeva razrušenih u Domovinskom ratu te je osnovao Heruc Holding
1999. Heruc je organizirao veliku modnu reviju koju je, među ostalima, nosio i poznati maneken Marcus Schekenberg

Tvrtku Heruc osnovao je 1889. poduzetnik Drucker po kojem je tvrtka tada i dobila ime, a bavila se proizvodnjom skija, skijaške i sportske opreme. Tijekom godina mijenjala se i struktura proizvodnje i proizvodni asortiman. Nakon Drugog svjetskog rata tvrtka je postala općenarodno vlasništvo i preimenovana je u Heruc, u spomen na partizanskog ratnog heroja Predraga Heruca. Joso Biondić u Heruc je došao 1980., u trenutku kad je tvrtka bila pred rasulom i bankrotom, i u nekoliko je godina uz svoje suradnike uspio preokrenuti negativan trend u poslovanju. Počeli su proizvoditi odjeću namijenjenu uglavnom izvozu, u ono vrijeme uglavnom na istočnoeuropsko tržište. S promjenom uvjeta na tržištu tvrtka se poslije orijentirala na poslove dorade konfekcijskih proizvoda za njemačko tržište. Početkom 90-ih Heruc je privatiziran i većinski je vlasnik tvrtke postao dotadašnji direktor Joso Biondić. Nakon njegove smrti 1994. tvrtku je preuzeo njegov sin Dragutin Biondić koji je smanjio poslove dorade i krenuo s proizvodnjom vlastite modne marke 1996. Heruc danas ima u najmu 10 lokala u svim većim hrvatskim gradovima, uz vlastite trgovine u Beogradu, Skopju, a uskoro i u Ljubljani. Tvrtka je postala dio holdinga u čijem su sastavu uz Heruc Galeriju i tvrtke Lipa Mill, trgovina namještaja Domus, hotel “Vila Dubrovnik”, a raspršene je djelatnosti povezao osnivanjem Centar banke u Zagrebu.