Objavljeno u Nacionalu br. 435, 2004-03-16

Autor: Robert Bajruši

DVOSTRUKI PRVAK NBA LIGE HRVATSKOG PODRIJETL

Mislio sam da sam Poljak dok mi roditelji nisu rekli sa smo Hrvati

Rudy Tomjanovich, Amerikanac hrvatskog podrijetla, jedan je od najboljih košarkaških trenera svih vremena: za Nacional govori o svoja dva naslova NBA i jednom naslovu olimpijskog prvaka

Ovih je dana Rudy Tomjanovich prvi put u životu posjetio Hrvatsku kako bi vidio nekoliko perspektivnih igrača.Ovih je dana Rudy Tomjanovich prvi put u životu posjetio Hrvatsku kako bi vidio nekoliko perspektivnih igrača.Rudy Tomjanovich spada među najveće trenere NBA lige. Vodeći ekipu Houston Rocketsa osvajao je prvenstva 1994. i 95., a 2000. je bio trener pobjedničke selekcije SAD-a na Olimpijadi u Sydneyju. Trenerskim se poslom prestao baviti prije godinu i pol kada je otkriveno da boluje od tumora, međutim nakon višemjesečne terapije objavljeno je da je potpuno zdrav. Unatoč ozdravljenju više se ne namjerava baviti trenerskim poslom, ali je ostao vezan uz Houston te kao skaut putuje Europom u potrazi za talentiranim igračima za momčad glavnog grada Texasa. Tomjanovich voli neameričke košarkaše: zahvaljujući Nigerijcu Hakeemu Olajuwonu postao je trener pobjedničke ekipe, a 2002. je u Houston iz Kine doveo Yao Minga, centra koji bi uskoro mogao biti jedan od najboljih košarkaša u Americi.

U Hrvatskoj se često govori o Tomjanovichevu podrijetlu, iako je on godinama sebe doživljavao kao Poljaka. I Antun Vrdoljak je manipulirao njegovim imenom tvrdeći da je kandidat za izbornika hrvatske selekcije za Olimpijske igre u Atlanti 1996., iako Tomjanovich o tome nije imao pojma. Uostalom, i da je bio obaviješten, od toga ne bi bilo ništa jer za takvu ulogu nikada nije pokazao ni mrvicu zanimanja. Ovih je dana Rudy Tomjanovich prvi put u životu posjetio Hrvatsku kako bi vidio nekoliko perspektivnih igrača. Razgovarali smo u subotu, 13 ožujka, u hotelu “Opera”, prije nego što je otišao pogledati susret Zagreba i Splita. Sljedeće jutro otputovao je na Brač gdje ga je čekala supruga i prijatelji iz Houstona koji su na ovom otoku vlasnici apartmanskog naselja.

NACIONAL: U čemu se razlikuje današnja europska košarka od one koja se igrala početkom 90-ih? – Prije svega smanjene su razlike u kvaliteti ovdašnjih igrača i onih iz Amerike, što je vidljivo i po rezultatima na olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima. Europski igrači su očito sve kvalitetniji. Ali najveći napredak je u pucačkom dijelu, Europljani su jednostavno bolji šuteri od Amerikanaca, što je dobrim dijelom posljedica načina treniranja ovdje. U Americi ima puno više vrhunskih atleta među košarkašima, koji igraju puno brže nego Europljani, ali Europljani su jači u tehničkom dijelu, posebno kad se radi o šutu.

NACIONAL: Što košarka znači za vas? – Jako puno toga. Kao dječak živio sam u neposrednoj blizini košarkaških igrališta na koja su dolazili igrači iz mjesta udaljenih 15-20 milja od našeg gradića. U tom malom mjestu većina stanovnika se bavila bejzbolom, ali mene je oduvijek privlačilo bacati loptu u koš. Uporno sam vježbao i kada sam nakon nekoliko godina postao toliko dobar da mi je dopušteno igranje na glavnom terenu, bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Poslije sam ušao u srednjoškolsku momčad, zatim na sveučilište i u All-American Team, i tada je postalo jasno da ću postati profesionalac. Zahvaljujući košarci imao sam dobar život, danas živim u lijepoj kući i zadovoljan sam čovjek.

NACIONAL: Ipak je rijetkost da je neki sportaš čak 33 godine proveo u istoj ekipi, kao vi igrajući i trenirajući Houston Rocketse? – Doista se ne događa često da vas kao igrača klub tijekom karijere ne pošalje u neku drugu momčad. Kada sam prekinuo igračku karijeru, bio sam asistent trojici glavnih trenera, a onda sam 11 godina i sam bio glavni trener Rocketsa. Mislim kako mogu reći da sam sretan jer sam vezan uz ovaj klub i grad.

NACIONAL: Pretpostavljam da ste najveću satisfakciju u karijeri doživjeli 1994. i 95. kada ste postali prvaci NBA. Kakav je to osjećaj? – Trebate shvatiti mentalitet koji vlada u Houstonu i čitavom Teksasu. Zahvaljujući nalazištima nafte ljudi imaju puno novca i za sebe misle da su najbolji i ništa drugo ih ne može zadovoljiti. Houston ima odlične profesionalne momčadi u baseballu i američkom nogometu, no kako su jedni i drugi bili samo finalisti ali ne i prvaci Amerike, ljudi ih podcjenjuju. Čak i kada smo u 80-ima igrali u finalu NBA, svi su nakon poraza govorili da nismo dobra ekipa. Onda je došla 1994. koja meni znači jako puno ne samo kao treneru koji je postao pobjednik nego i kao građaninu Houstona koji je vezan uz ovaj grad. Neponovljiv je osjećaj kada s ekipom sudjelujete u pobjedničkoj paradi, a na ulicama vas pozdravljaju stotine tisuća sretnih sugrađana. Sljedeće sezone smo doveli Clydea Drexlera, međutim zbog brojnih problema u play-off smo ušli tek sa šestog mjesta i svi su nas otpisali. Bilo je puno kritika, čak su govorili da smo ludi, ali onda smo digli formu i opet postali prvaci. Tada sam svima rekao: “Sada vidite da nas ne valja podcjenjivati.” Ali iskreno govoreći, taj drugi naslov doživio sam kudikamo manje emotivno od prvoga.

NACIONAL: Ipak se činilo da ste te sezone protiv Orlanda puno lakše obranili titulu prvaka, nego kada ste je 1994. prvi put osvojili pobjedom nad New York Knicksima sa 4 prema 3. – Znam da svi imaju taj osjećaj, ali stvarnost je bila drukčija. U svim finalnim susretima s Orlandom, osim jednoga, u posljednju četvrtinu ulazilo se s njihovim vodstvom. Njihov problem je bila mladost i neiskustvo dvojice glavnih igrača, Shaquillea O’Neala i Pennyja Hardawaya, koji nisu izdržali pritisak. Da su oni bili stariji nekoliko godina, Houstonu bi bilo puno teže osvojiti prvenstvo 1995. No tada još nisu imali samopouzdanje potrebno da bi se suprotstavili Hakeemu Olajuwonu.

NACIONAL: Olajuwon je nedvojbeno jedan od najvećih košarkaša koji su igrali u Americi posljednjih 20-ak godina? – Da, on je veličanstven igrač. Bio je stožerni član naše momčadi i u obrani i u napadu i stvarno sam uživao surađujući s njim dugi niz godina. Hakeem Olajuwon je kombinacija tjelesne snage, upornosti i volje, a sve te osobine teško ćete naći u jednoj osobi. Prije nego što je stigao u Houston teško smo pobjeđivali, ali on je imao golemu želju za pobjeđivanjem i ta je volja dobrim dijelom dovela do toga da Rocketsi postanu pobjednička momčad.

NACIONAL: Sada je glavna zvijezda Houstona Kinez Yao Ming kojeg ste vi doveli prije dvije godine? – Yao Ming ima velik potencijal, uostalom već sada uspješno igra protiv Shaquillea O’Neala. Nedavno je protiv njega postigao 30 koševa. Pametan je, voli raditi i napreduje iz dana u dan. Mislim da je on igrač koji Houston ponovno može učiniti prvacima NBA.

NACIONAL: Kako biste opisali svoju trenersku filozofiju? – Obrana je na prvom mjestu jer još ni jedna momčad nije postala pobjednik NBA lige a da nije igrala vrhunsku obranu. Kada je riječ o igri u napadu, moj je zadatak omogućiti da svaki igrač u tom segmentu izvuče svoj maksimum. Veliku ulogu imaju i moji pomoćnici s kojima sam često vodio rasprave o tome kako podići igru na višu razinu. Konačno, uvijek sam se trudio igračima podići samopouzdanje i uvjeriti ih da znaju igrati dobru košarku.

NACIONAL: Koliko je bilo teško trenirati Charlesa Barkleyja koji je godinama slovio kao enfant terrible u svjetskoj košarci? – Charles je fantastičan momak i uživao sam u radu s njim. Raditi s njim predstavlja užitak jer obožava natjecanje, a usput je i jako dobar igrač. Zbog ludih izjava koje povremeno daje puno ljudi ga doživljava sasvim pogrešno, iako je u stvarnosti jedan od najvelikodušnijih ljudi koje sam upoznao. Pamtim situaciju kada je tijekom jednog dana podijelio 3.000.000 dolara u dobrotvorne svrhe, davši po milijun svojoj bivšoj osnovnoj školi, gimnaziji i sveučilištu koje je pohađao. Dok smo putovali na utakmice, Barkley bi stalno telefonirao pokušavajući pomoći raznim ljudima. On ima doista veliko srce, ali javno se voli predstavljati kao opasan frajer.

NACIONAL: Bili ste izbornik američke reprezentacije koja je pobijedila na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. Ali za razliku od Dream Teama I iz Barcelone, vaša ekipa je puno teže osvojila zlato? – U današnjoj svjetskoj košarci sve je teže pobjeđivati. To sam iskusio kao američki trener na Svjetskom prvenstvu 1998. kada smo bili tek treći. Tada nisu nastupili najbolji igrači NBA nego kombinacija dobrih profesionalaca i nekoliko studenata, ali pokazalo se da čak ni Amerika više ne može pobijediti bez svojih najboljih igrača. Zato me raduje što će ove godine na Olimpijadi u Ateni nastupiti naša najjača momčad s Timom Duncanom i Kobeom Bryantom uz koje možemo računati na trijumf.

NACIONAL: Nisu rijetke kritike da nakon odlaska Michaela Jordana, Magica Johnsona i Larryja Birda u NBA definitivno dominira snaga a ne tehnika? – Nisam jedini koji je jako zabrinut zbog sve manjeg broja koševa i sve lošijeg postotka šuta u NBA. Treneri tu snose najmanju krivicu jer rade svoj posao vrlo dobro, ali posljednjih godina donesena su neka nova pravila koja favoriziraju igru u obrani nauštrb napadačkoj košarci. Da su ovakvi propisi postojali prije deset godina ni Hakeem Olajuwon ne bi postizao onoliko koševa. Zato se ne slažem s kritikama kako imamo loše šutere, jer nije problem u igračima nego u pravilima.

NACIONAL: Tko će biti ovogodišnji prvaci? – Svi su uvjereni da će to postati neka momčad iz Zapadne konferencije. Sada kada su se od ozljeda oporavili Karl Malone i Kobe Bryant, znatno su porasle šanse L.A. Lakersima, dobri su i Minesotta Timberwolvesi, a veliku šansu ima i Sacramento u kojem igraju Divac i Stojaković. San Antonio ima Tima Duncana, a s njim svaki klub ima izgleda postati prvak. Na istoku je najbolji New Yersey, prije svega zbog fenomenalnog Jasona Kidda, a ako igrači ostanu zdravi, i Indiana može napraviti dobar rezultat. Bit će to dobar play-off.

NACIONAL: Koja je po vama najbolja petorka svih vremena? – Magic Johnson, Michael Jordan, dr. Julius Erwing, Karl Malone i Hakim Olajuwon. Svaki od njih je najbolji igrač na svojoj poziciji u povijesti NBA.

