Objavljeno u Nacionalu br. 441, 2004-04-27

Autor: Melisa Skender

INTERVIEW

Božidar Vrhovac - hrvatski farmakolog u Kraljevskom koledžu

Razgovor sa začetnikom hrvatske kliničke farmakologije, prvim hrvatskim liječnikom počasnim članom najstarije britanske medicinske institucije Royal College of Physicians osnovane 1518. i dopredsjednikom Nacionalne bioetičke komisije o ispitivanju lijekova u Hrvatskoj, liječničkoj etici i ulozi Crkve u medicinskim istraživanjima

Božidar Vrhovac, začetnik je razvoja kliničke farmakologije na Internoj klinici bolnice RebroBožidar Vrhovac, začetnik je razvoja kliničke farmakologije na Internoj klinici bolnice RebroTri su liječnika iz KBC-a Rebro ovih dana primila obavijest da su primljeni u članstvo britanskog Royal College of Physicians, medicinske institucije koju je 1518. osnovao kralj Henrik VIII. Među prvim hrvatskim medicinarima kojima je ponuđeno da svoj titular nadopune oznakom FRCP, skraćenicom titule Fellowship Royal College of Physicians, čak su dva endokrinologa, prof. dr. Izet Aganović i prof. dr. Mirko Koršić. Treći među nominiranim hrvatskim liječnicima, prof. dr. Božidar Vrhovac (danas u mirovini), začetnik je razvoja kliničke farmakologije na Internoj klinici bolnice Rebro, ustanovi u kojoj je proveo čitav svoj radni vijek. Za razliku od dvojice svojih kolega, prof. Vrhovac pozvan je kao počasni član od kojeg se neće zahtijevati plaćanje godišnje članarine.

“Kad mi je profesor Aronson iz Oxforda elektronskom poštom čestitao nominaciju kao uglednom stručnjaku iz Europe, odgovorio sam mu da se mora raditi o zabuni jer znam jedino da sam iz Europe. Odgovorio mi je da ako je tako, onda u Zagrebu moram imati dvojnika, a istog me dana nazvao i profesor Aganović i javio mi da sam jedan od trojice s Rebra koji su dobili dopis Royal College of Physicians. Prvo što sam pomislio jest da je to prilično neobično. Tim prije što su njih dvojica endokrinolozi. No malo zatim javio mi se jedan drugi prijatelj iz Manchestera i čestitao mi na pozivu jer, kako kaže, ja sam drugi klinički farmakolog kojeg primaju u Fellowship. Prvi kojeg su primili bio je profesor Folke Sjokvist, Šveđanin koji je pojam za kliničku farmakologiju u svijetu i s kojim me uopće nema smisla uspoređivati. Mislim da mi je time pokušao objasniti kako je to velika čast jer mu se učinilo kao da sumnjam u to. Iako je iznenađujuće, komentirao je prof. Vrhovac, odazvat će se pozivu i prisustvovati svečanoj ceremoniji primanja novih članova RCP-a 16. lipnja u Londonu.

NACIONAL: Prema kojim kriterijima se zapravo biraju novi članovi te najstarije britanske medicinske institucije, kad desetljećima a možda i dulje prije ovog nije bio pozvan ni jedan hrvatski stručnjak, a sad se odjednom zovu trojica iz jedne ustanove? – Stvarno ne znam. Koliko sam čuo, šef kolaborativnog centra Svjetske zdravstvene organizacije za nuspojave u Švedskoj Ralph Edwards nedavno je od mog nasljednika profesora Francetića tražio moj životopis. Edwards je inače Britanac, živio je na Novom Zelandu, a sad je u Švedskoj i s njim sam kao organizator praćenja nuspojava u bivšoj Jugoslaviji, a kasnije i u Hrvatskoj, dugo surađivao. Pretpostavljam da su jednako tako dr. Aganović i dr. Koršić imali kolege koji su ih “gurali”, a u Royal College of Physicians jednostavno nisu smatrali bitnim to što dolazimo iz iste ustanove ili to nisu ni provjeravali.

NACIONAL: Što konkretno znači ovakvo priznanje? Hoće li ono otvoriti vrata do brojnih britanskih i europskih stipendija našim mladim liječnicima? – Vjerojatno će moja preporuka nešto značiti, no nisam siguran da neki engleski profesor, ako intervenira za nekog svog kandidata, neće biti jači od mene. To je počasna titula. Time što u svoj klub primaju i liječnike prekomorskih, dakle europskih zemalja, Englezi žele pokazati vezu s Europom.

NACIONAL: Godinu dana proveli ste u Londonu na Odjelu kliničke farmakologije University College Hospital Medical School kao stipendist. Jeste li ostali u kontaktu s kolegama iz Britanije? – Jesam. Profesor Koršić je, iako mlađi, bio u Londonu u isto vrijeme kad i ja, ali dakako u drugoj ustanovi. Vezu s kolegama sam imao i imam. Pomalo već svi odlaze u mirovinu, ali bio sam niz godina u Izvršnom odboru Europske udruge kliničke farmakologije i terapije i oni su mi prvi čestitali.

NACIONAL: Klinička farmakologija, kad ste se vi njome kasnih 60-ih počeli baviti, bila je i u svijetu relativno nova grana medicine. Što je klinička farmakologija? – Kad sam nakon stažiranja u Vinogradskoj došao u Stanicu za hitnu pomoć Zagreb počeo sam se zanimati za racionalnu primjenu lijekova. U tadašnjoj hitnoj pomoći gdje sam radio godinu i pol prije no što sam došao na Rebro, četvorica liječnika koji bi se vraćali s terena redovno su pričali o tome kakve su pacijente imali, a ja bih se kod svakog zanimao koje su im lijekove dali kao terapiju. Uskoro sam shvatio da se gotovo svaki koristi drugim lijekom za istu bolest pa sam predložio da se dogovorimo. Dr. Zlatić je bio u sličnoj situaciji jer je radio u Ministarstvu zdravstva u odjelu za medicinsko snabdijevanje i vidio da slične bolnice naručuju potpuno različite lijekove. Zainteresirao se za to i ubrzo shvatio da u razvijenijim zemljama postoji klinička farmakologija, posebna grana medicine koja se bavi “svim aspektima primjene lijeka na čovjeku”. Farmakologija se, naime, pretežno bavi mehanizmom djelovanja lijekova i jasno, za eksperimente najčešće uzima životinje. Kliničku farmakologiju trebali bi provoditi klinički farmakolozi i kliničari-specijalisti za pojedina područja medicine.

NACIONAL: Pa ste vi kao specijalist interne medicine proveli godinu dana na stipendiji u Londonu kako biste svladali tu novu granu medicine? – Zapravo je dr. Zlatić zajedno s tadašnjim predstojnikom interne klinike Rebro profesorom Radoševićem napravio sve. Pozvao me i upitao bih li se htio uputiti u kliničku farmakologiju. Rekao sam da o kliničkoj farmakologiji ne znam puno, ali da me racionalna primjena lijekova veoma zanima. Znao sam da to ima vezu s racionalnom terapijom i slično pa sam pristao. Tako sam proveo godinu dana na onda vodećoj jedinici kliničke farmakologije na University College Hospital gdje je profesor Laurence, autor niza izdanja poznatog udžbenika kliničke farmakologije, bio moj učitelj. Tu njegovu knjigu sam nakon nekoliko godina preveo i svako poglavlje zajedno sa suradnicima komentirao da je adaptiram i približim našim prilikama i običajima: jugoslavensko, hrvatsko izdanje izašlo je četiri puta. Kako sam nakon godinu dana u Londonu dobio mjesto asistenta na Rebru i zadaću da počnem razvoj kliničke farmakologije, a sve to zahvaljujući dr. Zlatiću koji je lani bio na promociji trećeg izdanja moje knjige “Interna medicina”, iskoristio sam tu priliku da mu i javno zahvalim.

NACIONAL: Vaši su medicinski udžbenici referenca na koju se liječnik uvijek može pozvati, što je najbolji kriterij za procjenu njihove stručnosti, ali i vašeg autoriteta unutar područja kojim se bavite, zar ne? – Odjel kliničke farmakologije na Rebru bio je prvi takav u ondašnjoj Jugoslaviji i mi još uvijek predstavljamo, možda nije baš skromno reći, ali nekakav pojam za to područje medicine. Moje knjige se, recimo, jako dobro prodaju u Beogradu, na njihovom medicinskom fakultetu. Bio sam nedavno na jednom simpoziju na koji su došli i Beograđani, pa mi je kolega koji je napisao tri izdanja “Interne medicine” za beogradski fakultet simpatično rekao da je pitao ljude zašto kupuju Vrhovčevu knjigu, na što su mu odgovorili da “se ona lakše čita”. Izdavač mojih knjiga “Ljevak” ima i svoj štand na medicinskom fakultetu i Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu. Ima još knjiga na koje sam ponosan: surađivao sam u priručniku interne medicine koji je dosad objavljen u četiri izdanja, bio sam urednik tri izdanja farmakoterapijskog priručnika, a još 1984. bio sam urednik “Kliničkog ispitivanja lijekova” što je za takvu publikaciju i u europskim razmjerima bilo vrlo rano.

NACIONAL: Vaš je otac, Vuk Vrhovac, pisac prve knjige o šećernoj bolesti i njezinom liječenju. Reklo bi se da među liječnicima češće vrijedi ona o tome kako jabuka ne pada daleko od stabla. Je li vaš otac bio razlog zbog kojeg ste se odlučili za medicinu? – Već sam 50 godina u medicini i doista se ne sjećam što je bio razlog zbog kojeg sam se odlučio za to zvanje. Moj je otac umro vrlo rano, kad mi je bilo svega 16 godina. Kad nije bio na Rebru ili u svojoj privatnoj ordinaciji na Gornjem gradu, sjedio bi doma u radnoj sobi i pisao knjige. On je zapravo uvijek radio, nije za nas imao baš puno vremena. Moj je sin, recimo, tek pred kraj gimnazije odlučio ići na medicinu. Dotad je tvrdio da se u to neće upuštati jer ne želi raditi toliko puno koliko sam ja radio. Medicina je jako lijepa, ali ima, vjerujem, puno zanimanja koja ne traže toliko, rekao bih, žrtvovanja kao medicina. Naravno, ako želite ostati na nekom nivou. Jer tu stalno dolaze nova saznanja i ako ne čitate stalno, zaostat ćete za nekoliko godina. Možda ja u tome pretjerujem, ali mislim da je to blizu istine.

NACIONAL: Imate li više vremena za sebe i obitelj otkako ste u mirovini? – Pred kraj moje karijere koja, vjerujem, još nije potpuno završila, počeo sam se baviti etikom. Prvo je etičko povjerenstvo, ono za etiku i prava čovjeka, osnovano 1993. u Hrvatskom liječničkom zboru. Kad je zatim osnovana Hrvatska liječnička komora – koja je, za razliku od zbora kao stručne ali neobavezne organizacije, bazirana na zakonu i službena je organizacija za sve doktore u neposrednoj zdravstvenoj zaštiti – nije se nažalost uspio naći zajednički jezik tih dviju organizacija pa je osnovano novo etičko povjerenstvo. Bio sam predsjednik prvog povjerenstva, a zatim više godina proveo i na čelu drugog povjerenstva, čiji sam i danas član. Na moje uporno zahtijevanje konačno je imenovana i Nacionalna bioetička komisija u kojoj sam dopredsjednik, a predsjednik je prof. Vukičević. Ona sad funkcionira kao bioetička komisija vlade RH. Kroz te sam funkcije, jasno, prisutan i u internacionalnim tijelima pa baš ovaj tjedan putujem na sjednicu UNESCO-a gdje ću održati predavanje o univerzalnoj etičkoj normi koju UNESCO želi izdati na području etike jer postoji veći broj različitih tijela koja raspravljaju o istim pitanjima i, što je najgore, ne donose iste zaključke. Namjeravam to kritizirati jer smatram da to ne može biti dobro i da bismo se trebali dogovoriti oko nekih općih normi. Imam točne podatke koliko zemalja je u kojoj organizaciji pa iako dolazim iz jedne male zemlje, mislim da su argumenti na kojima temeljim svoje mišljenje dovoljno uvjerljivi. Prilično sam aktivan i u COMETH-u, tijelu Vijeća Europe koje predstavlja etička, nacionalna povjerenstva. U COMETH-u sam predsjednik biroa koji će organizirati sljedeći sastanak COMETH-a u Dubrovniku iduće godine. Ispada da imam puno posla i onu rečenicu koja veli “nemam vremena, ja sam u penziji” mogu potpuno
razumjeti.
NACIONAL: Što bi onda konkretno bile zadaće i uloga hrvatskog Nacionalnog bioetičkog povjerenstva? – U aktu formiranja stoji da je ono samo “za medicinu” i da prije svega daje prijedloge o zakonima, to je po mom dubokom uvjerenju jako loše. To bi značilo da nešto što je izvan medicine više nije briga Nacionalnog bioetičkog povjerenstva. U velikoj većini zemalja takva povjerenstva pokrivaju sve aktivnosti koje na ovaj ili onaj način imaju neku etičku komponentu. Tako smo raspravljali o promjeni ravnatelja Vinogradske bolnice i KBC-a.

NACIONAL: Kako će se kontrolirati poštivanje bioetičkih propisa kad većina pacijenata o medicini zna premalo da bi mogli reagirati i zaštititi se, a liječnici najčešće nemaju vremena ni volje objasniti im kakvoj su terapiji podvrgnuti i zbog čega? – Sad se sprema zakon o pravima korisnika zdravstvene zaštite, a ja sam član i te komisije. Osnovno je, a tome sam uvijek učio i svoje studente, pacijenta potpuno informirati o svemu što se tiče njega i njegovog zdravlja, i to na način da on razumije. To piše u kodeksu medicinske etike, to će pisati i u zakonu o pravima pacijenata. S druge strane, moramo priznati da tapkamo za razvijenim svijetom s kojim se stalno uspoređujemo. Prije 30 godina, recimo, dok sam s obitelji zbog stipendije živio u Londonu, odveo sam ženu u bolnicu na ginekološki pregled. Ginekolog koji ju je pregledavao znao je da sam njegov kolega no on je, što je kod nas nezamislivo i danas i onda, najnormalnije dao da moju suprugu pregledaju još dva studenta. Pri tome nije pitao moju suprugu slaže li se s tim. Pacijent danas ima veća prava i mi to učimo studente koji od početka moraju znati da medicinska profesija, kao i sve druge profesije ima svoju etiku. Borimo se da se situacija koja nije idealna stalno popravlja.

NACIONAL: Nisu idealna ni etička povjerenstva koja postoje u bolnicama jer ona, prema tvrdnji koju je prije nekoliko godina iznio prof. dr. Asim Kurjak, svojom nekompetencijom usporavaju znanstvena istraživanja. – Moram se složiti s tom tvrdnjom prof. Kurjaka jer kod nas su, na žalost, etička povjerenstva često nekompetentna. Nekad je u zakonu postojao i propis prema kojem je svaka bolnica morala imati posebno povjerenstvo za lijekove, a koje se u novom zakonu ne spominje. Umjesto toga spominju se samo etička povjerenstva u kojima bi moralo biti najmanje pet članova, a među njima mora biti barem jedan laik, jedan pravnik i svećenik, pa tek onda medicinari. Takvo povjerenstvo nije dovoljno kompetentno za rješavanje složenih pitanja. Etika i struka nisu odijeljene jasnim granicama. Na to se često zaboravlja.

NACIONAL: Zašto svećenik? – No dobro, ne mora biti svećenik, ali teolog. Zato što netko mora pokrivati i aspekt vjere, a kod nas je to katolička vjera. Tako sad etičko povjerenstvo koje ima svega nekoliko članova koji nešto mogu razumjeti odlučuje o etičkoj ispravnosti ispitivanja lijekova, na primjer.

NACIONAL: Nije li se institucija Katoličke crkve u Hrvatskoj do sad pokazala prilično konzervativnom, osobito kad je riječ o znanosti? Njima su čak i kondomi etički upitni. – To je istina. Takav smo problem imali i na Rebru, ali smo to napravili tako da o svim pokusima s lijekovima odlučuje najprije Povjerenstvo za lijekove u kojem sjedi 15 sigurno kompetentnih članova. Tek nakon njihovog mišljenja prijedlog ide etičkom povjerenstvu. To je dupli proces i malo je sporiji ali koristan. Posebno u situacijama poput one zbog koje se Rebru obratila etička komisija jedne bolnice u Hrvatskoj ? svećenik, član njihovog etičkog povjerenstva, blokirao je ispitivanje jednog lijeka zato što teoretski može imati kontracepcijsko djelovanje. Zanimalo ih je kako smo mi to riješili. Jasno, uvijek to zavisi o pojedincima koji imaju različite stavove, različito su fleksibilni, različito se daju uvjeriti, ali i dobro je da bude više različitih mišljenja i da se vodi računa o svim aspektima. Sve dok to ne postane način da se zaustavi sve. Konačno, i u Zagrebu se događalo da jedna bolnica kaže da nešto jest etički, a druga da nije. Inače, vrh Katoličke crkve nije konzervativan, u što smo se uvjerili prije gotovo dvije godine kad je nacionalno bioetičko povjerenstvo imalo vrlo koristan sastanak s papinskom akademijom “Pro Vita” o različitim etičkim problemima.

NACIONAL: Intrigantno je i pitanje o etičnosti ispitivanja lijekova na ljudskim pacijentima, a to je osnovni način istraživanja u kliničkoj farmakologiji, zar ne? – Naša javnost je ionako već jako nabrušena na zdravstvo pa nije korektno od medija što toj temi prilaze tako jednostrano. Klinička ispitivanja, uz uvjet da se etički provode, mogu biti od velike koristi najprije zato što naši ljudi dobivaju najnovije lijekove, a pacijenti na kojima se ispituju puno se pažljivije prate nego u uobičajenoj, rutinskoj praksi. Naime, ako ste moj ispitanik i već tri mjeseca dolazite k meni zbog nekog ispitivanja, tada ja puno efikasnije mogu pratiti vaše zdravstveno stanje. Istina je da se takvim ispitivanjima zarađuje i neki novac, a sad trpaju li te novce neki pojedinci sebi u džep ili ne, to ovisi o njima i ustanovama u kojima rade. Ja sam čitavog svog radnog vijeka radio takve pokuse na Rebru, sav je prihod od toga dolazio na račun KBC Rebra, a onda je KBC plaćao sve koji dodatno rade na takvim projektima. Inače, baš u području lijekova ima čitav niz problema. Najnoviji Zakon o lijekovima i medicinskim proizvodima je to potpuno krivo regulirao. Zakonom je predviđena Agencija za lijekove, a izvan Agencije ostala su i klinička ispitivanja i registracija lijekova. Umjesto da se sve smjesti u Agenciju, što je slučaj u svim, ponavljam, u svim zemljama koje takvu Agenciju imaju, a to su sve europske i razvijene zemlje svijeta, u Hrvatskoj postoji i Agencija za lijekove i Odjel za lijekove u Ministarstvu zdravstva. To “rješenje” je jedinstveno. Pisao sam o tome i ministru Hebrangu i on se složio da treba mijenjati zakon koji je tek donesen u srpnju prošle godine. I tu je uvijek problem jer teško je mijenjati zakon kad se jednom donese, no problem je još veći ako je zakon koji je donesen loš. Zakon o zdravstvenoj zaštiti upravo na području etike ima također značajnih slabosti.

NACIONAL: Čini se da hrvatsko zdravstvo najviše problema ima s administracijom. Kako recimo komentirate smjene ravnatelja bolnica koje od početka svog mandata provodi ministar Hebrang? – Već sam spomenuo da je nacionalno bioetičko povjerenstvo opetovano raspravljalo o tim smjenama. Smatramo da je bolje priznati “mijenjam ravnatelja zato što na tom mjestu želim imati osobu od povjerenja”, nego to pravdati nekakvim deficitima kad svi znaju da deficit nije razlog promjene. Ne želim ulaziti u raspravu, ali ako je netko previše potrošio, onda prije svega treba provjeriti je li to bilo opravdano ili neopravdano. Nije problem potrošiti previše kad ustanove npr. iznad KBC-a u Hrvatskoj nema pa ako netko dođe iz Splita, ne možete ga poslati kući jer KBC nema novca. Jedino ako to posebno naredi Upravno vijeće i/ili ministar. To se dakako nije dogodilo niti će se dogoditi. Mislim da bi i ministri morali češće ponavljati da smo mi zapravo siromašni i ne možemo se uspoređivati s mnogo bogatijim europskim zemljama. Na primjer, lijekovi. Mi imamo za lijekove od 65 do 70 eura po glavi stanovnika, dok Njemačka ima preko 300 eura. Kako onda možemo imati njemačku medicinu, odnosno farmakoterapiju? To je apsolutno nemoguće. Pacijenti koji dođu na Rebro, iako opetovano ima teškoća s lijekovima, nisu ništa lošije liječeni nego u kakvoj bogatoj američkoj klinici. Pitanje je, međutim, kako je u Bjelovaru, što je u Gospiću, jer tamo možda nema ni osnovnih lijekova. Nemam podatke o tome, no očito je da nije moguće s pet puta manjim novcem imati u cijeloj zemlji jednaku “zapadnu” medicinu. To je i etička stvar. Zato nacionalno bioetičko povjerenstvo uskoro planira sastanak o etičkim aspektima raspodjele novaca u zdravstvu i mislim da će to biti jako korisno.

NACIONAL: Za manje od dva mjeseca i službeno ćete postati redovnim članom Royal College of Physicians, a u Hrvatskoj ste Akademiji znanosti i umjetnosti među dopisnim a ne redovnim članstvom. Zbog čega i što takav dopisni status znači? – U HAZU postoji suradnik, dopisni član i redovni član. Ja sam 1990. izabran za dopisnog člana medicinskog razreda HAZU koji ima sva prava, ali ne sudjeluje u neposrednom radu medicinskog razreda. Izbor vrši čitav medicinski razred HAZU u kojem je oko 15 članova, a kriteriji su, jasno, uvijek i subjektivni. Samo neki dopisni članovi u prošlosti su izabrani za redovne.

Prof. dr. Božidar Vrhovac rođen 1936. u Zagrebu
1961. diploma Medicinskog fakulteta
1967. specijalizacija Interna medicina
1967 ? 71. liječnik specijalist na Internoj klinici KBC Rebro
1972. ? 73. stipendija na Odjelu kliničke farmakologije University College Hospital Medical School u Londonu
1975. Prvi doktorat znanosti iz kliničke farmakologije u bivšoj Jugoslaviji
1980. Redovni profesor u Zagrebu i Ljubljani, član Britanskog farmakološkog društva
1985. ? 91. predsjednik katedre za internu medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu
1990. dopisni član Jugoslavenski, kasnije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
1993.-95. Predsjednik komisije za prava čovjeka i medicinsku etiku Hrvatskog liječničkog zbora

ROYAL COLLEGE OF PHYSICIANS

Royal College of Physicians nije samo najstarija, već i najaktivnija medicinska stručna institucija. Kraljevski epitet u svom imenu duguje Henryju VIII, britanskom kralju koji je instituciju osnovao 1518. godine da bi se uspostavili i u medicinskoj praksi počeli primjenjivati etički standardi, te da bi se iz medicine izbacili šarlatani. Redovni članovi primljeni u takozvani Fellowship i onda su, kao i danas, titulom FRCP dobivali garanciju svoje neprijeporne medicinske stručnosti i kompetentnosti. Glavna je djelatnost RCP-a bila izdavanje dozvola liječnicima za koje bi procijenili da su kvalificirani za obavljanje liječničke prakse, te kažnjavanje onih bez kvalifikacija, a koji su se bavili liječenjem. Isto se, osim na liječnike, odnosilo i na apotekare, odnosno farmaceute.
Među osnovne interese RCP-a spada i briga o socijalnim aspektima zdravlja, te promicanje potrebe za preventivnom medicinom, a koja je dokazana već u najranijim fazama razvoja te znanosti. Iz obiteljske kuće svog prvog predsjednika Thomasa Linacrea, Royal College of Physicians se 1964. preselio u zgradu u londonskom Regent’s Park-u, a svojim djelovanjem nastavlja tradiciju na kojoj je utemeljen kao neovisno tijelo koje svoj status i autoritet duguje znanju i profesionalizmu svojih Fellowship i ostalih članova kojih je u RCP-u trenutno oko 22 tisuće, a kojima će se kroz dva mjeseca pridružiti i tri liječnika iz Hrvatske, prvi stručnjaci iz takozvanih tranzicijskih zemalja počašćenih takvim pozivom.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika