U knjizi "Zlatna košarka Mirka Novosela" opisuje se Novoselova karijera koja je počela prije pola stoljeća u Lokomotivi, gdje je bio playmaker, preko dvogodišnje sudačkog iskustva do definitivnog preuzimanja trenerskog zvanja.U ponedjeljak, 22. ožujka, u Zagrebu će se susresti košarkaši koji su zajedno osvojili nekoliko stotina medalja na najvećim svjetskim natjecanjima. Razlog je predstavljanje knjige “Zlatna košarka Mirka Novosela”, koju su napisali Zoran Kovačević i Milorad Bibić, a u cijelosti je posvećena najvećem hrvatskom košarkaškom stručnjaku svih vremena. U njoj se opisuje Novoselova karijera koja je počela prije pola stoljeća u Lokomotivi, gdje je bio playmaker, preko dvogodišnje sudačkog iskustva do definitivnog preuzimanja trenerskog zvanja. S obzirom na sve što je napravio, logično je da će u Zagreb doći i Zoran Slavnić, Dražen Dalipagić, Bora Stanković i niz nekadašnjih vrhunskih igrača koje je Novosel trenirao.

Protiv sam dovođenja stranaca u hrvatske klubove jer se tada navijači ne mogu identificirati s klubom, osim toga ono što izraste na Dinari je čudo Mirko Novosel smatra da hrvatski treneri ne znaju raditi s igračima TRENERI I ŠABLONE Ne može trener igračima na pločici crtati kombinacije ? zamislite da sam Kreši Čosiću crtao kako će igrati košarkuMirko Novosel rodio se 1939. Zagrebu, a u stanu na Zrinjevcu doselio se kao četverogodišnjak i u njemu živi punu 61 godinu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu i nekoliko godina paralelno vodio Lokomotivu i radio kao pravnik u Jugoslavenskim željeznicama. Tek krajem 60-ih potpuno se opredijelio za košarku, s kadetima i juniorima Jugoslavije postao je najbolji u Europi, a zatim preuzeo seniorsku selekciju u kojoj su igrali Krešimir Ćosić, Mirza Delibašić, Dražen Dalipagić, Dragan Kićanović, Zoran Slavnić, Vinko Jelovac i s njima dvanaest puta uzastopno pobjeđivao tadašnji SSSR, zbog čega bi uskoro trebao postati i član Hall od Fame. U Cibonu se vratio 1976. i u idućih dvanaest sezona osvojio sve što je bilo moguće: prvenstva i kupove bivše države te po dva Kupa prvaka Europe i Kupa pobjednika kupova. Zahvaljujući njemu, Zagreb je dobio organizaciju Univerzijade, a time i niz važnih građevina, među kojima i novu Ciboninu dvoranu. Nakon stjecanja nezavisnosti, vodio je reprezentaciju na Prvenstvu Europe 1993., nekoliko tjedana nakon smrti Dražena Petrovića, i doveo je do brončane medalje.

Na Tuđmanov nagovor napustio je Cibonu i 1997. postao direktor nogometnog kluba Croatia u periodu kada je ona bila državni klub. Zbog toga se broj onih koji ga ne vole ? a takvih također nije malo ?povećao i skoro da su zaboravljeni njegovi sportski uspjesi. Prije nekoliko dana vratio se s komplicirane operacije i dao intervju za Nacional. Razgovor je održan u stanu u kojem je proveo cijeli život i logično se nametnula tema o vezi Novosela i sredine koju su u velikoj mjeri obilježili njegovi profesionalni rezultati. “Jednostavno govoreći, ja sam Zagrepčanin koji je cijeli svoj život proveo ovdje na Zrinjevcu. Vjerojatno sam unikatni trener u svjetskim razmjerima jer sam cijelu karijeru, ne računajući dvije sezone u Napulju, proveo u Ciboni. U njoj sam ostao tri desetljeća, a danas treneri u jednoj sezoni promijene tri kluba. Iako se moram malo korigirati jer sam povremeno devet mjeseci godišnje provodio na putu, vodeći Cibonu i različite reprezentacije. Ali, moj glavni cilj u karijeri bilo je stvaranje snažnog zagrebačkog kluba jer se u jednom periodu sve dešavalo na relaciji Beograd ? Ljubljana ? Split – Sarajevo, a Zagreb se stalno zaobilazio.”

NACIONAL: Je li razlog ostanka u Zagrebu taj da prije 25 godina nije bilo vlasnika klubova koji trenere plaćaju 1.500.000 dolara godišnje? – Kada sam 1976. odlučio ostaviti reprezentaciju Jugoslavije i pokušati nešto napraviti u Zagrebu i Ciboni, kotirao sam kao jedan od vodećih europskih trenera i imao gomilu ponuda iz inozemstva. Bile su to fantastične financijske ponude, ali moj je moto bio da ne treba tražiti kruha iznad pogače. Dolazeći 60-ih prvi put u tadašnju Lokomotivu, radio sam kao pravnik na željeznici, budio se svakog dana u 5 i 10 i odlazio na posao, a onda poslije podne vodio košarkaške treninge. Poslije nekoliko godina taj tempo je postao neizdrživ i zahvaljujući Peri Zlataru potpisao sam prvi profesionalni ugovor i isključivo se posvetio trenerskom pozivu. Nikada mi nije bio cilj u dvije godine zaraditi milijun dolara. Uvijek sam pred sobom imao cilj i kada bih ga ostvario, nije bilo novca kojim bi se moglo platiti to zadovoljstvo.

NACIONAL: Koji je bio prijelomni trenutak u stvaranju šampionske Cibone? – To je bilo negdje 1976., kada sam ostavio reprezentaciju i u Cibonu doveo sve nadarene klince iz cijele Hrvatske. Zvali su nas Dječji vrtić Mirka Novosela jer sam angažirao Acu Petrovića iz Šibenika, Andru Knegu i Adnana Bečića iz Dubrovnika, Svena Ušića iz Pule, pokojnog Srebrenka Despota, Mihovila Nakića i Zorana Čuturu iz Zagreba. Bilo mi je jasno da ne možemo uspjeti preko noći, ali smo četiri godine kasnije uzeli prvi trofej i idućih devet godina niti jednom nismo ostali bez najmanje jednog naslova. Najvažnije od svega je da nas je prihvatila i publika koje u početku nije bilo nigdje, a kasnijih godina prije svake važnije utakmice se nije moglo prići Domu sportova.

NACIONAL: Trebala je postojati i infrastruktura koja vas je pratila? – U trenutku kada je klub bio pred financijskim raspadom, pomogla nas je zagrebačka prehrambena industrija. Kako smo postizali dobre rezultate, sve smo manje zavisili od sponzora. Početkom osamdesetih Cibona je 60 posto prihoda ostvarivala od publike, prodaje televizijskih prava i reklama, ali u prvo vrijeme smo zavisili od industrije. Da se tadašnja Lokomotiva 1975. nije raspala, najzaslužniji je Vladimir Anzulović. Zula je neumorno obilazio firme, gradske i partijske institucije i sudjelovao u osmišljavanju koncepta na kojem je kasnije stvorena Cibona.

NACIONAL: Kada smo kod vas i Anzulovića, zanimljiv je detalj iz knjige gdje se spominje kako vas dvojica baš nikada u životu niste pili alkohol? – Obojica smo bili antialkoholičari. Jedne godine Cibona je bila na američkoj turneji i Branko Lentić nas je probao naći u jugoslavenskom konzulatu. Lentić je službenika upitao gdje su Anzulović i Novosel, a ovaj mu odgovara “Ma oni su ti negdje mrtvi pijani, ubili se viskijem. Lentić i mi smo se godinama smijali toj anegdoti jer su svi znali da u životu nismo popili kap alkohola.

NACIONAL: Dojam je da ste naposljetku maknuti s pozicija odakle se može utjecati na hrvatsku košarku? – To možemo gledati na razne načine. Početkom srpnja 1997. praktički su me prisilili da odem u Croatiju, gdje me je Franjo Tuđman bezuspješno pokušavao dovesti prethodne dvije godine. No više nisam mogao izdržati pritisak i otišao sam u Maksimir, što se pokazalo lošim potezom i za mene i za Cibonu. Poslije tri godine vratio sam se košarci angažmanom u Fibi, a Ciboni sam uvijek na raspolaganju. Prije par dana u bolnici su me posjetili Božo Miličević, Miha Nakić i Dražen Anzulović, iz čega se vidi da nisam zaboravljen, iako me ljute neki njihovi potezi.

NACIONAL: Cibona je nakon vašeg odlaska osrednji europski klub bez realnih izgleda za povratak u vrh europske košarke? – Nikako ne prihvaćam tu logiku jer tvrdim da smo čak i s novcima s kojima raspolažemo ove godine mogli postati prvaci Europe, samo uz malo bolji odabir igrača. Današnja Cibona, uz Benetton, ima najbolju infrastrukturu u europskoj košarci, ali nedostaju joj organiziranost i stručna politika. Nekada smo znali što želimo – prvi cilj bio je napraviti nešto u Jugoslaviji i osvojili smo kup 1980., a prvenstvo države 1982. Zatim smo se orijentirali na Europu i 1982. pobijedili u Kupu pobjednika kupova, a tri godine kasnije postali europski prvaci i to s našim igračima. Bog je Arapima dao naftu, a nama talentirane sportaše i zato sam oduvijek bio protivnik dovođenja stranaca jer ono što izraste na području Dinare je čudo. Pogledajte Dalibora Bagarića koji je visok 2,18 i jedino što treba je dobar trener. Ista stvar je i s Markom Tomasom i Rokom Ukićem iz Splita, koji su briljantni talenti svjetske košarke. Čujem kako se pojavio nekakav 14-godišnjak iz Klisa koji je drugi Stojko Vranković, ali njega sada treba uzeti i vježbati pet godina dok ne postane vrhunski centar.

NACIONAL: S druge strane, u Hrvatskoj se stalno provlači teza o srpskom trenerskom lobiju koji presudno utječe na košarku u Europi? – To nema nikakve veze. Srbi imaju izvrsnu generaciju trenera od kojih sam neke ja stvarao, poput Dušana Ivkovića. Netočno je da, osim mene, Hrvati nisu bili na važnom položajima u bivšoj državi jer su Petar Skansi i Pino Gjergja trenirali jugoslavensku reprezentaciju. Druga je stvar što su Srbi imali drugačiji način rada i mentalitet i danas su svi vodeći treneri Europe, od Ivkovića, Željko Obradovića i Bože Maljkovića do Duška Ivanovića. To nije povezano s nacionalnošću, nego s načinom rada. Jugoslavija je bila piknjica od države, ali je zahvaljujući sustavu koji smo stvorili, a bazirao se na stvaranju igrača, prerasla u svjetsku košarkašku velesilu. Za vrhunski rezultat trebate imati vrhunske igrače, a njih trebate proizvesti. Oni to i dalje rade, dok smo mi odustali i zato su srpski igrači i treneri najbolji u Europi, a nas nema nigdje. U Hrvatskoj imamo novokomponirane trenere koji uzmu pločicu i na njoj igračima crtaju kombinacije. Zamislite da sam ja Kreši Ćosiću išao crtati kako će igrati košarku. Govorili smo da se nogomet se igra nogom, rukomet rukom, a košarka glavom jer je igrač taj koji rješava neku situaciju, a ne trener s pločicom prepunom nekakvih šablona. Kao trener sam davao okvire kako treba igrati, ali Ćosić je u svakom trenutku imao tri rješenja, dok danas igrači trče kao muhe bez glava i čekaju da trener obavi njihov posao.

NACIONAL: Današnje košarkaši baš i nisu akademski građani kao u vaše vrijeme? – Uvijek sam tvrdio da sportaši trebaju biti obrazovani jer igrač koji ima više u glavi je kvalitetniji igrač. Iskreno sam sretan jer su moji bivši igrači Knego, Nakić, Rajko Gospodnetić, Sven Ušić i neki drugi završili fakultete.

NACIONAL: Jedno od vaših najduljih prijateljstava je ono s Borom Stankovićem, predsjednikom Fibe? – Da nje bilo njega, hrvatska reprezentacija ne bi vidjela Barcelonu 1992. Bora Stanković je najgenijalniji čovjek u povijesti košarke jer je bio igrač, trener i funkcionar. Zahvaljujući njemu, 1989. Zagreb je dobio europsko prvenstvo u košarci, a 1992. je pomaknuo termin održavanja predolimpijskog turnira i tako omogućio nastup naše reprezentacije.

NACIONAL: Za vas se obično govorilo da ste strog trener, ali i prilično liberalan kada je riječ o vođenju ekipe? – Psihologija je 95 posto uspjeha u sportu. Janica Kostelić je pobjeđivala zahvaljujući svojoj psihičkoj snazi jer su danas svi sportaši podjednako tjelesno i taktički sposobni, ali je bitno da budu spremni na samoj utakmici i tu pobjeđuje psihologija. Trenerski posao je izvući maksimum od igrača u najvažnijoj utakmici ili utrci. Nekada su pripreme trajale tri, četiri mjeseca i da igračima nisam nakon treninga davao maksimalnu slobodu, oni bi puknuli i ne bismo ništa napravili. Sjećam se beogradskih priprema za Europsko prvenstvo 1975.. Dijelili smo hotel s nogometnom reprezentacijom Jugoslavije čiji su igrači imali striktna pravila ponašanja, a moji su mogli raditi što god žele, od izlazaka do odlaska na spavanje. Zauzvrat su morali na terenu dati maksimum. Jedne večeri idem hodnikom i naiđem na nogometaša koji se šulja držeći u rukama dvije boce piva. Mojim igračima nikada nije padalo na pamet tijekom priprema piti ili pušiti, ali ako im se u 23 sata nije spavalo, zašto da ih tjeram u krevet. Oni su to cijenili, što se vidjelo po rezultatima koje je jugoslavenska selekcija postizala na najvećim svjetskim natjecanjima.

NACIONAL: Koji je vaš trenerski credo? – Najlakše je igraču nabiti kondiciju, ali su dvije stvari temelj trenerskog posla ? jedna je stvoriti relaciju trener – igrač kako bi oni iz sebe izvukli maksimum, a druga je stvaranje dobrih relacija između igrača. U reprezentaciji sam vodio dva vrhunska igrača, Dragana Kićanovića i Dražena Dalipagića, za koje su svi govorili da se ne podnose. Ali, kod mene su fenomenalno surađivali na treninzima i utakmicama. Nikada nisam dozvoljavao svađe među igračima, ali ni da prigovaraju sucima jer je to moj posao.

NACIONAL: Godinama ste trenirali dvojicu najvećih hrvatskih košarkaša, Krešimira Ćosića i Dražena Petrovića. I danas se stručnjaci ne slažu koji je od njih dvojice bio bolji igrač? – Nikada nisam volio praviti usporedbe među igračima iz različitih generacija. Obojica su velikani košarke i svaki je obilježio svoje razdoblje. Ćosić je s 2,10 mogao igrati playmakera, a u glavi je imao kompjutor. Dražen Petrović je bio mašina za davanje koševa i genijalac. Ta njihova snaga je rezultat drila koji su morali proći. Ćosić je jedne godine 5,5 mjeseci proveo na reprezentativnim pripremama, a ni Petrović nikada nije s reprezentacijom bio kraće od četiri mjeseca godišnje. Kao trener sam imao sreću raditi s takvom dvojicom velikih košarkaša, a mislim da sam i malo pridonio njihovom razvoju.

NACIONAL: Koji su vam trenuci u karijeri ostali u najljepšem sjećanju? – Dva trenutka ću zauvijek pamtiti. Prvi je onaj iz 1982., kada je Cibona pobjedom nad Partizanom u Beogradu i Zagrebu prvi put u svojoj povijesti postala prvak države, a drugi je titula klupskog europskog prvaka 1985.nakon pobjede nad Realom u Ateni. Što se tiče reprezentacije, iako sam osvojio dosta toga na olimpijadama, europskim i svjetskim prvenstvima, najdraža mi je prva zlatna medalja koju sam s kadetima osvojio u talijanskoj Goriziji. Nikada neću zaboraviti kada smo prelazili u slovensku Goricu – preko granice su me prenijeli navijači, noseći me na rukama. Nisam znao gdje su mi stvari i koferi. No pamtim i da su moje najteže utakmice u životu bile 1993., kada se desila tragična pogibija Dražena Petrovića. Bez dana priprema otišli smo na Europsko prvenstvo u Njemačkoj, potreseni tragedijom, Toni Kukoč je bio bolestan, Stojko Vranković je uslijed cjelokupne situacije imao problema sa srcem, a ipak smo nekako pobjeđivali i osvojili broncu. Znam da to nije neka velika medalja, ali pod onakvim okolnostima je jedna od najvećih u mojoj karijeri.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni kvalitetom Eurolige koja je zamišljena kao europska varijanta NBA? – Početkom devedesetih predlagao sam stvaranje takvog natjecanja koje bi se po uzoru na NBA zvalo EBA ili European Basketball Association. Međutim, bilo je dosta otpora u Španjolskoj i Italiji, tako da je cijeli projekt pokrenut pet godina prekasno. Poslije Olimpijade u Barceloni 1992. postojao je ogroman interes za košarku, koji je u međuvremenu opao i sav je interes preuzeo nogomet. Na kraju će biti stvorena profesionalna Euroliga, ali treba shvatiti da Europa nije Amerika. Ovdje košarku uništavaju stranci jer se gledatelji ne mogu identificirati s ekipom u kojoj nema domaćih igrača.

NACIONAL: Osim toga, danas svi igrači koji nešto vrijede odlaze u Ameriku. Jedini koji je ostao u Europi je Dejan Bodiroga? – Bodiroga je najinteligentniji igrač današnje košarke i zna da mu je u Europi super i ne pada mu na pamet otići u NBA. Život u NBA je katastrofa, ogromna je konkurencija, cijele dane ste u avionima i sve je puno teže nego u Europi. Nedavno sam svom prijatelju Daveu Gavittu rekao da NBA liga jede i nas, ali i samu sebe. NBA jede samu sebe jer u posljednje vrijeme uzima klince iz srednjih škola, i na taj način im oduzima četiri godine rada s najkvalitetnijim sveučilišnim trenerima. Michael Jordan nikada ne bi postao takav igrač da nije četiri godine na North Carolini trenirao s Deanom Smithom. Sada igrači s 18 godina odlaze u NBA gdje dobiju gomilu novca, ali zauzvrat izgube četverogodišnji dril koji daje fakultet. Posljedica je da svaki tjedan u crnim kronikama vidite ime nekog košarkaša kod kojega je pronađena droga ili je pretukao suprugu. To je prije 20 godina bilo nezamislivo jer su tada u NBA stizali disciplinirani mladići koji su na sveučilištima stekli radne navike. Osim toga, NBA jede i ovdašnju košarku jer uzima još neafirmirane igrače. Bagarić je danas trebao biti prvi centar Europe, ali je kao 19-godišnjak otišao u Ameriku, gdje je tri godine sjedio na klupi i sada je, kada je po svojim predispozicijama trebao biti prvi centar Europe, običan, prosječni igrač.

NACIONAL: Koje ste igrače najviše voljeli? – Najbolji košarkaš svih vremena je svakako Michael Jordan, a u NBA sam cijenio Larryja Birda i Magica Johnsona. Od europskih igrača cijenim Dina Meneghina, generaciju Čosića, Slavnića, Kićanovića i Dalipagića, njihove nasljednika Vladu Divca i Aleksandar Đorđevića, a od naših Dražena Petrovića, Tonija Kukoča i Dina Rađu.

NACIONAL: Što to nedostaje hrvatskoj košarci da opet postane jedna od vodećih reprezentacija u Europi? – Naša mlada reprezentacija je europski prvak i ima odlične igrače, ali treneri u klubovima ih ne uvode u seniorska natjecanja i oni se gube. Jedan od rijetkih pozitivnih primjera je Joško Pulja, trener mlade selekcije i KK Zagreb. U Zagrebu je svega nekoliko mjeseci, a već se vidi veliki napredak u igri Marka Tomasa. Zamislite da Pulja ima pred sobom 12 godina u istom klubu kao što sam imao u Ciboni, koliko bi on stvorio novih igrača. To je jedini način kako možete uspjeti u momčadskom sportovima.

NACIONAL: Ponekad se čini da niste principijelni. Prije tri godine napali ste Aleksandra Petrovića nakon lošeg rezultata na Europskom prvenstvu u Turskoj, a prošle ste godine branili Nevena Spahiju koji je postigao još lošiji rezultat? – Spahija će biti veliki trener i jako ga cijenim. Međutim, nas dvojica nismo posebno bliski. S Acom imam drugačiji odnos i žena mi je uvijek govorila više se brineš za braću Petrović nego za vlastite sinove. Petrović je moj produkt i trener kojega sam odredio za svog nasljednika jer ima izvanredan potencijal. Zamjerio sam mu jer se predao nakon poraza s Turskom, iako tada sve još nije bilo izgubljeno. Ali, on je bio deprimiran i dignuo ruke pa smo poraženi i od Francuske. Međutim, i dalje me vesele njegovi uspjesi i prvo u novinama pogledam kako je odigrao njegov klub i sretan sam ako su pobijedili. Isto tako, Acini porazi su i moji porazi.

Biografija
Rođen 1938. u Zagrebu – 1952. počinje igrati košarku u Lokomotivi – 1972. postaje trener reprezentacije Jugoslavije – 1973. prvak Europe s Jugoslavijom
1976. – vraća se i Cibonu – 1982. prvak Jugoslavije s Cibonom – 1982. s Cibonom osvaja Kup pobjednika kupova – 1985. prvak Europe s Cibonom – 1985. proglašen najboljim europskim trenerom – 1993. treći u Europi s reprezentacijom Hrvatske