Objavljeno u Nacionalu br. 435, 2004-03-16

Autor: Dean Sinovčić

KONAVOSKA DIVA U NEMILOSTI GLAZBENIH MENADŽERA

Runjića cijenim kao glazbenika, manje kao čovjeka

Tereza Kesovija, proslavljena pjevačica s uspješnom karijerom u Francuskoj, otkriva ogorčenje zbog toga što je zanemaruju diskografi i glazbeni promotori u Hrvatskoj te iznosi vlastito viđenje situacije na hrvatskoj estradi

Premda je Tereza Kesovija otpjevala mnoge Runjićeve pjesme koje su je proslavile, ona uopće nije pozvana na taj događaj ni kao gošća niti kao pjevačica jer je odlučeno da Runjićeve pjesme pjevaju većinom pjevači s kojima on nikada nije surađivaPremda je Tereza Kesovija otpjevala mnoge Runjićeve pjesme koje su je proslavile, ona uopće nije pozvana na taj događaj ni kao gošća niti kao pjevačica jer je odlučeno da Runjićeve pjesme pjevaju većinom pjevači s kojima on nikada nije surađivaSasvim neočekivano, hrvatska pjevačica Tereza Kesovija našla se ovih dana u središtu velikog skandala. Naime, u sklopu Porina koji će se ovog vikenda održati u Opatiji bit će i koncert “Galeb i ja” posvećen Zdenku Runjiću. Premda je Tereza Kesovija otpjevala mnoge Runjićeve pjesme koje su je proslavile, ona uopće nije pozvana na taj događaj ni kao gošća niti kao pjevačica jer je odlučeno da Runjićeve pjesme pjevaju većinom pjevači s kojima on nikada nije surađivao. Tako nešto toliko je razljutilo Terezu Kesoviju da je najavila selidbu u Francusku gdje je više cijene nego u Hrvatskoj.

Ignoriranje bih shvatila da sam stara i neuredna baba, koja se ne zna ponašati, ali ja sam u vrhunskoj vokalnoj formi Nemam ništa protiv aktera Music Talent Showa, ali pjesmu 'Moj galebe' ne bih dala pjevati tako mladoj djevojciOsim toga, Tereza Kesovija ove godine nije nominirana za nagradu Porin jer glasači nisu smatrali da njezin prošlogodišnji koncertni album “S druge strane sna”, gdje na dvije pjesme pjeva s proslavljenim francuskim kompozitorom i šansonijerom Michelom Legrandom, zavređuje nominaciju u bilo kojoj kategoriji. Tako je jedna od najpoznatijih hrvatskih pjevačica ostala zaobiđena u svakom smislu, što je, vidno povrijeđena, pokušala objasniti u razgovoru za Nacional. Utjehu joj, kaže, pružaju pisma podrške koje dobiva preko elektroničke pošte i pozivi prijatelja iz Francuske.

NACIONAL: Jeste li i dalje ljuti zato što vas nisu pozvali na svečani koncert “Galeb i ja” u četvrtak u Opatiji? – Ne, to vam izgleda kao kada se udarite. Prvo nastupi šok, a zatim bol. Zapravo sam tužna, ali vas upozoravam da tu nije riječ samo o meni. Ja sam samo ona koja je imala hrabrosti reći nešto o nekim stvarima za razliku od mojih kolega koji šute a jednako misle. To što se danas događa meni njima se događalo jučer, a dogodit će im se i sutra. Što se tiče odlaska u Francusku, želim nastaviti živjeti onako kako sam živjela prije rata, što znači da bih pola godine živjela u Francuskoj a pola u Hrvatskoj. Ne želim napustiti svoju domovinu niti me itko ima pravo istjerati iz nje. No neću biti samo u Hrvatskoj. Prodat ću kuću jer želim kupiti stan u Parizu. Kod nas je takva kriza da bih morala prodati kuću čak i da ne odlazim u Francusku. Sve ovo što se događa na estradnoj sceni posljedica je nemoralnog ponašanja. Mi bismo htjeli u Europu i urlamo na sav glas kako smo oduvijek bili Europa. Možda smo nekada bili, ali to u ovom trenutku sigurno nismo.

