Jedna od ključnih osoba za približavanje NATO-u u tom procesu prilagodbe i reformi bila je Jelena Grčić-Polić, koja je na mjesto pomoćnice ministra obrane za obrambenu politiku došla iz Ministarstva vanjskih poslova za vrijeme mandata bivše ministUlazak Republike Hrvatske u punopravno članstvo NATO-a jednako je važan strateški vanjskopolitički cilj kao i ulazak u Europsku uniju. Državni vrh je nedavno donio i političku odluku da Hrvatska svoj obrambeni sustav prilagodi kolektivnoj sigurnosti, znatno smanji broj vojnika, racionalizira vrlo skupe tehničke vidove oružanih snaga kao što su Ratna mornarica i Ratno zrakoplovstvo te prilagodi obrambenu strukturu, organizaciju, sustav zapovijedanja i veza NATO standardima. Protekle dvije godine učinjeni su veliki pomaci u ostvarenju tog cilja, a jedna od ključnih osoba za približavanje NATO-u u tom procesu prilagodbe i reformi bila je Jelena Grčić-Polić, koja je na mjesto pomoćnice ministra obrane za obrambenu politiku došla iz Ministarstva vanjskih poslova za vrijeme mandata bivše ministrice obrane Željke Antunović.

'Na istanbulskom summitu NATO-a neće biti razgovora o proširenju, već o Iraku i sigurnosti Bliskog Istoka, ali realno je za očekivati da će Hrvatska biti adekvatno spomenuta'Jelena Grčić Polić, osim u nekoliko šturih novinskih priopćenja tijekom proteklih desetak godina, nije bila šire predstavljena hrvatskoj javnosti unatoč činjenici da se duže vremena nalazi na najznačajnijim dužnostima u diplomaciji i jedna je od rijetko uspješnih žena u diplomaciji. Jelena Grčić-Polić prvi put otvoreno govori o svom životnom putu, diplomatskoj karijeri koja ju je razdvojila od obitelji nastanjenoj u SAD-u, napornom, ali uspješnom školovanju na više postdiplomskih studija u SAD-u i trenutnom položaju na kojem se nalazi. Također komentira spekulacije koje su se posljednjih tjedana pojavile uz njezino ime a riječ je o imenovanju veleposlanika u dvama najznačajnijim političkim svjetskim središtima, Bruxellesu i Washingtonu.

NACIONAL: Što očekujete od skorog Istanbulskog summita NATO-a u lipnju kada je riječ o Hrvatskoj? – Istanbulski summit nije zamišljen kao summit proširenja. Najvjerojatnije je da će na njemu dominirati dvije ključne teme, a to su pitanja Iraka i sveukupne sigurnosti šireg Bliskog istoka. Neće biti razgovora o proširenju, ali će tri zemlje koje se nalaze u Akcijskom programu za članstvo – Hrvatska, Albanija i Makedonija – biti adekvatno spomenute.

NACIONAL: U posljednje vrijeme u medijima se spekulira s vašim imenom u kontekstu imenovanja na neku od veleposlaničkih dužnosti. Da li ste upoznati s inicijativama iz MVP-a o vašem sljedećem mandatu? – Bila sam zapanjena kad sam prilikom nedavnog povratka iz Londona u zrakoplovu vidjela novinske napise da Jelene Grčić-Polić, Mate Granić i još netko treći postaju veleposlanici. Stvarno ne znam otkud takve priče. To mi nije bilo dovoljno intrigantno i nisam se imala vremena time baviti. Ja sam karijerni diplomat i s obzirom na dob to ću vjerojatno i ostati do kraja svog radnog vijeka. Ne isključujem obrat jer sam već par puta mijenjala profesionalne vokacije. U Zagrebu sam već tri godine. Nekako je uvriježeno pravilo da se u centrali MVP-a ostaje dvije, tri godine.

NACIONAL: Iz krugova bliskih MVP-u doznali smo kako predsjednik Republike Stjepan Mesić ne pristaje da vas na prijedlog ministra vanjskih poslova Miomira Žužula imenuje veleposlanicom u Bruxellesu. Imate li kakvih informacija o tome i u kakvim ste zapravo odnosima s predsjednikom Mesićem? – Nemam informaciju da sam predložena predsjedniku Mesiću za takvo mjesto i također nemam informaciju da je takav prijedlog odbio. Bilo koji komentar bio bi neukusan. To je nešto o čemu karijerni diplomat ne govori, on jednostavno služi. Što se tiče predsjednika, mogu reći da sam ga upoznala prvi put kada je u svojstvu predsjednika 2000. došao na zasjedanje Skupštine UN-a u New Yorku. Ubrzo nakon toga je od UN-a, kao neka vrst priznanja hrvatskoj državi i diplomaciji, sugerirano da se kandidiram za najviše profesionalno mjesto u njihovoj organizacijskoj strukturi za direktora D-2. Tom sam prigodom zatražila i pismenu preporuku od predsjednika koju sam i dobila i vrlo sam ponosna na nju. Nakon toga je bila upućena glavnom tajniku UN-a. Zaista nemam razloga misliti da je predsjednik promijenio mišljenje.

NACIONAL: Prema Nacionalovim izvorima postoje informacije koje ukazuju da vas dvojica najbližih predsjednikovih savjetnika za nacionalnu sigurnost i vojna pitanja, generali Imra Agotić i Petar Stipetić, drže najzaslužnijom za propast njihovog koncepta hrvatskih oružanih snaga, smatrajući da ste previše skloni stajalištima SAD-a i NATO-a pa je ovo neka vrst osvete za njihov konceptualni poraz. – Gospoda Stipetić i Agotić nalaze se na ključnim savjetničkim mjestima u uredu predsjednika. Kada sam došla na sadašnju dužnost, još uvijek je na mjestu načelnika Glavnog stožera bio general Stipetić. Naši su kontakti bili profesionalni i vrlo srdačni. Poznato mi je da su obojica izrazito zaslužni za Domovinski rat i jedino što prema njima osjećam je duboko poštovanje.

NACIONAL: U Hrvatskoj je prava rijetkost biti žena u diplomaciji. Kako ste uopće došli na ideju da se angažirate? – Glavna crta koja me obilježava je radoznalost. Kažu da sam kao dijete bila nemoguća i da je moje glavno pitanje po nekoliko puta bilo zašto. Da ne idemo previše unatrag, krenimo od gimnazije u Dubrovniku. To je bila jedina gimnazija u Dubrovniku u koju su išli i moji roditelji. Imala sam troje profesora koji su i njima predavali. Moja najdraža profesorica bila je profesorica filozofije i logike koja je iznimno mojoj generaciji i generaciji moje majke predavala i hrvatski, inače majka političara Nevena Jurice.

NACIONAL: Da li ste u gimnazijskim danima već zacrtali što će te biti u životu, gdje se tijekom školovanja dogodila prekretnica koja vas je usmjerila prema diplomaciji? – U to sam vrijeme razmišljala o arhitekturi. Već nakon prve godine radila sam kao turistički vodič za engleski i francuski i tako zarađivala za džeparac. To je bilo početkom sedamdesetih. U ljeto 1974. sam otišla u Madrid i zakasnila na prijemni ispit iz arhitekture u Zagrebu. Nisam htjela ići u Sarajevo i onda me je otac, inače inženjer brodogradnje, savjetovao pomorsko pravo. Na pravu su mi se svidjeli socijalna psihologija, teorija države prava i međunarodno pravo, gdje sam slušala sjajne profesore Božidara Bakotića, Vladimira Iblera i Budislava Vukasa. Nakon diplome 1978., upisala sam međunarodno javno i privatno pravo te međunarodne odnose što zapravo i smatram prekretnicom jer sam i počela raditi.

NACIONAL: Što je u međuvremenu bilo s vašim postdiplomskim studijem? U to vrijeme otišli ste prvi put u SAD. – Od 1978. do 1980. sam apsolvirala postdiplomski studij iz međunarodnog javnog privatnog prava i međunarodnih odnosa i usmjerila se prema području telekomunikacija, dijelom i na svemirsko pravo. Bilo mi je vrlo važno napisati kvalitetan magistarski rad i kako je u to vrijeme bilo skupo doći do časopisa i stručne literature, otišla sam u ljeto 1980. na sveučilište u Torontu. Imala sam na raspolaganju mjesec dana istraživanja i pristup knjižnici.

NACIONAL: Doživjeli ste kulturološki šok. Da li je spomenuti događaj toliko utjecao na vašu kasniju odluku da ostanete u SAD-u? – Otišla sam u posjet kolegi koji je tada završio postdiplomski na Harvardu na pravu i kad sam vidjela radne uvjete studenata i da su profesori tamo zbog studenata a ne obratno, bila sam u stanju potpune zaljubljenosti. Jedna Belgijanka mi je rekla da odem razgovarati s dekanom pravnog fakulteta, što mi je bilo van svake pameti – pa tko sam ja da mu se samo tako obratim. Doslovce me je odvukla za ruku i odmah me pitao što može učiniti za mene. Počela sam s pričom kako dolazim iz jedne siromašne zemlje gdje nema takvih uvjeta za studente. Rekla sam da bih željela doći na samo mjesec dana. Dekan je nazvao tajnicu, dao mi kuvertu s formularima i rekao da se prijavim. Sve sam vrijedno popunila, položila neke ispite i na kraju su me primili. Rekli su mi da se javim i za Balokovichevu stipendiju koju sam dobila u kombinaciji s jednom privatnom stipendijom s Harvarda pa sam 1981/82. provela na jednogodišnjem studiju pravnog fakulteta i upisala na MIT-u komunikacije na političkim znanostima. Magistrirala sam 1982. na pravnim aspektima satelitske radio difuzije, što je bilo dosta avangardna tema u to vrijeme na našim prostorima.

NACIONAL: Da li ste dolazili u Hrvatsku u to vrijeme? – Vratila sam se u Hrvatsku ponovno u Zavod za tehničku suradnju, ali sam žarko željela doći na akademiju gdje bih se bavila istraživačkim radom. Godine 1984. dolazim na Institut za zemlje u razvoju, današnji Institut za međunarodne odnose. Sjećam se da su tamo bili Nobilo, Staničić, Bekić, Andrlić, Cvjetičanin i ja sam bila jedina pravnica. Morala sam otkriti neko nezavisno područje i onda sam naišla na jedan projekt koji je bio iz područja telekomunikacija i medija, ali nisam imala strukturirano znanje iz društvenih znanosti, iz sociologije medija iz političke ekonomije medija. Upoznala sam dekana Sveučilišta Pennsylvania i oni su jedini imali fakultet na Ivy Legaue razini s toga područja i to od medijske industrije, regulative preko komunikologije. Aranžman je bio takav da sam predavala kao da sam profesorica za što sam dobivala asistentsku plaću, ali zauzvrat nisam plaćala školarinu koja je iznosila od 20 do 30 tisuća dolara godišnje.

NACIONAL: Kada govorite o razdoblju osamdesetih godina, tada ste upoznali vašeg sadašnjeg supruga i dobili kćer. Na koji način je to sve funkcioniralo s obzirom na vaše česte boravke u SAD-u? – Da, u to vrijeme bila sam udana i imala kćer od dvije godine. Supruga sam upoznala u Zagrebu, premda sam mu već ranije poznavala sestru i majku. Počeli smo hodati 1980., a dvije godine kasnije smo se vjenčali. Kćer se rodila sredinom 1983. Naravno, moj odlazak u SAD predstavljao je i određene poteškoće za obitelj. Znala sam da je moj posao u SAD-u prezahtjevan i da ne bi bila u mogućnosti posvetiti se djetetu. Stoga sam je ostavila kod mojih roditelja na Pelješcu. Suprug je radio u Končarovom institutu u Zagrebu kao elektrotehničar. Sada je situacija nešto drukčija jer je suprug zaposlen u SAD-u u Michiganu, suvlasnik je male elektronske tvrtke. Morali smo postići kompromis jer smo morali podrediti svoje živote školovanju djeteta i on je odlučio da se ne može više seliti sa mnom. Kćer je sada pred diplomom i zbog toga sam jako ponosna, pogotovo zbog činjenice da još nije napunila 21. rođendan. Nažalost, djeca tamo prerano sazrijevaju i ona zna da joj se školovanje plaća. Zbog toga je bila vrijedna pa četverogodišnji studij iz međunarodnih odnosa na sveučilištu George Washington završava godinu dana ranije. Naravno, ovakav dinamičan i zahtjevan posao doveo je do toga da se tijekom godine s obitelji vidim samo četiri puta.

NACIONAL: Kada vam bilo najteže za vrijeme boravka u SAD-u? – Sredina osamdesetih mi je bilo jedno od najtežih razdoblja u životu. Bila sam u kasnim dvadesetima, imala dva magisterija iza sebe, osjećaj određenog identiteta i statusa, ali sam opet morala krenuti iz početka. Naime, prva dva tjedna 1985. u SAD-u apsolutno nisam znala što se događa jer je cijela organizacija funkcionirala putem e-maila. Morala sam naučiti puno novih stvari i bilo mi je vrlo teško. Naime, da bih zadržala stipendiju i vize, nisam smjela dopustiti luksuz da imam prosjek ocjena ispod 4,5. Suprug je došao u proljeće 1986., a kćer koncem 1986.

NACIONAL: S kojom temom ste doktorirali? – Doktorsko istraživanje završila sam negdje 1900/91. Područje formiranja telekomunikacijske politike SAD-a je prilično široko. Godinu dana sam radila na istraživanjima u Washingtonu i pratila rad regulatorne komisije za telekomunikacije. Istraživanja su imala elemente i sigurnosne politike jer se takva tehnologija koristi u cockpitu zrakoplova. Intervjuirala sam i dosta članova Kongresa, među ostalim i bivšeg američkog potpredsjednika Ala Gorea, koji je tada u Senatu bio vrlo utjecajan, jer je vodio serije svjedočanstava iz tog područja.

NACIONAL: Kakav se obrat dogodio da ste uspješnu poslovnu karijeru u međunarodnim razmjerima htjeli zamijeniti angažmanom oko promicanja interesa još uvijek nepriznate hrvatske države? – Negdje 1991. nalazila sam se u Ženevi gdje sam dobila ponudu za posao u međunarodnoj organizaciji za telekomunikacije na mjestu načelnice pravnog odjela. U to vrijeme sam bila kod jednog prijatelja s Islanda, inače posrednika između islandske i hrvatske vlade, koji je radio na priznanju Hrvatske i Slovenije. On je tada boravio u UN-u u Ženevi i jednom smo prigodom gledali satelitske snimke Vukovara. Bilo mi je neshvatljivo što se događa. Roditelji su me nazvali iz Dubrovnika i rekli kako stanje nije dobro i da bi moju kćer, koja se u to vrijeme nalazila kod njih na učenju hrvatskog jezika, htjeli poslati zrakoplovom za SAD. Odbila sam posao u Ženevi, odnosno odgodila za kasnije. Međutim, jedna je velika europska sila blokirala to mjesto jer sam očito imala krivu putovnicu, odnosno hrvatsku. U to vrijeme imala sam američku zelenu kartu i mogla sam zatražiti državljanstvo, ali nisam htjela jer sam željela biti na svome. Taj potez me je zaista razljutilo. Nakon toga sam se u potpunosti angažirala na promicanju hrvatskih interesa. Već 1990. sam bila u prvom Odboru AMAC-a za srednjoatlantske države. Organizirala sam prve demonstracije 7. prosinca 1991. u Philadelphiji. Mediji su izvrsno popratili događaje i to dan nakon najžešćeg bombardiranja Dubrovnika. Sjećam se transparenata koje smo radili u garaži i za Dubrovnik je pisalo “Pearl of Adriatic” po Bernardu Shawu, uz natpis “Pearl Harbour”. Inicijative za priznanje Hrvatske radili smo zajedno s baltičkim zemljama i preuzeli smo njihov know-how.

NACIONAL: Tko vas je prvo kontaktirao iz hrvatske diplomacije? Opišite nam vrijeme provedeno u diplomatskim misijama u SAD-u? – U ljeto 1993. javio mi se je prvi hrvatski veleposlanik u SAD-u, profesor prava Petar Šarčević, kojeg sam poznavala još iz studentskih dana. Zamolio me da dođem do hrvatskog veleposlanstva kako bi im pomogla. Sjećam se da je tamo bio i pokojni Krešimir Ćosić. Veleposlanstvo je zapravo bio stan pokraj glavne željezničke stanice u Washingtonu. Unutra je bio razlupan stol, frižider i na njemu gipsani kip Majke Božje, nije bilo ni kompjutera ni stolica. Rekli su mi da je potrebno komunicirati s Kongresom, ali ništa konkretno. Moralo se naći načina da ih se zainteresira za naše probleme. U jesen ulazim u Kongres, ali kao neka vrsta lokalnog osoblja – imam američke papire, ali ne i diplomatski status. To je teško razdoblje kada se prijetilo sankcijama zbog sukoba u BiH. Pitaju me da li sam Amerikanka, odgovaram da nisam, ali da imam njihove tri postdiplomske diplome što mi je i dalo kredibilitet. Bila sam jako ponosna da su moje kvalifikacije i obrazovanje mogle poslužiti za promicanje hrvatskih interesa. Kada je konačno potpisan Washingtonski sporazum, lakše se disalo i dosta toga je bilo otvoreno. Veleposlanik Šarčević mi je postavio ultimatum da moram krenuti u profesionalnu diplomaciju kako bi me mogli akreditirati i zbog toga sam se odrekla američkih privilegija. Akreditirana sam u hrvatskoj veleposlanstvu u Washingtonu u svibnju 1994.i tu ostajem do konca 1997., prvo kao savjetnik za odnose s Kongresom. Dolaskom sadašnjeg ministra vanjskih poslova Miomira Žužula 1996. postajem šefica političkog odjela. Dosta sam radila i na političko-vojnim odnosima do dolaska vojnog izaslanika Roberta Hranjeca. Nakon završetka četverogodišnjeg mandata prelazim u New York kao zamjenica stalnog hrvatskog predstavnika pri UN-u, gdje ostajem tri i pol godine, a potom se vraćam u centralu na Zrinjevcu.

Jelena Grčić Polić
Biografija
ROĐENA JE 21. RUJNA 1955. U TREBINJU
1978. diplomirala na Pravnom fakultetu u Zagrebu
1980-1984. zaposlena u Republičkom zavodu za međunarodnu tehničku suradnju
1986-1991. The Annenberg School for Communication, Sveučilište Pennsylvania, predavačica i istraživačica
1993. doktorirala na Sveučilištu Pennsylvania u Philadelphiji
1993-1997. Veleposlanstvo RH u SAD-u, Washington DC
1998-2001. Stalna misija Hrvatske pri UN-u
prosinac 2002. – Ministarstvo obrane, pomoćnica ministra obrane za obrambenu politiku