Nisam se bojao ni prije operacije, a ne bojim se ni sada. Slušam liječnike.”Život mi nije jednostavan: sedam puta dnevno uzimam lijekove, odlazim na terapije koje podrazumijevaju gimnastiku i strujni tretman zbog nuspojava, a jednom godišnje morat ću u Padovu na kontrolu. Ali, ničega se ne bojim! Nisam se bojao ni prije operacije, a ne bojim se ni sada. Slušam liječnike, naučio sam se njegovati, a u tome mi pomaže i Gabi”, kaže izliječeni Arsen Dedić (65), proslavljeni hrvatski pjesnik, kantautor, skladatelj i dobitnik najprestižnijih nagrada, koji se nepuna tri mjeseca nakon presađivanja jetre u uglednoj bolnici u Padovi osjeća dobro i stabilno. Tek povremeno osjeća tegobe na jednoj nozi, ali bez obzira na to “ima napadaj talenta” i već priprema prvi solistički nastup nakon dugotrajne i iscrpljujuće bolesti. Koncert “U fušu” održat će se 24. lipnja na sceni Amadeo u Atriju Prirodoslovnog muzeja. “Moje službeno zanimanje je akademski muzičar, a sve ostalo što radim je usput i u fušu”, objasnio je Dedić ironični naslov koncerta. Razgovarali smo u njegovom stanu prepunom slika i umjetnina u središtu grada, a on je bio živahan, pun elana i nove energije, “jer ljudi kažu da čovjeka nakon ovakvih radikalnih zahvata dobije napad kreativnosti”. Sasvim drukčiji nego prije operacije, bio je spreman ispričati svijetu svoju najintimniju priču o presađivanju jetre.

U sebi imam novi element - stanje mi je stabilno, a krvna slika kao u mladića, što baš i nije prirodno jer nisam živio kao uzoran mladić I sam se čudim kako sam olako otišao u Padovu - kad sam išao na operaciju zaspao sam u automobilu, misleći da me voze u OpatijuNACIONAL: Osjećate li se nakon uspješne operacije u Padovi kao čovjek koji je započeo novi život? – Obično se tako kaže, iako nisam težio za nekim novim životom. Imam iza sebe 65 ispunjenih godina, a život me nosio od ove pretrpane sobe u kojoj se taložilo sve što sam radio, u kojoj smo imali požar u kojem je izgorjela cijela biblioteka i Stainway pijanino, pa do cijelog svijeta, čak i do Rumunjske u kojoj sam bio jedan dan i to bez pasoša. Ne treba tajiti da je takav radikalni zahvat u mojem organizmu izazvao brojne promjene, a konačno imam i novi element u sebi. Stanje mi je stabilno, a krvna slika kao u mladića, što baš nije prirodno jer nisam živio kao uzoran mladić.

NACIONAL: Jeste li tijekom bolesti dok ste čekali presađivanje jetre ikad pomislili na najgore? – Kunem vam se da ni u jednom trenutku nisam pomislio na mogućnost da me više nema. Možda ni sada još nije siguran pozitivan ishod operacije, iako kažu da je dva mjeseca nakon operacije već moguće govoriti o stanovitoj garanciji. Zapravo, to se sve događalo mimo mene, pa sam bolest, čekanje jetre i operaciju doživljavao kao prirodni tijek svoga života. Toj bolesti sam svjedočio, ali nisam s njom surađivao. Kao da sam bio u polusvjesnom stanju. Nikada nisam svjesno prihvatio intervenciju koja me čekala. Samo sam s punim povjerenjem u ljude slijedio bolničku organizaciju. I kad su me operirali, upitao sam liječnicu gdje se nalazim, jer nisam bio svjestan događaja oko mene.

NACIONAL: Što je presudilo da se odlučite liječiti u Padovi? – Nisam ni pomišljao na liječenje u Padovi. I sam čudim kako sam olako, uz podršku okoline, otišao u Padovu. Doduše, bio sam pod djelomičnom narkozom i jednostavno sam zaspao u automobilu misleći da me vode u Opatiju, a ne na operaciju u Padovu. Do tada sam bio u bolnici Rebro i njihovim liječnicima mogu uputiti sve komplimente. Mislim da je njihovo znanje apsolutno ravnopravno onom koje imaju liječnici u Padovi, ali su im materijalne mogućnosti skromnije. Direktor ogromnog bolničkog kompleksa u Padovi oženjen je Puljankom, koja ga je uputila u moj slučaj. Kad je vidio moju tadašnju fotografiju u novinama, rekao je da me dovedu i da ću imati besplatno liječenje. To je bila jako lijepa gesta, jer tu sumu ne bih nikada mogao sakupiti. Doduše, dobri ljudi nudili su mi financijsku pomoć, organe, a neki kolege čak i krv. No na to nisam mogao pristati i zato sam u Jutarnjem listu objavio kraći tekst zahvale, ali i odbijanja. Kad sam dobio ponudu iz Padove, savjetovao sam se sa zagrebačkim liječnicima i oni su mi rekli da svakako odem ako postoji šansa da u Padovi odmah dobijem jetru. Naime, u Zagrebu sam dugo čekao operaciju, vjerojatno i zbog specifičnosti moje nulte krvne grupe. Dr. Škegro mi je otvoreno rekao da je pitanje hoću li izdržati čekajući jetru godinu dana, koliko je uobičajeno za moju krvnu grupu.

NACIONAL: Kako ste podnosili liječenje u Padovi i u čemu se njihov tretman razlikuje od onog u hrvatskim bolnicama? – U Padovi su mi prvo napravili brojne pretrage očiju, zuba, pluća, srca, udova, imao sam tri snimanja CT-a. Zatim su me po snijegu i nevremenu prenašali u ležaljci i prevozili bolničkim kombijem iz jedne klinike u drugu na preglede. To je industrija bolovanja i na to se moraš naviknuti: prvi toplomjer dobiješ u 6.30, prvo vađenje krvi u 7, pa mjerenje tlaka, pa jutarnja vizita, jedna ekipa unosi hranu, druga čisti sobu, treća slaže krevete… Nevjerojatno! Iako znam talijanski, morao sam učiti medicinske riječi da shvatim što mi rade. U mnogočemu mi je pomagala moja liječnica Nela Sršen, podrijetlom iz Metkovića, za koju mogu reći da mi je danas prijateljica. Izlazio sam van čim sam se bolje osjećao tako da sam zajedno s doktoricom posjećivao izložbe u obližnjim gradićima. Obilazio sam knjižnice i knjižare gdje sam kupovao elitne monografije o slikarima koje najviše volim, a koje stoje samo sedam eura. Zalazio sam u trgovine gdje se prodaju CD-i i uspoređivao što se prodaje u Italiji, što u Hrvatskoj, a što u svijetu. Na kraju sam ih molio da me ranije puste kući jer sam počeo gubiti identitet stalno govoreći i misleći na dva jezika.

NACIONAL: Jeste li razmišljali o osobi čiju jetru danas nosite? – Puno sam razmišljao, no zabranjeno je znati ime i prezime donatora. To se kosi s liječničkim kodeksom. No posredno sam saznao da je riječ o ženi, Padovanki mojih godina. Htio sam u okviru svojih skromnih financijskih mogućnosti participirati u tome, međutim, nisu mi dopustili. Sada sam član Donorskog društva u Puli kojim predsjedava hrvatski predsjednik, jer želim pomoći ljudima u sličnim situacijama. Liječnik kirurg iz Padove najavio mi je da će u studenom okupiti u Rimu sve umjetnike koji imaju neki presađeni organ, a svaki od njih će dovesti jednog svog prijatelja. Mislim da je svatko od nas dužan nešto učiniti u humanitarne svrhe.

NACIONAL: Čemu vas je bolest naučila? – U bolnici sam imao svoju sobu, a na zidu je stajala slika raspetog Krista i ja sam gledao kako se tijekom dana mijenja njegova sjenka. Imao sam televizor i CD player, ali ga nisam ni jednom uključio. Htio sam biti suočen sa samim sobom. Borgesovski rečeno, bio je to put k sebi. Dok živimo u ovom kaosu postajemo svjesni drugih, a najmanje sebe. Bolest mi je dala priliku da se osvjedočim o sebi. Puno sam čitao i počeo sam pisati. Počelo je samo izvirati iz mene – ono što se nataložilo u meni moralo je u novim okolnostima buknuti van. Jer tamo sam se susreo s apsolutnim pitanjima postojanja: tko smo, što smo, otkuda smo i kamo idemo. Osim toga, Padova ima sakralnu intonaciju, tu je sv. Ante, u blizini je Asizi u kojem je svetište sv. Franje, pa je i to pridonijelo mojim razmišljanjima. Shvatio sam da je ona pjesnikova “Tijelo, tijelo, tu se bitka bije, a ne u duši” apsolutno istinita, iako se mi svi u panici radije hvatamo za dušu.

NACIONAL: Znači li to da osjećate novu navalu kreativnosti? – Osjećam napadaj talenta. Ponekad se i sam čudim kako sam nešto napisao, pa pomislim da mi je dobri anđeo stajao iza leđa i šaptao stihove. Nekada sam mislio da ću teže podnositi duševne boli i da su fizičke zanemarive, no danas svima kažem: “Probaj malo pa ćeš vidjeti!” Gotovo da se čovjek uplaši: završio sam četiri knjige, pripremio sam novi CD “Na zlu putu” sa 17 pjesama i sredio muziku za nekoliko kazališnih predstava. Je li to sređivanje računa? Da li je to rastanak prije nego što život sredi nas? Rastanak prije nego što nas sretne Bog? Možda se i to sve događa mimo mene. Možda je to sve intenzivna čežnja za radom. To je gruvalo iz mene, a ja sam pisao na koljenima, kao partizani, kao Moša Pijade na onom spomeniku ispred Otvorenog sveučilišta. Ili Ivan Goran Kovačić kada je pisao “Jamu”.

NACIONAL: Što ste konkretno pripremili? – Završio sam dječju knjigu “Opći opis sreće”. U toj knjizi objasnio sam djeci čega se trebaju riješiti u životu: “Okani se droge/otpast će ti noge, ostavi se duhana, cigareta/ostavi se svega, alkohola/jer nećeš biti čovjek, jedva pola, ostavi se ljutne/i prihvati se lutnje. Zatim sam napisao muziku za predstavu “Sokratovi posljednji dani, obrana i smrt”, koja će se premijerno izvesti u Puli, a kasnije i u Zagrebu. Po scenariju nedavno preminule dječje spisateljice Sunčane Škrinjarić napravio sam s Milanom Blažekovićem, autorom prvog hrvatskog cjelovečernjeg crtanog filma, muziku za novi crtić. Također se pripremam za otvorenje nove zgrade Zagrebačkog kazališta lutaka. Pripremam se i za veliku ansambl predstavu “Becket” Jeana Aouilha, koja se treba igrati u zagrebačkom HNK-u. Također, izlazi mi treće, prošireno izdanje “Zabranjene knjige” u koje sam uvrstio i svoja 32 kazališna songa. Finaliziram knjigu “Padova” do koje mi je osobito stalo, u kojoj će biti crteži Munira Vejzovića. Također planiram objaviti retrospektivu svog cjelokupnog rada.

NACIONAL: Tko vam se javljao tokom bolesti? – Moj kum Davor putovao je u Padovu 11 puta vozeći mene, a zatim Gabi i Matiju. Posjetio me Vlado Leskovar, javio se Mića Orlović nakon 25 godina, čak i famozna Ines iz pjesme “Ne daj se Ines” koja sada živi u Milanu. Javio se pismom potpore i predsjednik Stipe Mesić. I Abdulah Sidran iz Sarajeva. Rade Šerbedžija me zvao četiri puta iz Amerike. Došli su hrvatski pomorci koji su doplovili do Ancone, a zatim iznajmili automobil i stigli do Padove donijevši mi pretisak knjižice Niccoloa Tommasea “Suze sina zahvalnoga”. Također su me posjećivali hrvatski studenti u Italiji, a kad su vidjeli da više ne mogu razgovarati, ostavljali su mi pred bolničkom sobom cvijeće. Došli su i neki naši dizajneri, pa riječka televizija. Rai Uno je čak u svojim vijestima izvijestio dva puta kakvo je moje stanje. Zbog toga mi je bilo jako neugodno. Čak sam vlastitu kći Sandru, koja živi u Americi 18 godina, spriječio da me posjeti u Padovu. Nisam želio da me gledaju u tom stanju!

NACIONAL: Je li bolest promijenila neke vaše životne navike i stajališta? – Prvi put u životu imao sam puno slobodnog vremena. Do sada sam uglavnom živio u polusnu duboko posvećen svom poslu tako da zdravlju, izgledu i garderobi nisam posvećivao pažnju. Kroz život sam više projurio kao funkcija, a ne kao čovjek koji je proživio djetinjstvo, mladost, zrelost i starost. Već sam s 13 godina svirao u pleh muzici, s nepunih 18 godina dobivao sam plaću svirajući drugu flautu u šibenskim operetama, a nakon toga sam u Zagrebu upisao pravo i paralelno završavao srednju muzičku školu. Zatim sam prešao na Muzičku akademiju, a uz sve to prva supruga, razvod, druga supruga, dvoje djece, unuka, vojska, seljenje. Dakle, bolest mi je dala vremena da sagledam vrijeme u kojem živim. I mogu vam reći da nisam bio pretjerano oduševljen. Sve je prekriveno ironijom, igrama na nesreću i kvizovima, sve je puno mladih lica što je dobro, no bojim se te enormne poplave pjevača, glumaca i plesača od kojih samo neki pokazuju naznake talenta.

NACIONAL: Da li vam sada nešto nedostaje? – Prava, velika putovanja po svijetu. Putovao sam strašno puno, u Parizu sam pjevao 18 dana s ansamblom u Olympiji, radio sam u Njemačkoj i Švicarskoj, u Italiji sam bio čest gost, putovao sam po Africi, Južnoj Americi i Cipru. Čak sam imao ozbiljnu ponudu da se preselim u Italiju i da tamo radim. Ta ponuda i danas stoji, iako nikada nisam želio napustiti Hrvatsku. No čovjek nikad ne zna što će mu donijeti budućnost. No ako bih se odlučio, to bi onda bila Italija. Ta putovanja mi nedostaju najviše zbog krasnih ljudi koje sam sretao, primjerice, upoznao sam Elmera Bernsteina, najvećeg pisca filmske glazbe na svijetu, koji je napisao muziku za filmove “Sedmorica veličanstvenih”, “Ben Hur” i “Čovjek sa zlatnom rukom”. Da ne spominjem prijateljstva s Okudžavom, Endrigom i Visockim.