NACIONAL: Poznato je da ste u Houston željeli dovesti i Dražena Petrovića? – Petrović je bio jedan od najboljih šutera u ligi što je posebno došlo do izražaja kada je prešao u New Yersey Netse. Jednom je protiv nas postigao 44 koša i stvarno sam bio zainteresiran za njegov dolazak u Houston. Vjerovao sam da bi on na poziciji beka-šutera i Olawujon pod košem bili fantastičan dvojac. Nakon Dražena Petrovića u NBA je stiglo puno odličnih europskih igrača poput Dirka Nowitzkog, Predraga Stojakovića ili Paua Gasola koji su znatno unaprijedili igru.

NACIONAL: U Hrvatskoj vas mediji vole predstavljati kao “našeg” čovjeka u Americi. Jeste li u mladosti bili svjesni svojih etničkih korijena? – Nisam o tome ništa znao. Odrastao sam u Michiganu, u gradiću Hamtramcku, u kojem 80 posto stanovništva čine doseljenici iz Poljske tako da sam i ja za sebe mislio da sam Poljak. Odakle sam, saznao sam kada sam na učiteljevo pitanje odgovorio da sam Poljak, a on me upozorio da njihova prezimena ne završavaju s “ch”. Otišao sam kući i tek tada su mi roditelji rekli da smo Hrvati, što mi nije značilo ništa jer nismo imali rodbinu niti držali do tradicije. Nekoliko godina nakon toga u jednom studentskom košarkaškom kampu upoznao sam Petea Maravicha koji je kasnije postao slavni NBA igrač. ”Što si ti, Srbin ili Hrvat”, pitao me Maravich. “Mislim da sam Hrvat”, odgovorio sam. “Onda mislim da nas dvojica ne smijemo biti prijatelji”, objasnio mi je Maravich koji je srpskog podrijetla. Ipak, kasnije smo se družili. Prijašnjih sam godina često slušao o Hrvatskoj i evo me sada kao 55-godišnjaka napokon u zemlji svojih predaka.

NACIONAL: Je li vam supruga također hrvatskog podrijetla? – Ne, Poljakinja je. Kažem vam, velik dio života sam okružen Poljacima.

BIOGRAFIJA:
Rođen 1948. u Hamtramcku (Michigan)
1970. završio studij na College of Michigan i prešao u Houston Rockets
1970.-1981. igrao za Houston, 3. strijelac kluba svih vremena (17,4 koša u prosjeku) i 3. po broju odigranih utakmica
1981.-1991. pomoćni trener
1991.-2002. trener Houstona, a 1994. i 1995. prvak NBA lige
2000. sa selekcijom SAD-a pobjednik na Olimpijadi u Sydneyju, a 1998. treći na Svjetskom prvenstvu
2002. povlači se s trenerske funkcije nakon što je saznao da boluje od tumora mjehura; prošle godine objavljeno je da je liječenje uspješno završeno

Pobjeda nad rakom

NACIONAL: U jesen 2002. otkriven vam je tumor mjehura i zato ste se prestali baviti trenerskim poslom. Kako ste se osjećali kada ste saznali da ste bolesni? – Bio sam šokiran i bojao sam se budućnosti. Liječnici su mi rekli da ako krenem na terapiju, imam 70 posto izgleda za preživljavanje. Prvi tretman trajao je šest tjedana, ali rak se nije sasvim povukao pa sam krenuo na dodatnu šestotjednu terapiju. Nakon toga ustanovilo se da više nema tumora i da je završilo jedno poglavlje u mom životu. Shvatio sam da je došlo vrijeme da se povučem iz trenerskog posla i počnem mirnije živjeti. Ne volim se baviti prošlošću i žaliti zbog onog što mi se dogodilo. Umjesto toga odlučio sam se nekoliko sljedećih godina brinuti o sebi, putovati i tragati za mladim igračima. Jednog dana ću se možda vratiti trenerskom poslu, ali sada mi je zdravlje na prvom mjestu. Uživam prisustvovati utakmicama kao gledatelj, toliko volim košarku da ponekad na dobar potez skočim sa stolca baš kao obični navijači.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika