Prije godinu i pol dana Nick Nolte (63) uhićen je jer je vozio pijan, a kasnije je ustanovljeno kako je ujedno bio i pod utjecajem droge.Prije godinu i pol dana Nick Nolte (63) uhićen je jer je vozio pijan, a kasnije je ustanovljeno kako je ujedno bio i pod utjecajem droge. Na policijskim fotografijama uhićeni Nolte izgledao je stravično loše, oronuo i poprilično izbezumljeno i doista je bilo tužno vidjeti tako velikog glumca, dva puta nominiranog za Oscara, u tako jadnom stanju. Godinu i pol dana kasnije, na nedavno završenom filmskom festivalu u Cannesu, susreli smo se s Nolteom u povodu njegovog posljednjeg filma “Clean”, koji se prikazivao u konkurenciji za Zlatnu palmu. Nolte sada izgleda daleko zdravije, čak mladoliko za osobu od 63 godine, a tek usporeni govor pokazuje da su mu godine ovisništva, prvenstveno o alkoholu a zatim i drogi, usporile neke osnovne životne funkcije. Očigledno da mu je sudska kazna – tri godine zatvora uvjetno, obavezno liječenje od ovisnosti i redovne kontrole – pomogla da se izvuče iz velike krize. U tom smislu “Clean” je dijelom njegov autobiografski film. On glumi Albrechta Hausera čiji sin Lee, nekadašnja rock zvijezda, umire od prekomjerne doze droge. Leejeva supruga Emily (Maggie Cheung) je ovisnica o drogi koja ostavlja dijete na skrb Albrechtu. Pošto se sam neće moći brinuti o unuku, odlučuje se zbližiti s Emily koja se želi ostaviti droge. Film je režirao Francuz Olivier Assayas a Maggie Cheung nagrađena je u Cannesu za najbolju žensku ulogu. Sigurno je da je Nolte jedan od najboljih glumaca svih vremena i sigurno je da nikada u svojoj karijeri nije dopustio da od samog sebe radi parodiju, iako je imao i nekoliko uloga u slabim filmovima kao što su bili “Još 48 sati” i “Jefferson u Parizu”.

Rođen je u Omahi, država Nebraska, istom gradu u kojem su rođeni Marlon Brando, Montgomery Clift i Fred Astaire. Njegov otac Franklin Nolte imao je njemačke korijene, a čitava obitelj bila je poznata po visini tako da je Nick Nolte s 185 cm naniži u muškom dijelu obitelji. Njegova majka Helen Nolte bila je povremena glumica i, kako sam kaže, prava ljepotica. Iako mu se otac borio u Drugom svjetskom ratu, on je jedva izbjegao mobilizaciju za rat u Vijetnamu. Početkom sedamdesetih nije imao pametnijeg posla pa je poslušao prijatelja koji ga je pozvao na neke audicije pa je počeo glumiti u TV filmovima i serijama. Proslavila ga je Serija “Bogataš i siromah” iz 1976. i tako je u 35. godini Nolte shvatio da će biti glumac. Jedino je Humphrey Bogart tako kasno shvatio da želi biti glumac. Komercijalno poznat postao je 1982. ulogom u filmu “48 sati” s Eddiem Murphyjem, ali je vrlo brzo imao probleme s alkoholom. Kada se krajem osamdesetih uspio izliječiti, zaredao je nekoliko sjajnih uloga. Primjerice, 1991. u filmu Martina Scorsesea “Rt straha” da bi iste godine bio nominiran za Oscara za ulogu u filmu “Princ plime”. Alkoholičar ponovo postaje 1997., ali je istovremeno ponovno nominiran za Oscara za ulogu u filmu “Grad zločina” no zbog Roberta Benignija i filma ”Život je lijep” ostaje bez nagrade. Bez obzira na alkoholno i ovisništvo o drogama, uvijek je imao brojnih glumačkih ponuda, a prošle godine je glumio u jednom od najvećih filmskih hitova “Hulk”. Međutim, u ekskluzivnom intervjuu za Nacional Nolte je otvoreno rekao koliko je nezadovoljan Hollywoodom i načinom na koji funkcionira filmska industrija, dok je istovremeno branio svoje ovisničke postupke.

NACIONAL: Zbog čega ste posljednjih godina više radili s europskim nego s američkim redateljima. Je li razlog nezadovoljstvo američkim filmom ili zadovoljstvo europskim redateljima? – I jedno i drugo. Uvijek sam se želio dokazivati na internacionalnoj sceni. Nedavno sam završio snimanje filma “Beautiful Country” koji je režirao Norvežanin Hans Petter Moland. Iako ga još nisam vidio, vjerujem da će to biti prekrasan film koji će Molandu otvoriti vrata internacionalne scene. Uostalom, u Americi nema osobito kvalitetnih filmova, pogotovo među onima koje rade velike kompanije, osim na nezavisnoj sceni. U Americi se snimaju filmovi za 100 milijuna dolara i služe za natjecanje u zaradi pri čemu ciljaju na publiku između osam i dvadeset godina starosti. Za osobu od 63 godine to je poprilično glupo. Većinom snimaju ekranizacije stripova, crtiće ili high-tech filmove, ciljaju na masovnu publiku, pričaju o masovnom uspjehu i novcima koje su zaradili.

NACIONAL: Što je to imao francuski redatelj Olivier Assayas da vas je uspio privući svom filmu “Clean”? – Olivier me je privukao sa strasti prema filmu koji nije napravljen zbog novčane zarade, već zbog želje da se ispriča filmska priča. Francuska kinematografija funkcionira na drugačiji način od američke jer u nju nije uložen ogroman novac. Mislim da je novac smetnja američkoj kinematografiji. Nedavno sam bio u Južnoafričkoj Republici što je bilo pravo otkriće za mene. Snimao sam novi film “Hotel Rwanda” i u toj se zemlji trude da stvore uvjete za odličnu kinematografiju. Primjerice, izašli smo u restoran i tijekom večere svi su pričali o filmu, a to je ono što me uzbuđuje. Nasuprot tome, u Americi novac udaljava ljude jedne od drugih, nema komunikacije. Napravit ću jednu usporedbu. Nakon 30-satnog leta od Johannesburga do Los Angelesa ušao sam u novi auto, oko mene su svugdje bili novi automobili, vozio sam se cestom bez ijedne izbočine, cestom glatkom poput stakla. A baš sam poželio neku kvrgu, neku izbočinu na cesti. Ja sam Amerikanac i nemam ništa protiv svoje zemlje, ali znate li da samo 32 posto Amerikanaca ima putovnicu? Većina tih vlasnika putovnica posjećuje samo susjedne zemlje pa samo poznaju tri zemlje, Kanadu SAD i Meksiko. Jasno vam je da je Amerika zapravo izolirana zemlja. Osim toga, kada govorimo o svjetskim vođama, pitamo se što oni znaju o zemljama diljem svijeta, ljudima koji tamo žive i njihovim osjećajima. Ministar vanjskih poslova SAD Colin Powell je putovao diljem svijeta, ali je razgovarao samo s vojnim predstavnicima. Što on uopće zna o tim zemljama? Takvo ponašanje ima ogroman utjecaj na ekonomske odnose Amerike i ostalih zemalja.

NACIONAL: S obzirom na to da ste dio svjetske kinematografije, znači li to da bi danas mogli živjeti bilo gdje na svijetu? – Da, mogao bih živjeti bilo gdje i već neko vrijeme osjećam se građaninom svijeta. Sada se osjećam onako kao što smo se osjećali 1968., pokušavam promijeniti mnogo toga, unijeti logiku u svakodnevni život. O.K, dogodio nam se velika nesreća, 11. rujan, no ne poznajem ni jednu zemlju na svijetu koja je tada ostavljala širom otvorene aerodrome kao što se to događalo na američkim aerodromima. A kada se dogodio napad, došlo je do odgovarajuće reakcije. Vlast je nastojala kapitalizirati tu reakciju a da pritom nitko ne zna zašto je uopće došlo do napada i čujemo samo špekulacije.

NACIONAL: Već ste spominjali da je “Clean” za vas vrlo osoban film jer je glavni ženski lik narkomanka kao što ste i vi svojedobno bili. Znači li to da je za vas ovaj film predstavljao katarzu? – Za mene je svaki moj film predstavljao neku vrstu katarze. Umjetnost općenito oslobađa čovjeka. Time saznajemo tko smo, upoznajemo se. Umjetnost nam pomaže da vidimo svijet pravim očima. Shvaćamo da su jedini način komunikacije osjećaji i naš rad. Počinjem biti opsjednut time, ali se istovremeno osjećam vrlo ugodno. Slažem se da je i ova uloga za mene bila katarzična jer prikazuje svijet koji poznajem iz iskustva. Možda ne u ovoj formi, ali kada sam vidio film shvatio sam problem ovisništva iz drugog ugla.

NACIONAL: Smatrate li da se neka osoba može potpuno očistiti od droge i alkohola? – Ne, ne mislim da je to moguće. Problem je u tome što ovisništvo postaje životni stil. Štos je u tome da uz pomoć droga ne osjećaš bol, jednostavno je odstranjuješ, bez obzira radi li se o tjelesnoj ili psihološkoj boli. Ispada da je droga tada neophodna.

NACIONAL: Izgledate mladoliko. Kako vam je bilo glumiti djeda u filmu “Clean”? – Izgledam mladoliko jer sam se u posljednje vrijeme puno odmarao i u tome je sva tajna. Nije mi bio problem staviti staračku šminku za ovaj film. Jednostavno, prolazim kroz period u kojem izgledam mlađi nego što jesam, ali nisam opsjednut time. Dobrog sam zdravlja pa se to vidi i na mojem licu.

NACIONAL: Kako se sada osjećate, jeste li u zdravoj fazi života? – Da, ali i loše faze su također bile dobre.

NACIONAL: Znači li to da ne žalite za danima ovisništva? – Ne, nimalo.

NACIONAL: Što ste naučili iz te faze svog života? – Postoje trenuci kada shvatiš da se osjećaš odraslo jer si prošao fazu ovisništva, lakše se suočavaš sa sobom i svojim osjećajima. Osjećaš se odgovornijim. Tako se sada osjećam. Shvatio sam da droga i alkohol također nanose bol, ali u to mi se vrijeme činilo da je to neka dobra, pozitivna bol.

NACIONAL: Jeste li osobnim, ovisničkim iskustvom i savjetima pomagali redatelju filma “Clean” pri snimanju filma? – Ne, nije bilo potrebno. Olivier Assayas je vrlo dobro poznavao temu ovisništva pa nije bilo potrebe. Albrecht, lik kojeg glumim, je opisan na način da vrlo dobro zna što je to ovisništvo i to mi je bilo dovoljno da shvatim kako je scenarij jako dobar. Glazbenici i glumci dobro poznaju problem ovisništva, a kako bi to rekao moj prijatelj Sam Shepherd “vjerojatno svaki glumac bi mogao biti glazbenik” jer postoji univerzalni jezik glazbenika i glumaca.

NACIONAL: Vjerujete li da će film “Clean” uopće biti prikazan u američkim kinima? – Nikada ne možete sa sigurnošću reći da će neki neamerički film biti prikazan u Americi, ali vjerujem da će ovaj biti prikazan. I prethodni Assayasov film “Demonlover” je bio prikazan u američkim kinima. U Los Angelesu prikazivao se samo tjedan dana, ali je zaslužio da se prikazuje duže. Problem je što se kina u Americi nalaze u sklopu velikih trgovačkih centara. Umjesto da se u njima prikazuju različiti filmovi, velike filmske kompanije uzurpirale su pravo da se u njima prikazuju samo njihovi visokobudžetni filmovi. U dvije ili tri dvorane jednog multipleksa istovremeno se prikazuju filmovi koji zarađuju ogroman novac tako da mali, umjetnički filmovi ne mogu privući publiku. U Los Angelesu postoji samo jedna kino dvorana koja prikazuje isključivo inozemne i nezavisne filmove. Problem je što Amerikanci ne gledaju neameričke filmove. U drugim dijelovima svijeta publika gleda i američke i neameričke filmove.

NACIONAL: Zbog čega velike filmske kompanije rade na takav način? – Dugo sam u ovom poslu i točno znam zašto velike kompanije ne žele snimati takve filmove i zašto ih ne mogu snimati ?jednostavno nisu u mogućnosti raditi takve filmove. Poznajem sve čelnike velikih filmskih kompanija – Sherry Lansing, Jeffreya Katzenberga, Michaela Eisnera. Ne žele distribuirati male, nezavisne filmove jer ih ne mogu gurnuti u 4000 kino dvorana diljem Amerike kao što to rade s velikim filmovima. Jednostavno ne znaju što bi radili s malim filmovima.

NACIONAL: Prije tri godine izazvali ste konsternaciju kada ste izjavili kako Hollywood iskorištava mlade glumce za dva ili tri filma a onda ih odbacuje kao zadnje smeće. Je li se išta promijenilo? – Ništa se nije promijenilo. Sve ovisi o tome koliko dugo neki mladi glumac može privlačiti publiku i koliko može pridonijeti uspjehu filma. Američka kinematografija očekuje da mladi glumac stalno ponavlja svoj uspjeh. Dakle, sve ovisi o njegovoj popularnosti, a ne o kvaliteti glume ili nečem drugom. Popularnost je nešto što dođe i ode u trenutku. Kada sam bio mlađi, sve je bilo drugačije. Trebalo je jako puno dobrih filmova da dosegnete određenu popularnost. Kada sam dosegnuo tu popularnost, nisam po svaku cijenu nastojao da je održim ponavljajući iste uloge. Primjerice, miniserija “Bogataš i siromah” iz 1976. pokrivala je dvadesetogodišnje razdoblje i tražila se raznolikost glume a ne ponavljanje. Nikada nisam želio ponavljati uloge i naporno sam radio da bih u svakom filmu bio drugačiji. Bilo je trenutaka kada sam prihvaćao pravila te igre – samo u trenucima kada mi je trebao novac – ali nikada na duže vrijeme.

NACIONAL: Koji su to bili filmovi? Je li to bio, primjerice, film “Princ plime”? – Ne, “Princ plime” je bio dobar film. Barbara Streisand je režirala i glumila u tom filmu i tražila je glumca koji će prikazati osjećaje koje je tražila. Zatim sam 1994. glumio u filmu “Sve za njenu ljubav” redatelja Jamesa L. Brooksa, koji je bio korektan pokušaj da se napravi mjuzikl, ali je snimanje bilo zabavno. Košarkaški film “Blue Chips” bio je pošten pokušaj. Doveli smo Shaquillea O’Neala na film i neke od najboljih NBA košarkaša i trenera. Sve sam utakmice izgubio. I “Zagonetna smrt” je bio dobar film. U svim tim filmovima se vidi dobar glumački pokušaj i dobar scenarij kod kojeg samog sebe uvjeravaš da trebaš dati sve od sebe. Uvjeriš samog sebe jer je riječ o puno novaca. Kada se uvjeriš da trebaš dati sve od sebe, onda možeš biti ponosan.

NACIONAL: Mnogo puta ste prihvaćali i male uloge na filmu. Je li teže glumiti male od velikih uloga? – Ne, upravo suprotno. Uživam u svakoj ulozi koja je bitan dio priče filma, bila ona mala ili velika. Mala uloga ne znači manje značajan posao. Da bi se uživio u bilo kakav lik, moraš potrošiti dio svog života. Uvijek bi me fasciniralo kada bih u tome uspio, kada bih oživio lik napisan na papiru i to u kratkom vremenu. Moram priznati da sam ponekad znao uskočiti u film na brzinu jer je bilo problema s financiranjem pa nisu imali vremena za pripreme. No tada cijenim pokušaj i trud redatelja.

NACIONAL: Jeste li na isti način uskočili u film “The Rum Diary” s Johnnyjem Deppom koji sada počinjete snimati? – Ne, “The Rum Diary” nije takav. Ipak je riječ o dnevniku sjajnog pisca Huntera S. Thompsona. Imamo malih problema oko tog filma jer ga je Benicio del Toro trebao režirati a sada izgleda da ga neće režirati, već će samo glumiti. Thompson je naš prijatelj i zato ćemo taj film napraviti vrlo ozbiljno.

NACIONAL: Razmišljate li o tome što će te raditi jednog dana kada vam više neće nuditi filmske uloge? – Imam toliko toga da se uopće ne brinem. Već sam počeo uzgajati vlastitu hranu. Zajedno s Jessicom Lange i njezinim suprugom Samom Shepardom često putujem svijetom gdje sudjelujemo u radu organizacije koja se bori protiv napastovanja djece, poglavito seksualnog napastovanja. Ta organizacija ima ogranke u cijelom svijetu, osim u jednoj zemlji, a to je Amerika. Kada nam počnu nuditi sićušne uloge za sitan novac, smijat ćemo se tome. To se već događa nekim mojim kolegicama. Nedavno sam razgovarao o tome sa Sissy Spacek. Rekla mi je da se “tu više ništa ne može napraviti” i da se osjeća umirovljenom. Rekao sam joj da ima toliko zanimljivih stvari, samo treba shvatiti da više nije kao nekada, da više nema uloga u velikim filmovima. Treba se samo prilagoditi.