Milan Artuković ostat će upamćen kao jedan od rijetkih poduzetnika koji se u doba neslavne HDZ-ove pretvorbe 90-ih uspio oduprijeti nasrtaju novokomponiranih državotvornih tajkuna na uspješne tvrtke.Nakon 28 godina provedenih na čelu Francka, Milan Artuković je prije mjesec dana postao većinskim vlasnikom najvećeg hrvatskog proizvođača kave, čajeva i snack proizvoda. Kao komercijalni direktor u Franck je došao 1973., a generalnim direktorom imenovan je 1976. U posljednjih trideset godina od tvrtke na rubu propasti napravio je respektabilnu kompaniju hrvatske prehrambene industrije s više od 600 zaposlenih, tvrtkama u Sloveniji i BiH i godišnjim prihodima većim od pola milijarde kuna.

'Od 1992. stalno smo izloženi napadima stranih kompanija, a ja svima poručujem da Franck nije na prodaju' Milan Artuković protivnik je prodaje multinacionalnim kompanijama 'Međunarodni trgovački lanci ne dolaze kako bi pomogli hrvatskoj, već svom gospodarstvu, jer moderna trgovina je najjeftiniji izvoz' 'S obzirom na broj kvadratnih metara trgovačkog prostora, Hrvatskoj ne treba ni jedna trgovina u sljedećih 50 godina'Milan Artuković ostat će upamćen kao jedan od rijetkih poduzetnika koji se u doba neslavne HDZ-ove pretvorbe 90-ih uspio oduprijeti nasrtaju novokomponiranih državotvornih tajkuna na uspješne tvrtke. Godine 1992. s grupom Franckovih menadžera privatizirao je kompaniju i omogućio svim zaposlenicima da postanu vlasnici. Osam godina poslije skupina koja je imala većinu dionica Francka, na čelu s Artukovićem, osnovala je tvrtku Ivero konzalting u kojoj ujedinjuju vlasničke udjele.

Premda je jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj ? Franck prema stanju dionica na burzi vrijedi oko 367 milijuna kuna ? Artuković živi skromno i povučeno, a medijski se rijetko eksponira. No privlači pažnju javnosti žestokim protivljenjem prodaji hrvatskih kompanija vlasnicima i ulasku stranog kapitala.

NACIONAL: Nedavno ste postali većinski vlasnik tvrtke Ivero konzalting, koja drži većinski udio u Francku. Što će se mijenjati u pogledu strategije poslovanja? Najavili ste širenje asortimana proizvoda. – Sasvim će sigurno biti zaokreta u strategiji. Cilj nam je povećanje izvoza i širenje utjecaja na regionalnom planu. I prije smo intenzivno tražili rješenja za ekspanziju u razvoju i jači izlazak u regiju. Diverzifikacija proizvodnog programa je nužnost, osobito u malim zemljama. Nekada nismo smjeli jedni drugima ulaziti u proizvodni program. Danas toga nema.

NACIONAL: Zašto su drugi dosadašnji vlasnici prepustili vama udio u Francku? – Zajedništvo ima razloge nastanka, trajanja i prestanka. Partneri su se odlučili povući iz privatnih razloga, unovčiti svoje dionice kako bi riješili neke druge stvari. Dogovorili smo se da se udjeli prepuste meni uz naknadu po društvenom ugovoru koji smo potpisali prije dvije godine, kada smo udružili dionice u tvrtki Ivero konzalting.

NACIONAL: Kolika je bila ta naknada? – To je poslovna tajna, dogovorena ugovorom 23 partnera u Ivero konzaltingu. Rekao bih samo da na cijenu koju je odredio revizor nitko nije imao ni riječi prigovora. Mi smo jasno propisali pravila po kojima se ulazi i izlazi iz tvrtke. Jer da nije bilo tako, naše bi se vlasništvo urušilo, a dionica bi se dokopao netko treći.

NACIONAL: Je li neka strana kompanija pokušala preuzeti Franck? – Od početka privatizacije, dakle od 1992., stalno smo bili izloženi željama stranih kompanija da nas kupe. Međutim, ja sam tada zauzeo stav, a neću ga mijenjati ni ubuduće, da Franck nije na prodaju. Za suradnju da, ali za prodaju ne.

NACIONAL: Činjenica je da se kompanija lakše prodaje kada postoji samo jedan većinski vlasnik. Bojite li se da će Franck preuzeti neka multinacionalna kompanija? – Mogu samo reći da je danas apsolutno teže prodati Franck. Ja sam oduvijek bio protivnik prodaje multinacionalnim kompanijama. Ne bih htio ispasti slijep i neuk gospodarstvenik koji gura glavu u pijesak, no protivim se trendu prodavanja svega u Hrvatskoj. Zbog prodaje i želje da se kapital izvuče što prije nestala su mnoga velika poduzeća. Recimo, kada se uspoređujemo s drugim zemljama, treba naglasiti da je, od svih tranzicijskih zemalja, Slovenija najmanje poduzeća prodala strancima. Slovenci nastupaju kao jedno veliko poduzeće koje vodi proces privatizacije mnogo sporijim tempom. Pitam se u čemu je bit prodaje kompanije. Kada bi naša tvornica bila na razini zaostalih zemalja, ja bih prvi bio za prodaju. No Franck i ostale kompanije iz prehrambene branše po kvaliteti su u rangu najvećih europskih kompanija. Osim dostignutih tehnoloških kriterija i povjerenja potrošača, one imaju i tradiciju.

NACIONAL: Očito se suprotstavljate globalizaciji i maksimi koja kaže da moderan biznis ne pozna državne granice. – Smatram da o globalizaciji postoji niz pitanja na koja nije ponuđen pravi odgovor. Suviše se brzo donose zaključci koji globalizaciji daju samo pozitivne atribute. To, prije svega, ne može biti točno, jer globalizacija pretpostavlja isključivo interes krupnog kapitala i zapravo je samo interpretacija modernog kolonijalizma. Cilj je globalizacije na suptilan način prisvojiti rezultate nečijeg rada. Sasvim sigurno globalizacija ne donosi otvaranje proizvodnih radnih mjesta u Hrvatskoj ili u bilo kojoj drugoj maloj zemlji. Kapitalu koji ima ogromnu proizvodnju nije interes otvaranje tvornica u regijama u koje ulazi, nego eksploatacija sirovinske osnove i prije svega tercijarne djelatnosti. Ne bih htio da me se krivo shvati ? shvaćam vrijeme u kojem se nalazimo i koje dolazi, ali oduprijeti se možete svakom, u političkom i u gospodarskom smislu, ako ste čvrsti iznutra. Međunarodni trgovački lanci ne dolaze da bi pomogli Hrvatskoj, nego prije svega svom gospodarstvu, kako bi prodavali robu svojih vlasnika i kreditora. Nama, na žalost, treba puno vremena da shvatimo da je moderna trgovina najjeftiniji izvoz zemlje iz koje dolazi.

NACIONAL: Prije dvije godine bili ste potpisnik apela upućenog Vladi u kojem ste tražili da se ne potiču nepoželjna strana ulaganja. Ostajete li i danas pri tom stavu? – Apsolutno, jer Hrvatska je nekontrolirano i bez plana razvoja dopustila stihiju, što se najbolje vidi po rasprostranjenosti naše trgovačke mreže. Nemam ništa protiv moderne trgovine, dapače biznis postoji zbog profita i treba ga poštovati. Ali s obzirom na broj četvornih metara trgovačkog prostora, Hrvatskoj ne treba ni jedna trgovina u sljedećih 50 godina. Da se išlo sporije, male trgovine se ne bi masovno zatvarale i ljudi ne bi ostajali bez posla.

NACIONAL: Najavili ste početak proizvodnje dijetetskih proizvoda. – To će biti proizvodi na bazi postojećeg asortimana, naših najstarijih artikala, koje je nova generacija pomalo zaboravila. S obzirom na to da sami po sebi imaju određena zdravstvena svojstva, razvijamo ih kako bi dobili certifikat dijetetske hrane. Zbog prevladavajućeg trenda zdrave hrane, ti su proizvodi jako traženi.

NACIONAL: Jeste li na širenje asortimana proizvoda prisiljeni zbog toga što prihod Francka pada u posljednje tri godine? – Ne. Pad prihoda posljedica je pada vrijednosti dolara, o čemu Franck strahovito ovisi. Naši prihodi nisu išli stopom koju je pratila uzlazna cijena dolara, a sada se događa obrnuti proces. Rezultat je taj da je fizički opseg proizvodnje u porastu, ali sporije raste prihod. Osim toga, naglo je pala cijena sirove kave na svjetskom tržištu, tako da za istu količinu dobivamo manje novca. No bez obzira na to naš je profit u porastu.

NACIONAL: Kako se nosite sa švercom kave? – Siva ekonomija još je jedan problem koji negativno utječe na naše poslovanje. Kava je atraktivna za švercere jer nosi razliku u vrijednosti zbog trošarine, koja iznosi pet kuna po kilogramu. S druge strane lošije se sorte kave mogu nabaviti po cijeni od šest kuna. Koliki je izazov u švercu kave najbolje pokazuje podatak da na jednom šleperu od 20 tona šverceri zarade i do 100 tisuća kuna. Siva ekonomija, koja u Hrvatskoj pojede od 30 do 40 posto tržišta, veliki je problem države.

NACIONAL: Uskoro ulazite na tržište voda gdje glavnu ulogu imaju Jamnica i Podravka. Kada će se u trgovinama pojaviti prva Franckova voda i koji dio tržišnog kolača planirate uzeti? – Uskoro bismo trebali dobiti potrebne dozvole kako bismo se mogli upustiti u investiciju u Košnoj Vodi kraj Gospića. Premda su Jamnica i Podravka lideri na tržištu, voda je zasigurno proizvod budućnosti i ne moramo se bojati za mjesto na tržištu. Planiramo proizvoditi 150 milijuna litara izvorske vode godišnje i bili bismo zadovoljni s oko 15 posto udjela u tržištu.

NACIONAL: Franck je s tvrtkama kćerima već prisutan u Sloveniji i BiH. Kada planirate otvoriti tvrtku u Srbiji i Crnoj Gori, koja je po mnogoljudnosti najatraktivnije tržište od svih zemalja bivše Jugoslavije? – Svakako da imamo ambicija u Srbiji i Crnoj Gori i tako nešto je u planu. No vrlo smo oprezni zbog političke situacije u toj zemlji. Osim toga Srbija je još daleko od sređivanja fiskalne politike, iz čega proizlaze problemi koji priječe ozbiljna ulaganja. To ne znači da nemamo interes uzeti dio kolača na tržištu od 8 milijuna stanovnika.

NACIONAL: Godine 1992. sa skupinom suradnika privatizirali ste Franck. Danas ste jedna od rijetkih osoba za kojom se ne vuku repovi privatizacije. – Franck je bio 35. poduzeće koje je dobilo rješenje za pretvorbu. Model privatizacije koji je tada bio na snazi u Hrvatskoj podijelio je javnost. Taj se proces u Hrvatskoj odvijao u prilično normalnim okvirima dok nije javno objavljena čuvena Tuđmanova krilatica o 200 hrvatskih obitelji koje trebaju nositi hrvatsko gospodarstvo. Tada je počela nagla ofenziva u pretvorbi. Modeli pretvorbe dijelom su ovisili o čelnim ljudima kompanija, ali i o izravnom utjecaju politike. Poznati su primjeri onih koji su došli do stotine poduzeća, a nisu bili izdanci bogatih obitelji.

NACIONAL: Jesu li se takvi pokušali dokopati Francka? – Bilo je pretenzija. No instinktivno sam predvidio što će se događati, pa sam bio uvijek korak ispred njih. Odlučio sam se za strategiju pretvorbe u kojoj ni jedan pojedinac ne može imati većinsko vlasništvo u poduzeću, čak ni kontrolni paket od 25 posto plus jednu dionicu. Smatrao sam da to treba prepustiti vremenu, da dionica bude predmet prirodne razmjene među zainteresiranim kupcima i prodavateljima, što se na kraju i dogodilo. Startali smo sa 1300 dioničara koje sam pozvao da kupe dionice, smatrajući da nitko nije pozvaniji biti vlasnikom od njih. Tako smo dobili 100-postotno vlasništvo zaposlenih, gdje je skupina od 20 vodećih ljudi Francka imala paket dionica, koji je u ukupnom vlasništvu imao udio od samo 14 posto. Ni jedna državna kontrola u našem projektu nikada nije pronašla pogrešku.

NACIONAL: Nije li Državna revizija prošle godine upozorila da se otkup dionica zaposlenika financirao iz imovine Francka, što nije dopušteno? – Od imovine poduzeća nije financirana ni jedna lipa, a revizija je u izvješću parlamentu privatizaciju Francka ocijenila najboljom u Hrvatskoj. Nije bilo nikakvih pogrešaka u koracima jer su se krediti dizali u banci, a hipoteka s poduzećem nije imala nikakve veze. Radnici su u 11 godina otplatili te dionice iz profita od poslovanja, a da iz svog džepa nisu dali ništa. Istovremeno im je isplaćeno 19 milijuna eura dividende. Uz to, povisili smo temeljni kapital, pa je ta dionica nominalno duplo vrednija nego 1992. Od tada do danas mi smo u razvoj Francka uložili više od 50 milijuna eura. Mogli smo uložiti manje u razvoj, a više u dividende, no ulagali smo u tehnološku obnovu koja je Franck učinila suvremenom kompanijom u rangu sa sličnim proizvođačima u Europi. Konačno, bez takve politike već bismo odavno doživjeli krah.

NACIONAL: Prilikom osnivanja Ivero konzaltinga, kao jedan od razloga naveli ste sprečavanje neprijateljskog preuzimanja. Tada se pričalo da Lura, gdje ste vi prije bili nadzornik, želi kupiti Franck. Je li to bio neposredni odgovor na nasrtaj Luke Rajića? – To je bila pogrešna interpretacija pokušaja vodećih tvrtki prehrambene industrije da pronađu model zajedničkog nastupa na tržištu u obliku konzorcija. Bez obzira na to što je riječ o modelu koji u svijetu funkcionira, nismo se uspjeli dogovoriti. U Hrvatskoj se još uvijek pretpostavlja većinsko vlasništvo, po principu ? hoću s tobom ako te kupim.

NACIONAL: Zagovornik ste stvaranja konzorcija prehrambenih tvrtki? – Veliki sam zagovornik takvog modela jer se ne narušava vlasništvo, a stvara se sinergija koja članove konzorcija stavlja u bolju poziciju na tržištu, posebno prilikom nastupa u zemljama bivše Jugoslavije.

NACIONAL: Svojedobno ste pozdravili najavu prethodne vlade o smanjenju PDV-a na hranu. Kako komentirate odustajanje Sanaderove vlade od smanjenja stope PDV-a na 20 posto? – Mislim da rješenje nije u smanjenju stope PDV-a, nego u suzbijanju sive ekonomije. Vjerovao sam aktualnom ministru gospodarstva Branku Vukeliću kada je u vrijeme predizborne kampanje rekao da će se uhvatiti u koštac sa sivom ekonomijom.

NACIONAL: Vučete li i dalje glavne poteze u Francku? – U kompaniji postoji sustav dogovora. Radi se o smjeni generacija i iskustvo i znanje koje sam stekao godinama radeći u Francku još uvijek se koristi u vođenju tvrtke.

NACIONAL: Kako funkcionira Franck s obzirom na činjenicu da je, s jedne strane, velika tvrtka s više od 600 zaposlenih, dok s druge nosi snažan obiteljski pečat u vlasničkoj i upravljačkoj strukturi? – Moji kolege dobro znaju da nikada nisam bio politička izvedenica, nego prvi radnik. Moji suradnici su svjesni da imam dovoljnu količinu znanja i čvrst stav. Učio sam cijeli život i nešto naučio. Uvijek sam smatrao da nisam direktor samo zato što mi to piše na vratima. Ja sam čovjek koji kritizira kada je to potrebno, ali koji zna i riješiti probleme. Uvijek sam nastojao načiniti potez više i mislim da sam u tome i uspio. To ne znači da nisam griješio, ali ipak manje nego drugi. Kao što sam rekao, tvrtka koju vodim nikada nije bila u gubitku, a uzdignuta sam čela i kada govorimo o standardu mojih radnika.

NACIONAL: Ne namjeravate se povući iz aktivnog biznisa nakon 44 godine staža? – Iskreno, ne znam što bih radio kada ne bih radio. Nisam čovjek koji zna živjeti drugačiji život. No u tome nastojim biti skroman. I danas se na posao vozim privatnim automobilom. Ne smatram se velikim gazdom, svako jutro sam na poslu u sedam sati.

NACIONAL: Na čelnoj poziciji Francka ste od 1976. Kako je tada bilo voditi Franck, a kako je danas? – Imao sam sreću da Franck nikada nije bio u gubicima dok sam ga vodio, što je bilo jako važno. Prosječne zarade bile su bolje nego u drugim kompanijama, pa partija na nas nije vršila toliki pritisak kao na neka druga poduzeća. Franck nije bio pod velikom političkom paskom kao energetska i industrijska poduzeća. Istina njima se davalo i više novca za nabavu, koji se raspoređivao iz vrha. S duge strane, mi u Francku bili smo slobodniji glede poslovanja. Kad sada povučemo paralelu, bez obzira na pogreške u privatizaciji, većina tih poduzeća je nestala sa scene. Ostala su ona koja nisu bila u središtu partijskog interesa.

NACIONAL: Jesu li politički kontakti u Hrvatskoj još uvijek važni za biznis? – Jesu, premda nisam član ni jedne stranke i smatram da direktor to ne bi smio biti. Imam prepoznatljiv stav jer sam od rane mladosti shvatio da moram odgovarati za peticu da bih dobio dvojku. To je posljedica mog podrijetla iz obitelji koja je u bivšoj državi iz poznatih razloga bila obilježena. Međutim, ljudi koji su me dobro poznavali nikada nisu sumnjali u moj karakter jer sam ga uvijek dokazivao.

NACIONAL: Jeste li u bivšoj državi imali većih problema zbog srodstva s ustaškom ministrom Andrijom Artukovićem? – Bilo je svačega, no nikad nisam imao potrebu da to dijelim s drugima. Bio je to križ koji sam nosio i kojim nisam htio opterećivati drugoga.