Ivo ŠušakPodbacili smo rezultatski, ali je još veći problem što smo podbacili igrom. Borbenost svakog igrača bila je maksimalna i na tome im treba čestitati, ali nismo pokazali igru koja bi stvarala šanse. Momčad je vrlo dobro trčala cijelu utakmicu i neki igrači kojima trčanje nije jača strana u posljednjoj su minuti sprintali i pokazali maksimalnu borbenost. No činjenica je da sve ono što se događalo pred golom Švicarske, sve prilike iz kojih smo mogli poentirati, nije bilo plod izrađenih akcija nego se radilo o ubacivanjima iz prekida. Imali smo bolje prilike od Švicaraca, ali one su nastale iz prekida a ne iz naše kontinuirane igre kojom smo trebali dominirati. Dobro smo krenuli u utakmicu i u prvih 15-20 minuta posebno su dobro funkcionirali bočni igrači. Međutim, nakon toga oni su krenuli u soliranja i izgubili smo probitačnost po bokovima. U drugom poluvremenu, nakon isključenja švicarskog igrača, vrlo važnog za njihovu igru, pokazala se naša nemoć u pas igri i nismo stvorili ni jednu stopostotnu šansu.

Problem hrvatske reprezentacije je što nema tipičnog playmakera, igrača koji može okrenuti stranu, koji će biti distributer lopti, posebno u situacijama kada imamo igrača više. Vrlo sporo smo okretali stranu i jako teško zamarali protivničke igrače koji bi se morali pomicati s jedne strane na drugu, što omogućava da se pošalje prava lopta u dubinu za Šokotu ili Pršu. Sigurno je da se nedostatak takvog playmakera očitovao i u ovoj utakmici.

Već kod slaganja prve momčadi Barić se nakon utakmice protiv Danske odlučio za Olića umjesto Rapajića. Sigurno je da bi se 90 posto navijača i trenera, gledajući posljednje pripremne utakmice hrvatske reprezentacije, odlučilo za ovu postavu. Pitanje je koliko je naša prva postava od prije bila iskristalizirana i je li potrebno osnovnu postavu s Rapajićem korigirati nakon jedne izvrsne igre Olića. Drugo je pitanje je li baš Olić, koji je pravi napadač, lijevi bočni igrač. On je klasična špica i mogao je biti upotrebljiv sa Šokotom i Pršom i šteta je što je bio zamijenjen u trenutku kada su Švicarci ostali s igračem manje.

Nakon prvog poluvremena, kada se vidjelo da će Rapajić ući u igru, mnogi su očekivali da će Šokota, koji nije odigrao posebno dobro, a ne Olić, izaći iz igre. Da sam bio na Barićevu mjestu, ne znam bih li se već nakon 45 minuta odlučio za izmjenu. Prvo bih probao korigirati nedostatke u prvoj postavi koja je prvo poluvrijeme odigrala korektno, bez puno prilika za gol. Tek kada bih vidio da to ne donosi rezultat, onda bih krenuo u izmjene. Rezultat 0:0 ne tjera trenera da nakon 45 minuta traži izmjenu. Da nije došlo do izmjene, onda bi nakon isključenja švicarskog igrača Olić sigurno ostao u igri. Rapajić bi tada ušao u igru i igrao na lijevoj strani, a u sredini bi bila tri igrača koji mogu postići gol.

Nije poznato je li se reprezentacija uopće pripremala za igru s igračem više i igračem manje, no nije se vidio način promjene igre kada smo ostali s igračem više. Promjena se trebala vidjeti, što znači da se trebalo igrati brzo, s prijenosom lopte preko jednog od središnjih veznih igrača na jednu i drugu stranu. Takva igra strašno zamara momčad koja ima igrača manje i ako se ne uspije ostvariti proboj po strani, tada se otvara prostor za pas u dubinu kako bi se postigao pogodak. Promjena u strategiji igre, kada smo ostali s igračem više, nije bila vidljiva. Vjerojatno su igrači pomislili kako će lakše postići pogodak, ali to se nije vidjelo na terenu.

Hrvatska reprezentacija nije od prve minute krenula žustro i napadački, nego su to napravili Švicarci i igrači su shvatili kako ipak nismo toliki favoriti kao što se smatralo nakon utakmice s Danskom, a takav dojam steklo je i rukovodstvo. To je našu reprezentaciju pomalo presjeklo. Osim toga, jedna sretno stvorena stopostotna prilika iz prekida, kada su Švicarci nespretno pokušali napraviti zaleđe a koja nije iskorištena, može uplašiti igrače koji se pitaju hoće li se pojaviti slična prilika. Zbog toga su u prvih 15 minuta drugog poluvremena na terenu trebali ostati isti igrači, kako bi kroz centaršuteve i pas igru stvorili priliku za pogodak.

Ako se analiziraju učinci pojedinih igrača, dva središnja vezna igrača, Bjelica i Niko Kovač, upali su u zamku soliranja, a katkad i preskakanja igre, što nije naša karakteristika. Dva bočna igrača, Mornar i Olić, bili su vrlo opasni u prvih dvadesetak minuta za protivničke obrambene igrače i u poluvremenu im se trebalo reći da suradnjom s veznim igračem ili napadačem mogu lakše stvoriti priliku za individualnu akciju. Olić je u tih dvadesetak minuta bio opasan jer je bio brz, a Mornar je koristio svoj dribling. Međutim, obojica nakon 25. minute utakmice nisu opravdali očekivanja. Napadači Pršo i Šokota su se mnogo trudili, ali im puno toga nije uspijevalo. Međutim, ta dva napadača su jako ovisili o veznim igračima i dvojici bočnih igrača.

Što se tiče zamjene igrača, pričekao bih s uvođenjem Rapajića u igru. Tek kada bih vidio da nema promjena u načinu igre, ta bi zamjena bila logična. Ujedno je logična zamjena bila uvođenje Srne umjesto jednog igrača zadnje linije. No od ulaska Srne u igru ni jednom nije došlo do okomitih izmjena pozicija između Srne i Mornara, odnosno da se Mornar vrati u sredinu a Srna se probije po boku. To začuđuje s obzirom na to da se to događalo u nekim pripremnim i kvalifikacijskim utakmicama kada smo imali igrača više. Zbog toga ta izmjena nije donijela rezultata. Jednako tako, uvođenje Rosse u igru umjesto Bjelice također nije dalo rezultata. Izmjene su bile logične, ali nisu donijele ništa novo, a razlog je to što nismo bili spremni na igru s igračem više. Igrač više donosi značajnu razliku u rasporedu i načinu igre.

Portugalski sudac bio je vrlo strog što se tiče dodjeljivanja žutih kartona. Ni Pršo ni Mornar nisu skloni simuliranju. U Pršinu slučaju nije trebao svirati jedanaesterac, ali postojao je kontakt koji je uzrokovao pad. Kod Mornara je postojao još drastičniji kontakt koji se dogodio izvan šesnaesterca u kojem je Mornar neminovno morao pasti. Sudac s nedovoljno iskustva možda je pokušao napraviti ravnotežu nakon što je dao crveni karton švicarskom igraču. Možda je pomislio da je prenaglio s crvenim kartonom iako je imao objektivnih razloga da ga dodijeli.

Na velikim svjetskim smotrama više nema autsajdera, pa tako autsajder nije ni Švicarska. To se događalo nekada, kada je Jugoslavija znala pobijediti Zair sa 9:0 na svjetskom prvenstvu. Danas svako svjetsko prvenstvo donosi iznenađenje, svaka nacija može složiti reprezentaciju od 15 kvalitetnih momaka. Uostalom, mnogo švicarskih nogometaša igra u afirmiranim europskim klubovima ne treba ih podcjenjivati. No zbog rejtinga na papiru, svega što je naša reprezentacija napravila u posljednjih 13 godina i većeg rejtinga klubova u kojima naši reprezentativci igraju, normalno je da smo favoriti. No Švicarska se pokazala kao borbena momčad koja ima dva-tri pojedinca koji mogu odigrati i zadnji pas i koji se mogu dobro snaći pred golom i vjerojatno neće izgubiti i od Engleske i od Francuske.

Što se tiče utakmice s Francuskom, korisna je paralela sa svjetskim prvenstvom u Japanu, kada su mediji reprezentaciju proglasili većim favoritom od Meksika. Izgubili smo utakmicu i to je prihvaćeno kao potop. Mediji su tada raščerečili i izbornika Jozića i nogometaše pa smo u utakmicu protiv Italije ušli kao apsolutni autsajderi. Tu smo utakmicu dobili, nakon čega je ulazak u drugi krug ovisio o našoj reprezentaciji. Treba se prisjetiti kako nas je Francuska 1998. pobijedila, a i prijateljske utakmice s Francuskom koja je završila neriješeno. U slučaju lošijeg ili prosječnog izdanja Francuske i jednog specijalno dobrog izdanja hrvatske momčadi kao što je to bilo u prvom poluvremenu u Danskoj, imamo objektivne šanse da pobijedimo. Što se tiče sastava za utakmicu s Francuskom, poznajem momčad i zbog jedne loše igre ne bih je drastično mijenjao. Međutim, Otto Barić će se možda odlučiti za drugačiji raspored igrača nego što je bio na utakmici sa Švicarcima i možda im dodijeliti druge zadatke.