NACIONAL: S obzirom na to da je koncert “Galeb i ja” zajedničko djelo HTV-a, upravnog odbora Porina i Zdenka Runjića, tko vas je od njih najviše oštetio? – Nisu me pozvali ni da sjedim u publici. Na dodjelama Grammyja ili Oscara pozivaju se eminentne osobe koje su tijekom svoje karijere napravile strašno mnogo i njima ljudi plješću. No ako takva osoba nije te godine i nagrađena, ona je svakako pozvana i sjedi u prvom redu, u VIP dijelu. To kod nas nije slučaj. U cijeloj toj priči nitko nije nevin. Nisam zakinuta samo ja, tu je i Vice Vukov koji je pjevao “Zvona moga grada”, tu je i Meri Cetinić koja je pjevala “U prolazu” i “Četiri stađuna”. Da ne govorim o sebi koja sam prije Olivera Dragojevića počela pjevati Runjićeve pjesme i osim njega otpjevala najviše Runjićevih pjesama. To su kultne pjesme poput “Sunčane fontane”, “Nježne strune mandoline”, “Rusticana”, “I ni me stra’” i tako dalje. Nepravedno je što me Zdenko Runjić nije ni nazvao, što bih nazvala nekulturom. Predugo smo radili zajedno i mogao je nazvati i reći “čuj, Tereza, oprosti, ali takva nam je politika ove godine”. Ja bih mu možda odgovorila, ali to ne bi poprimilo tako drastičan oblik. Najviše me povrijedilo apsolutno nepoštovanje.

NACIONAL: Kako to da su vas prošle godine zvali da nastupite na koncertu Arsena Dedića u sklopu Porina, a sada vas ne zovu na koncert Zdenka Runjića, znači li to da vas više ne cijene? – Ne cijene me. Prvo se dogodilo to da nisam nominirana za nagradu Porin, a onda mi se prelila čaša na koncertu za Zdenka Runjića. Iznimno poštujem Runjićev umjetnički rad i njegove su mi pjesme uz Jusićeve i Kalogjerine najdraže jer zna napisati i dobar tekst i divnu melodiju. To je čovjek koji zna svoj posao i cijenim ga kao kompozitora, ali mnogo manje kao čovjeka. Mi smo kolege, ja nisam samo pjevač, ja sam flautist, on bi me trebao poštovati i zato što sam pohađala Muzičku akademiju. No i da sam naturščik, u cijeloj priči ja ipak iza sebe imam godine rada i godine priznanja.

NACIONAL: Slažete li se uopće s idejom da manje poznati i manje kvalitetni pjevači pjevaju Runjićeve pjesme? – Ta je priča vezana uz show Nove TV. Nisam protiv mladih, Bože sačuvaj, ali ne bih bila tako hrabra i dala kutnu pjesmu “Moj galebe” mladoj djevojci bez obzira na to koliko ona dobro pjeva.

NACIONAL: Osim što niste pozvani na Runjićev koncert, ogorčeni ste što niste dobili nominaciju za Porina za suradnju s Michelom Legrandom. – Iskreno, nisam se nadala nikakvoj nominaciji. Imam svoju brojnu i vjernu publiku, radim već gotovo 43 godine. Ne samo da sam uspješna, ja dobivam ovacije. Da sam stara baba, da sam neuredna, da se ne znam odjenuti i ponašati, pa da mi onda kažu “odi, Tereza, više te ne možemo gledati”, to bi shvatila, ali ja sam u vrhunskoj vokalnoj formi. Mislim da dobro izgledam, da se znam ponašati na sceni, da imam onu sigurnost koju preporučujem svakom pjevaču. Što se tiče Porina, moja suradnja s Michelom Legrandom, dobitnikom pet Grammyja i tri Oscara, uopće nije nominirana za tu nagradu u kategoriji vokalne suradnje. To je navodno nova kategorija. Pa kada je, gospodo, nova, onda ste morali znati da se prošle godine nešto dogodilo u Hrvatskoj, da se dogodio Michel Legrand. Da ne govorimo kakvih sam imala problema na oba koncerta, s raštimanim klavirom koji se štimao u kazalištu šest sati prije nastupa pa se ponovo raštimao prenošenjem na scenu. Kada je Legrand došao i pokušao isprobati klavir, glasno je uzviknuo “merde” da se cijeli Peristil tresao. Nepojmljivo je da nisu shvatili o kakvom je čovjeku, umjetniku riječ. Kada smo sve to učinili, onda doživim da ne budem nominirana za tu suradnju. Otpjevali smo dvije pjesme u duetu i ni jedna nije bila dovoljno vrijedna da je netko na HTV-u izdvoji iz koncerta i prikaže u emisiji “Glazbena televizija” kao prijedlog za glasovanje. Nisam doživjela da se i jednom prikaže naš nastup, insert s tog koncerta. To nekome nije dovoljno dobro, što je strašno.

NACIONAL: Možda je to zato što nemate dobar menadžment koji će raditi na vašoj medijskoj promociji. – Kada govorimo o menadžerima, Hrvatska postaje kulturnija sredina. Bez obzira na to što sam imala smiješni, mali okršaj s Ozrenom Kanceljakom, Gibonnijevim menadžerom, poštujem ga, jer radi na kulturan način, i nastoji svom pulenu sačuvati status zvijezde. Tako bih silno željela da postoji još neki Kanceljak u zemlji pa da prepozna umjetnika s kojim će moći napraviti puno stvari. Pri tome godine ne smiju igrati nikakvu ulogu. Godine nisu važne ni u ljubavi, a pogotovo ne u kreativnosti. Zašto meni nedostaje dobar menadžer, više nego ostalima? Kriva sam jer sam izbirljiva, a izbirljiva sam jer sam živeći 20 godina u Francuskoj imala menadžera koji je bio onakav gospodin kakav bi trebao biti. Imala sam sreću da sam imala menadžera koji je pazio da mi otvori vrata prije nego što uđem u auto, da mi primakne stolac kada sam sjedala za stolu nekom restoranu, da me čeka garderoba, da me orkestar čeka spreman. Sve sam ja to imala. I onda sam došla tu i srozala se s trkaćeg konja na magarčića koji je simpatičan ali je samo magarčić.

NACIONAL: Jeste li svojim francuskim prijateljima najavili dolazak u Pariz i ispričali im svoju situaciju u Hrvatskoj? – Ne, pa mene bi bilo sram ispričati im tako nešto. Kako da kažem Legrandu da smo trebali biti ne samo nominirani nego i dobiti Porina za našu suradnju a nismo ni nominirani. Zvala sam Dražena Vrdoljaka i pitala ga: ”Što se to dogodilo, kako si me mogao tako strastveno grliti nakon koncerta i govoriti mi fenomenalna si bila?” Arsen Dedić i Gabi Novak rekli su mi da je moj duet s Legrandom zvučao anđeoski. Bio je savršen, kao da je sniman u najboljem svjetskom studiju. Mene je Legrand najavio kao osobu kojoj se on divi, dobro se čulo kada mi je nakon nastupa rekao “bravo”. Vrdoljak mi je nakon svega odgovorio da nismo nominirani jer su tako glasovale moje kolege. Ma koje kolege? Ne vjerujem u ispravnost glasovanja. Ne govorim o finalnom dijelu kada odvjetnički ured savjesno i stručno obavlja svoj dio posla oko prebrojavanja glasova. No mnogo prije se obavljaju dogovori, ja tebi, ti meni. Ja to ne mogu dokazati, ali ni oni meni ne mogu dokazati da ja nemam pravo.

NACIONAL: U tom kontekstu najavili ste da je bolje da vam ne daju, ako namjeravaju, Porina za životno djelo. – Tako je, jer ja to ne poštujem. Ne može se suradnji Kesovija ? Legrand pretpostaviti suradnja Cubismo ? Šaban Bajramović. A pogotovo se ne može pretpostaviti suradnja Ede Maajke, onog što psuje na sva zvona, i Hladnog piva. Pa u kakvoj mi to zemlji živimo, kakva je to kultura, kakvi su to glazbeni stručnjaci? Finalna krivnja je na HTV-u jer da su glasači mogli vidjeti i čuti inserte s tog koncerta, sumnjam da barem 50 posto njih ne bi glasovalo za mene i Legranda. Stručni žiri Porina mogao je reći “napravimo presedan i dajmo Porin Terezi Kesoviji i Michelu Legrandu da bismo stimulirali naše zvijezde da dovode strance kao što je to već napravio Gibonni”. Takva suradnja je stimulans jer to pomaže našim zvijezdama da se dokažu i izvan granica naše zemlje.

NACIONAL: Jeste li ikada pomislili da ste medijski zanemareni zbog svoje otvorenosti, da ne kažem dugog jezika, pa vas stoga drže podalje televizije? – Puno je jezičavih zvijezda u svijetu. Sebe ne bih nazvala jezičavom nego samo slijedim horoskopski znak u kojem sam rođena, a to je Vaga. Vaga nije simbol varanja i laganja, nego simbol istine. Ona nije uzalud simbol pravde, a ja se borim za pravdu i istinu. Pa nisam valjda nekoga povrijedila govoreći istinu? Onda bih ja trebala biti povrijeđena. Međutim i oni koji su nedobronamjerni i opaki prema meni moraju priznati moj talent, moraju priznati da ja nešto značim.

NACIONAL: Posljednjih desetak godina mnogo su više objavljivani vaši kompilacijski albumi nego nova, autorska djela. Znači li to da ne možete naći prave autore u Hrvatskoj? – Problem je počeo još 1991. Preciznije rečeno, svoj posljednji veliki koncert održala sam 1988. u Olympiji u Parizu. Dobila sam senzacionalne kritike u francuskim novinama. Audiomaterijal s tog koncerta poslije je objavljen na CD-u. Ljudima iz Croatia Recordsa sam govorila da odnesu taj CD na glazbeni sajam MIDEM u Cannesu kako bi pokazali da i Hrvatska ima pjevačicu koja je nastupala u Olympiji. Nije im to bilo zanimljivo. Ja se nikada nisam borila za neki viši status nego za status za koji sam mislila da ga zaslužujem. Kažem, treba novih i mladih pjevača, ali nigdje u svijetu nećete naći naš slučaj. Oni u jednom trenutku smatraju da vi tu nemate što tražiti i tu prazninu popune nekim svojim prioritetima. Mi nismo vječni, ali pustite nam mjesto koje zaslužujemo, dajte nas ostavite na tom mjestu koje smo mi napornim radom osigurali.

NACIONAL: Postoji li šansa da uskoro objavite album s novim pjesmama? – Ja mogu napraviti nove pjesme, u tome nije problem, postoje autori koji se meni nude, ali što s tim učiniti? Nemam iza sebe diskografsku kuću, moja diskografska kuća Croatia Records nije učinila ništa ni za jedan moj projekt. Od 1991. do 1995. nisam snimala ništa jer sam bila žrtva rata kao i mnogi drugi. Išla sam po prvim linijama i pjevala. Znam da su moji kolege održali mnogo dobrotvornih koncerata, ali se usuđujem reći da nisu dali ni polovicu onog što sam ja dala. Prvi album koji sam nakon toga napravila bio je “To sam ja” objavljen 1995. koji sam radila sa Zrinkom Tutićem i koji je bio dosta dobar, ali nije bilo brige za taj album. Pa ne može publika po Duhu Svetom znati da sam objavila CD. Posljednji album “S druge strane sna”, koncertni album s Michelom Legrandom, također nije reklamiran. Zamjeram Miroslavu Škori kojeg znam kao jako dragog čovjeka s kojim sam, zajedno s Đelom Jusićem, nastupala u predizbornoj predsjedničkoj kampanji za Matu Granića. Tada smo se družili, bili smo krasan trio, ali u što se to Škoro pretvorio kada je došao na čelo Croatia Recordsa? Odjednom je postao strašno važan i nije želio poslušati moj novi materijal za album “S druge strane sna” nego je rekao da mora ići. To je nepristojno, pa kako ja mogu imati povjerenja u takvu diskografsku kuću? Mogli su mi barem otvoreno reći da više ne računaju na mene jer nisam komercijalan pjevač. No i tada bi lagali jer po riječima mnogih prodavačica moji se albumi vrlo brzo prodaju, ali nakon toga moraju čekati po mjesec i više dana da dođe novih pet komada mojih CD-a. Čak su me skinuli s web stranice Croatia Recordsa pa ljudi izvana ne mogu preko Interneta naručiti moje albume.

NACIONAL: Koliko vam je prije deset godina pomoglo a koliko odmoglo to što su vas mediji predstavili kao prijateljicu Franje Tuđmana? – Tko može govoriti o prijateljstvu? Prije bi mogli reći da me je bivši predsjednik Hrvatske rado viđao pokraj sebe i koji mi je davao vrlo lijepe savjete, što ja nikada nisam krila. Nemojmo biti licemjeri! Nikada se nisam prijateljski družila s Tuđmanom, poštovala sam ga kao što poštujem svakog svog predsjednika jer je red da ga se poštuje. Ako se aludira na ono otvoreno pismo, to nije bio proizvod našeg prijateljstva nego je to bila smišljena radnja kako bi narod povjerovao da je Prevlaka Hrvatska i uvijek će ostati Hrvatska. Nisam ja pisala Tuđmanu nego on meni. Zapravo, nije on meni pisao nego je preko mene uputio svoj apel da će Prevlaka biti Hrvatska, ali je to rekao preko mene pišući: “Draga Tereza, hrvatski slavuju, ne brinite za naše i vaše Konavle…”. Što se tiče našeg prijateljstva, nekoliko puta smo se sreli i rekla sam mu: “Predsjedniče, dajte se češće smijte, tako ste zgodni.” Tri godine nakon tog otvorenog pisma, kada se slavio njegov rođendan u HNK, na domjenku me je dlanom lagano udario po licu i rekao: “Jesam li vam rekao da će Prevlaka biti naša.” No to je daleko od prijateljstva.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika