Matko Trebotić u srijedu, 31. ožujka, otvorit će u bečkom Dijecezanskom muzeju i palači Porcia reprezentativnu izložbu slika, među kojima je centralno mjesto posvećeno instalaciji od kamena s rodnoga Brača.Matko Trebotić, jedan od najznačajnijih hrvatskih slikara s međunarodnom izlagačkom reputacijom, u srijedu, 31. ožujka, otvorit će u bečkom Dijecezanskom muzeju i palači Porcia reprezentativnu izložbu slika, među kojima je centralno mjesto posvećeno instalaciji od kamena s rodnoga Brača. Matko Trebotić tako na najbolji način predstavlja svoj umjetnički rad: spoj mediteranske tradicije i štafelajne slike s radom u prirodnim materijalima kroz instalacije i ambijente. Uvršten je u sve važne preglede hrvatske moderne i suvremene umjetnosti, a njegova se djela nalaze u muzejskim i privatnim zbirkama od Vukovara i Dubrovnika, Firence i Vatikana, do Pariza, Washingtona i Seula.

NACIONAL: Koji je bio prijelomni trenutak ili izložba koji su vam otvorili vrata značajnih europskih galerija? Je li pomogao boravak i rad u Njemačkoj? – Pazite, zaista sam počeo ni iz čega. Kao student obilazio sam galerije u Essenu s mapom u koju nitko nije htio zaviriti. Jednom je galerist Krueper, vlasnik galerije Heimeshoff, jedne od najuglednijih u tom dijelu Njemačke, zavirio u moju mapu i uzeo od mene nekoliko slika. Tako je počelo, bez veza i poznanstava. Očito imam kvalitete koje mi omogućuju da izlažem na zahtjevnim mjestima, ma koliko to zvučalo bahato i arogantno. Krenulo je tako da sam na prvoj izložbi prodao sliku od čega sam mogao dalje živjeti. Kad sam s 33 godine upisao Likovnu akademiju u Essenu, profesor Schardt me odmah prebacio u majstorsku radionicu i rekao da učim grafiku. Nisam do kraja završio Akademiju jer su zaredale izložbe, počeli su me tražiti galeristi u Essenu, Duesseldorfu, Kopenhagenu, Muenchenu, Zuerichu. Krenulo je spontano, zaista sam mogao živjeti od umjetnosti. Ne zaboravite, nikada nisam radio, bio sam i ostao slobodan umjetnik. Ali ja sam umjetnik bez narudžbi! Samo rješavam svoje umjetničke probleme, stvaram djela i od toga živim jer to netko poslije želi kupiti. To je cijela moja formula.

NACIONAL: Dakle, može se pristojno živjeti od slikarstva? – Mogu živjeti više nego pristojno. Imati u Splitu prostran i topao atelijer, još uvijek studio u Duesseldorfu, bez putnih naloga putujem po Europi i svijetu. Ali bez razbacivanja i skromno. Može se pomiriti takozvani financijski uspjeh i ostati zaigran, radoznao umjetnik, ali morate jednako tako ostati ljudski i umjetnički pošteni.

NACIONAL: Gdje se i kako može doći do vaših slika i radova? – Nigdje. Ni jedna privatna galerija u Hrvatskoj nema moje radove, evo, raspitajte se. Ne puštam ih u opticaj tek tako. Ako se javi neki važni kolekcionar ili netko tko zaista voli moje slike, onda se uvijek nađe put. Ne puštam ljude ni u atelijer. Važna mi je preporuka prijatelja ili poslovnih partnera. Posebno cijenim svoj mir, zato moj atelijer ne može biti prodajna galerija. Samo jedna galerija u inozemstvu radi s mojim djelima, i to nije na nivou vulgarne trgovine.

NACIONAL: Kako je došlo do bečke izložbe? – Upoznavši moja djela preko monografije van den Grintena i na preporuku renomiranog bečkog galerista Sailera, uslijedio je poziv za izložbu iz Dijecezanskog muzeja od ravnatelja i glavnog kustosa Ederndorfera. Naglasio je kako u mojem djelu vidi uspješan i na novi način razapet luk između kršćanske umjetnosti Sredozemlja i modernog slikarstva. Od monsinjora Mauera, koji je poslije drugog svjetskog rata podupirao austrijsku avangardu, oni njeguju i cijene moderno apstraktno sakralno slikarstvo i imaju veliku zbirku sakralnog slikarstva najvećih europskih slikara 20. stoljeća. Dodir mojeg djela i te zbirke bio je ključna točka tog poziva. Znate, nema tu opisnog, figurativnog slikanja Madone i Isusa, oni traže duhovnost u apstrakciji, na drugoj doživljajnoj razini dublje religioznosti. U toj su zbirci Arnulf Rainer i Klee, razumijete? Nikada nisam ništa radio po narudžbi za hrvatske crkve, to su činjenice, a neki su, uvijek isti kolege, hrvatske crkve popunili svojim sličicama i vitrajima kao keramičkim pločicama kupaonice. Takve male sakralne “slatkiše” nisam nikada htio raditi za gušt naših malih lokalnih popova. I zato moji radovi ne postoje u hrvatskim crkvama. Evo, ove godine slavi se 1700 godina mučeništva sv. Dujma, a oltar za svečanu misu u Splitu projektira lokalni dekorater, a ne umjetnik od formata. To je naša domaća situacija. Uz pomoć hrvatskog veleposlanstva u Beču i Ureda austrijskog saveznog kancelara dobio sam dodatni izlagački prostor u palači Porcia jer u Dijecezanski muzej ne bi stala cijela izložba, a pri realizaciji mi je pomogla i galerija Klovićevi dvori. U muzeju će biti izloženi samo akvareli manjega formata, a bračka instalacija u obliku starohrvatske crkvice i velike slike u prostoru palače. Na izložbi će biti 83 eksponata. Mislim da to dovoljno govori.

NACIONAL: U posljednjih godinu dana predstavili ste potpuno drukčiju viziju dalmatinskog pejzaža, s mnogo više energije i boje. Je li nešto iz privatne sfere utjecalo na takvu provalu temperamenta i razine kvalitete ili se radi o kasnu sazrijevanju? – Davno sam rekao u jednom intervjuu da ću doći do bijele slike. Zadnja slika u novom ciklusu zove se “Put k bijeloj slici”, i dao sam joj naslov prije nego što sam je naslikao. Nije se dogodilo ništa posebno, možda je čak pomalo smiješno u mojim godinama reći da se dogodilo sazrijevanje, ali svjestan sam nekih stvari, puta koji sam morao proći. Postoji nešto poput vidovitosti, predosjećaja: znao sam da ću jednom slikati nešto sasvim drugo. Ne doživljavam tu promjenu kao senzaciju. Već dugo vladam slikom, ali nikada se nisam nikamo žurio, znao sam da ću doći do današnje razine. Neke su se spoznaje akumulirale, nataložile u nutrini i sada te slojeve skidam, prenosim na sliku. Nisam prije dvadeset godina znao kakva će biti percepcija mojih slika i hoću li zaista moći živjeti od toga, ali vidio sam svoj slikarski put.

NACIONAL: Ne skrivate kako vam je žena i lijepo žensko tijelo opsesija, i na glasu ste kao erotoman. Radili ste erotske crteže i grafike. Je li to prava energija koja vas iznutra pokreće? – Pa gdje ima umjetnosti bez erosa, bez žene?! Sigurno, to je snažna pokretačka snaga mnogih umjetnika pa i mene. Ta erotska vlažnost i nabijenost slike koji put se upravo taktilno osjeća, i bila je prisutna osobito u mojim ranim radovima. Moja prva grafičko-pjesnička mapa s pjesnikom Tončijem Marovićem u izdanju Zbirke Biškupić bila je ne erotska nego perverzna i teška, između erosa i tanatosa. Postoji naprosto još neki drugi habitus u čovjeku koji ga tjera na nešto drugo; možda su se tako manifestirale neke potisnute želje koje u tom trenutku nisam mogao ostvariti.

NACIONAL: Prvu samostalnu izložbu u Hrvatskoj imali ste u Splitu 1971. u organizaciji Matice hrvatske, od kada potječe i poznanstvo sa Zidićem. Poslije ste bili malo nepodobni u Hrvatskoj? Je li to utjecalo na recepciju vašeg djela? – Ne bih tomu davao previše prostora, cijelo to vrijeme sam radio izložbe, normalno slikao. Nisam bio progonjen. To je preteška riječ ako znamo što je sve primjerice doživio moj pokojni prijatelj Vlado Gotovac. Ali kada mi je 1985. stručna komisija dodijelila Nagradu grada Splita za umjetnost, komitet SK je tu nagradu prekrižio. Ipak, tadašnji urednik Slobodne Dalmacije tiskao je moj odgovor da ne želim primiti tu nagradu dok komitet o njoj odlučuje. Imao sam samo male neugodnosti, danas nevažne. Uvijek sam bio pobunjeni katolik, koji nije išao redovito u crkvu. No osjetio sam nevjerojatnu potrebu da sina krstim u Hrvatskoj. Jedino sam na hrvatskom jeziku mogao misliti. Moja opcija je bila i ostala Hrvatska. Nikada nisam pripadao ni jednoj stranci. Čini se da se cijeli angažman u devedesetima isplatio jedino zato da se sada na Marjanu vije hrvatski barjak. A kakvu mi Hrvatsku zapravo imamo, to je žalosno. Kada vidim rasprodaju bogatstava, ta lopovska bogaćenja u pretvorbi, zločin da su neki ginuli, a drugi istovremeno širili vlast i bogatstvo, pa sve veće socijalne razlike, zbunjen sam, ne znam što bih o svemu mislio. Ne znam je li normalno da nam ritam života diktira Haag. Nadam se boljim vremenima, vojnicima koji će biti unutar hrvatskih granica, a ne rasuti po svijetu. Nadam se tolerantnoj, građanskoj Hrvatskoj, zemlji socijalne pravde.

NACIONAL: Možete li vi kao umjetnik uopće ostati po strani? – Apolitičan u pitanjima obrane zemlje i vitalnih društvenih tema poput ekologije, globalizacije, ljudskih prava nikako! U odnosu na dnevnu stranačku politiku da. To je veoma važna razlika. Krajem osamdesetih bio sam u Splitu jedan od osnivača Zelene akcije, među kojima je bilo i krajnje lijevih intelektualaca i svećenika. Ali sada, u rastu bolesti divljega kapitalizma i globalnog imperijalizma koji na vulgaran način pokušava ovladati svijetom, eto protiv toga bi umjetnici trebali nešto reći i aktivirati se! Kao umjetnik pridonosim hrvatskoj umjetnosti, je li tako? Postoji trend u Hrvatskoj koji mojim stavovima daje za pravo. U suvremenoj hrvatskoj ozbiljnoj i etno glazbi pokušava se osvijestiti i plasirati u svijet i glazbeni izričaj i baština. Od festivala u Kaštelima, klapske glazbe do Tamare Obrovac u Istri. Takve stavove odavno zastupam i vidim da se to sada službeno, programatski plasira. U likovnosti se dogodilo suprotno. Otišlo se u nakaradno interpretiranje hrvatskih tema, sakralnosti, u stravičan, crni kič. Neki su meštri uspjeli tu zaraditi novce u svom hrvatskom zanosu. Zato mislim da moja izložba u Beču ima važnu, dalekosežnu dimenziju za sagledavanje hrvatske umjetnosti, posebno sakralne. I apstraktna slika može biti sveta slika. Ako s lošom umjetnošću idemo u svijet, radimo sami protiv sebe.

NACIONAL: Poznavali ste predsjednika Tuđmana, pa s obzirom na određeni kontinuitet političkih stavova, u kakvoj ste relaciji s premijerom Sanaderom? – Da, poznavao sam predsjednika Tuđmana, ali ne tako dobro kao Sanadera. Radio sam službeni plakat za Svjetsko atletsko prvenstvo u Splitu 1990. i tada sam s obitelji bio pozvan na privatni doručak u vilu Dalmaciju, jer u blizini stanujem. Na tom su doručku bili i današnji predsjednik Mesić, Hrvoje Šarinić, bila je jako ležerna i intimna atmosfera. Pazite, 1990. glasovao sam za Koaliciju narodnog sporazuma, a ne za HDZ. Na tom sam doručku predsjedniku rekao da nemam političkog talenta jer nisam glasovao za njega nego za Koaliciju narodnog sporazuma, dakle za gubitnike. Mislim da je do 1995. igrao na prave karte, bez obzira na to tko su mu bili “divni” suradnici i savjetnici koji su iskorištavali svoju poziciju. Što se tiče Ive Sanadera, o njemu mogu govoriti da ne spominjem funkciju premijera, on je za mene samo “Ivo”. Poznajem ga još od svoga povratka u Split početkom osamdesetih, dok je bio urednik u Logosu, i brzo smo se zbližili. Tada je otišao u Austriju jer nije vidio egzistenciju u ondašnjoj Jugoslaviji. Malo smo izgubili kontakt do njegova povratka 1990. u Split kada mi se javio i pitao me za mišljenje o svojoj kandidaturi za intendanta splitskog HNK, u čemu sam ga podržao. Za vrijeme rata stanovao je u kući iznad naše koja nije imala podrum pa smo zajedno ležali na madracima u podrumu naše kuće i zajedno doživjeli bombardiranje Splita iz razarača Split. Perverzija! Jedna granata pala je blizu naše kuće. Bili smo zajedno i kod Pape s grupom umjetnika, dok je Ivo još bio intendant HNK. Zatim je otišao u Zagreb i smanjili su nam se kontakti. Poslao sam mu brzojav čestitke nakon ovih izbora, i stigla mi je zahvala iz centrale HDZ-a.

NACIONAL: Što biste mijenjali u hrvatskoj kulturnoj politici? Koja karika u lancu ne funkcionira na promociji hrvatske umjetnosti? – Problem prezentacije naših ljudi u inozemstvu je problem kvalitete. U glazbi imamo Pogorelića, Šuteja, Mužeka, Lipanovića koji sjajno funkcioniraju na svjetskom nivou, a ne izvode koncerte za hrvatsku dijasporu. To se ne smije zaboraviti, oni su objektivno uspješni. Trebalo bi raditi na promidžbi putem manjih galerija, privatnih kontakata, mimo institucija države. Država mora diskretno sa strane podržavati ljude, i tek kad su već ostvarili neke kontakte ili pozive za izlaganjem, onda se tu može uključiti, bez osnivanja nekakvih državnih ureda za promidžbu. Kad se vide konkretni rezultati, kad umjetnika pozovu s pravih adresa u inozemstvu, država se može uključiti s velikim iznosima novca. Umjetnik se treba otisnuti na otvoreno more, a ne se grepsti o državu, jer to smrdi na državni protekcionizam. Ni ja ne bih mogao ostvariti bečku izložbu sam, bez financijske potpore nekoliko gospodarstvenika. I na mojoj bečkoj izložbi, koja je na visokom državno-protokolarnom nivou, vrlo je važno, ako ne i najvažnije, da iza toga stoji značajni muzej. Tu onda svi profitiraju. Za neke projekte može se dobiti potpora stranih institucija, kao što sam sada za Beč dobio potporu Kultur Kontakt Austria i Hypo Alpe-Adria banke.

NACIONAL: Ali ako su umjetnici vlastiti menadžeri i promotori, to pokreće glasine o probitačnosti i pretjeranim ambicijama. – Na žalost. Postoje umjetnici koji plaćaju poveće svote časopisima, novinama i televiziji samo da u njih dođu. Ali znam da ne bih tako lako došao u vaš list da me ne želite? Dakle, tu nemam mogućnost utjecaja. Imao sam veliku čast i sreću da sam na mnoge značajne selekcije i izložbe bio pozvan i odabran od vaše struke. Možda je tu korijen one zavisti s početka intervjua. Zidić me 1990. uvrstio u veliku izložbu u Seulu, zadnju jugoslavensku selekciju, na kojoj je svaki umjetnik bio predstavljen sa šest velikih formata. Tada se dogodilo nešto znakovito. U selekciji u kojoj su bili Ivančić, Kulmer, Šutej, Veličković, Vrkljan, Protić, Kipke, Koreanci su za plakat izabrali upravo moj rad, sliku koja danas visi u jednom muzeju u Seulu, a to je iznad lokalnih zagrebačkih i splitskih referenci. Zidić je isto bio iznenađen tim izborom, ali mu je žiri rekao da su između Šuteja, Kulmera i mene odabrali ipak moju sliku jer osim moderniteta ima i regionalnu žicu. Koreanci i još neki svjetski muzeji tada su kupili jedino slike nas trojice. Pazite, sva trojica smo bili hrvatski slikari! I to mnogo govori o razini hrvatskog modernog slikarstva, koje mi sami dovoljno ne cijenimo.

NACIONAL: Planirate li bečku izložbu prenijeti u Zagreb, s obzirom na to da se radi o slikama koje znače znakovitu prekretnicu? – Ne, za sada ne. Uostalom, ako nitko spontano ne pokaže inicijativu, to nije moj problem. Ako me žele u Beču a u Zagrebu ne, to samo govori o toj sredini. Sav sam u filmu ove izložbe koja se sutra otvara, uzbuđen sam, znate, treba se malo i odmoriti.

NACIONAL: Po slikarskim se kuloarima ironično komentira vaše poznanstvo s Beuysom i njegovim utjecajem na vas. – To nije bio deskriptivan utjecaj, doslovni, nego na idejnoj razini, po senzibilitetu. To je duboka svijest da svaki korak umjetnika po suncu ili kiši, po asfaltu ili kamenjaru jest autohtoni umjetnički artefakt, i tu prestaje svaka moja veza s Beuysom, jer nas dijele korijeni. Dijelili smo iste osjećaje za regionalnu pripadnost, mikrolokaciju, mikrokozmos umjetnika. Napravili smo čak jedan zajednički rad, crtež koji smo obojica potpisali. Beuys se čak nije deklarirao kao njemački umjetnik, nego iz predjela gdje Rajna utječe u Sjeverno more. Taj ga je krajolik inspirirao. Morate poznavati kontekst i biografiju umjetnika da biste u potpunosti shvatili djelo. Upravo ta veza između stvarnoga života i materije iz koje se rade umjetnička djela bila je obojici bliska. Osamdesetih sam godina radio instalaciju od bračke zemlje u Duesseldorfu jer sam htio materiju povezati s klasičnom slikom koja je bila naslikana na bijelim bolničkim platnima. U tim sam situacijama nalazio Beuysa. Tako ga nalazim i danas. Na izložbi koju ću za nekoliko dana imati u Beču, radim instalaciju koja se zove “Gomila ili kako preživjeti na otoku”. Dakle, to su moja osobna iskustva kao djeteta u Drugom svjetskom ratu na Braču gdje nije bilo hrane. Jeli smo divlje zelje s malo maslinova ulja. Instalacija je od kamena kojim se štiti to malo škrte zemlje od koje smo preživjeli i kamenice za ulje u koju ću lijevati bračko ulje na otvorenju kao svojevrsni happening. Ali moja potreba za takvim umjetničkim radovima nastala je prije susreta s Beuysom. Vjerujem u regionalnost, umjetnik može biti svjetski samo ako crpi na domaćem izvoru. Ja mogu disati samo “južnohrvatski”. Chagall nikada neće biti francuski slikar, zauvijek je ostao ruski Židov iz Vitebska, nikada to nije skrivao. Nema svjetskih tema, sve su lokalne, a kroz to postaju svjetskom kvalitetom. Bez korijena nema ništa. Osjećam se poput lika tradicionalna slikara i modernog šamana, kako je za mene napisao kritičar Feđa Vukić, i pogodio.

NACIONAL: Upravo je vaš naglašeni dualizam razlog što vas kolege pogrešno doživljavaju, tobože niste iskreni u radu. – Kod nas još uvijek sve mora biti strpano u ladice, ne priznaje se potreba za istovremenim slikanjem tradicionalne štafelajne slike i konceptualnih radova. U inozemstvu oko toga nema barijera. Zato sam vani priznat. Lako je sudjelovati na skupnim izložbama, bijenalima i trijenalima! Sve ovo o čemu pričamo više mi je smiješno nego tragično. Čak se i ne deklariram kao slikar. Važno je da probleme koji me muče kao umjetnika uspijem izraziti u materijalu. Ponekad me zaboli zloba, ali idem dalje. Pa nije mi monografiju napisao direktor Beuysova muzeja, van den Grinten, tek tako! Nema tu utjecaja, veza, protežiranja. To je stručnjak koji je sa svojim bratom pratio cijeli Beuysov put, i bez braće van den Grinten možda ne bi bilo ni Beuysa. To je rang o kojemu mnogi razvikani hrvatski konceptualci mogu samo sanjati. Neka me samo puste da u miru živim i radim svoj posao.

NACIONAL: Iako je vaša umjetnička pozicija neupitna, neki kolege zamjeraju vam utjecaje Ivančića, Šebalja. – Ne pripadam klanovima. Živim u svom splitskom atelijeru na Mejama, dosta putujem po svijetu, informiran sam o zbivanjima u recentnoj umjetnosti, i onda se logično pitate otkud sve to? Ne sramim se eventualnih utjecaja većih slikara, to mi nimalo ne smeta! Ivančić na mene nije utjecao, iako ga jako cijenim kao slikara. Ali, zaboga, koji utjecaj Šebalja?! Kada sam se formirao kao slikar, nisam znao za Šebalja, on tada nije izlagao. Jednom je današnji ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt Miki Gašparović rekao da sam građanski slikar juga, i to sam uzeo kao veliki kompliment. Tartaglia mi je jednom napisao u pismu koje i danas ljubomorno čuvam da ne zaboravim kako pripadam odabranu društvu umjetnika koji imaju u prezimenu dva slova “t”: Tintoretto i Tartaglia. Bilo je u tom činu možda i malo samoljublja i šale, ali osjetio sam da me cijeni. Vidite, nisu svi kolege tako puni zlobe, kod velikih umjetnika toga nema.

NACIONAL: Tko je na vas najviše utjecao od hrvatskih i stranih umjetnika? – Već u djetinjstvu dojmile su me se votivne slike nepoznatih autora u crkvici sv. Josipa u bračkoj uvali Osibova i splitskoj crkvi Gospe od Poišana. Imponirao mi je po senzibilitetu slikar Emanuel Vidović, posebno kroz svoj život usamljenika u provincijalnom Splitu u kojem i ja danas živim. On, naravno, nije imao takve iskorake u Europu i svijet koje ja imam. Volim Plančića i Kleea. Apsolutno se divim Šebalju i Vjenceslavu Richteru, koji uostalom nikada nisu postali članovi HAZU. Puno je takvih primjera velikih umjetnika koji nisu bili za klanove. I danas imam atelijer u Duesseldorfu, ali tamo idem samo po informacije. Drugi veliki utjecaj izvršio je moj susjed iz Duesseldorfa, glasoviti konceptualni umjetnik Joseph Beuys, s kojim sam dijelio prijateljstvo i razmjenu ideja.

BIOGRAFIJA Matko Trebotić
1935. rođen u Milni na otoku Braču
1961. diplomorao na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu
1962.-64. radi kao arhitekt u Supetru na Braču
1966. odlazi u Njemačku, povratak u Split 1983.
1971.-73. pohađa Majstorsku radionicu slikarstva i grafike na Folkwangschule u Esssenu; početak intenzivna izlaganja
1990. godišnja nagrada ‘Vladimir Nazor’ za likovnu umjetnost
1991. godišnja Nagrada grada Splita za umjetnost; pristupa Zboru hrv. umjetnika pri Glavnom stožeru hrv. vojske
1995. odlikovan Spomenicom Domovinskog rata 1991.-1992.
1996. orden Danice hrvatske za zasluge u kulturi
1999. nominacija hrv. glumišta za najbolju scenografiju
2002. godišnja Nagrada splitsko-dalmatinske županije za likov. umjetnost