"Opsjednut sam umjetnošću i da umjetnost ne postoji, sigurno bih je izumio", kaže Dragan Živadinov (44), slovenski kazališni redatelj, kozmonaut kandidat i suosnivač Neue Slowenische Kunsta.“Na izložbi ‘Mehatron Noordung’ Dunja Zupančič i ja izložit ćemo nekoliko desetaka ‘light boxova’ teških i po sto kilograma, koji će pokazati srž postgravitacijske umjetnosti, novog pravca u umjetnosti kojim se bavimo zadnjih deset godina. Opsjednut sam umjetnošću i da umjetnost ne postoji, sigurno bih je izumio”, kaže Dragan Živadinov (44), slovenski kazališni redatelj, kozmonaut kandidat i suosnivač Neue Slowenische Kunsta, jednog od najvažnijih umjetničkih pokreta u bivšoj Jugoslaviji početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, koji nakon osam godina stiže u Zagreb.

Izložba “Mehatron Noordung” koncipirana je kao retrospektiva umjetničkog i bračnog para Dragana Živadinova i Dunje Zupančič, na kojoj će biti prikazan presjek njihovih rituala, galerijskih i kazališnih nastupa, te performansa u bestežinskom stanju zadnjih deset godina, koje su izvodili u Ljubljani, Rimu, Berlinu, Bremenu… Izložba se otvara u utorak u Paviljonu 19 na Zagrebačkom velesajmu i napravljena je specijalno za taj prostor. Cijeli paviljon osvanut će kao “jedinstveni ambijent sastavljen od vizualno atraktivnih i intrigantnih zidnih slika i svjetlosnih boksova”.

Izložba ima i promotivni predznak. Kako kaže Tihomir Milovac, kustos iz Muzeja suvremene umjetnosti, izložba se održava pod egidom “U susret MSU”, a njom žele naviknuti ljude na dolazak suvremene umjetnosti u Novi Zagreb.

U sklopu izložbe bit će održana konferencija “Gravitacija ? posljednja problematična sila” na kojoj će sudjelovati brojni govornici, od umjetnika Željka Kipkea i don Branka Sbutege do pet pravih kozmonauta iz Rusije, koji stižu u Zagreb kao specijalni gosti Dragana Živadinova. To su, primjerice, kozmonauti Jurij Lonačkov i Jurij Baturin Mihajlovič, trostruki doktor znanosti i savjetnik ruskog predsjednika za svemir, koji je bio na stanici “Mir”, te Viktor Ren iz Centra za obuku kozmonauta “Jurij Gagarin” iz Zvjezdanog grada kraj Moskve. Živadinov će predstaviti knjigu o kazališnoj i postgravitacijskoj umjetnosti “Telelogija” u izdanju Muzeja suvremene umjetnosti u hrvatsko-engleskoj verziji.

Živadinov sebe predstavlja kao ateista i enciklopedista, a pamtimo ga kao suosnivača kazališne grupe “Teatar sestara Scipion Nasice”, koja je uz “Laibach” i likovnu grupu “Irwin” bila sastavni dio NSK pokreta. Uveo je retrogardizam kao umjetnički stil, a svojim je kazališnim predstavama poput “Marije Nablocke”, koja je koncipirana za samo 22 gledatelja koji sjede u rupama na podu i iz račje perspektive prate radnju, te “Križ pod Triglavom”, ostavio na gledatelje neizbrisiv dojam. Nakon te faze osnovao je Kozmokinetički kabinet Rdeči pilot, a zatim Kozmokinetički kabinet Noordung. Osim što je gostovao na 40-ak najvažnijih svjetskih kazališnih festivala, od Salzburga do Charlestona, Živadinov je poznat i po tome što je dvaput štrajkao glađu iz protesta protiv kulturne politike, jednom čak 18 dana. Usto, napravio je i prvu kazališnu predstavu u bestežinskom stanju “Biomehanika Noordung”, koja se odigrala u paraboličnom avionu Iljušin-76 MDK, na visini od 10 tisuća metara pri nultoj gravitaciji, sa sedam glumaca i osam gledatelja kritičara.

Tema za izložbu začeta je još 1995., kada je Živadinov osmislio pedesetogodišnji projekt “Noordung” kojim želi ujediniti umjetnost i znanost. Projekt je započeo u Ljubljani kazališnom predstavom “Naseljena skulptura Noordung”, koja se temelji na tekstu “Ljubav i država” Vladimira Stojsavljevića. U predstavi je bilo 16 glumaca, koji su levitirali na visini od 14 metara, reprize će se održavati svakih deset godina, a zadnja će biti 2045., kada će on sam navršiti 85 godina i – umrijeti. Taj projekt vizualno je oblikovala likovna umjetnica Dunja Zupančič, koja je diplomirala na ljubljanskoj Likovnoj akademiji. Ona se inspirirala “hidrauličnim upravljačkim modulom”, radom svoga oca Janeza Zupančiča koji je 1979. za njega dobio glavnu nagradu za industrijski dizajn u Jugoslaviji. On je bio inženjer i izumitelj; izumio je 27 različitih modula, a specijalizirao se za mehatroniku.

Premda se Dunja Zupančič prije bavila slikama velikog formata, kada je te godine sjela za kompjutor, potpuno je napustila slikarstvo i posvetila se digitalnoj umjetnosti. Sve očeve izume počela je izrađivati pomoću mehatronike i pneumatike u drugim oblicima i materijalima. Tako je od očeva hidrauličnog upravljačkog modula nastao amorf, što je bit današnjeg umjetničkog rada Dragana Živadinova i Dunje Zupančič.

“U slučaju smrti jednog od 16 glumaca, mijenjam ga za Dunjin mehatron, koji nije robot nego daljinski vođen apstraktni objekt veličine 95 prema 110 centimetara”, nastavlja Živadinov objašnjavajući projekt “Noordung”. “Ako umre glumica, umećem melodiju, a ako umre glumac, ubacujem ritam. Do 2045. svi će glumci umrijeti i na sceni će ostati samo mehatroni. Svaka repriza bit će malo drukčija, jer će se i okolnosti promijeniti. Prije su na sceni bili glumci i tekst, a onda će biti mehatroni i muzika. Ja ću potom uzeti 16 Dunjinih mehatrona i otići s njima u ekvatorijalnu orbitu te ih instalirati oko Zemlje na 16 točaka, umjetničkih satelita, koji će u jednom smjeru emitirati scene najznačajnijih uloga pokojnih glumaca i glumica. Primjerice, satelit glumca Pavla Ravnohriba, koji je igrao Franca Prešerna, cijelo će vrijeme emitirati taj film. U drugom smjeru emitirat ću Pavlovo lice tako da se i u budućnosti mogu s njegovim likom raditi filmovi i kazališne predstave. Taj umjetnički satelit zovemo umbot. Riječ dolazi od uma i robota, i uopće nije neobična”, zaključio je Živadinov.

Na pitanje kako je došao na tu originalnu ideju, Živadinov je odgovorio da je okidač bila jedna stara fotografija, snimljena prije otprilike 25 godina. “Sredinom osamdesetih napravio sam predstavu ‘Križ pod Triglavom’ u kojoj sam vizualizirao scenu koja je bila inspirirana slikarstvom ruskog umjetnika Vasilija Kandinskog”, kaže. “No još sam prije, kao 16-godišnjak, koristio njegovu fascinantnu sliku ‘Plavo’ u predstavi ‘Kompjutor u plavom’. To je bio pubertetski tekst, ali se predstava prikazivala u nacionalnom teatru. Ta je slika bila za mene veliko otkriće, a u predstavi se okretala na specifičan način. Tu sam scenu fotografirao na večer, uoči predstave, onog dana kada je glumica Deana Demšar otišla s prijateljicom u Veneciju na kavu. No u sudaru je izgorjela u automobilu. Ali show must go on! Puno godina poslije pokazao sam Dunji te slike i tada mi je sinula ideja o umbotu.”

Važan utjecaj na njegov umjetnički rad imao je Herman Potočnik, što je pseudonim slovenskog fizičara iz prve polovice 20. stoljeća, rođenog u Puli, koji je, po mišljenju Živadinova, jedan od pet pionira astronautike i kozmonautike. “Pisac Arthur Clark uzeo je još 1945. iz Potočnikove knjige ‘Problemi vožnje svemirom’ ideju za informacijske satelite, koje je poslije iskoristio pišući scenarij za Kubrickov film ‘2001: Odiseja u svemiru’”, kaže Živadinov. Ta Potočnikova knjiga također će biti predstavljena u sklopu izložbe.

Na pitanje zašto je napustio NSK i posvetio se gravitacijskoj umjetnosti i kozmonautici, kojom se nikad prije nije bavio, odgovorio je da je on, zapravo, bježao od NSK. “Za mene je taj projekt završio još 1987., kada sam zbog afere s plakatom za Dan mladosti zaglavio u beogradskom zatvoru”, objasnio je. “Nakon predstave ‘Križ pod Triglavom’ imao sam dogovoren projekt samouništenja. No bivša Jugoslavija je zaključila da sam talentiran i pozvala me da koreografiram slet u povodu Titova rođendana. Stigli smo u Beograd i napravili tri varijante plakata. Komisija, sastavljena od oficira tadašnje JNA, izabrala je plakat koji je po njihovim kriterijima bio najljepši. No on je bio parafraza plakata tiskanog u povodu Hitlerova rođendana na kojem smo zamijenili nacističku zastavu jugoslavenskom, ali i ostalo znakovlje. Naime, nas je tada zanimao retrogardizam, umjetnički stil u kojem smo se bavili citatima iz prošlosti. Kada je netko provalio da je taj plakat bio sličan Hitlerovu, nastala je totalna pomutnja, a mene su hitno pozvali u vojsku. No ja sam odbio obući uniformu i uzeti oružje u ruke. Tada je uslijedio najbrutalniji rasplet događaja. Spasio me moj otac, podrijetlom Bugarin, koji je bio vojno lice, ali je zbog problema s očima završio u vojnom Domu kulture. Tada sam shvatio da je totalitarizam mnogo gori nego što sam ja ikada mogao zamisliti i počeo sam bježati od retrogardizma”, rekao je Živadinov zaključivši da je uspješno pobjegao tek 1995., kada je zajedno s Dunjom Zupančić počeo istraživati nove umjetničke oblike ? digitalne amorfe mehatrone.

“Taj amorf mehatron sadrži u sebi amour, znači ljubav, ali i formu, te simbolizira da sam prešao iz kolektivnog tijela u dvojno ? ti i ja”, nastavio je objašnjavati Živadinov svoj preokret u umjetničkoj praksi. “Od premijere 50-godišnjeg projekta prošlo je devet godina i nitko od 16 glumaca nije umro, doduše, bilo je nekoliko automobilskih nesreća i srčanih udara te jedan rak. U međuvremenu smo u Ljubljani i nekim gradovima Europe, primjerice, Bremenu, Rimu i Berlinu, napravili različite vizualne projekte, koji će biti prezentirani i na zagrebačkoj izložbi. To su, primjerice, ‘Mehatron telelogija’ i ‘Herman Potočnik Noordung’, kojem je prisustvovao i Richard Gordon, koji je upravljao letjelicom Apollo na Mjesec.”

Na pitanje kako je postao kandidat za kozmonauta, Živadinov je odgovorio: “Sudbinski!” Nakon predstave “Naseljena skulptura Noordung” francuski lijevo orijentirani list Liberation objavio je početkom svibnja 1995. kritiku na dvije stranice u subotnjem izdanju. Autor teksta je objavio i telefonski broj kazališta, u slučaju da netko želi rezervirati ulaznice za reprize koje će se održati 2005., 2015. ili 2025. Nazvao ga je agent iz Europske svemirske agencije i rekao mu da ga pozivaju u Kosmopolis trening centar za astronaute “Jurij Gagarin”, koji se nalazi u Zvjezdanom gradu u blizini Moskve. “U početku sam mislio da se netko iz NSK šali i snima emisiju sa skrivenom kamerom”, kaže Živadinov. “Otišao sam i tek kad su me stavili u centrifugu, shvatio sam da je to ozbiljna stvar. Poslije sam bio i u Bajkonuru u Kazahstanu odakle kozmonauti polijeću u svemir. Prijavilo se čak 450 tisuća ljudi koji su željeli postati kozmonauti, a na kraju nas je ostalo samo 12 koji smo prošli sve testove. Mi ćemo biti prvi putnici do svemirske stanice koja se tek gradi. Do sada sam bio sedam puta u bestežinskom prostoru. To je specifičan osjećaj, kao da sanjaš da letiš. Naš glumac koji je proveo deset mjeseci u bestežinskom prostoru narastao je čak 15 centimetara”, zaključio je Živadinov, dodavši da o svemu tome informira publiku na informanceima. “Pošto rijetki mogu pratiti naš rad u stratosferi, izumili smo informance na koje nam dođe i do 500 gledatelja, a mi ih informiramo o tome što smo napravili i gdje smo sada.”